Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-2482/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Daniele Pivčević članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice IK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darija Silov i Ivan Milin, odvjetnici u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta, Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga suda u Šibeniku poslovni broj 67 P- 1646/2021-10 od 11. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomice se odbija tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskoga suda u Šibeniku poslovni broj 67 P-1646/2021-10 od 11. rujna 2023.u pobijanom dijelu i to:

-pod točkom I. izrijeke,

-pod točkom II. izrijeke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.723,75 EUR-a sa zateznim kamatama i

-pod točkom III. izrijeke.

II. Djelomice se prihvaća žalba te se preinačava presuda Općinskoga suda u Šibeniku poslovni broj 67 P-1646/2021-10 od 11. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izrijeke i u tom dijelu sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, da tužiteljici IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi iznos od 53,08 EUR-a, na ime parničnih troškova u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a tekućom od 11. rujna 2023. (dan presuđenja) pa do isplate.““

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude isplati tužiteljici iznos od 2.722,47 Eura/20.512,47 kune, sa pripadajućim zakonskim zateznim i to kako slijedi:

- na iznos od 0,41 Eur/3,12 kn od dana 31.05.2006., pa do isplate;

- na iznos od 0,37 Eur/2,79 kn od dana 29.02.2008., pa do isplate;

- na iznos od 2,63 Eur/19,81 kn od dana 31.03.2008., pa do isplate;

- na iznos od 22,45 Eur/169,16 kn od dana 31.05.2008., pa do isplate;

- na iznos od 24,41 Eur/183,93 kn od dana 30.06.2008., pa do isplate;

- na iznos od 21,53 Eur/162,25 kn od dana 31.07.2008., pa do isplate;

- na iznos od 21,68 Eur/163,33 kn od dana 31.08.2008., pa do isplate;

- na iznos od 23,38 Eur/176,18 kn od dana 30.09.2008., pa do isplate;

- na iznos od 36,30 Eur/273,48 kn od dana 31.10.2008., pa do isplate;

- na iznos od 27,64 Eur/208,29 kn od dana 30.11.2008., pa do isplate;

- na iznos od 38,64 Eur/291,16 kn od dana 31.12.2008., pa do isplate;

- na iznos od 40,33 Eur/303,90 kn od dana 31.01.2009., pa do isplate;

- na iznos od 41,10 Eur/309,65 kn od dana 28.02.2009., pa do isplate;

- na iznos od 20,46 Eur/154,19 kn od dana 31.03.2009., pa do isplate;

- na iznos od 20,82 Eur/156,89 kn od dana 30.04.2009., pa do isplate;

- na iznos od 17,95,Eur/135,21 kn od dana 31.05.2009., pa do isplate;

- na iznos od 15,83 Eur/119,25 kn od dana 30.06.2009., pa do isplate;

- na iznos od 16,39 Eur/123,50 kn od dana 31.07.2009., pa do isplate;

- na iznos od 17,51 Eur/131,91 kn od dana 31.08.2009., pa do isplate;

- na iznos od 17,41 Eur/131,18 kn od dana 30.09.2009., pa do isplate;

- na iznos od 16,28 Eur/122,67 kn od dana 31.10.2009., pa do isplate;

- na iznos od 18,40 Eur/138,63 kn od dana 30.11.2009., pa do isplate;

- na iznos od 20,10 Eur/151,43 kn od dana 31.12.2009., pa do isplate;

- na iznos od 22,51 Eur/169,63 kn od dana 31.01.2010., pa do isplate;

- na iznos od 21,96 Eur/165,46 kn od dana 28.02.2010., pa do isplate;

- na iznos od 25,24 Eur/190,16 kn od dana 31.03.2010., pa do isplate;

- na iznos od 24,62 Eur/185,48 kn od dana 30.04.2010., pa do isplate;

- na iznos od 25,83 Eur/194,61 kn od dana 31.05.2010., pa do isplate;

- na iznos od 36,32 Eur/273,67 kn od dana 30.06.2010., pa do isplate;

- na iznos od 34,16 Eur/257,39 kn od dana 31.07.2010., pa do isplate;

- na iznos od 40,76 Eur/307,11 kn od dana 31.08.2010., pa do isplate;

- na iznos od 38,48 Eur/289,93 kn od dana 30.09.2010., pa do isplate;

- na iznos od 34,81 Eur/262,30 kn od dana 31.10.2010., pa do isplate;

- na iznos od 42,55 Eur/320,60 kn od dana 30.11.2010., pa do isplate;

- na iznos od 52,39 Eur/394,77 kn od dana 31.12.2010., pa do isplate;

- na iznos od 45,42 Eur/342,25 kn od dana 31.01.2011., pa do isplate;

- na iznos od 47,87 Eur/360,67 kn od dana 28.02.2011., pa do isplate;

- na iznos od 44,76 Eur/337,25 kn od dana 31.03.2011., pa do isplate;

- na iznos od 45,36 Eur/341,74 kn od dana 30.04.2011., pa do isplate;

- na iznos od 58,55 Eur/441,18 kn od dana 31.05.2011., pa do isplate;

- na iznos od 59,84 Eur/450,87 kn od dana 30.06.2011., pa do isplate;

- na iznos od 70,34 Eur/529,98 kn od dana 31.07.2011., pa do isplate;

- na iznos od 64,69 Eur/487,41 kn od dana 31.08.2011., pa do isplate;

- na iznos od 58,51 Eur/440,81 kn od dana 30.09.2011., pa do isplate;

- na iznos od 67,40 Eur/507,80 kn od dana 31.10.2011., pa do isplate;

- na iznos od 66,90 Eur/504,04 kn od dana 30.11.2011., pa do isplate;

- na iznos od 69,99 Eur/527,37 kn od dana 31.12.2011., pa do isplate;

- na iznos od 72,69 Eur/547,70 kn od dana 31.01.2012., pa do isplate;

- na iznos od 73,05 Eur/550,43 kn od dana 29.02.2012., pa do isplate;

- na iznos od 71,19 Eur/536,36 kn od dana 31.03.2012., pa do isplate;

- na iznos od 72,45 Eur/545,86 kn od dana 30.04.2012., pa do isplate;

- na iznos od 73,31 Eur/552,36 kn od dana 31.05.2012., pa do isplate;

- na iznos od 71,86 Eur/541,42 kn od dana 30.06.2012., pa do isplate;

- na iznos od 72,24 Eur/544,30 kn od dana 31.07.2012., pa do isplate;

- na iznos od 71,15 Eur/536,10 kn od dana 31.08.2012., pa do isplate;

- na iznos od 68,80 Eur/518,39 kn od dana 30.09.2012., pa do isplate;

- na iznos od 71,31 Eur/537,27 kn od dana 31.10.2012., pa do isplate;

- na iznos od 72,51 Eur/546,33 kn od dana 31.11.2012., pa do isplate;

- na iznos od 71,67 Eur/539,98 kn od dana 31.12.2012., pa do isplate;

- na iznos od 66,94 Eur/504,36 kn od dana 31.01.2013., pa do isplate;

- na iznos od 70,96 Eur/534,62 kn od dana 28.02.2013., pa do isplate;

- na iznos od 71,31 Eur/537,26 kn od dana 31.03.2013., pa do isplate;

- na iznos od 69,59 Eur/525,34 kn od dana 30.04.2013., pa do isplate;

od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, da tužiteljici IK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi iznos od 1.776,83 EUR / 13.387,50 kuna, na ime parničnih troškova u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a tekućom od 11. rujna 2023. (dan presuđenja) pa do isplate.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, a podredno predlažući ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba je djelomice utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljičinih isplata temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 168-50-3376090, sklopljenoga između tužiteljice i tuženika dana 30. ožujka 2006., u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak (CHF) i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva jednostranom odlukom tuženika.

6.Među strankama nije sporno kako su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 30. ožujka 2006., sklopili Ugovor o kreditu broj: 168-50- 3376090, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku dana 5. travnja 2006., a sporno je pitanje jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke nepoštene pa samim time i ništetne te je li zbog navedenog na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu dana 30. ožujka 2006., broj: 168-50-3376090, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 15.420,00 CHF-a na razdoblje od 84 mjeseca, člankom 2. Ugovora da je tuženik u standardiziranom ugovoru utvrdio kako je kamatna stopa promjenljiva u skladu s odlukama kreditora bez jasnih i provjerljivih parametara na koji će se ona mijenjati, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik da je tako povrijedio potrošačko pravo tužiteljice te je navedena odredba ništetna, a tužiteljica se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Rž-7129/13 od 16. srpnja 2014. te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koje presude se odnose na kolektivni spor kojim je na strani tuženika obuhvaćen i tuženik,

-kako je tužiteljica navela i da u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik tužiteljicu nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 potvrđenu odlukom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojim presudama donesenim u kolektivnom sporu je utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao za valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna,

-kako iz Ugovora o kreditu broj 168-50-3376090 sklopljenoga između tužiteljice i tuženika, proizlazi da su strane sklopile ugovor radi kupnje novog vozila marke Škoda, kako je kredit ugovoren u vrijednosti od 15.420,00 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti te je ugovorena redovita kamata od 5,20 % promjenljiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

-kako je tuženik naveo da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, u navedenom kolektivnom postupku da su sudovi ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača te nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, kako je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, a da se odluke donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na autokredite te tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze, kako je u odnosu na valutnu klauzulu ta sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o istoj pojedinačno pregovaralo pa stoga da nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja pa tako nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da su tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF-a, a na koje je tužiteljica i pristala, da su tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli te da je tužiteljica mogla birati između ugovora koji je vezan za valutu u CHF-a ili u EUR-a,

-kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2006. godine s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, a radi kupnje automobila, automobil je kupila u vlastite svrhe te da tada nije bila vlasnica niti obrta niti ikakve firme, a u vrijeme sklapanja ugovora je smatrala kako su prvotni uvjeti kredita bili dobri, prilikom sklapanja Ugovora punomoćnika nitko nije upozorio da bi rata kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule mogla rasti, kao i kako joj je bilo poznato da je predmetni Ugovor vezan za valutu švicarski franak te da je u tom trenu otprilike znala što bi to bilo, kao i da je o promjenljivoj kamatnoj stopi znala ono što je navedeno u Ugovoru,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Jurici Dobriniću, da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu za predmetni kredit, koji izračun je izrađen na temelju otplatnih planova predmetnog kredita i prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 15. travnja 2019. za predmetni kredit te je utvrđena visina predmetnog potraživanja, kao i početak tijeka kamate za svaki pojedini iznos, koju visinu tuženik nije osporavao.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 15.420,00 CHF-a, a tužiteljica je predmetnom tužbom utužila iznose s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako se u pojedinačnim postupcima tužitelji mogu pozivati na utvrđenja sudova u kolektivnom sporu, a tužiteljev status potrošača utvrđuje se samim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu (kupnja automobila), kao i iskaza same tužiteljice. Kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovite kamate i valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe jer je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO).

9.Nadalje prvostupanjski sud navodi i kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, stekao nepripadnu korist, pa tužiteljici pripada pravo zahtijevati od tuženika vratiti ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora, primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. ZOO-a te je obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa sve sa zateznim kamatama, a koji iznosi su utvrđeni financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati. Neutemeljeno tuženik u žalbi navodi i kako bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, odnosno da bi prvostupanjski sud povrijedio pravo tuženiku na pravično suđenje, navodeći da bi taj sud propustio obrazložiti predmetnu odluku jer je pobijana odluka valjano obrazložena.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju temelj u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju novog vozila, koje vozilo je tužiteljica koristila kao fizička osoba i korisnik kredita je tužiteljica kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

18.U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se kako se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena ili kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužiteljici je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira kako je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

21.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužiteljica u postupku pozivala, valja ponoviti kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo.

22.U pogledu prigovora zastare također treba navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev- 1404/2018 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju utužena je tražbina prema navedenim dospijećima, a u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta 4. travnja 2012. i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 nakon 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a tužba u ovom predmetu je podnijeta 11. lipnja 2019., pa je jasno kako prigovor zastare nije utemeljen. Žalitelju valja navesti i kako, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što također pravilno prihvaća i prvostupanjski sud kada navodi kako se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014., za odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi te od 14. lipnja 2018., za valutnu klauzulu, slijedom čega se prigovor zastare ukazuje kao neutemeljen u smislu članka 225. ZOO-a.

23.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju. Ovdje valja dodati i kako se, suprotno tvrdnji tuženika, saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio takav tuženikov dokazni prijedlog.

24.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužiteljica bila upoznata kako je dužna platiti predmetne iznose nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje i nije pravilno informirana o tečaju CHF-a, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

25.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne bi mogao ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga i možebitna činjenica ako se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

26.Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornom stadiju sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

27.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

28.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo djelomice odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen.

29.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta djelomice pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Naime, ovdje valja navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju djelomice utemeljeno ističe kako je prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku i to u dijelu kojim je tužiteljici priznao trošak postupka po osnovi sudskih pristojbi na prvostupanjsku presudu (iznos od 400,00 kn, odnosno sada iznos od 53,08 EUR-a). Naime, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), u Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18.), u članku 11. stavku 1. točka 20. tog Zakona je izmijenjena te su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga u konkretnom slučaju tužiteljica nije bila u obvezi platiti sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu. U preostalom dijelu prvostupanjski sud je pravilno dosudio parnični trošak, pravilno izvršio obračun bodova za pojedine radnje koje je tužiteljici priznao pa i za sastav podnesaka, koje radnje tuženik osporava.

30.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, valjalo djelomice odbiti, a djelomice uvažiti tuženikovu žalbu i slijedom toga prvostupanjsku odluku o trošku postupka djelomice potvrditi, a tu odluku preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatražen iznos od 53,08 EUR-a sa zateznim kamatama. Pritom je tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neutemeljen jer je tuženik tek u neznatnom dijelu uspio u žalbenom stadiju postupka i to u dijelu odluke o sporednom potraživanju parničnog troška po osnovi troškova sudskih pristojbi.

31.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić