Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1159/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po generalnoj punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-779/2021, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 10. lipnja 2025., poslovni broj: P- 6186/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 2025., poslovni broj: P-6186/2024-9 pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija a djelomično uvažava žalba tuženice te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 2025., poslovni broj: P-6186/2024-9

- ukida pod točkom III. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje u tom dijelu

- potvrđuje pod točkom IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012402351 od 12. travnja 2007. zaključenog između parničnih stranaka koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 122,72 EUR, sa zateznim kamatama od 18. travnja 2007. do isplate. Konačno, pod točkom III. izreke tuženici je naloženo i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2025. do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da joj naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu, kao i trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012402351 od 12. travnja 2007. i zahtjev za isplatu temeljem stečenog bez osnove.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je između tužitelja i tuženice 12. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012402351 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.707,10 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca te da je u čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje i naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, koji iznos se naplaćuje jednokratno prije ili istovremeno s korištenjem kredita, temeljem čega je 18. travnja 2007. tuženica naplatila tužitelju troškove obrade kreditnog zahtjeva od 205,61 CHF, odnosno 122,72 EUR. Tijekom prvostupanjskog postupka sud utvrđuje i da tuženica nije dokazala da su parnične stranke pregovarale o odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu, obzirom iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pod točkom 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012402351 od 12. travnja 2007. Nadalje, sud prvog stupnja utvrdio je da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da se radi o tipskom ugovoru o čijim odredbama se nije pregovaralo, kao i da je naplatom predmetnih troškova prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, na temelju čega zaključuje da je čl. 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, u smislu čl. 59., čl. 81., čl. 83., čl. 84., čl. 85. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/03., 46/07. i 79/07. – dalje: ZZP/03) i kao takva ništetna. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna tužitelj, prema stavu prvostupanjskog suda, ima pravo na povrat iznosa, koji mu je naplaćen 18. travnja 2007., pa je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev u točki II. kako je to tužitelj i zatražio. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim, navodeći da obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, to zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći time da sud prvog stupnja ukazuje i na stav koji je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. U žalbi tuženica u bitnom navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da je odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i lako razumljiva i da stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. Posebno ukazuje da iz obrazloženja suda ne proizlazi da je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima ugovornih stranaka. Konačno, tuženica iznosi žalbene navode i u smislu da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare.

8. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud je zaključio da suprotno žalbenim navodima tuženice pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost te naprotiv ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega pri odluci o glavnoj stvari nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženica, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva pod točkom 11.3. Ugovora o kreditu 9012402351 od 12. travnja 2007., pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenom dijelu ugovorne odredbe čl.11. 3. predmetnog Ugovora o kreditu i da tuženica nije dokazala suprotno tom zaključku, jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane tuženice, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu, nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita, niti su djelatnici banke tužitelju objasnili na što se odnosi takva naknada te je li banka doista imala kakve stvarne troškove vezane za obradu kredita.

10. S obzirom na sadržaj predmetnog dijela ugovorne odredbe čl.11.3. Ugovora o kreditu i mjerodavno materijalno pravo iz čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je predmetna ugovorna odredba čl.11.3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, jer tuženica tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnila na što se odnose ti troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih, iz čega dalje proizlazi zaključak da je tuženica, uz to što je sama sastavila ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredila visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo te je zbog navedenog postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, postupila nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

11. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj i tuženica o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarali prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice te je pravilno ocijenio da ta odredba nije poštena, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu, koji se odnosi na ugovorene jednokratne troškove za obradu kredita (točka I. izreke pobijane presude) te zahtjev za isplatom stečenoga temeljem te nepoštene odredbe u visini od 122,72 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja jednokratnih troškova obrade.

12. Pored okolnosti da tuženica, na kojoj je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 84. st. 4. ZZP/03), nije dokazala da se o toj odredbi doista pregovaralo, ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da je predmetna odredba nepoštena, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 12. travnja 2007., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu osnovanim čime se neosnovanim ukazuje tumačenje po tuženici ove Direktive izneseno u žalbi.

14. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO-a.

15. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica osporava ocjenu prigovora zastare i prava tužitelja na isplatu zatezne kamate, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i po ocijeni ovoga suda, prihvaćajući i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV-47/2020.

16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate, sud prvog stupnja je utvrđenje temeljio na priloženoj dokumentaciji (Ugovoru i otplatnom planu) iz koje proizlazi činjenica naplate naknade za troškove obrade kredita u iznosu 122,72 EUR dana 18. travnja 2007. S obzirom da je do stjecanja tuženice došlo na temelju po njoj sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je tuženica dužna tužitelju platiti taj iznos, a na isti je po čl. 1115. ZOO-a dužna platiti i zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženici naloženo da tužitelju isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom prema postavljenom zahtjevu.

17. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke.

18. Pri obračunu troškova sud prvog stupanja je postupao pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.). Sama vrijednost predmeta spora odmjerena je kao u tužbi (1.449,95 EUR) uz obrazloženje da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev i zahtjev za isplatu te se oba ta zahtjeva uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

19. Obzirom na uspjeh stranaka u postupku osnovano je sud prvog stupnja odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka pozivom na odredbi čl. 154. st.1. ZPP- a, budući nije uspjela u postupku te je temeljem čl. 380. točka 2. ZPP-a, ovaj dio odluke i potvrđen.

20. Međutim, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 40. st. 3. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica te je nastavno navedenoj bitnoj povredi pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o troškovima postupka koje je zatražio tužitelj. Naime, obzirom je tuženica pravovremeno istaknula prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, ukazujući da tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 122,72 EUR, dok je vrijednost predmeta spora naznačena u iznosu od 1.449,95 EUR, a što znači da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena, prvostupanjski sud je bio dužan postupiti sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a. Naime, čl. 40. st. 2. ZPP-a propisuje da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, dok st. 3. ZPP-a propisuje da ako je u slučaju iz st. 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

21. Citirana zakonska odredba iz čl. 40. st. 3. ZPP je jasna u smislu propisane dužnosti prvostupanjskog suda da na prigovor tuženice, koji je istaknut u konkretnom slučaju, na brz i prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, kao i da rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba istu odredi. S tim u vezi valja ukazati na pravno shvaćanje VSRH broj Su-IV-33/2022-11 od 6. lipnja 2022. koje je ponovno istaknuto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 665/2021 od 6. rujna 2022 i koje glasi: "U postupku u kojem je, povodom pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta spora jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke.“

22. Kako je tuženica pravodobno istakla prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora o kojem sud nije odlučio, a pri čemu pravilno ukazuje da u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe, kao i da je u brojnim sudskim odlukama izraženo pravno shvaćanje da je u tom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu, a da o vrijednosti predmeta spora ovisi visina troškova postupka koja je dosuđena na teret tuženice jer bi u konkretnom slučaju tužitelj umjesto 100 bodova po odvjetničkoj radnji imao pravo na 25 bodova primjenom mjerodavne Tarife, to je ovaj sud uvažavanjem žalbe tuženice temeljem čl. 380. točka 3. ZPP-a ukinuo presudu pod točkom III. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan ocijeniti prigovor tuženice na naznačenu vrijednost predmeta spora u smislu naprijed navedenog obrazloženja te o istom odlučiti rješenjem zajedno s odlukom o troškovima postupka na koje tužitelj ima pravo sukladno zakonito utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

24. Tuženici nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer je sa žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna potraživanja, a koji nije mjerodavan za ocjenu uspjeha prilikom dosude troškova (čl. 35. ZPP).

U Varaždinu 29. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun