Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-604/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković-Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5412/2020-22 od 19. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5412/2020-22 od 19. srpnja 2022. potvrđuje u točki II izreke.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe članka 1., 2., 4. i 8. ugovora o kreditu broj 218188 sklopljenog između parničnih stranaka 26. lipnja 2008. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu po prodajnom tečaju za devize tuženika na dan dospijeća (točka I izreke). Odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora opisanog u točki I izreke u preostalom dijelu (točka II izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 5.033,24 eur[1] /37.922,98 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka III izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznose pobliže navedene točkom IV izreke. Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.183,25 eura/8.915,16 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2022. do isplate (točka V izreke).

2. Protiv citirane presude u točki II izreke žali se tužiteljica, ne navodeći određene žalbene razloge, a iz sadržaja žalbe razvidno je da upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bilo počinjena neka od navedenih povreda postupka.

6. Isto tako, donoseći odluku u pobijanom dijelu sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

7. Naime, u ovoj žalbenoj fazi postupka prijeporno je može li se održati/opstati ugovor o kreditu sklopljen između stranaka u slučaju kada je sud utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke nepoštene i ništetne sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje ZOO) i/ili odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP), ili se u tom slučaju radi o ništetnom ugovoru u cijelosti.

8. Sud prvog stupnja pobijanom presudom utvrđuje da ništetnost odredbi predmetnog ugovora pobliže navedenih točkom I izreke pobijane presude ne povlači za sobom ništetnost preostalog dijela ugovora, budući da isti može opstati bez tih odredbi.

9. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

10. Pri tome je odlučno za navesti da prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredba čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1.). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2.).

11. Ugovorom o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO-a, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

12. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, koji su stranke sklopile 26. lipnja 2008., bila ugovorena valutna klauzula.

13. Prema odredbi čl. 21. ZOO-a kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo. Odredba čl. 22. ZOO-a, pak dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

14. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je ništetnom na temelju odredbe čl. 96. ZZP-a. Međutim, unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

15. U tom je smislu pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-239/2025-2 od 26. ožujka 2025. u kojoj se između ostaloga navodi:

"…valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica, kao banka, stavila na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati…, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (TI protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207).

Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

Upravo na tom tragu, u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C-932/19 od 24. travnja 2020.

Naime, eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužiteljici u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i E, T: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., A i Š, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C- 932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio."

16. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i dosuđenim preplaćenim iznosom na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena tim nepoštenim ugovornim odredbama.

17. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju iz odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao točki I izreke ove presude.

18. Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspjela.

19. U preostalom dijelu (točke I, III, IV i V izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović