REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6154/24-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja PŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po ŠŽ, PŽO, Josipu Popariću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ, tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217 iz [adresa], zastupana po pun. Ivo Šućur odvjetnik iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka dana 19. siječnja, 2026.g., dana 28.siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, broj: 211799, od dana 19. listopada 2007., sklopljenog od pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora te tužitelja kao korisnika kredita, koji je solemniziran dana 19. listopada 2007., od strane Mladena Matoša, javnog bilježnika u Zagrebu, pod posl. brojem: OV- 32428/07, kojom je određeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi jednokratno 1,30% (jedancijelatridesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 132,17 EUR, sa zateznim kamatama prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku na navedeni iznos od 27. listopada 2007. do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka 305,44 €, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije sporno pravno sljedništvo između Volksbank dd i Nova hrvatska banka d.d.,OIB 78427478595 i sada tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA dd OIB 87939104217 iz [adresa].

2. Nije sporno da je tijekom postupka došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217.

3. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio 19.10.2007. Ugovor o kreditu broj 211799 (dalje: Ugovor), na iznos od 17.424,75 CHF koja u čl. 6 određuje: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita 1.30 % naplaćuje se neposredno prije isplate“.

4. Tužitelj nadalje navodi da mu je 26. listopada 2007. naplaćena, sukladno gornjim odredbama Ugovora o kreditu jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 132,17 EUR (995,84 kn). Ugovor je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Na taj način je tuženik stekao korist bez osnove, pa je dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa zateznom kamatom i troškom postupka.

5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u bitnome osporava osnovanost ističe prigovor zastare, tužitelj treba dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 16.10.2024. pa tuženik stavlja prigovor zastare i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

6. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

7. Smatra tuženik da sud ne može primijeniti čl 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), jer je nedopuštena retroaktivna primjena propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Također tužitelj neosnovano u tužbi ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te je zato spomenuta odredba ništetna.

9. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.

10. U konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu su za tužitelja jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Ne osporava visinu zahtjeva, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 6-12), otplatna tablica po kreditu (list 13-23), potvrdu o visini naplaćene naknade (list 25) saslušao tužitelja (list 126), te temeljem čl. 8. i 219. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

13. U odnosu na prigovor zastare koji se tiču zahtjeva za povrat po osnovi troškova obrade kredita, u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH naglašava se potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu ŠŽO i EŽO Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

14. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga zastara zahtjeva po osnovi troškova obrade kredita i naknade za osiguranje kredita nije ni počela teći dok sud pravomoćno ne utvrdi ništetnima takve odredbe.

15. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja; je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li odredbe ugovora o troškovima obrade kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora koji se odnosi na obavezu plaćanja naknade za obradu kredita, slijedom toga i isplatu u visni koja nije sporna.

16.

Iz iskaza tužitelja proizlazi da je prednik tuženika tužitelju je preporučen kao banka koja ima najbolje uvjete za kreditiranje kupovine automobila i to su mu preporučili u Porsche leasing-u gdje je kupovao automobil za privatne svrhe. Tužitelj se nije raspitivao da li netko ima bolje uvjete kreditiranja. Otišao je u poslovnicu tuženika u Kustošiji, a ugovor je već bio pripremljen. Navodi da je Ugovor pročitao, da je pitao službenicu banke kakve su naknade uključene obzirom da je primijetio da osim glavnice je dužan neke naknade za koje nije znao za što se odnose, ona mu je objasnila da to banka ima pravo naplatiti i da je stoga uključeno u Ugovor. Taj iznos je ušao u iznos kredita. Nakon toga ga je poslala preko puta kod bilježnika da ovjeri potpis. Sve je bilo unaprijed pripremljeno i tužitelj nije imao izbora nego potpisati ugovor takav kakav je.

17.

Tuženik na  okolnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora nije predlagao dokaze, pa je sud zaključak donio na temelju iskaza tužitelja.

18. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da isti kao korisnik kredita nije dobio nikakve relevantne informacije o tome što sadrži naknada koja je predmet spora. Proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije razgovaralo i pregovaralo, već se radilo o tipskom ugovoru, kojeg je tužitelj trebao potpisati ukoliko želi finalizirati kupnju automobila.

19. Uvidom u sam ugovor- čl 6 razvidno je da je u toč 6.1. ugovorena tzv ulazna naknada u određenom postotku, pri čemu se spominje postotak a ne visina iznosa.

20. Odredba čl. 6 Ugovora nepoštena i ništetna, jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

21. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi.

22. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbe suprotne članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je temeljem ništetne odredbe sadržane u čl. 6.1. Ugovora tuženiku 27.10.2007.platio iznos od 132,27 €.

23. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

24. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

26. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

27. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

28. Nadalje, Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

29. Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te visini tih naknada, te od čega se sastoje ti troškovi. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

30. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao što bi spadalo u "sve naknade i troškove" odnosno visinu te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, jer tužitelj nema priliku pojedinačno pregovarati, niti zna što ti troškovi obuhvaćaju, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja (članka 81. stavak 4. ZZP-a), nepošten stjecatelj.

31. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

33. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 P i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

34. Time sud utvrđuje da je ništetan dio Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv ulazna naknada a koje odredbe se nalaze u čl.6.1 ugovora.

35. Na temelju svega navedenog sud tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a dosudio u visini nesporan iznos kako je navedeno u toč II izreke, na temelju utvrđenja ništetnosti dijela odrebe o naknadi za obradu zahtjeva sa zateznim kamatama od kada je uplata učinjena, pa do isplate.

36. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, po stopama preciziranima u izreci.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, trošak pripada tužitelju jer je u sporu uspio u cijelosti, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vps 132,17 (NN 138/23), ne kako ga je tužitelj naznačio u tužbi jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020).

38. Tužitelju je po Tbr 7-9, 52 st 3 i 54; obračunato za sastav tužbe 25 bodova, podn.09.01.25. 25 bodova, roč. 10.06.25. 25 bodova, roč. 19.01.26. 25 bodova, zahtjev tuženiku prije podnošenja tužbe (Tbr 32 OT) 6,25 bodova, uz pdv i pristojbu na tužbu 26,55 € i presudu 13,27 €, ukupno 305,44 EUR.

39. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona počevši od donošenja presude do isplate, a prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate računa po stopi preciziranoj u izreci.

U Zagrebu, 28.siječanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun tužitelja uz rj pristojba presuda 13,27 €

- pun tuženika