REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-92/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja GI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Domagoja Rupčića i Lane Kostanjšek, odvjetnici u Sisku, protiv tuženog AI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivana Borića i Morane Kovač Stanić, odvjetnici u Sisku, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj Psp-22/2024-8 od 27. studenoga 2025., dana 29. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Uvažava se kao osnovana žalba tužitelja te se rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj Psp-22/2024-8 od 27. studenoga 2025. preinačuje u točki II. izreke, tako da isto sada glasi:
„Utvrđuje se da je tuženik smetao tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], dvorište od 105 m[2] i kuća, [adresa][2] , upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da je 25. studenoga 2024. promijenio lokot na ulaznim vratima u kuću od 502 m[2] na k. č. br. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] i time isključio tužitelja iz suposjeda gore navedene nekretnine te mu se zabranjuje svako takvo ili slično smetanje tužitelja, pod prijetnjom ovrhe.“
II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj Psp-22/2024-8 od 27. studenoga 2025. potvrđuje u točki I. i III. izreke.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 276,54 eur, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem riješeno je:
„I. Utvrđuje se da je tuženik AI smetao tužitelja GI u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine kčbr. [katastarska čestica] dvorište od 105 m[2] i kuća, [adresa][2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na način da je 2. prosinca 2024. promijenio lokot na ulaznim vratima u kuću od 502 m[2] na kčbr. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] i time isključio tužitelja iz suposjeda gore navedene nekretnine, pa mu se nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja na način da tužitelju dostavi ključ od lokota koji se nalazi na ulaznim vratima i omogući tužitelju slobodan i nesmetan pristup u gore navedenu nekretninu u roku od 15 dana, te mu se zabranjuje svako takvo ili slično daljnje smetanje suposjeda tužitelja, u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja GI u dijelu koji glasi:
„Utvrđuje se da je tuženik AI smetao tužitelja GI u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine kčbr. [katastarska čestica] dvorište od 105 m2 i kuća, [adresa][2] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na način da je 25. studenog 2024. promijenio lokot na ulaznim vratima u kuću od 502 m[2] na kčbr. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] i time isključio tužitelja iz suposjeda gore navedene nekretnine.“
III. Nalaže se tuženiku AI da tužitelju GI naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 664,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedeno rješenje pobija tužitelj u odnosu na točku II. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva. To stoga što tužitelj smatra da nakon što je tuženik promijenio lokot 25. studenoga 2025., tužitelj je primijenio institut samopomoći i promijenio lokot koji je postavio tuženik, međutim tuženik je potom ponovno promijenio novopostavljeni lokot, pa da je riječ o dvije radnje koje predstavljaju jednu cjelinu smetanja suposjeda tužitelja, slijedom čega je tužbeni zahtjev trebao biti usvojen i u spornom dijelu. Obzirom na navedeno, predlaže usvojiti žalbu i preinačiti prvostupanjsko rješenje na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje troškove žalbe.
3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedeno rješenje pobija i tuženik u odnosu na točku I. i III. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je sud pogrešno ocijenio da je tužitelj u posjedu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], dvorište od 105 m[2] i kuća, [adresa] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno pogrešno je ocijenio da tužitelj ima faktičnu vlast nad predmetnom nekretninom, jer je tužiteljev posjed prestao 16. listopada 2024. kada je raskinut Aneks koji je predstavljao pravni temelj suposjeda nekretnine, i to djelomično upravo iz razloga što tužitelj predmetne građevinske radove nije izvršio, o čemu je tužitelj obaviješten 14. studenoga 2024. kada je zaprimio raskid Aneksa. Raskidom ugovora tužiteljev posjed je prekinut te nije više imao pravnu osnovu za zaštitu istog. Tvrdi da su radovi koje je izvodio tužitelj ostali nedovršeni još 2022., nakon čega je nekretnina ostala nekorištena, tužitelj nikad nije stanovao u predmetnoj nekretnini niti je u njoj vršio bilo kakvu redovitu posjedovnu vlast, pa je time izgubio pravo na posjed, jer ga nije održavao niti je dokazao trajnost, kontinuitet kao niti posljednji mirni posjed. Tužitelj da nije imao niti jedan od bitnih elemenata faktične vlasti – nije više posjedovao ključeve, nije pristupao nekretnini i/ili vršio građevinske radove na njoj, niti je na bilo koji način ostvario faktičnu vlast nad njom. Osporava i odluku o troškovima postupka, pozivajući se pritom na odredbu članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, tvrdeći da je tužitelj sa svojim zahtjevom djelomično uspio u postupku i to u omjeru od 50%. Stoga smatra da svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetno rješenje preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da ga ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.
4. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalbe tuženika nije osnovana.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da ga je tuženik smetao u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], dvorište od 105 m[2] i kuća, [adresa] , upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stambeno-poslovnoj zgrade na adresi [adresa], na način da je 25. studenoga 2024. promijenio lokot na ulaznim vratima u kući, a potom, nakon što je tužitelj uspostavio svoj posjed putem instituta samopomoći, tuženik je ponovno 2. prosinca 2024. promijenio lokot na ulaznim vratima u kući, čime je isključio tužitelja iz suposjeda navedene nekretnine, kao i zahtjev da se tuženiku naloži uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja na način da tužitelju dostavi ključ od lokota koji se nalazi na ulaznim vratima i omogući mu slobodan i nesmetan pristup u predmetnu nekretninu, te da mu se zabrani svako takvo ili slično daljnje smetanje suposjeda tužitelja.
7. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostupanjski je sud ocjenom dokaza provedenih u postupku (čitanjem materijalne dokumentacije u predmetu te iskazima parničnih stranaka) sve to sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP, utvrdio činjenično stanje, koje konačno i nije sporno, i to:
- da je tužitelj od 2013. zajedno s tuženikom u suposjedu nekretnine odnosno stambeno-poslovne zgrade koja je sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], temeljem sklopljenog Ugovora o kupoprodaji i njegov Aneksa sklopljenog 2024., koji suposjed je imao sve do trenutka počinjenog smetanja;
- da je tuženik zbog neizvršavanja preuzetih ugovornih obveza 16. listopada 2024. obavijestio tužitelja da s istim raskida Ugovor o kupoprodaji i njegov Aneks, koju obavijest o raskidu ugovornog odnosa je tužitelj zaprimio putem pošte;
- da je na ulaznim vratima čitavog stambeno-poslovnog objekta postojao lokot s ključem, primjerak koga su imali i tužitelj i tuženik;
- da je tuženik 24. studenoga 2024. porukom putem WhatsApp aplikacije obavijestio tužitelja da slijedećeg dana mijenja lokot na ulaznim vratima stambeno- poslovnog objekta - kuće (tužitelj ga je istodobno pozvao na prestanak izvođenja radova), što je i učinio 25. studenoga 2024. (prerezao je lokot), time da je primjerak ključa novog lokota dostavio tužitelju odnosno njegovu punomoćniku odvjetniku putem pošte;
- da je tužitelj koristeći institut samopomoći 27. studenoga 2024. promijenio lokot i dostavio ključ od novog lokota tuženiku, na koji način je ponovno uspostavio svoj suposjed na predmetnoj nekretnini;
- da je tuženik potom 2. prosinca 2024. promijenio po tužitelju novopostavljeni lokot na ulaznim vratima stambeno-poslovnog objekta, na koji način ga je ponovo smetao u njegovu suposjedu predmeta spora (tužitelj se u tom slučaju nije koristio institutom samopomoći).
7.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja predmetnim rješenjem tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je prihvatio kao osnovan, te je utvrdio (točka I. izreke) da je promjenom lokota na ulaznim vratima sporne nekretnine dana 2. prosinca 2024. (tužitelj se u tom navratu nije koristio institutom samopomoći) tuženik oduzeo (potpuno ga isključio) tužitelju suposjed iste odnosno počinio smetanje njegova dotadašnjeg suposjeda (članak 21. stavak 1. i članak 24. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/2000. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015. - pročišćeni tekst i 94/2017. - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP)), slijedom čega mu pripada pravo na sudsku zaštitu sukladno odredbama članka 22. stavka 2. u vezi s člankom 21. stavkom 2. ZVDSP.
7.2. U preostalom dijelu, onim kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi da ga je tuženik smetao u posljednjem mirnom suposjedu predmetne nekretnine na način da je dana 25. studenoga 2024. promijenio lokot na ulaznim vratima i time ga isključio iz njegova dotadašnjeg suposjeda, sud prvoga zahtjev tužitelja odbio je kao neosnovan (točka II. izreke) uz obrazloženje u osnovnom, da je tužitelj u tom slučaju svoj suposjed zaštitio koristeći se institutom samopomoći – prerezao je lokot koji je postavio tuženik i postavio novi lokot s ključem koji je dostavio tuženiku, pa kako je ponovno uspostavio prijašnje suposjedovno stanje, da ne može s uspjehom sada zahtijevati sudsku zaštitu posjeda.
8. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita u dijelu u kom je sud tužitelju pružio sudsku zaštitu njegova suposjeda (točka I. izreke), jer je na pravilno utvrđeno činjenično stanje i materijalno pravo pravilno primijenjeno, dok je nepravilna i nezakonita u dijelu u kom je sud odbio pružiti tužitelju sudsku zaštitu njegova suposjeda (točka II. izreke), jer je u tom dijelu na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pogrešno primijenjeno.
8.1. Nije ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju izrijekom upućuje tuženik, jer je rješenje u pobijanom dijelu u dovoljnoj mjeri razumljivo i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njegova pravilnost i zakonitost.
9. Odredbom članka 21. stavka 1. ZVDSP propisano je da koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Stavkom 3. istog članka propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od nastalog smetanja, dok je stavkom 4. propisano da se pravo na zaštitu posjeda ostvaruje u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili putem samopomoći.
9.1. Odredbom članka 22. stavka 1. ZVDSP propisano je da je posjednik kojem je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda te zabrani takvo ili slično smetanje posjeda. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
9.2. Odredbom članka 24. stavka 1. ZVDSP propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.
9.3. Odredbom članka 27. stavka 1. ZVDSP propisano je da tko ima pravo na zaštitu posjeda, smije svoj posjed zaštititi za vrijeme trajanja rokova iz članka 21. stavka 1. ovoga Zakona i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme ili ga u posjedovanju uznemirava, ako je to nužno jer bi mu sudska zaštita stigla prekasno, a opasnost je neposredna, ali samo ako za zaštitu svoga posjeda ne primijeni silu veće jakosti nego li je primjerena okolnostima (dopuštena samopomoć).
9.4. U parnicama zbog smetanja posjeda isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, u pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjednika ili o zahtjevima za naknadu štete, već je raspravljanje ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja (članak 441. ZPP).
10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio, a što proizlazi i iz provedenih dokaza, da je tužitelji zajedno s tuženikom bio u zadnjem mirnom suposjedu stambeno-poslovne zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čiji suposjed je smetan 2. prosinca 2024. promjenom lokota s ključem na ulaznim vratima zgrade – kuće od strane tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao jasno i logično obrazloženje, koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika, zbog čega ovaj drugostupanjski sud prihvaća ta utvrđenja kao pravilna, te posljedično pravilnu primjenu materijalnoga prava na tako utvrđeno činjenično stanje.
10.1. Ovdje se posebno ističe da tuženik tijekom postupka nije osporavao činjenicu tužiteljeva suposjeda (od 2013.) predmetne stambeno-poslovne zgrade, međutim tvrdio je da je taj posjed prestao činjenicom raskida Aneksa ugovora koji je predstavljao pravni temeljem tužiteljeva stupanja i držanja u suposjedu predmetne nekretnine, pa da tužitelj više nema pravnu osnovu za zaštitu suposjeda. Tuženik tu svoju tvrdnju ponavlja i u predmetnoj žalbi, međutim, ne radi se o žalbenim navodima koji dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetnog rješenja u spornom dijelu, jer je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio tužiteljev posljednji mirni (su)posjed predmetne nekretnine i čin smetanja, a to su upravo one okolnosti koje je bitno utvrditi u slučaju kao što je predmetni. U takvoj situaciji, a što sud prvoga stupnja pravilno zaključuje (polazeći od sadržaja odredbe članka 22. stavka 2. ZVDSP), sud tužitelju pruža sudsku zaštitu bez obzira na pravo na posjet, pravni temelji posjeda, poštenje podsjetnika kao i bez obzira na to koliko bi smetanje bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu, pa je stoga sud pravilno postupio kada je predmetnim rješenjem tužitelju pružio sudsku zaštitu njegova suposjeda u odnosu na čin smetanja od 2. prosinca 2024.
11. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu u odnosu na točku I. izreke te temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.
12. Osnovano tužitelj ističe da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan kao u točki II. izreke.
12.1. Naime, u situaciji kada je sud utvrdio da je tuženik 25. studenoga 2024. smetao tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da je promijenio lokot na ulaznim vratima u kuću i time isključio tužitelja iz suposjeda gore navedene nekretnine, nakon čega je tužitelj koristeći se institutom samopomoći vratio svoj oduzeti suposjed (promjenom tako postavljenog lokota s ključem i postavljanjem novog lokota), ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak suda prvoga stupnja da u tom slučaju (kada je tužitelj zaštitio svoj suposjed) tužitelj više nema pravni interes štititi taj svoj suposjed pružanjem sudske zaštite posjeda utemeljene na odredbama članka 21. ZVDSP, u ovom parničnom postupku.
12.2. To pravno shvaćanje suda prvoga stupnja nije pravilno niti zakonito. Naime, člankom 21. stavak 3. ZVDSP propisana su dva pravna puta u zaštiti posjeda: putem suda u postupku zbog smetanja posjeda ili putem samopomoći (članak 27. ZVDSP). Iako je u starijoj sudskoj praksi primijećeno shvaćanje da, kad se tužitelj prije podnošenja tužbe zbog smetanja posjeda poslužio pravom na samopomoć, nema mjesta pružiti i sudsku zaštitu posjeda u posjedovnoj parnici, u recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto je suprotno pravno shvaćanje. Tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1225/2022-2 od 16. svibnja 2023. (i Rev-542/2023) sud izražava pravno shvaćanje da tužitelji koji su se prethodno poslužili pravom na samopomoć (samozaštitu posjeda) ne gube pravo u parničnom postupku zahtijevati posjedovnu zaštitu zabranom takvog i sličnog budućeg smetanja posjeda jer se upravo u toj zabrani očituje smisao posjedovne zaštite koju nije moguće ostvariti korištenjem samopomoći.
12.3. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan kao pod točkom II. izreke valjalo prihvatiti, a ne odbiti, pa je temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP predmetno rješenje valjalo preinačiti na način kako je to odlučeno izrekom ovoga rješenja.
13. Obzirom na činjenicu da je predmetno rješenje preinačeno, tako da je tužitelj sa svojim zahtjevom u cijelosti uspio, odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke ostaje neizmijenjena, jer je sud istom tužitelju priznao u cijelosti zatraženi trošak postupka koji mu sada pripada na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.
13.1. Dakle, žalbu tuženika u tom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu pa je temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.
14. Tužitelju pripada trošak žalbe sve to sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP. U konkretnom slučaju se radi o žalbi na trošak postupka, pa se primjenjuje tarifni broj 10. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.), prema kojoj za sastavljanje žalbe protiv rješenja odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 100 bodova uvećano za PDV, što daje trošak tužitelja u iznosu od 250,00 eur, koji je trošak uvećan za trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 eur, što daje trošak tužitelja u iznosu od 276,54 eur.
15. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.
U Puli-Pola 29. siječnja 2026.
Sutkinja:
Kristina Pavičić-Sirotić
