Poslovni broj Pr-10/2025-22
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Ulica plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice OBO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tužene Opće bolnice Zadar, Bože Peričića 5, OIB: 11854878552, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan i partneri d.o.o. Zadar, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tužene, 28. siječnja 2026. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 6.097,46 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim
− na iznos od 7,17 EUR od 16.07.2014. pa do isplate,
− na iznos od 19,74 EUR od 16.08.2014. pa do isplate,
− na iznos od 44,79 EUR od 16.09.2014. pa do isplate,
− na iznos od 119,07 EUR od 16.10.2014. pa do isplate,
− na iznos od 24,15 EUR od 16.11.2014. pa do isplate,
− na iznos od 45,41 EUR od 16.12.2014. pa do isplate,
− na iznos od 19,74 EUR od 16.01.2015. pa do isplate,
− na iznos od 22,99 EUR od 16.04.2016. pa do isplate,
− na iznos od 160,55 EUR od 16.05.2016. pa do isplate,
− na iznos od 192,32 EUR od 16.06.2016. pa do isplate,
− na iznos od 179,58 EUR od 16.07.2016. pa do isplate,
− na iznos od 163,87 EUR od 16.08.2016. pa do isplate,
− na iznos od 194,90 EUR od 16.09.2016. pa do isplate,
− na iznos od 144,93 EUR od 16.10.2016. pa do isplate,
− na iznos od 177,14 EUR od 16.11.2016. pa do isplate,
− na iznos od 144,93 EUR od 16.12.2016. pa do isplate,
− na iznos od 123,80 EUR od 16.01.2017. pa do isplate,
− na iznos od 174,51 EUR od 16.02.2017. pa do isplate,
− na iznos od 189,72 EUR od 16.03.2017. pa do isplate,
− na iznos od 269,25 EUR od 16.04.2017. pa do isplate,
− na iznos od 196,50 EUR od 16.05.2017. pa do isplate,
− na iznos od 162,03 EUR od 16.06.2017. pa do isplate,
− na iznos od 172,47 EUR od 16.07.2017. pa do isplate,
− na iznos od 234,31 EUR od 16.08.2017. pa do isplate,
− na iznos od 225,91 EUR od 16.09.2017. pa do isplate,
− na iznos od 211,63 EUR od 16.10.2017. pa do isplate,
− na iznos od 126,26 EUR od 16.11.2017. pa do isplate,
− na iznos od 154,54 EUR od 16.12.2017. pa do isplate,
− na iznos od 158,76 EUR od 16.01.2018. pa do isplate,
− na iznos od 173,54 EUR od 16.03.2018. pa do isplate,
− na iznos od 202,83 EUR od 16.04.2018. pa do isplate,
− na iznos od 269,93 EUR od 16.05.2018. pa do isplate,
− na iznos od 172,46 EUR od 16.06.2018. pa do isplate,
− na iznos od 188,88 EUR od 16.07.2018. pa do isplate,
− na iznos od 232,91 EUR od 16.08.2018. pa do isplate,
− na iznos od 208,17 EUR od 16.09.2018. pa do isplate,
− na iznos od 170,80 EUR od 16.10.2018. pa do isplate,
− na iznos od 99,02 EUR od 16.11.2018. pa do isplate,
− na iznos od 155,28 EUR od 16.12.2018. pa do isplate,
− na iznos od 162,67 EUR od 16.01.2019. pa do isplate
do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.
II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 3.444,31 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 28. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više traženi iznos u visini od 1.387,50 Eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.282,74 Eura.
Obrazloženje
1. Tužiteljica OBO iz [adresa] (dalje: tužiteljica) 31. prosinca 2018. sudu podnosi tužbu protiv tužene Opće bolnice Zadar (dalje: tužena) radi isplate plaće u kojoj navodi da je tužiteljica kod tuženika neprekidno zaposlena od 01. prosinca 2013. na dalje s time što je do 13. srpnja 2015. bila zaposlena na radnom mjestu doktor medicine specijalizant, a od 13. srpnja 2015. na radnom mjestu doktor medicine specijalist u tuženikovoj Službi za kirurgiju. U označenom razdoblju tužiteljičina plaća da je regulirana odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, dalje: ZoR/09), Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13, 96/15, dalje: KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 29/18, dalje: KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 24/17, dalje: TKU/17). Sukladno čl. 86. ZoR/09 i čl. 94. ZoR/14 radnik da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim neradnim danom ima pravo na povećanu plaću. Sukladno čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada ima pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak na plaću prema označenim odredbama, tužiteljica da kao zdravstveni radnik bez specijalizacije do 13. srpnja 2015. po ovoj osnovi ima pravo na dodatak na plaću od 16%, a od 13. srpnja 2015. kao specijalist kirurgije pravo na dodatak na plaću od 25%. Nadalje, odredbe čl. 59. KU/13 i čl. 57 KU/18 da propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće odnosno 10% za razdoblje od 01. prosinca 2013. do 01. listopada 2015., pa da je po ovoj osnovi tužiteljici tijekom označenog razdoblja ispravno priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 10% odnosno 12%. Tužiteljica da ima pravo na dodatke na plaću i to kumulativno za posebne uvjete rada, iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi te za radni staž u zdravstvu za sve odrađene sate rada, dakle, uključujući i sate prekovremenog rada. Iz niti jedne odredbe primjenjivih propisa i ugovora da ne proizlazi da se navedeni dodaci na plaću obračunavaju samo na redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i označeni dodaci međusobno isključuju. Međutim, tuženik da dodatke na koje tužiteljica ostvaruje pravo sukladno citiranim odredbama u razdoblju zaposlenja nije obračunavao i za prekovremeni rad već samo na plaću ostvarenu za rad u redovnom radnom vremenu. Naknada za prekovremeni rad da predstavlja dio osnovne plaće sukladno odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 i ista da uvećava osnovnu plaću poradi čega da se na naknadu za prekovremeni rad imaju obračunati i tužiteljici platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu odnosno redovnom mjesečnom fondu sati. Takav obračun da je i po prirodi stvari opravdan obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenog rada, isto kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa položajem i radnim stažem, za koje važeći KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Tužiteljica da je u utuženom razdoblju konstantno radila prekovremeno, pri čemu da dio prekovremenih sati rada da nije niti obračunat u platnim listama. Međutim, tuženik da tužiteljici za razdoblje od 01. prosinca 2013. do podnošenja tužbe 31. prosinca 2018. nije isplatio označene dodatke na plaću za prekovremeni rad već samo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu. S obzirom da tako tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, time da joj je uskraćen i puni iznos naknade za godišnji odmor korišten u utuženom razdoblju na koji ima pravo sukladno čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u prethodna tri mjeseca. Također, tužiteljici da je uskraćeno i pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla odnosno bolovanje do 42 dana korišteno u utuženom razdoblju, pravo na koju naknadu da ostvaruje sukladno čl. 59. TKU/12 i čl. 58. TKU/17 u visini od 85% plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije započetog bolovanja. Kako da tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom koja je nužna za obračun ukupnog iznosa bruto plaće koju joj je tuženik u utuženom razdoblju neosnovano propustio isplatiti, konkretno evidencijom radnog vremena i obračunima plaće, tužiteljica da sudu podnosi stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) predlažući sudu da rješenjem naloži tuženiku u roku od 15 dana dostaviti u spis obračune plaća te evidenciju radnog vremena za tužiteljicu za razdoblje od 01. prosinca 2013. do 31. prosinca 2018., po zaprimanju koje dokumentacije predlaže provesti financijsko vještačenje radi utvrđenja točne visine neisplaćenih plaća tužiteljici u tom razdoblju, navodeći da će po zaprimanju rezultata vještačenja tužiteljica visinom odrediti tužbeni zahtjev. Ipak, za slučaj da sud ocijeni da nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP, tužiteljica postavlja eventualni tužbeni zahtjev potražujući po opisanoj osnovi isplatu iznosa u visini od 100.001,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica u tužbi postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 16. svibnja 2019. tužena se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, obzirom da je tuženik u cijelosti ispunio svoje obveze koje je sukladno Ugovoru o radu i relevantnom Kolektivnom ugovoru, ali i zakonskim odredbama imao prema tužiteljici unutar utuženog vremenskog razdoblja. Dakle, navodi tužiteljice da joj tužena nije obračunavala i adekvatno isplatila sate prekovremenog rada da su u cijelosti netočni i paušalni. Upravo suprotno, tuženik da je pravilno vodio evidenciju prekovremenih sati za svakog radnika ponaosob pa i za tužiteljicu te da je u skladu s takvom evidencijom isplaćivao plaću i za sve prekovremene sate ostvarene bilo tokom radnog ili neradnog dana. Uostalom, da je tužiteljica doista bila kontinuirano zakidana za svoja prava kroz ovo vrijeme koliko radi kod tuženika, da bi bilo u najmanju ruku životno i logično očekivati da će ista barem jednom uložiti kakav prigovor ili predstavku sebi nadređenim osobama odnosno za to nadležnim službama tuženika. Međutim, do dana podnošenja tužbe tužiteljica da ni jednom prigovorom nije dala do znanja da se na bilo koji način smatra oštećenom od strane tužene. Tuženik ističe i prigovor zastare. Dalje navodi da sve kada bi tužiteljica i ispunjavala preduvjete na temelju kojih bi ostvarila naknade i dodatke koje ovom tužbom potražuje, i kad bi se isti kumulirali prema njenom shvaćanju i računici za sve radnike tužene, to da bi u konkretnom slučaju predstavljalo financijsko opterećenje tuženika od preko 20.000.000,00 kn mjesečno što da godišnjoj razini iznosi preko milijardu kuna što da bi nedvojbeno predstavljao ne samo krah cjelokupnog zdravstvenog sustava već i državnog proračuna. Srećom, da nema mjesta tumačenju odredbi Kolektivnih ugovora na način kako ih tumači tužiteljica da proizlazi prije svega iz sudske prakse koju tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu. Također, uz odgovor na tužbu tuženik dostavlja i pravno mišljenje izvanrednog profesora dr. sc. OB od 28. ožujka 2018. o pitanju načina obračuna i isplate uvećanja plaća u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji stav prema mišljenju tuženika sud treba primijeniti u ovom parničnom predmetu, dio kojeg tuženik dalje u svom odgovoru na tužbu i citira. Obzirom da je riječ o sporu čiji će ishod imati dalekosežne posljedice ne samo u odnosu na tuženika već i na cjelokupni nacionalni zdravstveni i financijski sustav, tuženik predlaže pozvati Republiku Hrvatsku da stupi u predmetnu parnicu na mjesto umješača na strani tuženika. Predlaže odbiti tužbu u cijelosti i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadni prouzročeni parnični trošak.
3. Ocijenivši da tužitelja ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući ne raspolažu svim ispravama nužnim za određivanje visine tužbenog zahtjeva među kojima posebno evidencijom radnog vremena za utuženo razdoblje jer da istima raspolaže logično je da bi tu evidenciju dostavila uz tužbu u prilog tužbenim navodima dok obveza tuženika na dostavu evidencije radnog vremena kao i nadlaje na dostavu obračunskih lista plaće – naknade plaće proizlazi iz čl. 8. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 32/15, 102/15, 25/17) te čl. 13. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 32/15) i čl. 14. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 73/17) kojima je propisana obveza poslodavca na čuvanje ovih isprava do pravomoćnog okončanja spora za koji bi te isprave mogle biti relevantne, što prema tumačenju suda upućuje na obvezu tužene kao poslodavca na dostavu ovih isprava po traženju suda u sudskom postupku koji protiv njega pokrene radnik u svezi tih isprava, neovisno o činjenici da li je poslodavac eventualno ranije te isprave već dostavio radniku; sud je predmetnu stupnjevitu tužbu cijenio dopuštenom te je tuženik u spis 11. prosinca 2019. dostavio relevantnu radnopravnu dokumentaciju na ime tužiteljice, obračune plaća – naknada plaća i evidenciju radnog vremena za rad tužiteljice u utuženom razdoblju od 01. prosinca 2013. do 31. prosinca 2018., a za koju je radnopravnu dokumentaciju i stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Mrčela u svom podnesku dostavljenom sudu 03. listopada 2019. naveo da je nužna za izradu traženog nalaza i mišljenja.
4. Obzirom je tuženik u odgovoru na tužbu predložio, to je sud dopisom od 05. lipnja 2019. sukladno čl. 211. ZPP treću osobu Republiku Hrvatsku obavijestio o tijeku ove parnice kao i stadiju u kojem se ista nalazi, a po zaprimanju kojeg je dopisa Republika Hrvatska 30. rujna 2019. sudu dostavila podnesak u kojem navodi da ona nije osnivač tuženika te da neće stupiti u ovu parnicu.
5. Po zaprimanju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 24. siječnja 2020. tužiteljica sudu 27. veljače 2020. dostavlja podnesak u kojem navodi da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje od 24. siječnja 2020. te da ga u cijelosti prihvaća, pri čemu tužiteljica dalje u ovom podnesku sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Ante Mrčele od 24. siječnja 2020. u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP (visinom i specificiranjem sporednog potraživanja) određuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu plaće i naknade plaće u iznosu od 45.941,42 kn sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik pak po zaprimanju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 24. siječnja 2020. sudu 18. veljače 2020. dostavlja podnesak u kojem iznosi prigovore na taj nalaz i mišljenje.
6. O tako je određenom tužbenom zahtjevu tužiteljice Općinski sud u Zadru odlučio presudom poslovni broj Pr-189/2018 od 28. svibnja 2020. (na način da je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev), međutim, ta je presuda Općinskog suda u Zadru povodom žalbe tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-459/2020-3 od 27. prosinca 2021. te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Nakon što je proveo ponovni postupak, Općinski sud u Zadru je o tužbenom zahtjevu odlučio presudom poslovni broj Pr-1539/2021 od 22. veljače 2022. na način da je tučkom I. izreke presude prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 45.941,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, a točkom II. izreke presude odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplati zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći. Međutim, i ova je presuda Općinskog suda u Zadru povodom žalbe tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R- 232/2022-5 od 20. veljače 2025. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke te predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.
8. U podnesku dostavljenom sudu 08. svibnja 2025. tužiteljica obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj uređuje tužbu na način da iznose isplata kojih se ranije tražila u valuti HRK sada traži u valuti Euro pa tako sada tužbeni zahtjev za isplatu glasi na isplatu iznosa od 6.097,47 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je detaljno navedeno u izreci ove presude. Takva radnja tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP, a poradi čega sud nije posebno pozivao tuženika da se očituje na opisano uređenje tužbenog zahtjeva. Potom je, a po zaprimanju dopunskog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele od 17. lipnja 2025. tužiteljica u podnesku od 04. srpnja 2025. tužbeni zahtjev precizirala na iznos od 6.097,46 Eura sukladno prikazu stalnog sudskog vještaka ranije u nalazu i mišljenju obračunate razlike plaće i naknade plaće u valuti HRK u novoj službenoj valuti Republike Hrvatske (Euru).
9. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Ugovor o radu od 11. svibnja 2009. (list spisa 8-9), obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO (list spisa 10-11), dopis Ministarstva zdravstva klasa: 053-02/18-01/220 s mišljenjem izvanrednog profesora dr. sc. OB (list spisa 15-39), sudsku praksu (list spisa 40-53, 62-75), iskaz svjedoka ŠB (list spisa 79-80), potvrdu o plaćanju troškova predujma u iznosu od 2.500,00 kn o 300,00 Eura (list spisa 83, 436), obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148), evidenciju radnog vremena za radnika OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 149-306), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 24. siječnja 2020. (list spisa 307-318), pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 10. travnja 2020. (list spisa 328-330) i dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 17. lipnja 2025. (list spisa 409-425). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi uz što sud napominje da nije pozivao stalnog sudskog vještaka Antu Mrčelu da usmeno pred sudom iznese nalaz i mišljenje dano u pisanom obliku budući je prema ocjeni suda (što se detaljno obrazlaže u nastavku odluke) sudski vještak svojim pisanim očitovanjima u cijelosti otklonio prigovor tužene iznesen na njegov nalaz i mišljenje poradi čega nije bilo potrebe pozivati sudskog vještaka da nalaz i mišljenje, a koje je prema ocjeni suda pri tome i detaljno, jasno, stručno i objektivno, usmeno izlaže na sudskom ročištu budući bi time u postupku nastali daljnji troškovi te bi se postupak nedvojbeno odužio. Vodeći pri tome računa da tuženik nakon zaprimanja dopunskog nalaza i mišljenja u svezi prigovora tuženika nije iznio prigovore na takav nalaz i mišljenje, sud vodeći računa o načelu ekonomičnosti postupka kao i činjenici da je ovo radni spor hitne naravi koji se vodi već sedam godina, nije pozivao sudskog vještaka Antu Mrčelu na usmeno iznošenje pisano danog (dopunjenog) nalaza i mišljenja.
10. Tužbeni zahtjev je osnovan.
10.1. Tužiteljica tužbom traži da joj tužena isplati dio plaće i naknade plaće koji da joj je propustila isplatiti za rad u razdoblju od prosinca 2013. do uključno prosinca 2018. zbog toga što dodatke na osnovnu plaću koje tužiteljica ostvaruje sukladno KU i TKU nije obračunavala i na osnovnu plaću za prekovremeni rad već isključivo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu pa je tako predmet ovog spora isplata plaće sukladno odredbama KU i TKU.
10.2. Sukladno odredbi čl. 82. ZoR/09 poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom, dok je sukladno odredbi čl. 90. ZoR/14 poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu.
10.3. Pri tome, odredba čl. 86. ZoR/09 kao i čl. 94. ZoR/14 propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.
10.4. Nadalje odredbe čl. 60. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 81. ZoR/14 propisuju da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).
10.5. Odredba čl. 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“Narodne novine” br. 143/13, 96/15, dalje: KU/13) kao i odredba čl. 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (“Narodne novine” br. 29/18, dalje: KU/18), a koji su KU bili važeći u ovdje utuženom razdoblju, propisuju da plaću radnika čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, pri čemu su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.
11. Iz Ugovora o radu od 11. svibnja 2009. (list spisa 8-9) i obračunskih isprava za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148) proizlazi da je u razdoblju od 01. prosinca 2013. do 12. srpnja 2015. tužiteljica bila zaposlena kod tužene na radnom mjestu I. vrste – liječnik specijalizant u Službi za kirurgiju – po propisima poznato kao zdravstveni radnik bez specijalizacije u bolnici dok je od 13. srpnja 2015. do 31. prosinca 2018. kod tužene zaposlena na radnom mjestu I. vrste – liječnik specijalist u Službi za kirurgiju – po propisima poznato kao liječnik specijalist.
11.1. Nadalje, iz Ugovora o radu od 11. svibnja 2009. (list spisa 8-9) proizlazi da za obavljanje poslova iz tog Ugovora tužiteljica ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama kolektivnog ugovora i dodataka kolektivnom ugovoru te pravilniku o radu tužene, pri čemu je ugovoreno da osnovnu plaću tužiteljice čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, s uvećanjima sukladno kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru.
12. Uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148) sud utvrđuje da je tužena tužiteljici u razdoblju od 01. prosinca 2013. do 12. srpnja 2015. po osnovi radnog mjesta (zdravstveni radnik bez specijalizacije) priznavala i obračunavala dodatak na osnovnu plaću po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima u visini od 16% dok joj je od 13. srpnja 2015. do 31. prosinca 2018. po osnovi radnog mjesta (liječnik specijalist) priznavala i obračunavala dodatak na osnovnu plaću po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada u visinu od 25%.
12.1. Nadalje, uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148) sud utvrđuje da je tužena tužiteljici u utuženom periodu priznavala i dodatak na osnovnu plaću po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i to u periodu do 30. rujna 2015. dodatak u visinu od 10%, a od 01. listopada 2015. na dalje dodatak u visini od 12%.
12.2. Što se pak tiče prava na uvećanje osnovne plaće po osnovi ostvarenog radnog staža, uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148) ne proizlazi da bi tužiteljica u utuženom periodu ostvarivala pravo na dodatak po osnovi radnog staža (niti za redovan rad), a u svezi čega sud ističe da u svom nalazu i mišljenju od 24. siječnja 2020. (list spisa 307-318) stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Mrčela, na koji nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala prigovora, navodi da temeljem isprava u spisu daje mišljenje da tužiteljica obzirom na svoje godine radnog staža ne udovoljava uvjetima iz odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 143/13) koja pravo na uvećanje osnovne plaće propisuje za radnike koji su u zdravstvenim ustanovama i Zavodu ostvarili radni staž od najmanje 20 godina radnog staža.
13. Uvidom u obračunske isprave za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148) kao i evidenciju radnog vremena za radnika OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 149-306) sud dalje utvrđuje i to da je tužiteljica u utuženom periodu osim redovnog rada, radila i prekovremeno. Koliko je točno pri tome sati prekovremenog rada tužiteljica ostvarila u svakom pojedinom mjesecu utuženog razdoblja, tuženik je obračunao i prikazao u obračunskim ispravama za isplatu plaće – naknade plaće na ime tužiteljice za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148), a stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Mrčela temeljem takvog obračuna samog tuženika prikazao u svom nalazu i mišljenju od 24. siječnja 2020. (list spisa 307-318) za potrebe davanja traženog obračuna. Iako tužiteljica početno u tužbi navodi da neki odrađeni prekovremeni sati rada nisu obračunati u platnim listama, nakon što kasnije u postupku stalni sudski vještak Ante Mrčela za potrebe davanja traženog obračuna plaće i naknade plaće njene sate prekovremenog rada prikazuje upravo u onom broju u kojem ih je u obračunskim listama obračunao i sam tuženik, tužiteljica navodi da na takav nalaz vještaka nema prigovora i da ga u cijelosti prihvaća, a čime tužiteljica potvrđuje da je onaj broj sati prekovremenog rada koji je tuženik obračunao u platnim listama točan odnosno ispravno obračunat broj sati prekovremenog rada obzirom na fond radnih sati tužiteljice. Kako pri tome tijekom ovog postupka tuženik ne tvrdi da je on neispravno obračunao sate prekovremenog rada tužiteljice obzirom na mjesečni fond radnih sati, dapače, u tužbu navodi „tuženik je pravilno vodio evidenciju prekovremenih sati za svakog radnika ponaosob, pa i za tužitelja, te da je u skladu s takvom evidencijom isplaćivao plaću i za sve prekovremene sate ostvarene bilo tokom radnog ili neradnog dana„ nakon čega i u obje žalbe koje ulaže protiv presuda donesenih u ovoj pravnoj stvari tuženik u svezi čl. 49. KU i Zaključka broj 153. s 29. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 21. prosinca 2015. navodi „Tuženik je, dakle, izračunavao i obračunavao prekovremene sate tužiteljici na način usklađen s navedenim propisima.“; to ovaj sud nije imao osnove uopće preispitivati činjenicu da li je broj sati prekovremenog rada, onaj kako ga obračunava i prikazuje tuženik u obračunskim ispravama za isplatu plaće – naknade plaće na ime tužiteljice za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148), ispravan (pa da bi u tom smislu sud sudskom vještaku kao dodatan zadatak naložio provjeriti ispravnost u dokumentaciji tuženika obračunatih sati prekovremenog rada tužiteljice).
14. Odredba čl. 57. KU/13 te čl. 55. KU/18 propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji obavlja poslove na radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za radno mjesto I. vrste
– zdravstveni radnik bez specijalizacije u bolnici dodatak u visini od 16% od osnovne plaće, a za radno mjesto I. vrste – liječnik specijalist dodatak u visini od 25% od osnovne plaće.
15. Odredba čl. 59. KU/13 te čl. 57. KU/18 propisuju da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće zaključno do 30. rujna 2015., a od 01. listopada 2015. u iznosu od 12% od osnovne plaće.
15.1. U svezi navedenog, iz obračunskih isprava za isplatu plaće – naknade plaće na ime OBO za period od 12/2013 do 12/2018 (list spisa 87-148) proizlazi da je plaća tužiteljica za redovan rad obračunavana uz dodatak na osnovnu plaću u visini od 16% do 12. srpnja 2015. odnosno 25% od 13. srpnja 2015. po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada kao i uz dodatak na osnovnu plaću u visini od 10% do 30. rujna 2015. odnosno 12% od 01. listopada 2015. po osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi dok ti dodaci nisu obračunavani i na osnovnu plaću tužiteljice za prekovremeni rad u utuženom razdoblju, a kako to proizlazi uostalom proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 24. siječnja 2020. (list spisa 307-318) u kojem sudski vještak navodi da označeni dodaci nisu obračunati za sate rada tužiteljice u utuženom razdoblju koje je tuženik u obračunskim isprava za isplatu plaće – naknade plaće tužiteljice evidentirao kao prekovremeni rad.
15.2. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da temeljem čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 te čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 tužiteljici obzirom na njezino radno mjesto za onaj period utuženog razdoblju kada nije koristila prava po osnovi Zakona o rodiljinim i roditeljskim potporama (što je koristila u periodu od kolovoza 2015. do veljače 2016. te 56 sati u srpnju 2015. i 80 sati u ožujku 2016.) pripada pravo na uvećanje osnovne plaće po osnovi rada na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada u visini od 16% do 12. srpnja 2015. odnosno 25% od 13. srpnja 2015. te pravo na uvećanje osnovne plaće po osnovi obavljanja posla s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 10% do 30. rujna 2015. odnosno 12% od 01. listopada 2015. dok je sporno da li joj pravo na takvo uvećanje osnovne plaće pripada samo za redovan rad ili i za prekovremeni rad u utuženom razdoblju.
16. U svezi spornog pitanja, sud ističe kako tumačenjem odredbi 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 kao i odredbi čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 proizlazi to da predmetne dodatke tužiteljica ostvaruje na osnovnu plaću, a kako se osnovna plaća ostvaruje i isplaćuje i za redovan rad i za prekovremeni rad, neovisno o tome što se za prekovremeni rad ostvaruje i pravo na uvećanje osnovne plaće u smislu odredbe čl. 86. ZoR/09 odnosno čl. 94. ZoR/14, te kako iz niti jedne druge odredbe KU/13 niti KU/18 ne proizlazi da radniku pravo na predmetne dodatke pripada samo na plaću za redovan rad, to sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljica koje za redovan rad ima pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, ima pravo na navedene dodatke (kumulativno) i za sate prekovremenog rada, a kakvo shvaćanje zauzima i sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 09. prosinca 2019. (Su-IV-56/19-18). Odredba čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49. st. 1. KU/18 koje propisuju da će se osnovna plaća radniku uvećati za 50% za prekovremeni rad, ne isključuje pri tome pravo na (kumulativno) uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad i po ovdje predmetnim osnovama. Naime, te je odredbe kojima je propisano pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad potrebno tumačiti na način da se njima samo pobliže označava osnovica na koju se vrši obračun povećanja plaće za 50% za prekovremeni rad tj. da se uvećanje plaće za prekovremeni rad vrši uvećanjem osnovne plaće upravo za 50%. Osim toga, takvo je tumačenje citiranih odredbi KU/13 i KU/18 i logično budući da tužiteljica nesporno i u prekovremenom radu također radi na radnom mjestu i poslovima s posebnim uvjetima rada te obavlja posao s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi, dakle, odgovornosti i uvjeti njezinog se posla ne mijenjaju ovisno o tome da li poslove svog radnog mjesta tužiteljica obavljaju unutar redovne mjesečne satnice ili izvan te satnice u prekovremenom radu, a kako to pogrešno smatra tužena navodeći da nije moguća kumulacija predmetnih dodataka s dodatkom za prekovremeni rad.
16.1. Sud pri tome pojašnjava da se obračun plaće za prekovremeni rad obračunava na način da se kao prvo, na osnovnu plaću obračunavaju svi dodaci na koje tužiteljica ostvaruje pravo (16%/25% za posebne uvjete rada, 10%/12% za iznimnu odgovornosti za život i zdravlje ljudi i 50% za prekovremeni rad) pa se onda za tako dobivene iznose uvećava osnovna plaća tužiteljice. Dakle, predmetni se dodaci ne obračunavaju na iznos osnovne plaće već uvećan za dodatak po osnovi prekovremenog rada nego na osnovnu plaću, a kakav način obračuna proizlazi iz odredbi čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 te čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18, a iz sadržaja kojih je odredbi jasno razvidno da se ovi dodaci obračunavaju na osnovnu plaću. Dakle, sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na isplatu plaće obračunate na način da se svi dodaci i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću, dakle, ne na iznos osnovne plaće već prethodno uvećan za druge dodatke primjerice dodatak za prekovremeni rad, a kakav način obračuna ne zabranjuje kumuliranje dodataka na osnovnu plaću po različitim osnovama kako to pogrešno smatra tužena. Izraženo pravno shvaćanje ovog suda je zauzeto u nizu sudskih odluka donesenih u pravno i činjenično istovrsnim sporovima (tako primjerice u presudama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1225/2021 od 21. srpnja 2021., Gž R-1150/2021 od 09. lipnja 2021., Gž R-1414/2021 od 01. srpnja 2021. i Gž R-854/2021 od 07. svibnja 2021.).
16.2. Naime, rad u redovnom radnom vremenu i rad izvan redovnog radnog vremena predstavljaju jednaki rad u pogledu obavljanja poslova radnog mjesta radnika, s razlikom koja se očituje jedino u vremenskom određenju obavljanja poslova koje se sukladno načelima radnog prava te primjenjivim ZoR/09 odnosno ZoR/14 i KU/13 odnosno KU/18 posebno nagrađuje u smislu uvećanja plaće radnika na temelju činjenice da se taj rad obavlja izvan redovnog radnog vremena, pa je tako dodatak po osnovi prekovremenog rada predviđen kao posebna kategorija uvećanja plaće koji se kao i svi ostali dodaci na koja radnik ima pravo obračunava na osnovnu plaću. Činjenica da KU/13 kao i KU/18 propisuje da se dodatak po osnovi prekovremenog rada (50%) obračunava na osnovnu plaću, suprotno navodima tužene, ne znači niti može značiti da radnik gubi prava na obračun dodataka i uvećanja plaće koja mu pripadaju po drugim osnovama propisanim KU, već znači to da radnik ima pravo na obračun (kumulativno) svakog pripadajućeg dodatka i uvećanja plaće koji se pojedinačno računa na osnovnu plaću u za to KU određenom postotku te da konačna plaća predstavlja zbroj osnovne plaće i apsolutnih iznosa dodataka obračunatih na osnovnu plaću, a kakvo pravno shvaćanje izražava i primjerice Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-998/2020-2 od 16. listopada 2020. Suprotno tumačenje bi dovelo radnika u situaciju da mu je prekovremeni rad, koji je po svojoj naravi otegotniji jer znači da radnik radi dulje od predviđenog redovnog fonda radnih sati i koji rad pozitivni propisi reguliraju kao rad koji zaslužuje posebnu nagradu u vidu veće plaće (uvećanje osnovne plaće za 50%), zapravo manje ili jednako plaćen nego da je taj isti rad radnik obavljao u redovnom radnom vremenu, što je prema ocjeni suda protivno naravi i smislu samog instituta prekovremenog rada.
17. Utvrdivši tako da tužiteljica za onaj period utuženog razdoblju kada nije koristila prava po osnovi Zakona o rodiljinim i roditeljskim potporama (što je koristila u periodu od kolovoza 2015. do veljače 2016. te 56 sati u srpnju 2015. i 80 sati u ožujku 2016.) ima pravo na isplatu plaće za prekovremeni rad obračunate uvećanjem osnovne plaće ne samo za dodatak za prekovremeni rad (50%) već i za dodatak po osnovi posebnih uvjeta rada (16%/25%) i po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi (10%/12%), a da joj tužena plaću za prekovremeni rad u ovom razdoblju nije obračunavala uvećanjem i za dodatke po osnovi posebnih uvjeta rada (16%/25%) i po osnovi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi (10%/12%), sud je sudskom vještaku kao zadatak dao napraviti izračun plaće i naknade plaće koji bi tužiteljici bio obračunat u utuženom razdoblju da je obračun plaće vršen na način da su označeni dodaci obračunavani i na osnovnu plaću tužiteljice za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana.
17.1. Istaknimo ovdje, a u svezi naknade plaće, da odredba čl. 36. KU/13 odnosno čl. 34. KU/18 propisuju da za se vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu dok onom radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Nadalje, odredba čl. 59. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) kao i čl. 58. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 24/17, dalje: TKU/17) propisuju da zaposleniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.
17.2. Radeći izračun plaće i naknade plaće koja bi tužiteljici bila obračunata da je ispravno obračun plaće vršen na način da su predmetni dodaci obračunavani i na osnovnu plaću tužiteljice za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana te radeći obračun razlike između tako obračunate plaće i naknade plaće i one koja je stvarno obračunata tužiteljici za rad u utuženom razdoblju, stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Ante Mrčela u svom nalazu i mišljenju od 24. siječnja 2020. (list spisa 307-318) razliku između plaće i naknade plaće koja bi tužiteljici bila obračunata da su predmetni dodaci obračunavani i na osnovnu plaću tužiteljice za prekovremeni rad, a ne isključivo na osnovnu plaću za rad u redovnom radnom vremenu te da je tako obračunati iznos plaće korišten za obračun naknade plaće koju tužiteljica ostvaruje za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i odsutnosti s rada zbog bolovanja do 42 dana i plaće i naknade plaće koja je stvarno tužiteljici obračunata za rad u utuženom razdoblju izračunava na iznos od 45.941,42 kn, mjesečno u iznosima koji su prikazani u stupcu 5. Tablice br. 3 sadržane u nalazu i mišljenju od 24. siječnja 2020. (list spisa 317- 318). Istaknimo ovdje da tako obračunati ukupni iznos u dopunskom nalazu i mišljenju od 17. lipnja 2025. (list spisa 409-425) sudski vještak Ante Mrčela prikazuje u novoj službenoj valuti Republike Hrvatske kao iznos od 6.097,46 Eura, mjesečno u iznosima koji su prikazani u stupcu 22. Tablice br. 4 sadržane u dopunskom nalazu i mišljenju od 17. lipnja 2025. (list spisa 422-424).
17.3. Tužiteljica na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 24. siječnja 2020. kao ni na dopunski nalaz i mišljenje od 17. lipnja 2025. nije imala prigovora dok je tuženik na nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 24. siječnja 2020. u podnesku dostavljenom sudu 18. veljače 2020. iznio prigovore i to kao prvo, navodeći da je iz nalaza vještaka razvidno kako vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir Zaključke povjerenstva za tumačenje Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja već je očigledno proizvoljno tumačio odredbe Kolektivnih ugovora, štoviše, iz načina na koji je vještak radio obračun dodataka da se da zaključiti kako je fond radnih sati utvrđivan sukladno Zaključku broj 148 sa 123. sjednice povjerenstva za tumačenje Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 01. srpnja 2015. unatoč činjenici da je taj zaključak stavljen izvan snage kasnijim Zaključkom broj 153. sa sjednice održane 21. prosinca 2015. koji da fond radnih sati tumači skroz drugačije i koji da se ovdje primjenjuje na gotovo cijelo utuženo razdoblje (2016., 2017. i 2018. godinu); te kao drugo, navodeći da je pogrešno sudski vještak radi obračun naknade plaće budući da je primjerice ako je tužiteljica koristila godišnji odmor u svibnju 2018. godine sudski vještak za prosjek njene plaće uzeo u obzir plaće iz veljače, ožujka i travnja 2018., a što da je pogrešno jer da je trebao uzeti u obzir prosjek plaća za siječanj, veljaču i ožujak 2018. jer su one isplaćene u prethodna tri mjeseca prije mjeseca u kojem je tužiteljica koristila godišnji odmor. Podnesak tuženika je sud dostavio sudskom vještaku Anti Mrčeli koji se na sve prigovore tuženika i očitovao u pisanom očitovanju od 10. travnja 2020. (list spisa 328-330).
17.4. U pogledu prigovora tuženika o načinu obračuna naknade plaće radnika za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, sud ističe da je odredbom čl. 36. KU/13 odnosno čl. 34. KU/18 propisano da za se vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu dok onom radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, naknada plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Iz takve odredbe proizlazi da ukoliko tužiteljica godišnji odmor koristi primjerice u svibnju 2018. godine, istoj za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada pravo na naknadu plaće u visini prosječne mjesečne plaće koja joj je isplaćena u prethodna tri mjeseca što znači u veljači, ožujku i travnju 2018. godine, dakle, u visini prosječne plaće za mjesece siječanj, veljaču i ožujka 2018. godine, kako to ispravno tuženik navodi u svom prigovoru. Međutim, neosnovano tuženik dalje u ovom prigovoru navodi da je sudski vještak pogrešno obračunavao visinu prosječne plaće tužiteljice, a kako to ističe i sudski vještak Ante Mrčela u svom pisanom očitovanju od 10. travnja 2020. (list spisa 328-330) u kojem navodi da je naknade za godišnji odmor obračunao sukladno relevantnom članku ZoR odnosno čl. 36. KU, te što je sudu nedvojbeno razvidno iz teksta ispod Tablice br. 2 nalaza i mišljenja od 24. siječnja 2020. iz kojeg kao nedvojbeno proizlazi da je obračun naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora tužiteljice dan temeljem visine prosječne mjesečne ukupne plaće isplaćene tužiteljici u prethodna tri mjeseca, ovo sukladno čl. 36. KU/13 (sadržaju kojeg je identičan čl. 34. KU/18). Otklonjen je time prigovor tužene u svezi obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju. Što se pak tiče prigovora tuženika u svezi obračuna broja sati prekovremenog rada tužiteljice u utuženom razdoblju, ovo u svezi načina na koji se obračunava mjesečni fond radnih sati, sud je i taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, a kako to pojašnjava u svom pisanom očitovanju od 10. travnja 2020. (list spisa 328-330) te ponovno u dopunskom nalazu i mišljenju od 17. lipnja 2025. (list spisa 409-425), sudski vještak je za potrebe davanja traženog obračuna razlike plaće i naknade plaće kao mjerodavan koristio upravo onaj broj sati prekovremenog rada tužiteljice koji je u spisu priležećim obračunskim ispravama kao broj sati prekovremenog rada tužiteljice prikazala sama tužena za potrebe izračuna plaće. Dakle, sudski vještak pri izradi nalaza i mišljenja nije broj prekovremenih sati rada tužiteljice utvrdio u drugom broju od onog koji je u obračunskim listama prikazala sama tužena, a kako tužena je u ovom postupku opetovano (kako u odgovoru na tužbu tako i u navodima obje žalbe – što je sud detaljno iznio u točci 13. ovog obrazloženja) isticala da je ona taj broj sati prekovremenog rada utvrdila sukladno važećim propisima dakle među ostalim i primjenom relevantnih Zaključaka povjerenstva za tumačenje Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Zaključka br. 148 prema kojem redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati te potom Zaključka br. 153 kojim je stavljen izvan snage Zaključak br. 148 te je navedeno da redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i 8 sati) koji imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana njegova stupanja na snagu (tako u Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr-630/2017, Revr-676/13, Revr-793/13 i Revr-1515/13), to sud u ovom postupku nije niti smatrao spornim da je broj sati prekovremenog rada tužiteljice kako ga sama tužena prikazuje u obračunskim listama za potrebe obračuna plaće tužiteljice. Točno je pri tome da je sud, a uslijed uputa iz predmetnih drugostupanjskih odluka, rješenjem od 15. svibnja 2025. naložio sudskom vještaka Anti Mrčeli izraditi ispravak nalaza i mišljenja od 24. siječnja 2020. na način da traženu razliku plaće i naknade plaće obračuna izračunom redovnog mjesečnog fonda radnih sati sukladno primjenjivim Zaključcima povjerenstva za tumačenje Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, međutim, od navedenog je traženja ispravka nalaza i mišljenja sud odustao po zaprimanju dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 17. lipnja 2025. (list spisa 409-425) u kojem je sudski vještak pojasnio da je sate rada i vrijednosti plaća tužiteljice iskazane u Tablici br. 1 nalaza i mišljenja iskazao (koristio) iz obračunskih lista plaće tužiteljice, a koje sate rada tužiteljice i obračun samih plaća je izradila upravo tužena, budući je iz toga razvidno da neosnovano tužena problem utvrđenog broja sati prekovremenog rada prebacuje na vještaka (opisujući ga kao postupanje vještaka protivno Zaključku br. 153). Ne može stoga tužena u postupku tvrditi da je ona broj sati prekovremenog rada tužiteljice ispravno utvrdila u obračunskim ispravama koje dostavlja u spis, a potom kada upravo taj broj sati prekovremenog rada sudski vještak koristi za potrebe izračuna razlike u plaći i naknadi plaće osporavati kao pogrešno obračunat broj sati prekovremen rada tužiteljice. Onda kada je tužiteljica navela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka čime je prihvatila (učinila nespornim) da je broj sati njenog prekovremenog rada upravo onaj koji tužena navodi u predmetnim obračunskim ispravama, tada je na tuženoj bio teret dokaza da je ona kao poslodavac u utuženom razdoblju pogrešno izračunala sate prekovremenog rada tužiteljice, a što tužena niti čini niti dokazuje te poradi čega je sud prigovor tužene da je sudski vještak pogrešno prikazao broj sati prekovremenog rada tužiteljice u svom nalazu i mišljenju otklonio kao neosnovan.
17.5. Ocijenivši pri tome nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Mrčele od 24. siječnja 2020. (list spisa 307-318) dopunjeno 17. lipnja 2025. (list spisa 409-425) objektivnim, detaljnim, jasnim, preglednim te izrađenim sukladno pravilima struke kao i temeljem podataka iz radnopravne dokumentacije koju je sastavila sama tužena, sud je upravo temeljem ovom materijalnog dokaza utvrdio da razlika između plaće i naknade plaće koje je tužena obračunala tužiteljici za rad u utuženom razdoblju te plaće i naknade plaće koju joj je prema utvrđenju ovog suda bila dužna obračunati sukladno važećim i primjenjivim odredbama KU/13 odnosno KU/18 i TKU/12 odnosno TKU/17 iznosi ukupno 6.097,46 Eura (45.941,42 kn), mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 22. Tablice br. 4 sadržane u dopunskom nalazu i mišljenju od 17. lipnja 2025. (list spisa 422-424).
17.6. Slijedom svega navedenog je sud tuženoj naložio isplatiti tužiteljici iznos od 6.097,46 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u izreci presude, pri čemu je odluka o zakonskoj zateznoj kamati donesena temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a visina određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje. Tijek zakonske zatezne kamate je pri tome određen za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće i naknade plaće od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. st. 3. ZoR/14.
17.7. Navodi tužene o tome da tužiteljica nije niti jednom prethodno ovoj tužbi uložila kakav prigovor ili predstavku sebi nadređenim osobama odnosno za to nadležnim službama tuženika i time dala do znanja da se na bilo koji način smatra oštećenom od strane tužene, su irelevantni u pogledu pitanja da li tužiteljica ima pravo na isplatu plaće za odrađene (redovne i prekovremene) sate rada upravo u visini obračunatoj sukladno primjenjivim propisima i aktima kojima je regulirana plaća tužiteljice kao zdravstvenog djelatnika, a niti je ZoR/09 odnosno ZoR/14 podnošenje tužbe kojom radnik traži isplatu plaće i naknade plaće nadležnom sudu uvjetovano kakvim prethodnim stavljanjem prigovora ili obraćanjem poslodavcu u svezi pogrešnog obračuna plaće i naknade plaće. Također, niti navod tužene o tome da bi isplata dodataka koji se potražuju ovom tužbom predstavljalo financijsko opterećenje tuženika od preko 20.000.000,00 kn mjesečno odnosno na godišnjoj razini preko milijardu kuna, a što da bi nedvojbeno predstavljao ne samo krah cjelokupnog zdravstvenog sustava već i državnog proračuna, ne dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice budući je poslodavac ovdje tuženik dužan ispuniti obvezu preuzetu zasnivanjem radnog odnosa, obvezu isplate plaće radniku ovdje tužiteljici za obavljeni rad neovisno o tome koliko financijsko opterećenje ispravno obračunata visina te plaće predstavlja za poslodavca ovdje tuženika.
17.8. Što se pak tiče (paušalno) istaknutog prigovora zastare, sud je taj prigovor ocijenio neosnovnim. Naime, tužiteljica tužbom podnesenom sudu 31. prosinca 2018. od tužene potražuje isplatu plaća za rad u razdoblju od prosinca 2013. do uključno prosinca 2018., dakle, plaća koje na naplatu dospijevaju od 15. siječnja 2014. pa na dalje. Kako se zastara tražbine po osnovi plaće cijeni ovisno o danu dospijeća obveze na isplatu plaće budući je čl. 215. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze što je nedvojbeno tek dan nakon dospijeća plaće na isplatu, te je sukladno odredbi čl. 139. ZoR/14, a koja se odredba o zastari primjenjuje na cjelokupno predmetno potraživanje tužiteljice obzirom niti dio istog u trenutku stupanja na snagu ZoR/14 sukladno ranije važećoj odredbi čl. 135. ZoR/09 nje bio u zastari) zastarni rok tražbine po osnovi isplate plaće i naknade plaće pet godina, utvrđenje je ovog suda da od dospijeća na naplatu prve plaće koja je predmet tužbenog zahtjeva 15. siječnja 2014. pa do dana podnošenja predmetne tužbe 31. prosinca 2018. s kojim je danom sukladno čl. 241. ZOO došlo do prekida zastare, nije nastupila zastara predmetne tražbine tužiteljice.
17.9. Zaključno sud smatra potrebnim istaknuti i to da činjenica da se obračun plaće tužiteljice kroz utuženo razdoblje vrši u COP sustavu (sustavu centraliziranog obračuna plaća) u kojem je zadana osnovica za obračun plaće, nije osnova za oslobođenje tužene kao poslodavca od obveze isplate plaće tužiteljici kao svom radniku sukladno važećim propisima i KU/13 odnosno KU/18. Naime, nesporno je u ovom postupku da je upravo tužena poslodavac tužiteljice pa činjenica na koji je način kod tužene organiziran način obračuna plaće kao ni činjenica naravi sredstava iz kojih se isplaćuje plaća tužiteljici ne utječu na činjenicu da je upravo tužena kao poslodavac koji se tužiteljici kao radniku Ugovorima o radu obvezala isplatiti plaću za obavljeni rad, dužna uredno obračunati i isplatiti dugovanu plaću, a što nedvojbeno podrazumijeva i poduzeti sve potrebne radnje i mjere da se, ukoliko se plaća tužiteljice obračunava u COP sustavu, ta plaća obračuna ispravno i sukladno primjenjivim propisima i kolektivnim ugovorima, a poduzimanje kakvih radnji tužena u ovom postupku ne dokazuje. Činjenica da je način obračuna plaće zadan u COP sustavu i da tužena isti ne može svojevoljno mijenjati, činjenica je koja bi se mogla eventualno isticati u odnosu tužene i tijela zaduženih za organiziranje i rad COP sustava u kojem drugom postupku, ali to prema ocjeni suda nije činjenica koja bi mogla uskratiti pravo tužiteljice kao radnika da upravo od tužene kao svog poslodavca ostvari isplatu neisplaćenog dijela plaće i naknade plaće.
18. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. ZPP koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim se potraživala isplata zakonske zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći predstavlja neznatan neuspjeh tužiteljice u sporu, a za odlučivanje o kojem dijelu tužbenog zahtjeva pri tome nisu nastali nikakvi posebni parnični troškovi. Temeljem navedenog je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.282,74 Eura dok je tužiteljici priznao pravo na naknadu troškova, ovo u visini odmjerenoj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) te vrijednosti konačno određenog tužbenog zahtjeva onog s kojim je tužiteljica i uspjela u sporu, vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužiteljici pripada pravo samo na naknadu onih troškova koji su bili nužni za vođenje postupka. Tužiteljici su prema ocjeni ovog suda opravdano nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene 31. prosinca 2018. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska od 03. lipnja 2019. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 05. lipnja 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 09. rujna 2019., 17. ožujka 2020., 21. svibnja 2020., 28. siječnja 2022., 15. svibnja 2025. i 10. prosinca 2025. (6 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava drugog obrazloženog podneska od 25. veljače 2020. kojim se tužiteljica očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i temeljem čl. 186.b ZPP određuje tužbeni zahtjev (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 08. svibnja 2025. kojim obzirom na promjenu službene valute Republike Hrvatske uređuje tužbeni zahtjev (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife) i trošak sastava trećeg obrazloženog podneska od 04. srpnja 2025. kojim se tužiteljica očituje na dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka i precizira tužbeni zahtjev (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i sukladno Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 2.812,50 Eura te uvećano za materijalni trošak koji je tužiteljici nastao po osnovi provođenja vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 631,81 Eura (2.500,00 kn) + 300,00 Eura) ukupno iznosi 3.444,31 Eura. Nije kao osnovan priznat zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za sastav podneska od 08. svibnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. Tarife jer je ocjena suda da se ne radi o obrazloženom podnesku u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife već o ostalim podnescima u smislu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) tužiteljici je priznato pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću na dosuđeni joj iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate.
U Zadru, 28. siječnja 2026. godine
S u d a c
Neva Lukin
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
