Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-1738/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, na prijedlog sudske savjetnice Valentine Burazer, u pravnoj stvari tužiteljice FŠK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnicama iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 19. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, po objavi dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., da tužiteljici FŠK isplati iznos od 21.090,18 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate na slijedeće iznose:

- na iznos od 12,75 EUR od 2.10.2007 do isplate,

- na iznos od 12,72 EUR od 1.11.2007 do isplate,

- na iznos od 12,88 EUR od 1.12.2007 do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR od 1.1.2008 do isplate,

- na iznos od 13,03 EUR od 1.2.2008 do isplate,

- na iznos od 13,16 EUR od 1.3.2008 do isplate,

- na iznos od 50,48 EUR od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 49,22 EUR od 1.5.2008 do isplate,

- na iznos od 48,70 EUR od 3.6.2008 do isplate,

- na iznos od 49,29 EUR od 1.7.2008 do isplate,

- na iznos od 48,38 EUR od 1.8.2008 do isplate,

- na iznos od 48,40 EUR od 2.9.2008 do isplate,

- na iznos od 48,90 EUR od 1.10.2008 do isplate,

- na iznos od 83,12 EUR od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 78,89 EUR od 2.12.2008 do isplate,

- na iznos od 84,18 EUR od 3.1.2009 do isplate,

- na iznos od 84,96 EUR od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 85,29 EUR od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 84,24 EUR od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 84,39 EUR od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 82,80 EUR od 4.6.2009 do isplate,

- na iznos od 81,61 EUR od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 81,87 EUR od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 82,44 EUR od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 82,33 EUR od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 81,68 EUR od 3.11.2009 do isplate,

- na iznos od 82,78 EUR od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 83,64 EUR od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 84,90 EUR od 2.2.2010 do isplate,

- na iznos od 84,55 EUR od 3.3.2010 do isplate,

- na iznos od 86,26 EUR od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 85,88 EUR od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 86,47 EUR od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 92,04 EUR od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 90,82 EUR od 3.8.2010 do isplate,

- na iznos od 94,29 EUR od 2.9.2010 do isplate,

- na iznos od 93,01 EUR od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 90,98 EUR od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 95,05 EUR od 2.12.2010 do isplate,

- na iznos od 84,19 EUR od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 81,00 EUR od 2.2.2011 do isplate,

- na iznos od 82,14 EUR od 2.3.2011 do isplate,

- na iznos od 80,67 EUR od 2.4.2011 do isplate,

- na iznos od 80,86 EUR od 3.5.2011 do isplate,

- na iznos od 86,67 EUR od 2.6.2011 do isplate,

- na iznos od 87,17 EUR od 2.7.2011 do isplate,

- na iznos od 92,00 EUR od 2.8.2011 do isplate,

- na iznos od 89,40 EUR od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 86,56 EUR od 2.10.2011 do isplate,

- na iznos od 73,21 EUR od 3.11.2011 do isplate,

- na iznos od 72,95 EUR od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 74,00 EUR od 3.1.2012 do isplate,

- na iznos od 74,89 EUR od 2.2.2012 do isplate,

- na iznos od 74,94 EUR od 2.3.2012 do isplate,

- na iznos od 74,19 EUR od 3.4.2012 do isplate,

- na iznos od 74,56 EUR od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 74,78 EUR od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 74,17 EUR od 3.7.2012 do isplate,

- na iznos od 74,22 EUR od 3.8.2012 do isplate,

- na iznos od 73,75 EUR od 4.9.2012 do isplate,

- na iznos od 72,84 EUR od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 73,64 EUR od 3.11.2012 do isplate,

- na iznos od 73,97 EUR od 4.12.2012 do isplate,

- na iznos od 73,57 EUR od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 71,81 EUR od 2.2.2013 do isplate,

- na iznos od 73,14 EUR od 5.3.2013 do isplate,

- na iznos od 73,16 EUR od 3.4.2013 do isplate,

- na iznos od 72,51 EUR od 3.5.2013 do isplate,

- na iznos od 70,68 EUR od 5.6.2013 do isplate,

- na iznos od 70,54 EUR od 2.7.2013 do isplate,

- na iznos od 70,87 EUR od 2.8.2013 do isplate,

- na iznos od 71,45 EUR od 3.9.2013 do isplate,

- na iznos od 72,28 EUR od 3.10.2013 do isplate,

- na iznos od 71,69 EUR od 5.11.2013 do isplate,

- na iznos od 71,93 EUR od 3.12.2013 do isplate,

- na iznos od 72,20 EUR od 1.1.2014 do isplate,

- na iznos od 4,55 EUR od 4.2.2014 do isplate,

- na iznos od 4,57 EUR od 5.3.2014 do isplate,

- na iznos od 4,54 EUR od 1.4.2014 do isplate,

- na iznos od 4,49 EUR od 6.5.2014 do isplate,

- na iznos od 4,46 EUR od 4.6.2014 do isplate,

- na iznos od 4,45 EUR od 4.7.2014 do isplate,

- na iznos od 4,46 EUR od 2.8.2014 do isplate,

- na iznos od 4,48 EUR od 3.9.2014 do isplate,

- na iznos od 4,46 EUR od 3.10.2014 do isplate,

- na iznos od 4,47 EUR od 1.11.2014 do isplate,

- na iznos od 4,47 EUR od 2.12.2014 do isplate,

- na iznos od 4,43 EUR od 1.1.2015 do isplate,

- na iznos od 4,42 EUR od 3.2.2015 do isplate,

- na iznos od 4,40 EUR od 3.3.2015 do isplate,

- na iznos od 4,39 EUR od 4.4.2015 do isplate,

- na iznos od 4,38 EUR od 5.5.2015 do isplate,

- na iznos od 4,35 EUR od 4.6.2015 do isplate,

- na iznos od 4,33 EUR od 1.7.2015 do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR od 4.8.2015 do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR od 1.9.2015 do isplate,

- na iznos od 6,13 EUR od 1.9.2005 do isplate,

- na iznos od 7,09 EUR od 1.10.2005 do isplate,

- na iznos od 7,13 EUR od 1.11.2005 do isplate,

- na iznos od 7,98 EUR od 1.12.2005 do isplate,

- na iznos od 5,23 EUR od 1.1.2006 do isplate,

- na iznos od 2,44 EUR od 1.2.2006 do isplate,

- na iznos od 13,26 EUR od 1.11.2008 do isplate,

- na iznos od 18,72 EUR od 3.1.2009 do isplate,

- na iznos od 22,65 EUR od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 24,43 EUR od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 19,53 EUR od 1.4.2009 do isplate,

- na iznos od 20,47 EUR od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 12,98 EUR od 4.6.2009 do isplate,

- na iznos od 7,46 EUR od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 8,93 EUR od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 11,84 EUR od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 11,59 EUR od 1.10.2009 do isplate,

- na iznos od 8,65 EUR od 3.11.2009 do isplate,

- na iznos od 14,17 EUR od 1.12.2009 do isplate,

- na iznos od 18,60 EUR od 1.1.2010 do isplate,

- na iznos od 24,90 EUR od 2.2.2010 do isplate,

- na iznos od 23,46 EUR od 3.3.2010 do isplate,

- na iznos od 32,02 EUR od 1.4.2010 do isplate,

- na iznos od 30,40 EUR od 1.5.2010 do isplate,

- na iznos od 33,56 EUR od 1.6.2010 do isplate,

- na iznos od 60,95 EUR od 2.7.2010 do isplate,

- na iznos od 55,32 EUR od 3.8.2010 do isplate,

- na iznos od 72,55 EUR od 2.9.2010 do isplate,

- na iznos od 66,61 EUR od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 57,04 EUR od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 77,26 EUR od 2.12.2010 do isplate,

- na iznos od 103,96 EUR od 1.1.2011 do isplate,

- na iznos od 85,60 EUR od 2.2.2011 do isplate,

- na iznos od 92,68 EUR od 2.3.2011 do isplate,

- na iznos od 84,48 EUR od 2.4.2011 do isplate,

- na iznos od 85,99 EUR od 3.5.2011 do isplate,

- na iznos od 120,76 EUR od 2.6.2011 do isplate,

- na iznos od 124,17 EUR od 2.7.2011 do isplate,

- na iznos od 153,23 EUR od 2.8.2011 do isplate,

- na iznos od 138,33 EUR od 1.9.2011 do isplate,

- na iznos od 122,02 EUR od 2.10.2011 do isplate,

- na iznos od 121,22 EUR od 3.11.2011 do isplate,

- na iznos od 119,97 EUR od 1.12.2011 do isplate,

- na iznos od 127,84 EUR od 3.1.2012 do isplate,

- na iznos od 134,71 EUR od 2.2.2012 do isplate,

- na iznos od 135,65 EUR od 2.3.2012 do isplate,

- na iznos od 130,93 EUR od 3.4.2012 do isplate,

- na iznos od 134,15 EUR od 1.5.2012 do isplate,

- na iznos od 136,36 EUR od 1.6.2012 do isplate,

- na iznos od 132,70 EUR od 3.7.2012 do isplate,

- na iznos od 133,69 EUR od 3.8.2012 do isplate,

- na iznos od 130,95 EUR od 4.9.2012 do isplate,

- na iznos od 125,08 EUR od 2.10.2012 do isplate,

- na iznos od 131,47 EUR od 3.11.2012 do isplate,

- na iznos od 134,55 EUR od 4.12.2012 do isplate,

- na iznos od 132,35 EUR od 1.1.2013 do isplate,

- na iznos od 120,35 EUR od 2.2.2013 do isplate,

- na iznos od 130,59 EUR od 5.3.2013 do isplate,

- na iznos od 131,50 EUR od 3.4.2013 do isplate,

- na iznos od 127,52 EUR od 3.5.2013 do isplate,

- na iznos od 115,08 EUR od 5.6.2013 do isplate,

- na iznos od 114,79 EUR od 2.7.2013 do isplate,

- na iznos od 117,87 EUR od 2.8.2013 do isplate,

- na iznos od 122,80 EUR od 3.9.2013 do isplate,

- na iznos od 129,63 EUR od 3.10.2013 do isplate,

- na iznos od 126,15 EUR od 5.11.2013 do isplate,

- na iznos od 128,66 EUR od 3.12.2013 do isplate,

- na iznos od 131,51 EUR od 1.1.2014 do isplate,

- na iznos od 120,20 EUR od 4.2.2014 do isplate,

- na iznos od 123,54 EUR od 5.3.2014 do isplate,

- na iznos od 122,45 EUR od 1.4.2014 do isplate,

- na iznos od 118,76 EUR od 6.5.2014 do isplate,

- na iznos od 117,58 EUR od 4.6.2014 do isplate,

- na iznos od 118,12 EUR od 4.7.2014 do isplate,

- na iznos od 122,32 EUR od 2.8.2014 do isplate,

- na iznos od 125,86 EUR od 3.9.2014 do isplate,

- na iznos od 125,13 EUR od 3.10.2014 do isplate,

- na iznos od 128,19 EUR od 1.11.2014 do isplate,

- na iznos od 130,28 EUR od 2.12.2014 do isplate,

- na iznos od 129,06 EUR od 1.1.2015 do isplate,

- na iznos od 129,40 EUR od 3.2.2015 do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR od 3.3.2015 do isplate,

- na iznos od 129,41 EUR od 4.4.2015 do isplate,

- na iznos od 129,42 EUR od 5.5.2015 do isplate,

- na iznos od 129,42 EUR od 4.6.2015 do isplate,

- na iznos od 129,43 EUR od 1.7.2015 do isplate,

- na iznos od 129,43 EUR od 4.8.2015 do isplate,

- na iznos od 129,44 EUR od 1.9.2015 do isplate,

- na iznos od 129,44 EUR od 2.10.2015 do isplate,

- na iznos od 5.500,80 EUR od 01. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.025,67 EUR od 01. listopada 2015. pa do isplate,

po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015.; od 1.08.2015. do 31.12.2022. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. do 29.12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok počem od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.001,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 3. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja učinjena podneskom od 18. svibnja 2020.

II. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja učinjena podneskom od 9. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 10. kolovoza 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi kako je sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bankom d.d. Zagreb 13. srpnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 306-602/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Ističe kako se radi o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te da su bez pravnog učinka, budući su iste nepoštene i protivne postupanju prema načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom se radi o nedopuštenom postupanju tužiteljici je prouzročena šteta u vidu povrede zakonom zaštićenih prava i interesa tužitelja koja se očituje u više plaćenom iznosu glavnice kreditne obveze vezane uz valutu CHF u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u pretplaćenim mjesečnim anuitetima prema ništetnim odredbama ugovora temeljem kojih je tuženik ostvario imovinsku korist bez zakonom priznate pravne osnove. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i naloži isplatu iznosa na ime povrata preplaćenih mjesečnih anuiteta te naknadu parničnog troška kao.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode iz tužbe te ističe prigovor zastare. Tuženik nije u obvezi dostaviti dokumentaciju budući je kredit zatvoren prije podnošenja tužbe. Na zahtjev za isplatu primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a koji rok je primjeren i razuman te se tumačenje VSRH posl.br. Rev- 2245/17-02 od 20. ožujka 2018. smatra neprihvatljivim, i suprotnim načelu vladavine prava i zakonitosti. Tuženik nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora. Na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 dopušteno se pozivati samo u parnicama za naknadu štete što nije slučaj u ovom sporu. Tužba je neosnovana budući je sklopljen Aneks Ugovora, a čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka, a sam Aneks je sklopljen na temeljlu dispozitivne odluke tužitelja, a koji postupak je propisao zakonodavac u čl. 19.c. ZPK-a, te tuženik nije imao mogućnost izbora da li prihvaća konverziju ili ne. Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a samo pozivanje na presude VTS RH ne može nadomjestiti činjenične navode iz tužbe. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora, obzirom je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit sa valutnom klauzulom u EUR ili CHF. Tužitelju je kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

3. Potpisivanjem predmetnog Ugovora tužitelj je iskazao svoju pravu volju, a očigledno je da je tužitelj pristao i na sklapanje Ugovora i svih izmjena kamatnih stopa i otplatnih planova obzirom nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine. Da bi se radilo o nepoštenoj i nedopuštenoj odredbi potrebno je ostvariti dva kumulativna uvjeta i to uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da li uzrokuje znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koja uvjeta u konkretnom slučaju nisu udovoljena. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila tijekom trajanja Ugovora. Nema logike navod tužitelja da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute jer bi tada trebalo prihvatiti zaključak da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Osporava tijek zateznih kamata te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. Tužitelj i tuženik su u daljnjem tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode, i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora, sa time da je tužiteljica podneskom od 18. svibnja 2020. uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 41.927,56 kuna po osnovi promjenjive kamatne stope, iznos od 53.475,13 kuna po osnovi valutne klauzule, iznos od 42.00,00 kuna po osnovi više plaćene glavnice te iznos od 16.000,00 kuna na ime manjka u konverziji. Obzirom je tužiteljica podnijela tužbu sukladno tužbu podnio sukladno članku 186.b. st. 3. ZPP- a sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022,114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) istu dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke rješenja.

5. Radi razjašnjavanja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti i utvrđivanja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, sud je u postupku proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita od 13. srpnja 2005. broj 306-205/2005 (list 8-12 spisa), Aneks ugovora o kreditu broj 306-602/2005 (list 34-37 spisa), otplatni plan za kredit (list 43-45, 193-215 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 148-192, 216-234 spisa), saslušana je tužiteljica FŠK (list 279-280 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. (list 294-322 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

7. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, kao i povrat na ime pogrešno obračunate glavnice. Navedenu isplatu tužiteljica potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

8. Tužiteljica ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdi dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

9. U ovom postupku nije sporno da je tužiteljica 13. srpnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu sa pravnim prednikom tuženika u valuti CHF, i to u iznosu od 109.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

10. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

11. Predmetnim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

12. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

13. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

14. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj obzirom tuženik ističe kako se radi o nepravilnim i nezakonitim odlukama. Sporan je status potrošača tužiteljice, da li je nastupila zastara, te je ujedno sporna i visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku obrazloženja, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

16. Ugovor o kreditu je sklopljen 13. srpnja 2005. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Tuženik navodi kako su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i lako razumljive, te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a da je tužitelju bila razumljiva proizlazi iz Ugovora.

18. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 8. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.

19. Međutim potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, a nastavno da li su iste bile poštene.

20. Naime, kao što je već prethodno navedeno, ugovorena je odredba kojom banka ima ovlasti izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, odnosno banka de facto ima mogućnost izmijeniti kamatnu stopu na temelju jednostrane odluke o kojoj tužitelj nema nikakve mogućnosti utjecati, odnosno ono isključivo ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Takva Odluka je akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogu razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takve odluke, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive prosječnom potrošaču.

21. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na zakonske propise to kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva.

22. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezi sa načelima obveznog prava, pa su tako sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

23. Obzirom na navedeno razvidno je da je tužiteljica kao korisnik kredita, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita.

24. Također je potrebno naznačiti kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope, pa stoga isti nisu bili određeni, pa ni odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci tuženika.

25. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

26. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe bile razumljive iz razloga što je što je ista sastavni dio ugovora, te je izričito navedena. Naime, tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužitelju prilikom zaključenja Ugovora djelatnik objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na formiranje tijekom ugovornog razdoblja, a temeljem čega bi tužitelj kao potrošač mogla razaznati učinke koji će u budućnosti nastati iz takve odredbe.

27. Isto tako tužiteljica, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi mogao shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Posebno se napominje kako se ovdje radi o potrošaču koji sa svojim prosječnim znanjem financijskih segmenata bankarskog i financijskog sustava nije mogao znati o elementima i parametrima istog.

28. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta.

29. Budući tuženik kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bio u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te mu posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja njegovih obveza. Imajući u vidu kako tuženik nije obavijestio tužitelja o svim gore navedenim segmentima sklopljenog Ugovora, to je isti postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično tome ni odredbu koja se tiče promjenjive kamatne stope, što je kasnije i utjecalo na promjenu samih anuiteta.

31. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

32. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

33. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da tuženik može unijeti u ugovor predmetne ugovorne odredbe, no ne na način kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, a bez da je ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi, i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom i primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega i nastati.

34. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

36. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

37. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

38. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

39. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

40. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

41. Tuženik navodi kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli jasno koncipirane Ugovorom te kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te kako su tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i urečeni obrasci u kojima je pojašnjen pojam valutne klauzule. Isto tako ističe kako je tužitelj mogao svakodnevno provjeriti tečaj valute telefonom ili na internetskoj stranici. Ovakve navode ovaj sud smatra neosnovanim.

42. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

43. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

44. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužiteljici, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

45. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

46. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

47. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

48. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

49. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

50. U postupku je saslušana tužiteljica FŠK koja u svome iskazu u bitnome navodi kako je kredit iskoristila za rješavanje stambenoga pitanja, odnosno kupnje stana u kojemu i danas živi. Djelatnik banke ju nije upozorio na bilo kakve rizike, a koji bi bili vezani uz valutu švicarski franak u odnosu na druge valute, niti je pregovarala oko pojedinih odredaba tog Ugovora, već je isti bio unaprijed sastavljen. Otprilike joj je bilo jasno što je valutna klauzula, a na konverziju se odlučila jer ju je bilo strah da neće više moći financirati kredit u valuti CHF.

51. Saslušana je svjedokinja FŠ koja u svome iskazu u bitnom navodi kako joj nije konkretno poznata tužiteljica no da sve uvjete ugovora govori svim klijentima, a pregovori se uvijek provode prije potpisivanja ugovora.

52. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, logičnim i životnim, te se njegov iskaz slaže sa dokumentacijom koja prileži spisu i isti se smatra potrošačem. Iskaz svjedokinje ovaj sud nije posebno cijenio budući se ista ne sjeća tužiteljice niti pojedinosti koje se tiču pregovora i sklapanja predmetnog Ugovora. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

53. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

54. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka Ugovoru kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužiteljica zaključenjem dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega ista ne bi imala osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

55. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona, na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

56. Posebno je potrebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

57. VSRH je u svojoj odluci Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

58. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu bez značaja obnove a koja svoje uporište ima u prisilnom propisu, odnosno ZIDZPK/15-u, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri, odnosno intervenciji samog zakonodavca, te da se stoga opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pod pretpostavkom da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15-u.

59. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

60. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu

61. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

62. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

63. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

64. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

65. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope kao i valutne klauzule smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

66. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

67. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

68. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

69. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva u predmetnoj parnici na strani tužitelja navodeći kako korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

70. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

71. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

72. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

73. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana a što je bit zaštite potrošača koja je bila predmetom presude Suda EU, a što da je potvrđeno praksom suda EU.

74. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako takva odluka predstavlja izravnu zakonodavnu intervenciju određenih ugovornih odredaba koje su utvrđene nepoštetnim i ništetnim, dok se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.

75. U odnosu na samostalnost odluke tužitelja da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Ankesa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio.

76. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

77. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oec., koja je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, isti je detaljno obrazložen i precizan. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužiteljica isplatila 5.564,78 EUR više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala. U odnosu na tečaj ističe kako je tužiteljica preplatila iznos od 7.998,73 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. U odnosu na razliku po glavnici radi o iznosu od 5.500,80 EUR, dok utvrđeni manjak u konverziji iznosi 2.025,67 EUR Iznos u pogledu negativne razlike u odnosu na negativne tečajne razlike iznosi 459,16 EUR, odnosno 2.442,72 EUR u odnosu na negativne razlike u kamatama.

78. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka, međutim i dalje je sporio osnovu potraživanja tužitelja. Nadalje, obzirom tuženik nije zatražio usmeno saslušanje vještaka, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

79. Tužiteljica je podneskom od 9. rujna 2025. preinačila tužbu sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka kao i dopunom istoga te potražuje ukupan iznos od 21.090,18 EUR kako slijedi: iznos od 5.564,78 EUR po osnovi preplaćene kamate, iznos od 7.998,93 EUR po osnovi pretplate tečaja, iznos od 5.500,80 EUR s osnove više plaćene glavnice te iznos od 2.025,67 EUR na ime utvrđenog manjka u konverziji.

80. Sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a istu dopustio jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tek po primitku nalaza i mišljenje vještaka mogao konačno postaviti svoj tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u točci II. izreke rješenja.

81. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

82. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

83. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

84. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 5.564,78 EUR u odnosu na preplaćenu kamatu, 7.998,93 EUR na ime preplaćenog tečaja, iznos od 5.500,80 EUR u odnosu na glavnicu te iznos od 2.025,67 EUR na ime utvrđenog manjka u konverziji, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate koji je tužiteljica preplatila unutar ukupnog iznosa.

85. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

86. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 31. siječnja 2022. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-33/2022 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

87. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, kako za isplate glede promjenjive kamatne stope tako i za valutnu klauzulu. U odnosu na prigovor zastare na preinačeni iznos ističe se kako sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju preinačenja tužbe nema zastare.

88. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, pa je stoga i neosnovan prigovor tuženika da bi se kamate trebale računati od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita budući se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

89. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

90. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. te čl. 155. Zakona o parničnom postupku pa su tužitelju priznati parnični troškovi njegovog zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to: za sastav tužbe u iznosu od 500 eura (Tbr. 7 toč.1), za zastupanje na ročištima 18. svibnja 2020., 22. svibnja 2024. i 19. studenog 2025. u iznosu od 500 eura svako (Tbr. 9 toč.1), za sastav podnesaka od 18. svibnja 2020., 16. lipnja 2025., 9. rujna 2025. u iznosu od 500 eura svako (Tbr. 8 toč.1), sve uvećano za pdv 25% (iznos od 875,00 eura), dakle sveukupno iznos od 4.375,00 eura. Tužitelju je u cijelosti priznat trošak predujma za izvođenje financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura, kao i trošak pribave dokumentacije od tuženika u iznosu od 26,54 eura, dakle sveukupno iznos od 5.001,54 eura. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23).

91. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekućih od presuđenja pa do isplate.

92. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranka može putem e-oglasne ploče saznati sadržaj odluke ukoliko uredno pozvana ne dođe na to ročište, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka.

93. Tužiteljici nije priznat trošak plaćenog vještačenja prije podnošenja tužbe u iznosu od 66,36 eura jer se ne radi o trošku nastalom u povodu postupka koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda izraženom u odluci broj Rev-1011/2024-2 od 6. studenog 2024. tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, nema pravo na naknadu troškova vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe.

94. Preostali dio troška tužiteljice iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim.

95. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao točki II. izreke presude.

U Rijeci, 3. veljače 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Valentina Burazer

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika