REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-4625/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ID (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Filip Galić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske (OIB 52634238587) zastupane po OGDO Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, Trg Sv. Marka 6, OIB: 52634238587 isplatiti tužitelju ID, vl. Odjavljenog obrta MEGA – izrada metalno plastične galanterije, [adresa], 31400 ĐAKOVO, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana iznos od 7.007,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje čl.29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od presuđenja do isplate.

II Nalaže se tuženoj platiti tužitelju troškove parničnog postupka u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl.29. Zakonom o obveznim odnosima koja teče od presuđenja do isplate.".

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je bio dioničarka trgovačkog društva Croatia Banka d.d. OIB: 32247795370, na dan 23. rujna 1999. godine, i to s ukupno 264 dionica nominalne vrijednosti od 200,00 kn po dionici, što čini udio u temeljnom kapitalu u iznosu od 7.007,76 eura. Tužitelj posebno navodi da je u potvrdi o dionicama omaškom upisano trgovačko društvo MEGA d.o.o. koje društvo nikada nije postojalo, jer se radilo o obrtu, u vlasništvu tužitelja.

1.1. Tužitelj dalje navodi da je 23.9.1999. godine Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (NN 98/99) – u daljnjem tekstu Odluka Vlade RH i to na temelju članka 11. stavka 1., a u svezi s člankom 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN 44/99), na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999. godine, a predmetnom Odlukom su sve dionice poništene, odnosno prestale su postojati.

1.2. Odluka o sanaciji i restrukturiranju bila je predmet postupka pred Ustavnim sudom, ali su postupci, pokrenuti po više pojedinačnih dioničara, odlukom Ustavnog suda dana 30.1.2003. godine obustavljeni, jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. godine prestao važiti 31.5.2000. godine, pri čemu je Ustavni sud RH zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti, te je uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnim postupcima.

1.3. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođeni brojni parnični postupci, koje su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB), kojima je traženo da se utvrde da su dioničari s brojem dionica Croatia banke d.d., koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da im se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu, međutim svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i ustavne tužbe, su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva.

1.4. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJP) od 19.11.2020. godine u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. protiv Republike Hrvatske broj 1920/2014, a kasnije i presudama u predmetima I i dr. protiv RH, kao i L i R protiv RH, dakle u činjenično i pravno identičnim predmetima, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava podnositelja, a također je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku.

1.5. Vezano za povredu čl. 1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, a takvo miješanje, po stavu ESLjP-a, nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Naime, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere, dok je Odluka Vlade RH predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Pritom niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu odluku, te dioničarima (posljedično i podnositelju zahtjeva, društvu PROJECT-TRADE d.o.o.) nije dana mogućnost da djelotvorno ospore pobijanu mjeru. Suštinski rečeno, dioničarima nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti te stoga miješanje nije bilo zakonito. U toj presudi ESLjP se dalje nije bavio utvrđivanjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti, itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva nije bio ispunjen. Republika Hrvatska dana 19.2.2021. godine zatražila je da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca, dana 19.4.2021. godine te je presuda u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. c/a REPUBLIKA HRVATSKA postala konačna.

1.6. Tužitelj smatra da je ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila 05.11.1997.godine, Konvencija postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske), a sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za izvršenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti.

1.7. Zbog svega iznesenog, tužitelj smatra da je pretrpio materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostao bez svojih dionica, pa samim time, i bez upravljačkih prava nad Croatia Bankom d.d., a štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP, te smatra da se element protupravnosti ostvario konačnošću presude broj 1920/2014, koja je nastupila 19.4.2021. godine. Tužitelj drži da materijalnu štetu čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d., kojeg je tužitelj kao dioničar uplatio u cijelosti, pa kako sukladno odredbi iz čl.14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU) štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska, to tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će tuženiku naložiti isplatu iznosa od 7.007,76 € s pripadajućim kamatama od dana donošenja presude, te s troškovima postupka. Prema zahtjevu tužitelja visina štete jest nominalan vrijednost dionice u iznosu od 26,54 eura po svakoj dionici 2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor stvarne nenadležnosti, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava i osnov i visinu zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik tvrdi da je postupak sanacije Croatia Banke d.d. proveden nakon prijedloga Savjeta Hrvatske narodne banke, koji je nakon razmatranja izvješća privremenog upravitelja Croatia Banke d.d. Zagreb o zatečenom stanju te banke i procjeni mogućnosti za njeno buduće redovno poslovanje, podnio Vladi Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje sanacije te banke na temelju odredbi Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN, 44/94 – u daljnjem tekstu ZSRB). Takvoj odluci Savjeta HNB-a prethodilo je imenovanje privremenog upravitelja i upućivanje inspekcije kontrole u banku krajem veljače 1999. godine, s ciljem utvrđenja stanja poslovanja banke i pokušaja njene stabilizacije i nastavka redovnog poslovanja, kada je utvrđeno da su ukupni gubici banke 622,3 milijuna kuna, što je 348,9 milijuna kuna više gubitaka od njezina temeljnog kapitala. Dakle, danom objave Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia Banke d.d., kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica.

2.2. Nakon toga, a kako ističe tuženik, na Glavnoj skupštini održanoj 13.09.2000. godine Croatia Banka d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna, koje je u cijelosti uplatila Agencija, čime je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke, koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 HRK i iste su uvrštene u depozitariju Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (danas SKDD), a sanacija je završena.

2.3. Za tuženika nisu sporno postupci koje su mali dioničari pokretali, a na koje se i tužitelj činjenično poziva, ali tuženik navodi da je i odluka Ustavnog suda jasno da su tužbe odbijene, jer se, kako je to naveo Ustavni sud, postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države, čime se konstituira širi društveni interes, zbog čega su i odbijeni prigovori bivših dioničara da su im dionice oduzete suprotno Ustavom zagarantirane zaštite prava vlasništva.

2.4. Tuženik smatra da dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, a rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili, pa gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu pojedini dioničar sudjelovao s određenim udjelom. Odnosno, kako to tvrdi tuženik, dionica predstavlja rizično ulaganje i ne daje ulagaču jamstvo da će mu vrijednost ulaganja ostati ista.

2.5. U odnosu na postupak pred ESLJP tuženik navodi da je presudom taj sud utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva te povredu prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Međutim, ističe da se predmetna presuda ne temelji niti na jednom financijskom pokazatelju, koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica), već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tuženik smatra da, da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa, slijedom čega nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes, kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države.

2.6. Tuženik smatra da u ovom postupku nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete, jer iste moraju biti kumulativno ispunjene (štetnik, oštećenik, štetna radnja, protupravnost, šteta), pri čemu posebno upire da šteta ne može biti nominalna vrijednost dionice, već bi, uz udovoljenje ostalim pretpostavkama, mogla biti samo tržišna, a ta je u trenutku Odluke Vlade RH iznosila 0,00 kn.

2.7. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u izvadak iz obrtnog registra, potvrdu Trgovačkog suda u Osijeku, potvrdu o vlasništvu dionica, Odluku Vlade RH, odluke Ustavnog suda RH, analizu presude ESLJP u predmetu Project Trade d.o.o. protiv Hrvatske koju je izradio Ured zastupnika RH pred ESLJP, u presude ESLJP, prijedloge, stručna, pravna i izdvojena mišljenja te su pročitani iskazi svjedoka LD i RD, jer su stranke bile suglasne da se iskazi tih svjedoka koriste kao dokaz u ovom postupku.

3.1. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Tri procesna prigovora tuženika nisu osnovani:

- prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, jer se radi o sporu koji tužitelj, fizička osoba, vodi protiv tuženika Republike Hrvatske, radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog obavljanja poslova državne uprave, pa je primjenom odredbe čl. 52. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 2513, 70/19, 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP) i ovaj sud nadležna za suđenje, jer je štetna radnja, Odluka Vlade RH donesena u Zagrebu, gdje je sjedište Vlade RH;

- prigovor stvarne nenadležnosti nije osnovan, jer se ne radi o sporu iz odredbe čl. 34.b ZPP, za koji bi bio nadležan trgovački sud.

4.1. Niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

4.2. Naime, nije sporno da u potvrdi o vlasništvu dionica od 26.10.1998. godine stoji da je dioničar MEGA D.O.O. [adresa], vlasnik 264 dionice.

4.3. Međutim, iz potvrde Trgovačkog suda u Osijeku utvrđeno je da nije niti je bilo upisano društvo tog imena na navedenoj adresi u [adresa], a da društvo istog imena jest upisano u registar tog suda, ali na adresi u [adresa]. Nadalje, iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi da je ovdje tužitelj bio vlasnik obrat pod nazivom MEGA – izrada metalno plastične galanterije, vl. ID, sa skraćenim nazivom MEGA

– [adresa], da je obrt osnovan 3.8.1987. godine i datum prestanka obrta jest 18.2.1999. godine, sjedište je bilo na adresi [adresa], a vlasnik obrata je ovdje tužitelj, jer je OIB naveden u izvatku identičan OIB [osobni identifikacijski broj]tužitelja.

4.4. Dakle, a kako to tvrdi tužitelj, očito je omaškom kao vlasnik dionica navedena pravna osoba (d.o.o.) koja nije postojala, već je kao dioničar trebao biti naveden tužitelj, vlasnik obrata MEGA.

4.5. Kako obrtnik obavlja djelatnost u svoje ime i za svoj račun, to su prestankom rada obrat na tužitelja prešla prava i obveze pa tako i prava iz vlasništva nad 264 dionice Croatia banke d.d.

4.6. Time se utvrđuje da je tužitelj bio imatelj 264 dionice, svaka nominalne vrijednosti 200,00 kn.

5. Nije sporno da je Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. donijela Vlada RH. Isto tako, nije sporno niti da navedena Odluka Vlade RH, prema praksi ESLJP u činjenično identičnom predmetu Project- Trade d.o.o. protiv Hrvatske, za koju praksu je ovaj sud vezan, predstavlja nezakonito miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva prema odredbi čl. 1. Protokola br. 1. EK, jer je ta Odluka Vlade RH bila podzakonski akt kojim su povučene i poništene dionice koje su tužitelju pripadale, a pritom tužitelj nije imao mogućnost djelotvornog pobijanja te mjere. Iz činjenice da se prema odluci ESLJP tuženik nezakonito umiješao u vlasnička prava tužitelja, nedvojbeno proizlazi protupravnost postupanja tuženika jer je Vlada RH donijela Odluku kojom zadire u tužiteljeva imovinska i upravljačka prava koja proizlaze iz vlasništva dionica, bez da je pritom tužitelju na raspolaganje stavila pravna sredstva kojima bi takvo zadiranje tuženika u njegova vlasnička prava mogao osporavati, što znači da je takvo miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva bilo nezakonito – dakle, protupravno, da je tuženik štetnik te da je tužitelj oštećenik. Tužitelj je oštećenik prema praksi ESLJP jer je bio dioničar, a Odluka Vlade RH predstavlja mjeru koja je imala učinak na prava tužitelja kao dioničara, a ne (samo) na Croatia banku d.d. kao trgovačko društvo u kojemu tužitelj ima dionice. Prema praksi ESLJP, da je predmetna Odluka utjecala isključivo na Croatia banku d.d., kao trgovačko društvo, tužitelj se ne bi mogao smatrati oštećenikom (predmet Albert i drugi protiv Mađarske).

6. Temeljem utvrđenog pod 4.6. i 5. ovog obrazloženja, ispunjeni su elementi postojanja štetnika (tuženik), oštećenika (tužitelj) i protupravnosti.

6.1. Protupravnost jest utvrđena presudom ESLJP i to zbog činjenice da je tužitelju onemogućen pristup sudu, odnosno tuženik nije tužitelju na raspolaganje stavio pravna sredstva kojima bi takvo zadiranje tuženika u njegova vlasnička prava mogao osporavati. Drugim riječima, presudom ESLJP nije uopće ispitivana zakonitost Odluke Vlade RH, jer to posebno proizlazi iz točke 110. presude, kada sud kaže da ne može nagađati kakav bi konačan ishod bio da se sporna Odluka Vlade RH mogla djelotvorno osporiti. ESLJP to posebno naglašava i u točki 87. presude.

6.2. Upravo zbog takve odluke iz točke 110. presude sud nastavno u točki 111. odbacuje zahtjev jednog od dioničara Croatia banke d.d. za naknadu štete koja odgovara vrijednosti njegovih dionica i u biti upućuju ga na pokretanje postupka pred domaćim sudom (sudom u RH).

6.3. Imajući u vidu sadržaj posebno točke 110 i 111 presude ESLJP ovaj sud smatra da citiranom presudom nije odlučeno da je Odluka Vlade RH nezakonita. ESLJP nije ispitivao zakonitost odluke već je utvrdio da dioničari nisu imali pravna sredstava dokazivati da je Odluka nezakonita.

7. Kako su Odlukom Vlade RH povučene i poništene dionice, u odnosu na kojeg tužitelj tvrdi da je pretrpio štetu, prema shvaćanju ovog suda, a posebno imajući u vidu utvrđeno pod 6.2. i 6.3. ovaj sud smatra da je u nastavku postupka nužno utvrditi je li Odluka vlade bila zakonita i ako nije koliku je štetu tužitelj pretrpio time što je on ostao bez vlasništva 264 dionice, svake nominalne vrijednosti 200,00 kn. Odnosno, kako je to navedeno pod točkom 6. Zajedničkog suglasnog mišljenja sudaca Wojtyczeka i Pejchala, u nastavku postupka treba utvrditi je li miješanje u pravo vlasništva bilo razmjerno i opravdano (tako i O1476/2024).

8. Ne upuštajući se u ocjenu zakonitosti Odluke Vlade RH ovaj sud utvrđuje da nominalna vrijednost dionice jest fiksni, na dionici ispisani iznos koji predstavlja temeljni kapital društva podijeljen s brojem dionica te služi za utvrđivanje minimalnog uloga po dionici i dividendu, ali ne odražava stvarnu tržišnu cijenu dionice, već se stvarna tržišna vrijednost dionice određuje ponudom i potražnjom na burzi. Stoga se nominalni iznos dionica koje je tužitelj imao u vlasništvu do donošenja sporne Odluke Vlade RH ne može poistovjetiti s imovinskom štetom koja je tužitelju donošenjem te Odluke Vlade RH, kojom su njegove dionice ''povučene i poništene'' (točka VII. Odluke), eventualno nastala. Imovinsku štetu koja je tužitelju eventualno nastala predstavljala bi tržišna vrijednost njegovih dionica u trenutku donošenja sporne Odluke Vlade RH o sanaciji Croatia banke d.d. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da se dionicama Croatia banke d.d. trgovalo niti uopće predlaže provođenje dokaza na okolnost da bi njegova dionica da je Odluka Vlade RH nezakonita vrijedila upravo nominalnih 200,00 kn na dan donošenja Odluke. Takvo pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VS RH broj Rev-1476/2024 pri čemu ovaj sud posebno ističe točku 20. u kojoj se ističe pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na cijenu dionice koju dionica može postići na tržištu dionica u nekom trenutku kada i ako se stavlja ili može staviti na tržište. Dakle, tužitelj je trebao predložiti dokaze kojima bi dokazao da je na dan donošenje sporne Odluke Vlade RH on svoje dionice na tržištu mogao prodati za 200,00 kn, svaku.

8.1. Niti iz iskaza svjedoka RD, koji se prihvaća kao jasan, detalja i logična ne proizlazi da je isti svoj Prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. izradio zato što je smatrao da dionice Croatia banke d.d. imaju nominalnu vrijednost od 200,00 kn, već zato što je Croatia banka d.d. bila pravna slijednica Banke male privrede d.d., koja je bila jedna od prvih banaka malih dioničara i za male poduzetnike te je svjedok smatrao da bi bilo jako pozitivno zadržati te dioničare nakon što se Croatia banku d.d. sanira, tako da to i dalje ostane banka za male dioničare i za male poduzetnike, jer je postojanje takvih banaka korisno za cjelokupno financijsko tržište, na kojem prevladavaju velike banke koje financiraju gospodarske subjekte koji imaju veću financijsku moć, kao što su primjerice građevinske tvrtke i brodogradilišta. Tako je isti predlagao da se dioničarima poput tužitelja da obeštećenje u iznosu od 70% nominalne vrijednosti, a ne puna vrijednost.

8.2. Kada se tužitelj poziva na čl. 49. Ustava RH kojim je propisano da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti niti ograničiti zakonom, a na što upire obrazlažući visinu štete tada tužitelju treba odgovoriti da iz pravnog mišljenja prof.dr.sc. OD jasni proizlazi koja prava ima imatelj dionica pri čemu ni u tom mišljenju ne stoji da se izgubilo imovinsko prava u iznosu nominalne vrijednosti dionice, već se navodi o gubitku u imovini svakog dioničara čije su dionice povučene.

9. Svi su ostali dokazi stranka bili usmjereni na dokazivanje (ne)zakonitosti Odluke Vlade RH.

9.1. Sud na te okolnosti nije provodio dokaze, jer sve da je Odluka Vlade RH nezakonita, tužitelj nije niti dokazao niti predložio provođenja dokaza na okolnost visine zahtjeva.

10. Kada bi zahtjev tužitelja bio osnovan, tada prigovor tuženika o zastari sud ne bi našao osnovanim. Početak tijeka zastarnog roka ima se vezati za trenutak konačnosti odluke u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH.

10.1. Tužitelj je dokazao da je bio imatelj dionica na dan donošenja Odluka Vlade RH, a iz sadržaja presude PROJECT-TRADE d.o.o. c/a RH proizlazi da prije nego što je ta odluka ESLJP donesena, tužitelj u ovom parničnom predmetu nije mogao odštetni zahtjev podnijeti s očekivanjem uspjeha uslijed propisanih rokova zastare, tako da bi takva tužba bila nedjelotvorno pravno sredstvo sve dok ESLJP po tužbi Project Trade d.o.o., u činjenično i pravno identičnom predmetu kao što je ovaj parnični predmet, nije utvrdio da su tom Odlukom Vlade RH povrijeđena vlasnička prava dioničara, jer dioničari protiv te Odluke nisu imali djelotvorno pravno sredstvo.

10.2. Presuda ESLJP postala je konačna 19.4.2021. godine pa tek konačnošću iste počinje teći zastarni rok za naknadu štete tužitelja jer je tek donošenjem te odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužitelj, zbog čega, po ocjeni ovog suda, rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja sporne Odluke Vlade RH.

10.3. Postupka je tužitelj pokrenuo podnošenjem zahtjeva za mirnom rješenjem spora dana 16.4.2024. godine (prekid zastare) na koje je očitovanje tuženika primio dana 16.7.2024. godine pa primjenom odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) koji se na pitanje zastare primjenjuje u ovom konkretnom slučaju, tužba podnesena dana 24.7.2024. godine nije podnesena izvan roka zastare.

11. Tuženiku je primjenom odredbe čl. 154. st. 1 ZPP-a kao nužan i potreban za vođenje ovog spora priznat sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, sastav odgovora na tužbu, podneska od 29.8.2024. i pristupa na roč. 15.12.2025. po 200,00 eura ili ukupno 800,00 eura.

11.1. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a tuženiku nije priznat sastav podneska od 22.10.2024. i 16.7.2025. godine jer u istima ponavlja već ranije iznesene i obrazložene tvrdnje i pravna shvaćanja.

U Zagrebu, 28. siječnja 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.