REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Kž-135/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrana Pavelića, kao predsjednika vijeća, te sudaca Silvije Sajfert i Mirka Svirčevića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Ereš, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv prvooptuženog GZ i drugooptuženog RZ, zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: K-556/2018-76 od 14. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-556/2018-76 od 14. listopada 2024. prvooptuženi BZ proglašen je krivim kazneno djelo protiv imovine – prijevara iz članka 236. stavak 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, na temelju članka 54. KZ/11 prvooptuženom GZ u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. srpnja 2022. do 15. rujna 2022. godine.
1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 - dalje: ZKP/08) naloženo je prvooptuženom GZ da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećeniku IZ iznos od 2.389,01 eura u roku od 3 mjeseca računajući od pravomoćnosti presude.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točka 6. ZKP/08 prvooptuženi BZ dužan je platiti troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 100,00 eura, kao i nagradu i nužne izdatke postavljenog mu branitelja po službenoj dužnosti.
1.3. Na temelju odredbe članka 453. točka 3. ZKP/08 drugooptuženi RZ oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevara iz članka 236. stavak 1. KZ/11 činjenično opisano izrekom presude. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na drugooptuženog RZ padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude u odnosu na oslobađajući dio presude u odnosu na drugooptuženog RZ žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu uvodno najavljujući žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Obrazlažući ovaj žalbeni razlog žalitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno kada je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da je drugooptuženi RZ počinio inkriminirano kazneno djelo. Žalitelj smatra da je sud pogrešno cijenio iskaze svjedoka IZ i KZ koji su tijekom postupka reterirali u svojim iskazima pa su svoje iskaze promijenili kada ih je navodno "prošla ljutnja" i kada su shvatili da ih drugooptuženi RZ ipak nije prevario i da je to sve djelo prvooptuženog GZ i ŠZ, te da nije prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri cijenio priznanje prvooptuženog GZ niti iskaz svjedoka ŠZ. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o postojanju sumnje u pravu ulogu drugooptuženog RZ u predmetnoj kupoprodaji te da je neosnovano primjenom načela "in dubio pro reo" drugooptuženog oslobodio optužbe. Predlaže se Županijskom sudu uvažiti žalbu te pobijanu presudu ukinuti i vratiti sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu podnio je drugooptuženi RZ po branitelju Tomislavu Kesereu, odvjetniku iz Zagreba, te se predlaže odbiti žalbu državnog odvjetništva kao neosnovanu.
4. Županijski državni odvjetnik kojemu je spis u smislu članka 474. stavka 1. ZKP/08 dostavljen radi razgledavanja, vratio je isti na nadležno postupanje.
5. Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu nije osnovana.
6. Budući je predmetna žalba uložena isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu najprije ispitao u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.
7. Žalitelj (državni odvjetnik) u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pobija zaključak prvostupanjskog suda kada je u nedostatku dokaza oslobodio drugooptuženog RZ optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevare opisano i kažnjivo po članku 236. stavku 1. KZ/11, činjenično opisano izrekom presude, smatrajući da je sud pogrešno cijenio iskaze svjedoka IZ i KZ, nedovoljno cijenio priznanje kaznenog djela od strane prvooptuženog GZ i nedovoljno je cijenio iskaz svjedoka ŠZ.
7.1. Suprotno takvom stajalištu državnog odvjetnika, pravilno je i s razlogom prvostupanjski sud ocjenjujući svaki izvedeni dokaz posebno te sve izvedene dokaze u njihovoj međusobnoj vezi drugooptuženog RZ oslobodio optužbe. Nije sporno da je drugooptuženi RZ bio taj koji je kontaktirao KZ i IZ i ponudio im na prodaju automobil kojim je raspolagao prvooptuženi BZ, a što proizlazi iz iskaza svjedoka IZ i KZ, kao i obrane samog drugooptuženog RZ. Sporno je je li drugooptuženi RZ djelovao kao supočinitelj sa prvooptuženim GZ na način da su zajedno i po prethodnom dogovoru u namjeri da se nepripadno imovinski okoriste doveli IZ u zabludu na način da su mu ponudili na kupnju automobil, koji je bio vlasništvo ĆZ, neistinito predočivši IZ da je BZ od vlasnice, svoje punice, ovlašten za prodaju navedenog osobnog automobila, pa kada je IZ povjerovao u te navode, pristao je na kupnju, potpisao kupoprodajni ugovor sa GZ kao prodavateljem te predao novčani iznos od 8.000,00 kuna kao i svoj osobni automobil.
7.2. Opisujući kako je do opisanog posla došlo, svjedoci IZ i KZ u iskazima danima na raspravi koje iskaze je prvostupanjski sud prihvatio kao uvjerljive i vjerodostojne, opisali su da su već ranije imali poslovnu suradnju sa RZ i da nikada s njim nisu imali nikakvih problema. On ih je kontaktirao vezano za kupoprodaju spornog automobila i došao k njima zajedno sa GZ. Rečeno im je da je automobil od punice GZ. Posao je dogovoren, a iz iskaza KZ proizlazi da je manja cijena koju su oni tražili u konačnici dogovorena sa prvooptuženim GZ. Prvooptuženog GZ svjedoci IZ i KZ su tada prvi puta upoznali. Iz iskaza IZ proizlazi da je novac na ime kupoprodajne cijene 8.000,00 kuna stavio na stol, koji novac je prvooptuženi BZ uzeo i dao drugooptuženom, dok iz iskaza svjedoka KZ proizlazi da je novac dan drugooptuženom koji ih je prebrojao i uzeo, a da li ih je poslije dao prvooptuženom, to se ne sjeća. Iz njihovih iskaza proizlazi da je sam kupoprodajni ugovor potpisao prvooptuženi BZ. Kako se nedugo poslije toga dogodilo da je automobil koji je kupljen od GZ uzeo ŠZ tvrdeći da je to njegov automobil, odnosno automobil njegove punice, kupac IZ osjećao se prevareno, zbog čega je i podnio kaznenu prijavu zbog kaznenog djela prijevare. S obzirom na obranu RZ u kojoj je naveo da ga je prvooptuženi BZ zamolio da mu pomogne prodati automobil kako bi došao do novca, a kako se sam bavio prodajom automobila i poznavao je ljude koji se bave istim poslom, stupio je u kontakt sa osobom koja ga je uputila na IZ s kojim je on i stupio u kontakt. Došlo je do susreta kojem je prisustvovao i on sam, prvooptuženi je potpisao kupoprodajni ugovor kao prodavatelj a kupac IZ predao je iznos od 8.000,00 kuna, novac je uzeo prvooptuženi BZ, i svoj automobil. Naknadno ga je kontaktirao kupac IZ i rekao mu za problem s automobilom, da ga je uzeo pravi vlasnik. Kontaktirao je zatim i GZ koji mu je rekao da je sve to zbog ŠZ, kojeg se boji, a tada je saznao da je automobil kojeg je GZ prodao IZ bio automobil od ŠZ, odnosno njegove punice, a ne Škarićeve punice. Naveo je i da je prvooptuženi BZ bio zaposlenik ŠZ i da je za njega radio sve što je trebalo. Naveo je i da je sam kupoprodajni ugovor ispunio prvooptuženi BZ, koji je uzeo i novac.
7.3. Točno je da je prvooptuženi BZ priznao počinjenje kaznenoga djela kako ga se i teretilo, međutim, na pitanja nije želio odgovarati niti davati nikakva pojašnjenja.
7.4. Svjedok ŠZ o samoj kupoprodaji automobila između GZ i IZ nema nikakvih neposrednih saznanja. U svom iskazu naveo je da mu je KZ ispričao da je kupio auto samo od RZ i da nije spominjao GZ. Međutim suprotno od toga iskaza naveo je svjedok KZ koji je naveo da ŠZ nije spominjao RZ, a u iskazu pred državnim odvjetnikom je naveo da je ŠZ opisao da je kupoprodajni ugovor sklopio sa prvooptuženim GZ. U okolnostima kada je sam svjedok KZ naveo da RZ nije spominjao ŠZ, ali da je spominjao da je kupoprodajni ugovor za sporni automobil potpisan sa DZ i u okolnostima kada svjedok ŠZ nedvojbeno zna da je sporni automobil posudio upravo GZ, onda je neuvjerljiv iskaz svjedoka ŠZ kada navodi da mu KZ, GZ uopće nije spominjao, a da je rekao da je sporni automobil kupio samo od RZ. Iznoseći obranu drugooptuženi RZ ukazao je i na određeni odnos između GZ i ŠZ, da je BZ radio za ŠZ što svjedok ŠZ u svom iskazu negira, ali da je to moguće i da ŠZ ne otkriva pravu prirodu njihova odnosa ukazuje okolnost da je sam ŠZ u svom iskazu naveo da je davao na posudbu automobile GZ, a na posudbu se stvari ne daju osobama u koje nemaš povjerenja pa i ta nelogičnost u iskazu navedenog svjedoka ŠZ dovodi u pitanje vjerodostojnost njegova iskaza u dijelu u kojem navodi da je kupoprodaja spornog automobila bila dogovorena upravo između drugooptužnika i oštećenika IZ jer da mu je tako rekao KZ. Opravdano prvostupanjski sud na iskazu svjedoka ŠZ nije mogao zaključiti o ulozi drugooptuženog RZ vezano za kupoprodaju spornog automobila koja bi odgovarala njegovoj ulozi kao supočinitelja u inkriminiranom kaznenom djelu prijevare na štetu IZ.
7.5. S pravom je prvostupanjski sud prihvatio iskaze svjedoka IZ i KZ koje su oni dali na raspravi kao istinite i uvjerljive. Određena nesuglasja između njihovih iskaza danih pred državnim odvjetnikom i na raspravi, svjedoci su uvjerljivo otklonili. S obzirom da su iskaze pred državnim odvjetnikom davali nedugo nakon što je podnesena kaznena prijava, a da nisu znali cjelokupan tijek događaja i sve okolnosti slučaja, pa su se laički rečeno osjećali prevareno od osobe s kojom su prethodno već imali određenu poslovnu suradnju i bez ikakvih problema, sasvim je prihvatljivo da su bili ljuti na drugooptuženg RZ sumnjajući da je i on involviran u prijevaru, ali su se naknadno uvjerili da RZ u to nije bio uključen. Štoviše svjedok IZ naveo je da je nakon toga poslovao sa PZ što zasigurno ne bi da u njega nije imao povjerenja. S obzirom da iz obrane drugooptuženog RZ proizlazi da on nije znao i nije imao razloga sumnjati da automobil kojeg je njegov poznanik, prvooptuženi BZ želio prodati nije automobil njegove punice, i ne može se smatrati da je on stupajući u kontakt sa ŽZ kao osobom kojoj je želio ponuditi na prodaju taj automobil, postupao sa prijevarnom namjerom, s namjerom da se iz posla koji se u konačnici i realizirao, osobno imovinski okoristi. Osim toga kako je sam ugovor o kupoprodaji kao prodavatelj potpisao upravo prvooptuženi BZ, koji je kako to proizlazi iz iskaza svjedoka IZ i KZ, dogovorio i finalni dogovor odnosno manju cijenu sa ŽZ, nameće se zaključak da je sam čin sklapanja kupoprodajnog ugovora i želje da se sklopi kupoprodajni ugovor, bio na strani upravo prvooptuženog GZ.
7.6. Priznanje počinjenja kaznenog djela, kada je za isto optuženo više osoba, može se odnositi samo na onog počinitelja koji je priznao počinjenje tog kaznenog djela i ne može se odnositi na druge počinitelje, niti se priznanjem jednog optuženika može presumirati da oni takvim svojim priznanjem terete i druge optuženike. U okolnostima kada je prvooptuženi BZ priznao počinjenje kaznenog djela, a teretilo ga se da je kazneno djelo počinio zajedno sa drugooptuženim RZ kao supočiniteljem, ali nije želio odgovarati na pitanja niti davati kakva pojašnjenja, prvostupanjski sud nije mogao zaključak o dokazanosti počinjenja kaznenog djela na strani drugooptuženog, kao supočinitelja, temeljiti na priznanju prvooptuženog GZ.
8. Sud prvog stupnja je pravilno cijenio iskaze svjedoka IZ i KZ kao i obranu drugooptuženog RZ i pravilno je ocijenio kao neuvjerljiv iskaz ŠZ te zaključio kako u postupku nije nedvojbeno dokazano da bi drugooptuženi RZ zajednički i dogovorno s prvooptuženim GZ počinio predmetno kazneno djelo, jer on sam od početka negira sudjelovanje u počinjenju toga djela, a osim toga u postupku se nije iz izvedenih dokaza sa sigurnošću moglo utvrditi da bi drugooptuženi sudjelovao u počinjenju kaznenog djela na način kako mu se to stavlja na teret. Prvooptuženi BZ priznao je počinjenje kaznenoga djela, ali u svojoj obrani nije direktno teretio i drugooptuženog RZ da bi sudjelovao u počinjenju istoga, a kako se niti iz ostalih izvedenih dokaza u postupku nije moglo na siguran i nedvojben način zaključiti da bi drugooptuženi RZ počinio kazneno djelo opisano u izreci pobijane presude, pravilno je prvostupanjski sud primjenom načela "in dubio pro reo" oslobodio drugooptuženog optužbe.
9. Zbog navedenog nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne postoje povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da je žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 482. ZKP/08).
Slavonski Brod, 29. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Vedran Pavelić
