REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20 350 Metković

Poslovni broj Ps-3/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja: HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva ulica 12, OIB:39901919995, protiv tuženika: SD, [adresa] (ex 36),

OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mati Sršenu, odvjetniku u Metkoviću, Kneza Branimira 10, radi iseljenja i predaje u posjed, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 15. prosinca 2025. godine, dana 28. siječnja 2026.g.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik SD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ex 36), 20350 Metković, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe zajedno s osobama i stvarima, iseliti iz nekretnine koja se nalazi u zgradi željezničkog kolodvora Metković , k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja odgovara z. k. č. [katastarska čestica] ZGR upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i sastoji se od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice i hodnika ukupne površine od 65,17 m2 , te isti stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Mihanovićeva ulica 12, 10000 Zagreb, OIB: 39901919995 te u istom roku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.“

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 500,00 EUR u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da tuženik za stanovanje koristi stan za službene potrebe, koji se nalazi u zgradi željezničkog kolodvora Metković, prvi kat, anagrafske oznake [adresa] (ex 36), [adresa], k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja odgovara z. k. č. [katastarska čestica] ZGR upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i sastoji se od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice i hodnika ukupne površine od 65,17 m2. Navedena nekretnina nalazi se unutar granica infrastrukturnog pojasa, uknjižena je kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske te je pod upravljanjem tužitelja HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. Tužitelj HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. je društvo osnovano radi upravljanja željezničkom infrastrukturom, temeljem članka 1. st.1. i čl.3. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ- Hrvatske željeznice d.o.o. (NN br. 153/05,57/12) i čl.82. st. 10. Zakona o željeznici (NN br. 32/2019). Međusobna prava i obveze upravitelja infrastrukture i vlasnika željezničke infrastrukture uređuju se ugovorom o upravljanju željezničkom infrastrukturom koji se sklapa na razdoblje od najmanje pet godina. Odredbom čl. 5. st. 44. Prilog I. toga Zakona propisani su elementi željezničkeinfrastrukture, a člankom 84. istog zakona određeno je da granice željezničke infrastrukture određuje upravitelj infrastrukture. Prema odredbama Pravilnika o željezničkoj infrastrukturi ( NN 127/05) čl. 5., čl. 7., čl. 8., čl. 9. određeni su sastavni dijelovi željezničke infrastrukture i infrastrukturnog pojasa. Navedenim Zakonom o željeznici i Pravilnikom o željezničkoj infrastrukturi željeznička infrastruktura je javno dobro u općoj upotrebi u vlasništvu Republike Hrvatske i njome se gospodari i upravlja u skladu s njezinim statusom. Ugovorom o upravljanju željezničkom infrastrukturom koji je zaključen između Republike Hrvatske koju zastupa Vlada RH i HŽ Infrastrukture d.o.o., Zagreb Mihanovićeva 12, dana 15. lipnja 2008. tuženik HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. kao upravitelj infrastrukture, obvezuje se obavljati poslove upravljanja željezničkom infrastrukturom te ostale poslove sukladno ugovoru o upravljanju. Aneksom 1 navedenog Ugovora o upravljanju željezničkom infrastrukturom od 7. prosinca 2010. u članku 5. točke 15. dodaje se točka 16. koja glasi: Upravitelj infrastrukture se ovlašćuje da u skladu s pozitivnim propisima raspolaže i sklapa ugovore zakupa zemljišta i poslovnih prostora, najma i korištenja službenih stanova, odnosno uporabu nekretnina u sklopu željezničke infrastrukture. Tuženik SD je s prednikom tužitelja dana 11. travnja 2000. sklopio Ugovor o korištenju stana za službene potrebe. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-06/9090-2 od 29. prosinca 2006.g. u sudski registar toga suda upisana je podjela prednika tužitelja HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. s osnivanjem četiri društva s ograničenom odgovornošću: HŽ Infrastruktura d.o.o., HŽ Vuča vlakova d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o. Planom podjele pravnog prednika HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. stambene zgrade i stanovi preneseni su u imovinu tužitelja te je HŽ Infrastruktura d.o.o. vlasnik navedenih stanova, stoga je nesporno da je HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. kao pravni sljednik HŽ-a Hrvatske željeznice d.o.o. vlasnik i stana kojeg bez pravnog osnova koristi tuženik. Navedeni službeni stan kojega koristi tuženik zajedno sa članovima svog obiteljskog kućanstva, vodi se u matičnoj evidenciji službenih stanova tužitelja, šifra stana 61600010. Tuženiku je dana 31. svibnja 2013.g. prestao radni odnos kod poslodavca HŽ Cargo d.o.o.,pravnog sljednika pravnog prednika HŽ Hrvatske željeznice d.o.o., te je ostvaren razlog za otkaz iz točke IX Ugovora o korištenju stana za službene potrebe od 11. travnja 2000. Naime, tuženik je obvezan plaćati naknadu za korištenje predmetnog službenog stana iz točke III toga Ugovora najkasnije do 15. u mjesecu, međutim tuženik ne plaća ugovorenu naknadu i pored pisanih poziva tužitelja da plati sve zaostale i neisplaćene mjesečne obroke naknade. Tužitelj je bezuspješno pozvao tuženika na mirnu predaju navedenog službenog stana koji mu je otkazan dana 5. listopada 2016. S obzirom da je tuženik nastavio koristit predmetni stan, tužitelj mu je ponovno dostavio otkaz ugovora 7. ožujka 2024. Radi svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su navodi iz tužbe paušalni ,ili činjenično netočni s pogrešnom ili s promašenom pravnom argumentacijom. Naime, ovim putem osporava se aktivna legitimacija tužitelju iz sljedećih razloga: Predmetni stan u zgradi željezničkog kolodvora [adresa], k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koji odgovora z.k.č 524 ZGR u zk ulošku [broj ZK uloška] , a nalazi se ,odnosno izgrađen je na javnom dobru u općoj uporabi. Na javnom dobru u općoj uporabi ne može se stjecati vlasništvo ni dosjelošću niti drugim originarnim ili derivativnim načinom stjecanja vlasništva. Dakle, riječ je o stvari res extra commercium, što bi značilo u pravnom smislu da se opisani predmetni stan ne može niti prodati niti otkupiti ,jer kako je rečeno u tekstu obzirom na činjenicu da je riječ o javnom dobru u općoj uporabi, nitko ne može biti vlasnik tog stana. O tome je Vrhovni sud RH izrekao svoje stajalište (pravorijek) , tako što je izrijekom u svojoj odluci kazao kao u tekstu gore (boldirano) Rev -3916 /94 od 31. siječnja 1996. godine ,a citirana presuda ovdje predstavlja relevantnu sudsku praksu i posredni izvor prava.

Nastavno na dosad izneseno , imenovani tužitelj HŽ Infrastruktura d.o.o kao društvo koje upravlja željezničkom infrastrukturom nije ovlašteno iseliti nikoga sa javnog dobra u općoj uporabi. Dakle, ovim putem apsolutno se pobija tj. osporava se aktivna legitimacija tužitelju za vođenje ovog rubriciranog postupka., tj .ističe se prigovor nedostatka aktivne legitimacije za tužitelja... Nastavno na izneseno, samo je Republika Hrvatska ona pravna osoba ,a to je opet različita pravna osoba od ovdje u konkretnom slučaju tužitelja koja je putem svog zakonskog zastupnika ovlaštena za pokretanje i vođenje ovog rubriciranog postupka i to u situaciji kad za to postoji javni interes, što ovdje nije slučaj. Pored toga, u kontekstu zaštite prava ovršenika na jedinu nekretninu (pravo na dom ) što prema kazivanju ovdje tuženog utužena nekretnina definitivno jest, upućujemo ovim putem i ukazujemo Naslovnom i sudu na podrednu primjenu odredbe čl. 75 važećeg Ovršnog Zakona Nar.Nov. 113/12, 25/13, 93/14, 55/16, Odluka USRH ,73/17,131/20 i 114/22 koja kaže da se ovrha neće provesti na ovršenikovoj nekretnini nužnoj za zadovoljenje osnovnih životnih potreba i funkcija, kao i osoba koja je dužan uzdržavati. Iz samog Ugovora o korištenju stana za službene potrebe sklopljenog 11.4.2000. godine, točnije iz točke II. spomenutog ugovora sasvim je razvidno da imenovani tuženik stanuje sa svojom obitelji koju zacijelo i uzdržava ili barem sudjeluje u tome, stoga je ovdje zaštita ovršenika tj. njegova prava na dom neprijeporna kao dobro koje Ovršni zakon štiti i osigurava u citiranoj normi. .Osim toga, to je i pravo koje je kao temeljno pravo zajamčeno Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to u čl. 8 konvencije.i u Protokolu br.1 , te je i ustavno pravo. Nastavno na to, a upravo radi potkrijepe našeg pravnog stava u konkretnom slučaju upućujemo Naslovni sud da izvrši pregled europske sudske prakse na ovu temu, točnije presudu ESLJP S i Cherkezov protiv Bugarske br 46577/15 od 21.travnja 2016. godine. Sukladno svim iznesenim navodima i pozivom na mjerodavne zakonske odredbe ovim putem se predlaže Naslovnom sudu zakazati i održati glavnu raspravu, te potom odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju plaćanje parničkog troška.

3. Među strankama nije sporno:

- da je tuženik bio zaposlenik tužitelja, odnosno njegova prednika HŽ Cargo d.o.o. u razdoblju od 2000.g.-31.05.2013.g.

- da je za vrijeme dok je bio zaposlenik HŽ Cargo d.o.o. temeljem Ugovora o korištenju stana za službene potrebe 11.04.2000.g. dobio na korištenje baš stan iz tužbe za što je ugovoreno da plaća predniku tužitelja mjesečnu naknadu. da je navedenim Ugovorom o korištenju stana za službene potrebe da se Ugovor otkazuje nakon prestanka obavljanja poslova zbog kojih je korisnik stana dobio službeni stan

- da nakon 2013.g., odnosno nakon što mu je prestao radni odnos, tuženik nastavlja koristiti sporni stan.

- da tuženik nije uredno plaćao mjesečnu naknadu za korištenje stana, ali je ovršivan za navedenu naknadu.

4. Među strankama je sporno:

- da li je tužitelj aktivno legitimiran,

- da li je tuženik korisnik stana, odnosno da li stalno živi u njemu .

- da li tuženik ostvaruje prava na dom sukladno čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (EKZLJPTS),

- da li tužitelj svojim pravom nadjačava pravo tuženika u ostvarivanju prava na dom.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev neosnovan. a takvu svoju odluku temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima.

6. Iz zk-a izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica] vidljivo je, a što nije ni sporno među strankama, da se sporni stan nalazi u zgradi željezničkog kolodvora za kojeg je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska.

7. Međutim kao poseban status je upisano javno dobro u općoj uporabi pod upravljanjem tužitelja. I u posjedovnom listu 6272 je vidljivo da se k. č. [katastarska čestica], koja odgovara zgradi 624 k. o. [katastarska općina] nalazi pod upravljanjem tužitelj.

8. Tuženik se poziva da je predmet spora stvar izvan prometa, pa da stoga u bitnom takva nekretnina ne može biti predmet postupka za iseljenje. Takav pravni stav je u potpunosti pogrešan i promašen jer iseljenje nije promet nekretnina, a tužitelj je dokazao da je baš on kao upravitelj ovlašten pokrenuti ovakvu parnicu jer je na to i obvezan sukladno Zakonu o željeznici, a priložio je i Ugovor o upravljanju željezničkom infrastrukturom (list 6-15 spisa) i Anex br. 1. (list 16 spisa), a iz kojih svih isprava je posve jasno da je tužitelj ovlašten na pokretanje ovog postupka. Također i iz priloženih izvadaka iz sudskog registra proizlazi da je tužitelj ovlašten na pokretanje u skladu sa svojim ovlastima za upravljanje, ovog postupka.

9. Tužitelj je u spis dostavio i opomenu pred tužbu odnosno ovrhu (listovi 34-37 spisa) od 16.03.2016.g., 04.08.2023.g. i 26.04.2023.g., što ukazuje da tuženik nije plaćao najamninu, a i to je i sam potvrdio te i izvatci iz FINA-e i poslovne evidencije tužitelja ukazuju da tuženik nije plaćao najamninu kroz višegodišnje razdoblje. Iz Otkaza od 05.10.2016.g. (list 39 spisa) proizlazi da je tužitelj sastavio dopis kojim otkazuje Ugovor o korištenju stana za službene potrebe, međutim tuženik opovrgava da je ikada primio to, a tužitelj nije dostavio dokaz o dostavi.

10. Iz dopisa od 24.02.2017.g. (list 40 spisa) upravo proizlazi da Otkaz od 05.10.2016.g. nije dostavljen uspješno tuženiku, odnosno da isti nije preuzeo te pošiljke, što ukazuje na istinitost tuženikova navoda da nije zaprimio najmanje do tog vremena otkaz o Ugovoru.

11. Međutim tužitelj je dokazao da mu je dopisom od 07.03.2024.g. dostavio otkaz od tog datuma jer je priložio dostavnicu potpisanu od tuženika jer se to smatra javnom ispravom (dostavnica), a tuženik nije dokazao da bi bila ta dostavnica neistinita.

12. Nije sporno, a i propisima je regulirano, da je tužitelj u potpunom vlasništvu Republike Hrvatske te da za nju (Republiku Hrvatsku) upravlja željezničkom infrastrukturom u RH.

13. Kao takva ona ima ovlaštenje i dužnost upravljati vlasništvom RH glede takve infrastrukture, što uključuje i nekretnine – kolodvore, te druge nekretnine za koje je zadužena. Neovisno o tome što se radi o stanu u zgradi na kolodvoru, takva nekretnina ima status javnog dobra u općoj uporabi sukladno ZK izvatku., ali poseban režim upravljanja.

14. Posve je jasno da je tužitelj u obvezi ustati tužbom protiv osoba koje koriste imovinu pod upravljanjem tužitelja u ime Republike Hrvatske, a kako bi zaštitio istu i ispunio misiju upravljanja takvom imovinom, ne samo po Zakonu o željeznici već i po Zakonu o vlasništvu (adewkvatna primjena čl. 162. ZV), a što je sve vezano i za čl. 48. st. 1. Ustava RH. Dakle tužitelj temelji svoje pravo na zaštitu vlasništva i ostvarivanja prava iz istog na Zakonu te ovaj sud prihvaća uzimajući u obzir kriterije za analizu tuženikova prava na dom da tužitelj postupa po zakonskim odredbama.

15. Nije bilo prigovora ili dokaza da bi tužitelj imao neku drugu nekretninu za stanovanje ili da bi živio na nekoj drugoj lokaciji koja bi ostvarivala svojstva njegova doma. To proizlazi i iz činjenice da je bez prigovora bila njegova tvrdnja da živi već 15 godina u stanu do podnošenja tužbe, da nema drugih nekretnina u RH ili u EU, zaprimio je i tužbu i otkaz na adresi iz tužbe, očito živi neprekidno u tom stanu u navedenom razdoblju, a i sam tužitelj je u dopisu od 24.02.2017.g. (list 40 spisa) navodi baš da je tuženik korisnik stana od 11.04.2000.g.

16. Dakle sud zaključuje da je sporni stan stekao svojstvo doma iz čl. 8. EKZLJPTS jer je stan nastanjen od tuženika dugi niz godina, u stanu je prema vlastitom kazivanju živi sa sinom (na što nije bilo prigovora), te je očito stalnost njegova života u tom stanu postigla standard koji se shvaća kao dom jedne fizičke osobe.

17. Nije od značaja stoga svjedočenje svjedoka SDS, djelatnice tužitelja o tome da li je zaticala tužitelja na adresi stana prilikom provjera jer je iz isprava, kako je već sud pojasnio te iskaza tuženika SD vidljivo da isti koristi sporni stan kao dom od 2000.g. do podnošenja tužbe te i danas.

18. Legitimno tužitelj želi ostvariti posjed službenog stana za koji ima zadatak upravljanje kao nekretnine za koju je upoisan u ZK kao upravitelj, međutim takvom cilju se suprotstavlja tuženikovu pravu na dom kojeg je tuženik očito uspostavio.

19. Tužitelj nije pokretao nikakve postupke za iseljenje najmanje 3 godine od prestanka radnog odnosa tuženika, odnosno nije čak ni otkazao Ugovor ili tražio predaju stana, pa je tuženik legitimno nakon što je 16 godina boravio u stanu uspostavio dom u istom.

20. Tužitelj nije ukazao u čemu se očituje nužnost suprotstavljanja tužiteljeva prava zaštitu vlasničkih prava – predaja u posjed, naspram tuženikova prava na dom. Tužitelj čiji je osnivač i vlasnik RH nije tijekom postupka očito smatrao shodnim dokazati u čemu se očituje potreba, bilo poslovne – ekonomske, bilo socijalne svrhe, da se dokine tuženikovo pravo na dom u stanu koji je upisan kao vlasništvo RH u statusu javnog dobra u općoj uporabi (koja opća uporaba na ovom stanju očito nije svrha niti cilj, već stanovanje), a što sudu ne daje temelj za miješanje koje bi bilo nužno za dokidanje prava na dom.

21. Sam tužitelj je naveo da u istoj zgradi postoji 5 stanova od kojih samo jedna osoba plaća stanarinu, a na što nije bilo prigovora. Tužitelj je kao osoba s javnim ovlastima trebao sudu dokazati u situaciji kad se tuženik poziva i dokazuje svoje pravo na dom zbog čega je baš nužno ishoditi iseljenje tuženika iz spornog stana u situaciji kada je suprostavljeno pravo vlasničkog upravljanja pravu fizičke osobe na dom. To može biti npr. potreba rekonstrukcije, nove namjene, poslovna potreba osiguranja stana drugim djelatnicima, rješavanje socijalnih pitanja, itd., no tužitelj kao razlog navodi isključivo ostvarenje svog vlasničkog prava, a takvo pravo nije nadređeno pravo onom pravu na dom, već upravo suprotno – pravo na dom nadjačava pravo vlasništva kada njegovo ostvarenje nema nužnu svrhu u demokratskom društvu. Takvo shvaćanje je zauzeto i u odlukama ESLJP Orlić protiv Hrvatske od 21.06.2011.g. broj 48833/07, Čosić protiv Hrvatske od 15.01.2009.g. broj 28261/06, Škrtić protiv Hrvatske od 05.12.2012.g., Tijardović protiv Hrvatske od 19.06.2014.g.

22. Ponašanje tužitelja u kojem je omogućavao dugi niz godina korištenje stana, najprije s osnove pravnog posla – Ugovora, a kasnije prešutno, ukazuje da je tuženik s razlogom prihvatio da je njegov smještaj u spornom stanu njegov dom za koji mu čak ni tužitelj nije dugo vremena našao shodnim tražiti iseljenje. Tužitelj nije dokazao što se promjenilo u tijeku dugog niza Godina da je nužno sada ostvariti dokidanje tuženikova prava na dom na spornom stanju, a tužitelj je to mogao ako je imao opravdane razloga (paušano pozivanje na pravno vlasništvo nije dovoljan razlog).

23. Standardi za ostvarivanjem zaštite prava vlasništva nisu dokazani sa strane tužitelja u odnosu na tuženikovo suprostavljeno pravo na dom u smislu konvencijskog prava čl. 8. toč. 1. i 2. EKZLJPTS, a tužitelj je, kako je već pojašnjeno mogao dokazivati nužnost i legitimnost svog prava nasuprot prava tuženika.

24. Tek u slučaju da tužitelj dokaže da njegovo pravo nadjačava pravo tuženika na dom, u takvoj situaciji bi sud imao temelja naložiti tuženiku da se iseli, a što za sada u ovom predmetu tužitelj nije dokazao, pa se imaju primjeniti već općeprihvaćeni kritertiji ESLJP koji rezoniraju veću snagu prava na dom u odnosu na pravno vlasništva kada je u pitanju javno tijelo, ili društvo koje upravlja javnom imovinom.

25. Obzirom da je tuženik uspio u sporu, dosuđeno mu je naknada sukladno čl. 154. I 155. Zakona o parničnom postupku i Tbr. 7. toč.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 500,00 EUR, dok mu pristojba za odgovor na tužbu nije dosuđena jer je uspio u sporu pa je ne plaća.

Metković, 28. siječnja 2026.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. HŽ Infrastruktura d.o.o., Zagreb

2. Odvjetnik Mate Sršen, Metković