REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-243/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupan po opunomoćeniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, v.p.s. 280,23 EUR, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenice opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 526/2005, sklopljenog dana 07.07.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 12.07.2005. godine po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod br. OU-552/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 280,23 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 16.07.2005. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 464,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj BE podnio je tužbu protiv Zagrebačke banke d.d. Zagreb radi utvrđenja ništenosti i isplate.

1.1. Ističe da su stranke dana 07.07.2005. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu br. 526/2005, potvrđen dana 12.07.2005. godine po javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege pod br. OU-552/05, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.2. Nadalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 4. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, tako da je tuženik prilikom isplate kredita dana 15.07.2005. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.111,42 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 280,23 EURA.

1.3. Tvrdi da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, tuženik je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti naplaćenu ulaznu naknadu zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.5. Slijedom svega navedenoga predlaže da sud utvrdi ništenim odredbe čl. 2. st. 4. predmetnoga ugovora te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 280,23 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu list (16-22) prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Kako tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 280,23 EUR smatra da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka.

2.1. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga.

2.2. Prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.3. Tužitelj činjenice i dokaze koji bi potkrijepili potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

2.4. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

2.5. Ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva a sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

2.6. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

2.7. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Stoga je u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Uz odgovor na tužbu tuženik je dostavio izvadak iz upute službenicama za odobravanje kredita građanima te ističe da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

2.8. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.9. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (RE protiv CIB Bank Zrt.) te odluku Županijskog sud u Zagrebu broj Gž-2101/2022, ističući da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

2.10. Nadalje smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, a koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU koji u svom zaključku navodi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

2.11. Sud EU također u zaključku navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

2.12. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu.

2.13. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.14. Tuženik ističe i prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 16.07.2005. godine. Smatra da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 16.07.2005. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 19 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 16.07.2005. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Tuženik se poziva na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima te mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Između stranaka nije sporno da su stranke, sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 07.07.2005. godine na iznos od 18.000,00 CHF s rokom otplate od 15 godina u svrhu adaptacije kuće te da se čl. 2. st. 4. korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te nije sporno da je tužitelj po navedenoj osnovi platio tuženiku dana 16.7.2005. godine 2.111,42 HRK (280,23 EUR)

4. Sporno je da li je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Sporno je svojstvo svojstvo potrošača, te je sporna zastara potraživanja i tijek zakonskih zateznih kamata.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 7.7.2005. br. ugovora 526/2005, saslušan je tužitelj u svrhu dokazivanja te je izvršen uvid u sve priloge spisu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Po ocjeni suda tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće koji kredit je u tu svrhu i iskoristio, kako to i proizlazi iz iskaza. Tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt, nije imao nikakav obrt niti udio u trgovačkom društvu te se dakle radi o potrošačkom kreditu tako da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

8. Nadalje, prema odredbi članka 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji su u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku odobrenja zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

9. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

9.1. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu pa tako niti o odredbama koje se odnose na obvezu plaćanja naknada i troškova. Naime iz iskaza tužitelja proizlazi da su u banci, nakon što je rekao koji iznos kredita želi podignuti, sastavili ugovor. Ugovor je pročitao ali se ne sjeća koliko je trebao platiti za obradu kredita, uglavnom su mu odmah uzeli naknadu prilikom isplate kredita. Nitko mu nije ništa objašnjavao kolika će biti ta naknada niti od kojih parametara ona ovisi. Ne sjeća se da mu je bankar rekao koji će iznos naknade biti za obradu kredita, i o toj odredbi nisu uopće pregovarali. U banci mu nisu predočili nikakvu odluku o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor tako da nije uopće znao koliko bi mogli iznositi troškovi obrade kredita, dok istu nisu naplatili. Bilježnik je ovjerio ugovor ali nije objašnjavao odredbe ugovora pa tako ni one koje se odnose na naknadu.

10.1. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, kao uvjerljivom logičnom i životnom, proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, da tužitelju nisu pojašnjeni razlozi ugovaranja naknade za obradu kredita, kao niti na što se točno odnosi naknada niti je tužitelj kao potrošač imao utjecaj na navedenu odredbu, te su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22,156/22 i 155/23), dalje: ZOO)

10.2. Odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

10.3. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

10.4. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku, niti je dokazao da je pregovarao sa tužiteljem.

10.5. Naime, o ugovornoj odredbi koja se odnosi na obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

10.6. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogode utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obavezuju kao i ova.

10.7. Stoga se radi o odredbi koje je nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi uopće pojedinačno pregovaralo, niti je banka dokazala kojim stvarno pruženim uslugama i troškovima naknada odgovara, što je tuženik bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

10.8. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

10.9. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, odlučivši kao u točki I. izreke presude.

11. Tužitelj ima valjani pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tzv. ulazna naknada. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe sastoji se u ostvarivanju daljnjih prava na temelju utvrđene ništetnosti, kao što je pravo na povrat plaćenih iznosa.

12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12.1. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.2. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

13. Kako nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita 16.7.2005. u iznosu od 2.111,42 HRK ( 280,23 EUR), to je osnovan zahtjev za povrat iznosa od 280,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16.5.2005. te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

13.1. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

14.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

14.2. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020.

15. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) obzirom je u cijelosti uspio u sporu.

15.1. Obzirom da je uz deklaratorni zahtjev radi utvrđenje ništenosti ugovorne odredbe istaknut i kondemnatorni zahtjev radi isplate novčanog iznosa odnosno ostvarenja novčanog zahtjeva, deklaratorni zahtjev se smatra sporednim te se kao v.p.s. smatra novčana vrijednost tužbenog zahtjeva koji predstavlja stvarni ekonomski interes tužitelju. Dakle ne zbrajaju se vrijednost zahtjeva nego se uzima samo novčani zahtjev, a koji iznosi 280,23 EUR i prema kojem zahtjevu je sud odmjerio trošak tužitelju.

15.2. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 107/15, 126/22, 138/23). Sud je priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 3.4.2025. u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi u iznosu od 100,00 EUR, i nagradu u iznosu od 50 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi na ime zastupanja s PDV-om iznose 437,50 EUR. Sudska pristojba na tužbu i presudu iznosi 26,54 EUR, tako da je sud tužitelju na ime troškova parničnog postupka dosudio ukupan iznos od 464,04 EUR.

16. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 28. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka

2. Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.