REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5872/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja BI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja FI, odvjetničke vježbenice, i zamjenice punomoćnika tuženika KI, odvjetničke vježbenice, 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-2528509 od 21. listopada 2004. godine zaključenog između tužitelja BI, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju BI, isplati iznos od 271,86 EUR (dvjestosedamdesetjedan euro i osamdesetšest eurocenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2004. pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju BI troškove postupka u iznosu 214,04 EUR (dvjestočetrnaest eura i četiri eurocenta) sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su stranke 21. listopada 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 041-50-2528509, (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 8.260,00 EUR. Tvrdi da se radi o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu kojim je u čl. 3. ugovorena odredba o troškovima obrade kredita u jednokratnom iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i koja je iznosila 271,86 EUR. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj slijedom čega je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava pa je stoga takva odredba nepoštena i ništetna. Predlaže da sud utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora te zahtjeva isplatu - povrat neosnovano plaćene naknade u iznosu od 271,86 EUR s pripadajućim kamata od dana plaćanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da je navedena ugovorna odredba određena, jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a te da je tužitelj mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a također naznačena i u njegovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je njegovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Osporava da je predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, što bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave pa da je tužba preuranjena. Protivi se i plaćanju zateznih kamata od dana plaćanja troškova naknade do isplate budući da smatra da stjecatelj nije nepošten. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 041-50-2528509 od 21. listopada 2004. (list 6 do 7 spisa), Potvrdu od 29. ožujka 2023. te je saslušan tužitelj (list 35 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe dijela čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-2528509 od 21. listopada 2004., sklopljen između stranaka, kojim je ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te da se naloži tuženiku da na ime plaćene navedene naknade isplati tužitelju iznos od 271,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 26. listopada 2004. do isplate, koji je neosnovano stekao na temelju nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 041-50- 2528509 od 21. listopada 2004. u kojem je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita (8.260,00 EUR) i temeljem koje je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 271,86 EUR.

8. Sporna je osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje dospjelo odnosno je li u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje novog vozila Opel (čl. 6. Ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 8.260,00 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena je jednokratna (tzv. ulazna) naknada od 3.30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Pregledom Potvrde od 29. ožujka 2023. proizlazi da je tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita dana 25. listopada 2004. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.048,34 kn / 271,86 EUR (3,30% od iznosa kredita), što je tuženik na ročištu učinio i nespornim.

9.2. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je u bitnom iskazivao da su ga uputili iz autokuće kod tuženika gdje ga je dočekao djelatnik koji je imao unaprijed pripremljen i formuliran ugovor o kreditu. Imao je dojam da nije mogao pregovarati u vezi pojedinih odredbi, već da se radilo o opciji "uzmi ili ostavi". Nije ga djelatnik tuženika upozorio na tzv. ulaznu naknadu, zašto je ista određena u postotku od iznosa kredita, niti na što se ona odnosi. Ugovor je pročitao i potpisao, jer su mu sredstva bila potrebna. Automobil je koristio isključivo u osobne svrhe.

9.3. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 3. odnose niti je mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također nije mu posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita.

9.4. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – ZOO/91.), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

14. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 3. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi (ulaznoj naknadi) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 104. ZOO/91 a odnosno na isplatu iznosa od ukupno 271,86 EUR (koju su stranke učinile nespornom).

16. S obzirom da je odredbom čl. 104. ZOO/91 propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelj utuženi iznos platio tuženiku 25. listopada 2004., na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 214. ZOO/91 teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

17. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, a ujedno je i dospjelo, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani.

18. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

20. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-2528509 od 21. listopada 2004., kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 271,86 EUR s pripadajućim kamatama.

21. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 271,86 EUR.

22. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova (tako i ŽS Zagreb Gž-4623/23 od 16. travnja 2024. i Gž-3614/25 od 4. studenoga 2025.).

23. Odluka o trošku tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 271,86 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

24. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 50,00 EUR, podneska od 19. studenoga 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) 50,00 EUR, zastupanja na ročištu 16. prosinca 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT) 50,00 EUR što ukupno iznosi 150,00 EUR, što uz PDV (Tbr. 42. ) iznosi 187,50 EUR.

25. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu, svaka u iznosu od 13,27 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 214,04 EUR. Sud nije odlučivao o trošku pristupa na ročište za objavu jer nije poznato hoće li isti nastati.

26. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. siječnja 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. siječnja 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na tužbu i presudu;

- tuženiku po pun.