Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83: P-5358/2024-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku iz Zagreba , protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjentičkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. studenog 2025., u prisutnosti zamjenika tužiteljice AČ, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Odluke o Tarif i naknada za usluge u po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 226,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 3 1. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje je da je ništetana i bez pravnog učinka odredba 17 E Ugovora o kreditu kreditna partija 7103134039 od dana 10. svibnja 2005. kojom je propisano je da tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremene otplate."

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni trošak od 612,50 EUR sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o j e:

Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem zahtjeva tužitelja u podnesku od 25.11.2024. na iznos od 226,16 EUR sa zateznom kamatom, iz razloga svrsishodnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita i Tuženik kao kreditor sklopili su dana 27. prosinca 2006. godine Ugovor o kreditu broj 3208136153 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Člankom 1. Ugovora o kreditu Tužitelju je isplaćen iznos kredita od 200.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB- a za CHF. Navedeni iznos Tužitelj se obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima s rokom otplate od 360, dok je prvi anuitet određen kunskoj protuvrijednosti 992,83 CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, sve sukladno članku 7. Ugovora o kreditu. Člankom 23. C Ugovora o kreditu propisano je da Tuženik kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tafifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku prijevremne otplate. Isto tako, Tuženik je sukladno odredbama Odluke o Tarifi naknada za usluge odredio kako Tužitelj mora isplatiti naknadu za obradu kredita te mu je istu obračunao i naplati prilikom obrade kredita i predaje kreditnog iznos. Takve nepoštene ugovorna odredbe su definirane čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Uz to što je odredba formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane Tuženika, Tuženik je kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača strana. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima je Tužitelju nametnuta i naplaćena neopravdana obveza koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Tužitelja kao potrošača u odnosu na Tuženika kao trgovca. Tuženik je temljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi,naplatio Tužitelju prilikom isplate kredita iz Ugovora o kreditu naknadu u iznosu od od HRK 1.400,00, a obračunato po fiksnom tečaju konverzije za euro iznosi EUR 185.81. Isplata je izvršena na dan 29. prosinca 2006. godine. Tužitelj je predmetni kredit koristio u svojstvu potrošača za rješavanje stambenog pitanja, a što je razvidno iz samog Ugovora o kreditu. Iako je Tuženik Tužitelja obvezao na plaćanje ulazne naknade i istu uredno naplatio, nikad mu nije nedvosmisleno i jasno objasnio strukturu plaćanja troškova, tj. koji su to posebni troškovi koje Tužitelj ima vezano za postupak odobravanja kredita. Tuženik nije ni na koji način Tužitelju prikazao i naveo na što se ulazna naknada odnosi, od čega se sastoji navedeni trošak, u kojem iznosu i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom tj. neodredivom i nepoštenom te posljedično ništetnom, sukladno čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između Tužitelja i Tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, Tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je Tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje Tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi uprav. Slijedom svega navedenog, a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 25.11.2024. tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti odredbe o ulaznoj nakandi predmetnog ugovora o kreditu, iznos od 226,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.06.2006.g. pa do isplate uz prethodno utvrđenje ništetnom odredbe čl. 17 E predmetnoga Ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu je ugovorena izlazna naknada kao i odredbe Općih uvijete koji su sastavni dio ugovora o ulaznoj naknadi.

3. U podnesku od 29.07.2025. tužiteljica je izvršila ispravak tužbe u pogledu broja govora o kreditu, datuma njegovog sklapanja visini naplaćene naknade, i visini kredita, a tijekom postupka i isparava osobe tužiteljice budući da je iz tužbe razvidio da je kao tužitelj naveden BČ umjesto tužiteljice ŠČ, pa je u svezi navedenog pogrešan stav tuženika kako je riječ o subjektivnoj preinaci tužbe kojoj se isti protivi, već je riječ o omašci u pisanju, te je podnesak tužiteljice od 29.07.2025. tretirao kao ispravak tužbe, a tužiteljica je još prije dostave tužbe na odgovor tuženiku dostavila relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na tužiteljicu u prilogu podneska od 25.09.2024. u kojem je obrazložila kako je riječ u omašci u pisanju.

4. U podnesku od 29.07.2025. tužiteljica je navela kako sud dana 10. svibnja 2025. godine tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kreditna partija broj 7103134039 te je temeljem istog naplaćena ulazna naknada u iznosu EUR 226,16 dana 19. lipnja 2006. godine, a što je Tuženik i potvrdio potvrdom od dana 13. rujna 2024. godine. Sukladno čl. 1. Ugovora o kreditu Tužitelju je isplaćen iznos kredita od 24.359,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Navedeni iznos Tužitelj se obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima s rokom otplate od 84 mjeseci, dok je prvi anuitet određen kunskoj protuvrijednosti 332,05 CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, sve sukladno članku 6. Ugovora o kreditu.

5. No točan je navod tuženika kako je u podnesku od 25.11.2024. tužiteljica izvršila objektivnu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 226,16 EUR te utvrđenje ništetnosti odredbe o izlaznoj naknadi koju je dosuše povukao na ročištu od 10.03.2025., navodeći kako je omaškom u konačnoj specifikaciji zahtjeva od 25.11.2024. naveo da traži utvrđenje ništetnom odredbe predmetnog ugovora kreditu u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da ostaje kod točke 2. 3 i 4. tuženog zahtjeva iz podneska od 25.11.2024., no tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a kako je tužitelj preinaku u pogledu visine ulazne naknade izvršio prije zaključenja prethodnog postupka, to je sud istu dopustio unatoč protivljenju tuženika i odlučio kao u izreci ovog rješenja. Međutim nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj je u podnesku od 29.07.2005. ponovno izvršio specifikaciju zahtjeva na način da je uz postojeći zahtjev zatražio i utvrđenje ništetnosti odredbe o izlaznoj naknadi, pa stoga kako se toj preinaci tuženik usprotivio, te imajući u vidu prekluziju prava tužitelja na tad dio zahtjeva, to je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom III.

6. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je vidljivo iz tužbe, gosp. BČ postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 23.c. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita; deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe Odluke o tarifi naknada za usluge po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita; kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 185,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Zagrebačka banka je 25. rujna 2024. godine primila podnesak gđe. ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojim navodi kako je zapravo ona tužitelj i kako su omaškom uz tužbu navedeni podaci i dokumentacija za gosp. BČ. Tuženik se prije svega protivi subjektivnoj preinaci tužbe sukladno čl. 192. st. 3. ZPP- a. Tuženik se protivi da umjesto prvobitnog tužitelja gosp. BČ u parnicu stupi gđa. ŠČ. Tuženik se podredno očituje kako slijedi. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. U tužbi tužitelja BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] navode se podaci Ugovora o kreditu, iznos kredita, rok otplate itd. koji su drugačiji od dokumentacije dostavljene od strane gđe. ŠČ podneskom od 25. rujna 2024. godine. Tuženik u ovom trenutku ne zna niti tko je tužitelj niti koji je činjenični supstrat tužbe. Prije svega, tuženik predlaže odlučiti o subjektivnoj preinaci, a nakon toga, u slučaju da sud dopusti preinaku (čemu se tuženik protivi) vratiti tužbu tužitelju na ispravak. Tuženik se opreza radi, u slučaju da Naslovni sud prihvati preinaku tako da u parnicu stupi tužitelj ŠČ očituje kako slijedi. Tuženik prije svega ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.704,03 kn naplaćena 19. lipnja 2006. godine, znači skoro 18 godina prije podnošenja tužbe. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljeve zahtjeve za isplatu po osnovi naplaćenih naknada. Osim što su zahtjevi po toj osnovi zastarjeli, zahtjevi su u cijelosti neosnovani, što će tuženik obrazložiti u nastavku. Tužiteljici naknada za prijevremenu otplatu kredita nikada nije naplaćena jer tužiteljica i dalje otplaćuje kredit. Tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti čl. 23. C) Ugovora o kreditu. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imale smatrati nepoštenim odnosno ništetnim. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.500,00 EUR) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 185,81 EUR. U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu: „U sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.)“ „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.). Stoga tuženik predlaže Naslovnom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 185,81 EUR. Tuženik će se prvo očitovati o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a potom i na odredbu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ističe kako sukladno stajalištu Visokog trgovačkog suda RH u odluci Pž-2244/13 člankom 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ugovor, koji je protivan Ustavu, propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema navedenoj odredbi ništavi mogu biti samo pravni poslovi, a odluka o tarifi nije pravni posao. Zbog toga odluka o tarifi tuženika ne može biti ništava u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a pa je već iz tog razloga takav tužbeni zahtjev neosnovan. Isto stajalište dijeli i Županijski sud u Koprivnici u odluci broj Gž-1017/03 od 4.9.2003. kada navodi: „Stoga ne postoje zakonski uvjeti da se utvrdi ništavost otkaza ugovora o radu jer prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ništavost postoji u slučaju kada je ugovor, dakle neki pravni posao, protivan prisilnim propisima, moralu društva ili Ustavu Republike Hrvatske (…)“ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2008/48/EZ1 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu; Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) U konkretnom slučaju radi se o Ugovoru za kupnju motornog vozila. Osim toga potrošački ugovor koji je predmet spora je sklopljen za vrijeme važenja Zakona o bankama Zakon o bankama, Narodne novine br. 84/2002 , koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama Zakon o kreditnim institucijama, Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.). Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.1.10. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za obradu kredita za kupnju motornog vozila koja je iznosila 1,5%od iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. sim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita, ovdje je riječ o fiksnoj stopi, koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu. Svakomu prosječnom korisniku kredita, pa i potrošaču razumljivo je da će, primjerice, na iznos kredita od 100.000,00 kn naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznositi 1.500,00 kn. Riječ je naprosto o primjeni prostog postotnog računa pa tvrdnje tužitelja kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva nije određena odnosno odrediva su potpuno promašene. Naravno pogodnosti klijenata su također jasno navedene i saopćene klijentima prilikom prezentiranja obveze plaćanja naknade. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 Š „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se

– što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. Ugovora o kreditu; iznosila 1,5% od iznosa kredita; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C- 621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako tužitelju nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita niti to tužitelj tvrdi pa tužitelj nema nikakav pravni interes utvrđivati ništetnost ugovorne odredbe iz čl. 23. c. Ugovora o kreditu. Deklaratorna tužba se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. S tim u vezi tuženik ukazuje i na sudsku praksu – odluku VSRH Rev 588/1998 od 13. svibnja 1998.: „Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ Da bi sud mogao postupati po zahtjevu tužitelja, mora postojati formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita. Nedostatak ove procesne pretpostavke dovodi do nedopustivosti tužbe. Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a izrijekom se predviđa da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Sud pri takvom utvrđivanju pravnog interesa treba odlučivati na temelju navoda u tužbi. Tuženik ukazuje na odluku VSRH Revt 81/2005-2 6.9.2005.g. „U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“ Naime, u konkretnim okolnostima, u kojima očigledno ne opstoji glavni zahtjev, ne može opstati ni prejudicijelni deklaratorni zahtjev, jer prejudicijelni deklaratorni zahtjev služi glavnome i nije od njega nezavisan. Upravo suprotno: s njime je organski povezan te oba moraju imati istu postupovnu sudbinu. Oba opstaju ili oba bivaju odbijenima, odbačenima ili ukinutima. Isto potvrđuje i VSRH Revr 906/2014-4 u kojoj je zauzeto sljedeće stajalište: „Međutim, s obzirom na to da su sudovi ocijenili da je potraživanje tužitelja po osnovi naknade štete zastarjelo, dakle, da je zahtjev za naknadu štete neosnovan, to ima za posljedicu i neosnovanost onog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi postojanje diskriminacije po nacionalnoj osnovi, dakle, utvrđenje da postoji pravni temelj za naknadu štete. Deklaratorni zahtjev tužitelja je tzv. deklaratorni prejudicijel u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP i, s obzirom na neosnovanost kondemnatornih zahtjeva kojima je pravni osnov upravo ono što se traži utvrditi deklaratornim zahtjevom, osnovano je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev.“ Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23. točka C. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe: - čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009); - potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: Članak 3. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Isto potvrđuje i HNB na svojim internetskim stranicama: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren (…)“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) U konkretnom slučaju radi se o Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila. Očito je dakle, kako je tek donesenim Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju u određenoj mjeri ograničeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali samo i isključivo u odnosu na stambene potrošačke kreditiranje i bez bilo kakve retroaktivnosti u primjeni na ugovore o kreditu sklopljene prije stupanja na snagu spomenutog Zakona. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23. točka C. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima. 6. godine, dakle 11 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23. točka C. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita. Tužitelju naknada za prijevremenu otplatu kredita nikada nije naplaćena. aslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Nadalje, neosnovano je i shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Naime, za procjenu značajnije neravnoteže potrebno je stoga preispitivanje načina na koji ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. U mjeri u kojoj postoje dodatna pravila od kojih odstupa ugovorna odredba, ona će se smatrati primarnim kriterijem za procjenu znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.6U pogledu pitanja bankovne naknade za prijevremenu otplatu kredita: (i) takva odredba nacionalnog prava postoji: riječ je upravo o odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO- a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete; stoga (ii) ako bi se utvrdilo da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena odnosno ništetna, tada bi na njeno mjesto stupila ta zakonska odredba, pa bi banka, umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita, bila ovlaštena tražiti naknadu takve (stvarne) štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO- a. U takvim okolnostima, ugovorna odredba čl. 23. t. c) očito ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima između kreditne institucije i potrošača. Ona, u obostranom interesu ugovornih strana, rješava ovo pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita (i) čija je formula unaprijed poznata strankama, definira se jasno, i time zapravo (ii) uklanja sporove između stranaka o tom pitanju, (iii) uklanja daljnje troškove koji se odnose na utvrđivanje konkretne štete, ali nipošto ne manje važno, (iv) unaprijed omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time (iv) i donošenje informirane odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno (v) administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke. Konkretne okolnosti koje iz kojih proizlazi osnovanost plaćanja te naknade obrazlažu se u nastavku ovog podneska. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Tuženik koristi ovu prigodu da to pojasni na što je moguće jednostavniji način. Ponajprije valja razumjeti da svi relevantni zakoni koji su u protekla dva desetljeća pa do danas uređivali poslovanje banaka odnosno kreditnih institucija, redovito polaze od sljedeće Iz toga proizlaze dva važna zaključka: (i) banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako (ii) taj novac ne plasira korisniku kredita. Da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku. Kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Kad bi banka imala samo jednog deponenta koji je kod nje oročio depozit od 100.000,00 kn uz kamatnu stopu od x posto, na 10 godina, ona bi tada morala plasirati korisniku kredita taj novac na 10 godina, uz višu kamatu, da bi ispunila elementarni zakonski zahtjev vlastitog solventnog poslovanja, odnosno kako ne bi ugrozila vlastitu sposobnost podmirenja obveza prema svojim deponentima. Isto vrijedi i kad bi se banka kreditno zadužila u svrhu odobravanja takvog kredita. Ako bi korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit u petoj godini, banka bi i nadalje ostala izložena trošku plaćanja kamate deponentu tako dugo dok on drži depozit u banci, te bi stoga trebala naći novog korisnika kredita koji bi nadomjestio prethodnoga i plaćao kamatu iz koje bi banka nastavila podmirivati kamatu deponentu (pritom valja uzeti u obzir važnu činjenicu: banke po propisima ne mogu na vlastitu inicijativu prijevremeno vratiti primljeni depozit deponentu). U takvom slučaju, međutim, redovito postoji stanoviti vremenski raskorak, pa banka nastavlja plaćati kamatu deponentu za svo vrijeme dok ne nađe novog korisnika kredita. Ta kamata koju banka plaća deponentu a koja još nije pokrivena kamatnim prihodom iz novog kredita jest za banku trošak koji nastaje isključivo izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ako je banka kredit plasirala iz sredstava kredita na 10 godina za koji se zadužila, pa korisnik kredita prijevremeno otplati svoj kredit u petoj godini, tada banka kao dužnik, na pretpostavci da je tako ugovoreno s njenim kreditorom, može prijevremeno otplatiti svoj kredit, ali za to u svakom slučaju nedvojbeno sama mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita vjerovniku kod kojeg se zadužila. Obveza plaćanja takve naknade je opet izravna posljedica odluke korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ovo pokazuje da su banka i korisnik kredita u istoj pravnoj poziciji za slučaj da se odluče prijevremeno se razdužiti: oni oboje jednako moraju svom kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer su time svom vjerovniku uzrokovale trošak kojega on nije planirao kod odobrenja kredita, niti je namjeravao da taj trošak uopće nastane. Ako takva naknada nije ugovorena, tada banka mora nastaviti otplaćivati kredit i plaćati kamatu, kao i deponentu. Stoga, kod prijevremene otplate kredita, banka: (i) ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili ii) ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2006., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita. Posljedice takvog pristupa bile bi sljedeće: (i) to bi zahtijevalo poseban angažman oko računanja pojedinačnog troška u vezi s okolnostima svake konkretne prijevremene otplate kredita i izvora njegova financiranja, što bi po prirodi stvari znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita, jer bi zahtijevalo svojevrsno interno vještačenje; pritom, posljedično taj trošak za korisnika kredita ne bi bio unaprijed predvidljiv niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti u vrijeme kad korisnik kredita uzme u razmatranje prijevremenu otplatu kredita. S time u vezi, pri utvrđivanju ništetnosti sporne ugovorne odredbu iz ugovora o kreditu iz 2006. kako to traži tužitelj, tada bi sud trebao ocijeniti bi li time došlo do značajne neravnoteže u smislu prava zaštite potrošača, a to pak zahtijeva ocjenu u smislu kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu Š. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku potvrde tuženika od 13.09.2024. (list 27 spisa), Ugovora o kreditu za kupnju vozila (list 28-31 spisa), Ponudu 62667/2006 (list 34-36 spisa), izvod iz odluka o naknadama tuženika (list 38- 43 spisa), Uputa za odobravanje kredita građanima (list 67-69 spisa), Opće uvijete poslovanja tuženika (list 70-74 spisa), izvod iz sudske prakse (list 78-79 spisa), te saslušanjem tužiteljice (list 92-93142 spisa). U ostalu dokumentaciju koju je tužiteljica dostavila uz tužbu omaškom sud nije vršio uvid.

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

9. Iz Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila razvidno je kako je isti zaključen dana 10.05.2006. temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 24.359,51 CHF za kupnju vozila MEGANE-GRANDTOUR PACK CLIM AUTH.1,4 uz redovnu kamatu od 3,99% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, interkalarnu kamatu jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunsko protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

10. Čl. 3 i 5. ugovoreno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca, a da je rok korištenja kredita najkasnije do 10.11.2008.

11. Čl. 2. stranke ugovaraju kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

12. Čl. B 3.1.1.Odluke o Tarifi naknada za usluge u po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita (2% najmanje građanima do 30.000,00 EUR, 150% od iznosa kredita.

13. Među strankama nije sporna visina zahtjeva.

14 Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu i Odluke o Tarifi naknada za usluge, u dijelu kojima su ugovorena ulazna i izlazna naknada, ništetne, te ima li tužiteljica pravo na povrat zahtijevanog novčanog iznosa plaćenog na ime navedene naknade. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

10. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužiteljica je navela kako je predmetni ugovor zaključila u auto kući Baotić u Zagrebu, a temeljem je joj je odobren kredit u iznosu od cca 20.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti sam otplatila predmetni kredit. U auto kući joj je ponuđen kredit u CHF kao jedina opcija. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, no nije shvatila odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke, a niti je shvatila odredbu o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ne zna kada joj te naknade naplaćene. Nije mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi u ugovora pa tako niti o odredbi o spomenutim naknadama. To je bio tipski ugovor unaprijed pripremljen, u koji su bili uneseni njezini osobni podatci, iznos kredita, rok otplate, kamatna stopa i vjerojatno odredba o navedenim naknadama. Nije bila upoznata sa odlukama niti pravilnicima banke o načinu određivanja te naknade te njihovoj visini i za što se ona naplaćuje. Vozilo je koristila isključivo za osobne potrebe. Nije tražila kredit u nekoj drugoj valuti, a niti je tražila pojašnjenja po tim naknadama. Ne zna kada je naknada naplaćena. Nije tražila izmjenu bilo koje odredbe ugovora, a misli da je to bilo i nemoguće.

11. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužitelja kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.

12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.

13. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu kupnja vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je upravo tužiteljici isplaćen predmetni kredit.

14. Nadalje iskazom tužiteljice sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za troškove obrade kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

15. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe čl. 2. temeljem koje se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine tih naknada. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o ulaznoj naknadi.

17. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljicom o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imala mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužiteljici sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

18. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 2. temeljem koje se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila upoznata sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

20. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

21. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

22. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

23. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužiteljici u konkretnom slučaju naplatio tu naknadu.

24. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu čl. 2 imaju smatrati nepoštenim, te slijedom toga i ništetnim, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

25. Obzirom među strankama nije sporna visina zahtjeva, a ista proizlazi i iz potvrde tuženika od 13.09.2024. (list 21 spisa) u kojoj je navedeno da je po kreditnoj partiji 7103134039 dana 19.06.2026. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 1.7404,03 kn, radi svega navedenog sud je tužiteljici dosudio na ime plaćene naknade za obradu kredita iznos od 226,16 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja, tj. 20.06.2006. do isplate, jer je takva jednostrano određena ugovorna odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužiteljici dosudio navedeno iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

26. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31.12.2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

27. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

28. Budući da je u sporu tužiteljica uspjela u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 50,00 EUR, za sastav podneska od 25.09.2024., 26.11.2024, 50,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 02.12.2024., 10.03.2025., 08.07.2025., 04.11.2025. 50,00 EUR za svako ročište, ukupno 350,00 EUR, uvećano za 25 % PDV- a od 87,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP).

29. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe, a koji se odnosi na isplatu u iznosu od 226,16 EUR.

30. Naime Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijalno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 95,56 EUR.

31. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Revr- 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr- 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.

32. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 612,50 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V.

33. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 28. siječnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, 28. siječnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-13,27 EUR

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte