REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-38/2022-145

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Zagreb, Trg Republike Hrvatske 4, OIB: 44542870641, zastupanog po punomoćniku PE, odvjetniku iz [adresa], II-tužitelja Sindikat hrvatskih učitelja, Zagreb, Trg Republike Hrvatske 4, OIB: 99953778541, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Zagoršćak & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 52, III-tužitelja Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Zagreb, Trg Republike Hrvatske 4, OIB: 00644002212, zastupanog po punomoćnici ĆE, odvjetnici iz [adresa], IV- tužitelja Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, Zagreb, Draškovićeva 7, OIB: 91105684487, zastupanog po punomoćnici RE, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Republika Hrvatska, Vlada Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika I-tužitelja PE, odvjetnika, punomoćnika II-tužitelja NE, odvjetnika, punomoćnice III- tužitelja ĆE, odvjetnice, punomoćnice IV-tužitelja RE, odvjetnice, te zakonske zastupnice tuženika Sandre Kričković, zamjenice županijskog državnog odvjetnika pri Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/

Utvrđuje se da je Odluka o otkazivanju Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama objavljena u NN, 104/2012 nedopuštena i nezakonita, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II/

Utvrđuje se da je Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama objavljen u NN, 115/2010, bio na pravnoj snazi do sklapanja Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, objavljenog u NN, 141/2012.

III/ Nalaže se tuženiku da I-tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.646,57 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate, u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku da II-tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.371,57 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate, u roku od 8 dana.

V/ Nalaže se tuženiku da III-tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.809,07 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate, u roku od 8 dana.

VI/ Nalaže se tuženiku da IV-tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.871,57 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 28. siječnja 2026. do isplate, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. I-IV tužitelji su u tužbi i tijekom postupka u bitnome navodili da je Vlada Republike Hrvatske temeljem Zakona o plaćama u javnim službama (NN, 27/1 i 39/09) dana 4. listopada 2010., sklopila sa sindikatima javnih službi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 115/10; u daljnjem tekstu: TKU), te su potpisnici navedenog kolektivnog ugovora između ostalih i I-IV tužitelji.

2. Nadalje se navodi da je kolektivni ugovor sporazum koji se sklapa nakon kolektivnih pregovora između sindikata i predstavnika poslodavca, s osnovnom svrhom sporazumnog uređenje uvjeta rada, kao i reguliranja odnosa ugovornih strana, ugovaranje materijalnih prava radnika i dr., s tim da ga mogu otkazati obje ugovorne strane s otkaznim rokom od tri mjeseca, i pod uvjetom da strana koja otkazuje kolektivni ugovor drugoj strani predloži dopune i izmjene postojećeg ugovora (čl. 23. TKU-a). Sam ugovor se može otkazati samo ako za to postoji opravdani, zakoniti i samim ugovorom predviđen razlog i ako je odluka o otkazu donijeta na zakoniti način, što tužitelji osporavaju.

3. Naime, tužitelji ukazuju da Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavnom, a njezin rad propisan je Zakonom o Vladi Republike Hrvatske (NN, 150/11; u daljnjem tekstu: Zakon o Vladi) i Poslovnikom Vlade Republike Hrvatske (NN, 154/11 i dr.; u daljnjem tekstu: Poslovnik). Vlada može zasjedati ako je na sjednici nazočna većina članova vlade, pri čemu odlučuje običnom većinom, osim u slučajevima propisanim čl. 14. Zakona o Vladi. Na sjednicama Vlade mogu se donositi odluke i u odsutnosti većine članova Vlade, s time da odsutni članovi Vlade glasuju putem telefona, ali u tom slučaju tako donesena odluka mora biti potvrđena na idućoj sjednici Vlade (čl. 38. Poslovnika).

4. Odluka o otkazu TKU-a, kako navode tužitelji, donesena je na nezakonit način, s obzirom da je ista donesena na telefonskoj sjednici dana 17. rujna 2012., međutim, takva Odluka je morala biti potvrđena na prvoj sljedećoj (53.-oj) sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 20. rujna 2012., a kako do takve potvrde nije došlo Odluka o otkazu TKU-a donesena na tzv. telefonskoj sjednici Vlade ne može stupiti na snagu, ona je nezakonita i bez pravnog učinka. Uz navedeno, tužitelji osporavaju zakonitost i točke III. Odluke.

5. Nadalje, kako se navodi u tužbi i tijekom postupka, proizlazi da Odluka o otkazu TKU-a nema nikakvog obrazloženja, pa je već samim time nezakonita. Naime, u čl. 23. TKU-a ugovoren je otkazni razlog, a to je bitna promjena gospodarskih okolnosti. Međutim, čak i da nema navedenih propusta i protupravnih postupaka, čak i da se Vlada pozvala na čl. 23. TKU-a i time obrazložila otkazivanje TKU-a, takvo obrazloženje ne bi moglo imati ekonomsko utemeljenje, budući da tužitelji smatraju da nije došlo do bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti, a još manje do bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti koje se nisu dale predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, što tek može opravdati napuštanje načela pacta sunt servanda.

6. Da bi sud mogao ocijeniti što je bitna promjena gospodarskih okolnosti valjalo bi imati nesporan kriterij za takvu ocjenu, a ključni i nesporni makroekonomski kriterij koji se univerzalno koristi kao bitni pokazatelj gospodarskih kretanja je bruto domaći proizvod (BDP). Koriste ga svi domaći i međunarodni izvori (MMF, Svjetska banka, UN, znanstvene institucije itd.), i koji govori o potencijalu nekog gospodarstva, što je u konkretnom kontekstu relevantno za procjenu mogućnosti neke Vlade za isplatu svojih ugovornih obveza (od međunarodnih, domaćih pa i prema radnim ljudima). Također, i same ugovorne strane su se već bile suglasile da je BDP najpouzdaniji i opće prihvaćeni kriterij za procjenu gospodarskih kretanja, pa tako i u Dodatku Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama koriste taj kriterij za reguliranje međusobnih prava i obveza. S obzirom da se Dodatak Sporazuma o osnovici spominje u čl. 51. st. 4. TKU-a razvidno je da su ugovorne strane već odredile kriterij za procjenu o promijenjenim okolnostima.

7. S tim u vezi, od strane tužitelja ukazano je da je u godini sklapanja Temeljnog kolektivnog ugovora (2010.) BDP u Republici Hrvatskoj imao pad od 1,4%. U vrijeme sklapanja (4. listopada) taj podatak nije mogao biti poznat jer Državni zavod za statistiku podatke objavljuje sa zakašnjenjem pa je stoga 4. listopada 2010. bilo poznato kretanje BDP-a samo u prva dva kvartala te iste godine što je iznosilo pad od 2,7% u prvom kvartalu i 3% u drugom kvartalu, kod čega je očito da Vlada Republike Hrvatske taj pad nije smatrala relevantnom preprekom za potpisivanje kolektivnog ugovora. U 2011. nije bilo niti pada niti rasta BDP-a (točno nula) što također nije predstavljalo razlog Vladi Republike Hrvatske da dovodi u pitanje važenje Temeljnog kolektivnog ugovora. U 2012., na dan otkazivanja TKU-a (17. rujna) bio je poznat samo podatak da je došlo u prva dva kvartala 2012. do pada BDP-a od prosječno 1,7% što je razina promjene koja u odnosu na razdoblje sklapanja TKU-a nije bitna niti opravdava otkazivanje kolektivnog ugovora, jer od ovoga čak i veći pad u prva dva tromjesečja 2010. nije bio prepreka sklapanju TKU-a. U vrijeme sklapanja Ugovora negativno kretanje tijekom trajanja TKU-a moglo se u svakom slučaju predvidjeti s obzirom na ekonomske okolnosti u zemlji i inozemstvu. Nadalje, čak i da je nastupila znatno veća (tj. bitna) promjena kretanja BDP-a u prva dva kvartala, Vlada Republike Hrvatske nije smjela na temelju te činjenice otkazati TKU jer nije imala podatak o kretanju tijekom cijele kalendarske godine 2012., dakle, nije mogla imati saznanje o stvarnom potencijalu nacionalnog gospodarstva koji bi je mogao dovesti do zaključka o nemogućnosti ispunjenja svojih ugovornih obveza.

8. Otkazivanje kolektivnih ugovora samo na temelju njenih političkih odluka ili donesenih zakona protivi se svim standardima i međunarodnim konvencijama Međunarodne organizacije rada, kojih je Republika Hrvatska potpisnik, i što npr. proizlazi iz mišljenja Odbora stručnjaka MOR-a (CEACR: lndividual Observation concerning Right to organise and Collective Bargaining Convention, 1949., No. 98., Croatia (ratification: 1991) Published: 2010, Document No. 062010HRV098) o tome da zakon ne može derogirati kolektivni ugovor te da jednostrano uplitanje države (presudama, zakonima itd.) u materiju reguliranu KU-om predstavlja kršenje odredaba Konvencije br. 98. MOR-a. Takva derogacija prava utvrđenih KU-om smatra se jednostranim kršenjem ugovornih obveza što bi bilo suprotno temeljnim načelima obveznog (ugovornog) prava (pacta sunt servanda) i kao takva su potpuno neprihvatljiva, s tim da je prijedlog Vlade o izmjenama i dopunama TKU-a odbijen na sindikalnom referendumu s 91% glasova svojih članova.

9. Prema tome, u konkretnom slučaju nije ostvaren otkazni razlog iz TKU-a, stoga je pobijana odluka tuženika potpuno nezakonita, protuugovorna i nedopuštena, kojim slijedom I-IV tužitelji predlažu da sud usvoji konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sve uz nadoknadu parničnih troškova.

10. Tuženik je odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodio da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući da je iz postavljenog tužbenog zahtjeva nedvojbeno kako su tužitelji podnijeli tužbu za utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.), u vezi čega se ističe da je samim Zakonom propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti kad tužitelj za to ima pravni interes, što tuženik osporava tužiteljima, obzirom da je dana 12. prosinca 2012. potpisan i stupio je na snagu novi Temeljeni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12), kojim su ugovorne strane potpisnice ugovorile da stupanjem na snagu tog ugovora prestaje važiti TKU, koji je predmet tužbenog zahtjeva. Navedeno je, kako tvrdi tuženik, u cijelosti utemeljeno na osnovnim načelima kolektivnih radnih odnosa uređenima Zakonom o radu i Zakonom o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim djelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (NN 82/12 i 88/12). Sklapanjem novog Kolektivnog ugovora uvijek prestaje važiti prethodno sklopljeni Kolektivni ugovor, čak i u slučaju kad stranke potpisnice to i nisu izrijekom ugovorile, pa stoga nema pravnog osnova temeljem kojeg bi se mogao ponovno pravno osnažiti Kolektivni ugovor koji je predmetom tužbenog zahtjeva i koji je prestao važiti ne samo Odlukom o otkazu, već i sklapanjem novog Kolektivnog ugovora na istom području, odnosno razini kolektivnih pregovora, u kojem smislu tuženik smatra da je tužba u ovoj pravnoj stvari postala bespredmetna.

11. Slijedom navedenog, obzirom na nepostojanje pravnog interesa tužitelja predloženo je tužbu odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti i isti smatra neosnovanim.

12. Naime, tuženik ističe kako je Odluka Vlade Republike Hrvatske o otkazu Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 104/12) zakonita i dopuštena.

13. Kolektivni ugovor primarno je pravni institut uređen Zakonom o radu kojim se uređuju kolektivni radni odnosi, odnosno on je kolektivni ugovor o radu na koji se ujedno primjenjuju i opći propisi obveznog prava koji uređuju ugovorne odnose. U tom smislu na sklapanje, valjanost i mogućnost prestanka tog ugovora primjenjuje se načelo slobodne volje stranaka, ali i instituti sporazumnog ili sudskog raskida ugovora i otkaza. Odredbom čl. 263. Zakona o radu propisano je da se kolektivni ugovori sklopljeni na neodređeno vrijeme mogu otkazati, a kolektivni ugovori sklopljeni na određeno vrijeme mogu se otkazati samo ako je mogućnost otkazivanja ugovorena tim ugovorom. Kolektivnim ugovorima koji se mogu otkazati moraju biti ugovoreni otkazni razlozi i otkazni rokovi, a isti moraju sadržavati i odredbe o postupku izmjena i obnove. TKU je odredbom čl. 23. istog ugovorena mogućnost otkazivanja tog ugovora i to iz razloga, odnosno u slučaju bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti, s otkaznim rokom od tri mjeseca. Prije otkazivanja strana koja želi otkazati ugovor dužna je drugoj strani predložiti izmjene ugovora.

14. Obzirom da su se od listopada 2010. kada je TKU sklopljen, pa do svibnja 2012., kada su pokrenuti pregovori oko izmjena i dopuna tog ugovora, u Republici Hrvatskoj bitno promijenile gospodarske okolnosti zbog kontinuiranog gospodarskog pada, pada zaposlenosti i rasta nezaposlenosti, zbog fiskalne discipline i održivosti Državnog proračuna, više nije bilo moguće isplaćivati sva materijalna prava službenicima u javnim službama, koja su bila ugovorena u znatno povoljnijim gospodarskim uvjetima. Naime, u trenutku sklapanja tog ugovora relevantan dokument Vlade Republike Hrvatske iz kojeg se mogu iščitati tadašnji prevladavajući gospodarski uvjeti, kao i očekivanja za razdoblje do 2013., bio je Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2011.-2013.. Činjenica je kako je gospodarska situacija koja je prethodila donošenju Odluke Vlade Republike Hrvatske vidljivo lošija u usporedbi s ranijim stanjem, kao i tadašnjim projekcijama za sadašnje razdoblje.

15. Naime, projekcije ukazivale su ukazivale su na realne stope rasta BDP-a od 1,5% u 2011, 2,00% u 2012. i 2,5% u 2013., dok je stvarno ostvaren pad od 1,2% u 2010. (a revidirani podatak ukazuje i bitno lošiju gospodarsku situaciju, odnosno pad od 2,3%), 0,0% u 2011., a daljnji pad od 1,1% u 2012.. Također kada se usporede projekcije nominalnog BDP-a za 2012. vidljiva je razlika od 22 milijarde kuna. Ta razlika rezultat je pogrešnih gospodarskih uvjeta u razdoblju od 2010. do 2012. u odnosu na očekivanja u vrijeme sklapanja TKU-a.

16. Spomenuti BDP, kao makroekonomski pokazatelj vrijednosti finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom jedne godine, predstavlja najprecizniju mjeru ekonomske aktivnosti u danoj godini. Tako je najprikladniji službeni pokazatelj za usporedbu ekonomske aktivnosti između različitih godina "bruto domaći proizvod, stalne cijene, u cijenama prethodne godine, referenta godina 2005.", a kojeg objavljuje Državni zavod za statistiku. Iz kretanja navedenog pokazatelja jasno je kako se ekonomska aktivnost realno smanjuje iz godine u godinu, počevši od 2009. sve do 2012.. Pojedini visokofrekventni makroekonomski pokazatelji također vjerno dočaravaju pogoršanje gospodarskih uvjeta u promatranom razdoblju. Tako je primjerice, industrijska proizvodnja u 2010. zabilježila međugodišnji pad od 1,5%, u 2011. 1,2%, a u prvih devet mjeseci 2012. pad od čak 5,6%. Indeks građevinskih radova smanjen je u 2010. i 2011. na međugodišnjoj razini od 15,9% i 9,1%, a u prvih osam mjeseci 2012. 11,0%. Trgovina na malo zabilježila je realni pad od 1,8% u 2010., rast od 1,0% u 2011., dok je u prvih deset mjeseci 2012. ostvarila pad od 3,5%. Na tržištu rada također su kontinuirano bilježena negativna kretanja. Prema anketi o radnoj snazi, zaposlenost je u 2010. i 2011. u odnosu na prethodne godine, prosječno smanjena 4,0%, odnosno 3,2%, dok je u prvoj polovini 2012. smanjena za 3,3%. Prosječna anketna stopa nezaposlenosti povećana je na 11,8% u 2010., 13,5% u prvoj polovici 2012..

17. Pad gospodarske aktivnosti, uz ostale promjenjive uvjete, djeluje u smjeru slabijeg prikupljanja prihoda, te u smjeru snažnijeg rasta pojedinih kategorija s rashodne strane. Primjerice, ukupni prihodi ostvareni u razdoblju od 2010. do 2012. niži su za oko 4 milijarde kuna u odnosu na projekcije u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike 2011. do 2013., kod čega je napomenuto i kako bi ta razlika bila još izraženija da nije bilo poznatih zakonskih izmjena poreznog sustava, koje su djelovale u smjeru boljeg prikupljanja prihoda, ali istovremeno krajnje iscrpile fiskalni prostor za pokrivanje rashodnih kategorija dodatnim poreznim povećanjem.

18. Pogoršanje domaćih makroekonomskih uvjeta potpomognuto negativnim kretanjima u međunarodnom okruženju imalo je značajan utjecaj na slabije punjenje proračuna, kao i na povećanje određenih rashodnih kategorija, prvenstveno rashoda za kamate, koji su uslijed poteškoća na inozemnim financijskim tržištima od 2009. do 2012. povećani za 2,7 milijardi kuna, a u 2013. se očekuje njihov dodatni porast za 1,6 milijardi kuna. U takvim okolnostima manjak Državnog proračuna se povećao s 2,5 milijardi kuna u 2008. na 10 milijardi kuna u 2012.. U isto vrijeme, javni dug porastao je sa 29,3% BDP-a u 2008. na 52,9% BDP-a u 2012., dok su očekivanja iz Smjernica ekonomske i fiskalne politike 2011. do 2013. bila da će javni dug u 2012. zabilježiti udo od 46,3% BDP-a.

19. Planirani manjak u 2013. iznosi 10,9 milijardi kuna, što će uz trenutne uvjete na financijskim tržištima dovesti do daljnjeg porasta rashoda za kamate, koji s iznosom od 9,5 milijardi kuna čine gotovo 90% ukupnog manjka. U ovom trenutku iznimno nepovoljnih kretanja u gospodarstvu zadržavanje prava iz postojećeg kolektivnog ugovora značilo bi pritisak na rast manjka državnog proračuna, porast javnog duga, produbljivanje fiskalnih neravnoteža i neodrživost javnih financija, što bi dovelo do pada kreditnog rejtinga i posljedično više cijene zaduživanja, te u konačnici ugrožavanje dinamike gospodarskog oporavka.

20. Slijedom opisanog, zbog svih iznesenih razloga i obrazloženih bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti, Vlada Republike Hrvatske je s potpisnicima TKU-a početkom lipnja 2012. započela pregovore o sklapanju izmjena i dopuna tog ugovora, te im je 12. srpnja 2012. ponuđeno potpisivanje Dodatka, kojim su neke odredbe ranijeg TKU-a izmijenjene, odnosno stavljene van snage za 2012. i 2013.. Obzirom da je dio sindikata potpisnica prihvatio Dodatak, a dio sindikata nije, Vlada Republike Hrvatske je temeljem odredbe čl. 274. tada važećeg Zakona o radu i čl. 9. TKU-a predložila sindikatima potpisnicama da se spor riješi putem arbitraže. Ovo nije bilo prihvatljivo svim sindikatima, te je arbitražni postupak odbijen 27. srpnja 2012.. Na sjednici održanoj 2. kolovoza 2012. Vlada Republike Hrvatske je svojim zaključkom najavila otkazivanje TKU-a, a zaduženo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava pokrenulo je postupak mirenja koji je proveden početkom kolovoza, ali nije uspio, te je stoga osporavanom Odlukom Vlade Republike Hrvatske otkazala TKU.

21. Zbog navedenog jasno je da je osporavana Odluka o otkazu u cijelosti utemeljena na važećem Zakonu o radu i TKU-u, te je zakonita i dopuštena. Iz prethodno navedenog jasno proizlazi da je prije otkazivanja Vlada Republike Hrvatske poštovala sve svoje ugovorom preuzete obveze, a prije nego što je predmetni kolektivni ugovor otkazala.

22. U odnosu na činjenične navode tužbe vezano za postupak donošenja osporavane Odluke ističe se da je odredbom čl. 38. st. 3. Poslovnika, omogućeno održavanje sjednice Vlade bez nazočnosti članova Vlade, s tim da članovi Vlade glasuju putem telefona ili telefaksom, odnosno elektroničnom poštom. Stavkom 4. istog članka, Poslovnik propisuje da se tako donesena odluka potvrđuje usvajanjem zapisnika na idućoj sjednici Vlade. Slijedom navedenog je Vlada Republike Hrvatske 17. rujna 2012. održala telefonsku sjednicu i donijela Odluku o otkazu TKU-a, a na zatvorenom dijelu slijedeće sjednice ista je potvrdila na način da je usvojila zapisnik s održane telefonske sjednice. Stoga su i način i postupak donošenja i verifikacije osporene Odluke provedene temeljem Poslovnika, odnosno na zakonit način i u propisanom postupku.

23. Neosnovan je navod tužitelja da je osporavana Odluka nezakonita zbog toga što je točkom 3. iste utvrđeno da ista stupa na snagu danom donošenja, iz razloga što je ona i stupila na snagu danom donošenja, ali je ta Odluka proizvela pravni učinak temeljem odredbe čl. 263. st. 5. Zakona o radu, a koji je u suštini početak tijeka otkaznog roka od tri mjeseca, kada su Odluku o otkazu zaprimile sve strane potpisnice ugovora, odnosno onog dana kada je izvršena posljednja dostava. Upravo iz tog razloga osporavana Odluka, odmah nakon donošenja, na propisani je način dostavljena svim sindikatima potpisnicima TKU-a. Ovo je u potpunosti sukladno mišljenju Ministarstva nadležnog za rad, klasa: 110-03/10-02/37, ur.br. 526-08-01-02/ 1-10-2 od 15. srpnja 2010.. Gotovo svi sindikati potpisnici TKU-a primili su osporavanu Odluku o otkazu 18. rujna 2012., te je posljednja dostava izvršena Hrvatskom strukovnom sindikatu medicinskih sestara i medicinskih tehničara dana 21. rujna 2012., od kojeg dana je započeo teći otkazni rok od tri mjeseca. Naime, obzirom da je kolektivni ugovor, ugovor, ugovor o radu koji uređuje kolektivne radne odnose, njegovo otkazivanje potpuno je usklađeno s otkazivanjem pojedinačnog ugovora o radu, koji se također otkazuje danom donošenja odluke o otkazu, ali tek uručenjem pisane odluke o otkazu počinju teći pravne posljedice otkaza, odnosno počinje teći otkazni rok.

24. Tuženik ponovno, a kao što je već uvodno istaknuto, ističe da je 12. prosinca 2012. zaključen i stupio na snagu novi Temeljeni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12), odnosno da je činjenicom sklapanja novog kolektivnog ugovora prestao važiti prethodno sklopljeni kolektivni ugovor. Napominje se također da su stranke potpisnice novog Temeljenog kolektivnog ugovora odredbom čl. 93. istog izrijekom i ugovorile da stupanjem na snagu tog Ugovora prestaje važiti TKU.

25. Slijedom navedenog, tuženik predlaže tužbu kao nedopuštenu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

26. Tijekom postupka prvostupanjski sud donio je presudu dana 15. srpnja 2021. poslovnog broj Pr-4038/2013 (kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev, str. 454-479 spisa), koju je Županijski sud u Splitu ukinuo svojom odlukom poslovnog broja Gž R- 1317/2021 od 16. prosinca 2021. (str. 502-510 spisa) te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

27. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom ponovljenog postupka izvršio uvid u Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2011. -2013. te 2013.-2015. (str. 14, 26-45 spisa, dostavljeno i u elektronskom obliku na str. 261 spisa), dnevni red 53. sjednice Vlade Republike Hrvatske (str. 21-22 spisa), Odluku o otkazivanju Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 17. rujna 2012., uz presliku povratnica (str. 23-25 spisa), Obrazloženje državnog proračuna i financijskih planova izvanproračunskih korisnika za 2012. i projekcije za 2013. i 2014. od 10. veljače 2012. (str. 46-56 spisa, dostavljeno i u elektronskom obliku na str. 261 spisa), dokumentaciju /dostavljenu uz podnesak tuženika od 18. rujna 2014./ na okolnost dostave Odluke o otkazivanju Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama svim strankama Kolektivnog ugovora, te na okolnost da su prije donošenja pobijane Odluke predložene izmjene i dopune Kolektivnog ugovora, odnosno da je u razdoblju od 4. lipnja do 16. srpnja 2012. održano osam sastanaka pregovaračkih odbora uz više nacrta prijedloga izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora (str. 62-227 spisa), Zapisnik s telefonske sjednice Vlade Republike Hrvatske /52. sjednica/ od 17. rujna 2012. (str. 251-252 spisa), Zapisnik s 53. sjednice Vlade Republike Hrvatske od 20. rujna 2012. (str. 253- 256 spisa), tonski zapis sa 53. sjednice Vlade Republike Hrvatske od 20. rujna 2012. (dostavljeno u elektronskom obliku, str. 260 spisa), Pretpristupni ekonomski program 2012.-2014. /PEP/ (dostavljeno u elektronskom obliku, str. 261 spisa) i presliku e-mail poruke (str. 283-284 spisa) kao što je saslušan i svjedok IE, te zakonski zastupnik I-tužitelja ŠE, II-tužitelja DE, III-tužitelja ŽE, te IV-tužitelja VE, svi na ročištu održanom 1. ožujka 2017. (str. 285-289 spisa).

28. Također je provedeno i vještačenje po Ekonomskom institutu, Zagreb, vještaku dr. sc. Maruški Vizek (nalaz i mišljenje od 31. srpnja 2019. /zaprimljen 1. kolovoza 2019./, str. 352-364 spisa, dopunski nalaz i mišljenje od 9. listopada 2020.

/zaprimljen 12. listopada 2020./, str. 403-405 spisa, usmeno očitovanje na ročištu održanom 31. svibnja 2021., str. 440-446 spisa) kao i vještačenje po vještaku Petri Blašković - Centar za financijska vještačenja d.o.o. (nalaz i mišljenje od 16. lipnja 2025., str. 595-616 spisa, usmeno očitovanje na ročištu od 10. prosinca 2025., str. 642-645 spisa).

29. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev I-IV tužitelja u cijelosti osnovan.

30. Među strankama nije sporno da je dana 4. listopada 2010. Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila TKU, pri čemu su među potpisnicima bili i ovdje I-IV tužitelji, da bi u službenom glasniku Republike Hrvatske dana 19. rujna 2012. (NN, 104/12) bila objavljena Odluka o otkazivanju TKU-a, pri čemu je navedeno i da je predmetna Odluka stupila na snagu danom donošenja, što je bilo 17. rujna 2012..

31. Tako I-IV tužitelji smatraju da je predmetni otkaz tj. citirana Odluka bila nedopuštena i nezakonita, u kojem smislu da ne proizvodi pravne učinke, to su tužitelji u ovom postupku i tražili utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti predmetne Odluke, a za razdoblje do sklapanja novog Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, koji je bio objavljen u NN, 141/12.

32. S obzirom da se tuženik protivio tužbi i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (kako je bilo precizirano na ročištu održanom 1. ožujka 2017., u odnosu na koji tužbeni zahtjev se tuženik bez prethodnog protivljenja upustio u raspravljanje na spomenutom ročištu od 1. ožujka 2017.), kako je prethodno već navedeno, to su tijekom ovog postupka izvođeni dokazi radi utvrđenja odlučnih okolnosti, te su stoga saslušane stranke, kao i spomenuti svjedok, provedeno je i odgovarajuće vještačenje, a također je izvršen uvid u priloženu dokumentaciju.

33. Pritom prvenstveno, a vezano za prigovore tuženika da tužitelji nisu dokazali pravni interes, kao i da je u međuvremenu sklopljen daljnji Temeljni kolektivni ugovor, valja navesti da takvi prigovori nisu osnovani, s obzirom da je odredbom čl. 187. Zakona o parničnom postupku propisano da se tužba na utvrđenje, što je ovdje slučaj, može podići kada je to posebnim propisom predviđeno (st. 2. čl. 187.) te u tom slučaju tužitelj nije dužan dokazivati pravni interes, a kako je odredbom čl. 268. Zakona o radu (NN, 149/09 i dr.), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme spornog otkazivanja, osigurana sudska zaštita prava iz kolektivnog ugovora ugovornim strankama, u što spada i pobijanje eventualnog otkaza kolektivnog ugovora, to proizlazi da I-IV tužitelji u ovom postupku temeljem samog zakona imaju pravni interes za podnošenje tužbe koja je predmet raspravljanja u ovom postupku, kod čega konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 1. ožujka 2017. tužitelji traže utvrđenje da je TKU bio na pravnoj snazi samo do sklapanja novog Temeljnog kolektivnog ugovora, sklopljenog 12. prosinca 2012., te objavljenog u NN, 141/12 od 18. prosinca 2012., tako da niti predmetna nesporna okolnost sklapanja novog Temeljnog kolektivnog ugovora ne predstavlja nedostatak pravnog interesa kod ovdje tužitelja, a u odnosu na tražena utvrđenja, u kojem smislu je i neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda, kojeg je tuženik također iznosio.

34. Vezano za osnovanost navoda tužitelja tj. da bi otkaz TKU-a bio nedopušten i nezakonit, prvenstveno se ukazuje na okolnost koju tužitelji spominju već u tužbi, tj. da je rad Vlade Republike Hrvatske propisan Zakonom o Vladi Republike Hrvatske i Poslovnikom Vlade Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske, u smislu tada važećih odredbi citiranog Zakona i Poslovnika, može zasjedati ako je na sjednici nazočna većina članova Vlade, pri čemu odlučuje običnom većinom, osim u slučajevima propisanim čl. 14. Zakona o Vladi. Na sjednicama Vlade mogu se donositi odluke i u odsutnosti većine članova Vlade, s time da odsutni članovi Vlade glasuju putem telefona, ali u tom slučaju tako donesena odluka mora biti potvrđena na idućoj sjednici Vlade (čl. 38. Poslovnika), što proizlazi iz pribavljenog Zapisnika s 53. -će sjednice Vlade od 20. rujna 2012., kada su usvojeni zapisnici sa prethodnih sjednica, održanih 13. i 17. rujna 2012..

35. Na taj način, a mada iz priloženog dnevnog reda 53.-će sjedinice Vlade Republike Hrvatske (str. 21-22 spisa) nije vidljivo da je uvrštena i točka vezana za potvrdu otkaza TKU-a s telefonske sjednice (takve točke nema niti među točkama otvorenog odnosno zatvorenog dijela sjednice), kao što iz preslušanog fonograma spomenute 53.-će sjednice (na ročištu održanom 11. svibnja 2017.) proizlazi "da iz audio snimke nije razvidno da je na 53. -ćoj sjednici Vlade održanoj 20. rujna 2012. potvrđena odluka o otkazu TKU-a donesena na telefonskoj sjednici Vlade (52. -ga sjednica Vlade)", nije moguće sa sigurnošću utvrditi da se postupalo suprotno odgovarajućim odredbama Zakona o Vladi Republike Hrvatske te Poslovnika iste, a koje uređuju način donošenja i izglasavanja pojedinih odluka.

36. Nadalje, a sukladno prijedlozima stranaka tj. tužitelja, uz ostale dokaze provedeno je i odgovarajuće vještačenje, na okolnost utvrđenja da li su u razdoblju od sklapanja TKU-a pa do otkazivanja istog od strane Vlade Republike Hrvatske nastupile bitno promijenjene gospodarske okolnosti (kako je to pobliže navedeno na zapisniku u ovom predmetu od 11. svibnja 2017., str. 292 spisa), temeljem čega bi Vladi Republike Hrvatske kao ugovornoj strani u smislu odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) ispunjenje obveza iz predmetnog TKU postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak.

37. Sukladno uputi iz ukidne odluke tijekom ponovljenog postupka provedeno je opetovano tj. novo vještačenje, u svrhu utvrđenja prethodno navedenih okolnosti, kako je to bilo određeno rješenjem ovog suda od 14. listopada 2024., po vještaku Petri Blašković (Centar za financijska vještačenja d.o.o.), za kojeg vještaka je ocjenjeno da raspolaže potrebnim stručnim i naučnim znanjima potrebnim za provođenje predmetnog vještačenja s obzirom na registrirana područja ekspertize - Ekonomija, Financije i porezi, Računovodstvo (mada je stajalište ovog suda da je i ranije vještačenje provedeno po Ekonomskom institutu u cijelosti stručno te zakonito te da nisu osnovane tvrdnje o eventualnom nepravilnom postupanju vještaka kojem je vještačenje bilo povjereno /dr. JE, tim više što se vještačenje temeljilo na javno dostupnim podacima), uzimajući pritom u obzir i da je u ponovljenom postupku raspravni sud od više relevantnih institucija zatražio provođenje vještačenja (dopisi od 23. svibnja 2022., 20. listopada 2022., 10. veljače 2023. te 11. listopada 2023. i 2. kolovoza 2024., no koje institucije su otklonile mogućnost vještačenja, odnosno nisu niti odgovorile na traženje suda), te uzimajući u obzir i da su se stranke u smislu čl. 251. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku protivile međusobnim prijedlozima vezanim za daljnja vještačenja, kako je to vidljivo iz zapisnika od 7. travnja 2022. te 18. ožujka 2024..

38. U svom pisanom nalazu i mišljenju imenovani vještak Petra Blašković (Centar za financijska vještačenja d.o.o.) je izvršio Analizu gospodarskih okolnosti u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 4. listopada 2010. do 17. rujna 2012., pri čemu je napomenuto da je najpoznatiji i najčešće korišteni pokazatelj agregatne ekonomske aktivnosti, odnosno ukupnog outputa gospodarstva, bruto domaći proizvod (BDP), koji predstavlja glavni makroekonomski indikator. Osim BDP-a, važni indikatori su i stope inflacije, stope nezaposlenosti i zaposlenosti, razmjena roba i usluga (izvoz i uvoz), bruto inozemni dug te proračunski deficit i javni dug, a koji pokazatelji utječu na gospodarske okolnosti i vrijednost bruto domaćeg proizvoda. Na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku, Hrvatske narodne banke, Ministarstva financija i Hrvatske gospodarske komore, nastavno je u pisanom nalazu i mišljenju prikazana analiza prethodno navedenih makroekonomskih pokazatelja u promatranom razdoblju.

39. Tako je prvo (t.2.1. nalaza i mišljenja) obrađen bruto domaći proizvod kao jedan od pokazatelja, pri čemu je prikazana i metodologija pristupa kojeg je koristio vještak (spominju se tri metode mjerenja), kao što su rezultati kretanja BDP-a izloženi i u priloženoj Tabeli 1. za razdoblje od 2010. do 2013., te je konstatirano da je iz pribavljenih podataka vidljivo da je Republika Hrvatska u promatranom razdoblju zabilježila pad realnog BDP-a u svim godinama. Zaključno je istaknuto da je u promatranom razdoblju Hrvatsko gospodarstvo bilo pod utjecajem nastavka recesije započete krajem 2008., no tijekom razdoblja od sklapanja do otkazivanja ugovora nije došlo do naglog ili nepredviđenog gospodarskog pogoršanja već se samo nastavio trend poznatih i dugotrajnih nepovoljnih ekonomskih kretanja.

40. Nadalje je pod t.2.2. nalaza i mišljenja analizirana i stopa inflacije, uz iznošenje tabelarnih prikaza (Tabela 3. i Grafikon 1.), te je zaključno istaknuto da je inflacija u Republici Hrvatskoj između listopada 2010. te rujna 2012. postupno rasla, u skladu s tadašnjim ekonomskim okolnostima koje su uključivale posljedice globalne financijske krize te pripreme za ulazak u Europsku uniju no inflacija je ipak ostala unutar umjerenih granica, odnosno ispod razina koje bi zahtijevale hitnu monetarnu intervenciju.

41. Pod t.2.3. nalaza i mišljenja analizirana je stopa zaposlenosti i nezaposlenosti, uz tabelarni te grafikonski prikaz, te je iznesen zaključak da je stopa nezaposlenosti u razdoblju od četvrtog kvartala 2010. do trećeg kvartala 2012. ostala na vrlo visokom razinama i imala rastući trend, a najizraženija je bila u prvom kvartalu 2012., kao posljedica akumuliranog stanja hrvatskog gospodarstva iz prethodnih godina. Nadalje je analiziran izvoz i uvoz roba i usluga (2.4.), uz prikaz u Tabeli 5. te Grafikonu 4., te je iznesena ocjena da je Republika Hrvatska u razdoblju od listopada 2010. do rujna 2012. imala stabilnu ali relativno nisku pokrivenost uvoza izvozom, što ukazuje na trajni vanjskotrgovinski deficit, no koji ne predstavlja bitno promijenjenu gospodarsku okolnost u odnosu na prethodna razdoblja.

42. Prilikom razmatranja bruto inozemnog duga (kao daljnjeg pokazatelja – 2.5.) izneseno je da je kreditni rejting Republike Hrvatske u promatranom razdoblju bio stabilan i zadržao se na najnižoj razini investicijskog rejtinga. Tijekom tog razdoblja nije došlo do snižavanja u špekulativni razred tj. od strane kreditnih agencija nisu uočeni razlozi za promjenu percepcije rizika, s tim da je do značajnijeg pogoršanja rejtinga odnosno prelaska u špekulativni rejting došlo krajem 2012. odnosno početkom 2013., pri čemu su kao glavni razlozi za takvo postupanje navedene nedovoljne strukturne te fiskalne reforme.

43. Prilikom analize proračunskog deficita (2.6.) navedeno je da su ukupni rashodi proračuna opće države za 2012. iznosili 42,3% BDP-a, a njihov udio BDP-u smanjen je za 2,1 postotnih bodova u usporedbi s 2011., čim je zadovoljeno tzv. fiskalno pravilo, u vezi čega je, a vezano za stanje proračunskog salda Republike Hrvatske, ukazano da je u razdoblju od 2009. do 2012. pokazivao stalni deficit tj. rashodi opće države su svake godine bili veći od prihoda.

44. Na kraju je analiziran i pokazatelj javnog duga (2.7.), te je utvrđeno da tzv. Maastrichtski kriterij maksimalnog udjela javnog duga u BDP-u Republika Hrvatska ne zadovoljava od 2011., dok je udio javnog duga u BDP-u u razdoblju od 2008. do 2013. povećan za 40,6 postotnih bodova, kod čega HGK u svojoj publikaciji "Hrvatsko gospodarstvo 2012." ističe kako u odnosu na neke druge zemlje Europske unije sama visina javnog duga Republike Hrvatske još uvijek nije alarmantna budući da svega 13 zemalja Europske unije bilježi udio javnog duga u BDP-u niži od 60%.

45. Ocjenjujući sve naprijed analizirane kriterije, u nalazu i mišljenju je zaključno izneseno stajalište, a sukladno postavljenom zadatku, da na temelju makroekonomskih pokazatelja, a u razdoblju od sklapanja TKU-a za službenike i namještenike u javnim službama dana 4. listopada 2010., pa do otkazivanja istog dana 17. rujna 2012., nisu nastupile bitno promijenjene gospodarske okolnosti u Republici Hrvatskoj.

46. Nastavno na prigovore koje je tuženik iznio podneskom od 28. kolovoza 2025., vještak se i usmeno očitovao te je naveo, a vezano za prigovore tuženika iz spomenutog podneska od 28. kolovoza 2025. u kojem isti iznosi tj. smatra da je u vještačenju trebalo usporediti ostvarene vrijednosti BDP-a s projekcijama iz trenutka sklapanja TKU-a, vještak navodi kako zadatak vještačenja nije bila usporedba projekcija i ex-post ostvarenja već utvrditi stvarne gospodarske okolnosti u razdoblju od sklapanja TKU-a 4. listopada 2010. do otkazivanja 17. rujna 2012..

47. Pritom je ukazano da je projekcija po definiciji procjena budućih kretanja temeljena na postojećim podacima, pretpostavkama i modelima. Tuženik pritom poistovjećuje činjenicu da su projekcije bile optimistične s tvrdnjom da su negativna kretanja bila neočekivana. Navedeno je logički i ekonomski pogrešno jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala niti jedna analiza koja bi isključila mogućnost produljene recesije, a činjenica da se realizirao nepovoljniji scenarij unutar poznatog raspona rizika ne znači da je došlo do izvanredne promjene okolnosti. S tim u vezi treba reći da je Ministarstvo financija u smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2010.-2012. koje su sačinjene u rujnu 2009. navelo kako je ostvarenje makro ekonomskih projekcija suočeno sa značajnim rizicima, kako vanjskim tako i unutarnjim. Prvenstveno su istakli da trajanje i intenzitet oporavka svjetskog gospodarstva je vrlo teško prognozirati, a da je vrlo neizvjestan i oblik krivulje oporavka svjetskog gospodarstva. Iz navedenog je razvidno da rizik sporijeg oporavka u odnosu na EU gospodarstvo nije bio niti izvanredan niti neočekivan a trajanje ciklusa je bilo rezultat istih strukturnih čimbenika poznatih u trenutku sklapanja TKU-a. Isto tako iz navedenog je jasno da je tuženik u trenutku sklapanja TKU-a uzimao u obzir značajan rizik koji se odnosi na oporavak svjetskog gospodarstva.

48. U odnosu na spomenutu Grčku krizu treba reći da je ista objavljena u listopadu 2009. a prvi paket pomoći Grčkoj je bio u svibnju 2010., dakle prije potpisivanja TKU-a. Vezano za pogoršanje kreditnog rejtinga kako je prikazano u vještačenju prelazak iz adekvatne kreditne kvalitete u špekulativni rejting se dogodio krajem 2012. odnosno početkom 2013. tj. nakon raskida TKU-a.

49. Vezano za navod tuženika kako smatra da su ekonomska očekivanja ključna za interpretaciju trenutnih gospodarskih okolnosti te da su se pesimistična očekivanja tuženika u trenutku otkazivanja TKU-a pokazala ispravnima treba reći da je samo Ministarstvo financija u smjernicama ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2013. do 2015. a koje su bile sačinjene u srpnju 2012. navelo kako se zacrtani proračun za 2012. ostvaruje prema planu te da u trenutku izrade ovih smjernica ne postoje razlozi za pripremu rebalansa. Također su naveli da je većina makro ekonomskih pokazatelja u 2011. zabilježila nešto povoljnija kretanja u odnosu na 2010. te su naveli kako se prema kraju godine (2012.) predviđa postupni oporavak gospodarske aktivnosti što znači da tuženik nije imao pesimistična očekivanja kako se to navodi u podnesku. Isto tako i HNB u biltenu br. 182. iz lipnja 2012. konstatira da se u nastavku 2012. očekuje postupni oporavak gospodarske aktivnosti.

50. Tužena smatra da se pogoršanje ne može ocjenjivati isključivo kroz stope promjene BDP-a nego kroz razinu BDP-a u realnim terminima. S tim u vezi vještak je analizu i proveo koristeći ove dimenzije: stopu promjene i razinu BDP-a. U odnosu na tvrdnju tuženika da se svi sukcesivni padovi zbrajaju te da je na toj osnovi realni BDP u 2012. približno za 4,7% niži nego u 2010. pa da se stoga navodno radi o bitno promijenjenim okolnostima treba reći sljedeće. Pad BDP-a treba promatrati na usporediv, dosljedan i metodološki ispravan način. Promatraju li se podaci o kretanju realnog BDP-a iz kojih su uklonjene sezonske oscilacije tromjesečni pad BDP-a u trećem tromjesečju 2012. u odnosu na četvrtom tromjesečju 2010. iznosi -1,87% dok je pad godišnjeg BDP-a u 2012. u odnosu na 2010. -2,5%. Primjeni li se logika tuženika kako je prethodno navedeno na razdoblje koje prethodi sklapanju TKU-a u listopadu 2010. vidljivo je da su 2 godine koje prethode potpisu ugovora (2008. -2010.) obilježene još značajnijim padom gospodarske aktivnosti. Tromjesečni BDP u trenutku potpisa TKU-a bio je za 6,6% niži u odnosu na isto razdoblje 2008. dok je godišnji pad BDP-a iznosio 8,7%. Ova usporedba pokazuje da su gospodarske okolnosti u vrijeme sklapanja TKU-a već bile obilježene znatno izraženijim padom gospodarske aktivnosti u razdoblju od 2008.-2010. pa pad BDP-a u razdoblju od 2010.-2012. promatran prema istim kriterijima koje predlaže tuženik ne predstavlja neočekivanu izvanrednu ili nepredvidivu promjenu gospodarskih okolnosti nego realizaciju već postojećeg cikličkog rizika, objektivno poznatog i vidljivo u trenutku sklapanja ugovora.

51. U odnosu na navod da je u 2012. HNB prodao 1,494 mil. eura na domaćem deviznom tržištu kako bi se ublažili deprecijacijski pritisci na kunu treba reći da je tijekom 2008. i 2009. HNB oslobodio likvidnost u iznosu od 4,5 mil. eura. U odnosu na navod da su se trebali obraditi pokazatelji poput industrijske proizvodnje, trgovine na malo, građevinskih radova i sl., vještak ističe da su navedene djelatnosti uključene u proizvodnu strukturu BDP-a, koji je složena mjera ekonomske aktivnosti i koji je detaljno analiziran u vještačenju dok bi parcijalno sagledavanje samo pojedinih sektora koje navodi tuženik dovelo do selektivnih i nepotpunih zaključaka.

52. Na zasebni upit zz tuženika a koji se odnosi na okolnost očekivanja koje su bile u trenutku zaključenja i raskida TKU-a navodi se da je prema smjernicama Ministarstva financija iz 2009. itekako naglašen rizik trajanja i intenzitet oporavka svjetskog gospodarstva koji je teško prognozirati dok je u smjernicama iz srpnja 2012. navedeno kako se predviđa postupni oporavak gospodarskih aktivnosti u nadolazećem periodu. Tj. očekivanja tuženika prije sklapanja TKU-a bile su pesimističnija nego u 2012. kad je TKU raskinut. Smjernice se donose za buduće razdoblje u pravilu od 3 godine i radi se o procjenama budućih kretanja koja u konačnici mogu biti drugačija.

53. U tom smislu u cijelosti se ostalo kod pisanog nalaza i mišljenja.

54. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković (Centar za financijska vještačenja d.o.o.), kao i usmenu dopunu, budući da je isto logično i uvjerljivo te je provedeno od osobe koja raspolaže stručnim i naučnim znanjima potrebnim za provođenjem istog, kojim slijedom ga izneseni prigovori nisu doveli u sumnju te ih nije bilo moguće prihvatiti.

55. Naime, vještačenjem je odgovoreno na izneseni zadatak tj. utvrđeno je da li su u razdoblju od sklapanja TKU-a pa do otkazivanja istog nastupile bitno promijenjene gospodarske okolnosti, na način da je utvrđeno da do navedenog nije došlo tj. da nisu nastupile bitno promijenjene gospodarske okolnosti. Pritom je vještak analizirao niz makroekonomskih pokazatelja (kako je to pobliže navedeno u pisanom nalazu i mišljenju, odnosno pod točkama 38.-45. obrazloženja ove presude), te je nedvojbeno utvrđeno da nije došlo do promjena tj. nastanka okolnosti koje bi se mogle smatrati "bitno promijenjenim gospodarskim okolnostima", temeljem kojih bi Vladi Republike Hrvatske kao ugovornoj strani u smislu odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) ispunjenje obveza iz predmetnog TKU postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak.

56. Na taj način valjalo je onda zaključiti da su I-IV tužitelji (koji su kao potpisnici TKU-a aktivno legitimirani u ovom postupku, dok je tuženik kao potpisnik pasivno legitimiran) dokazali da su se ostvarili razlozi za utvrđenje Odluke o otkazivanju TKU- a tj. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama objavljene u NN, 104/2012 kao nedopuštene i nezakonite, bez da proizvodi ikakve pravne učinke, s obzirom da, a kako je već rečeno, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da bi u razdoblju od sklapanja TKU-a pa do otkazivanja istog od strane Vlade Republike Hrvatske nastupile bitno promijenjene gospodarske okolnosti (što i nije bilo naznačeno odnosno obrazloženo u samoj Odluci kao razlog otkazivanja), temeljem čega bi Vladi Republike Hrvatske kao ugovornoj strani u smislu odredbe čl. 369. Zakona o obveznim odnosima ispunjenje obveza iz predmetnog TKU-a postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak.

57. Tim slijedom onda je i utvrđeno da je predmetni TKU bio na pravnoj snazi do sklapanja daljnjeg Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, objavljenog u NN, 141/12 od 18. prosinca 2012..

58. Uz navedeno, a kako je ranije već izneseno, utvrđeno je da I-IV tužitelji imaju i pravni interes za predmetno utvrđenje, s tim da su tijekom postupka provedena i saslušanja kako zakonskih zastupnika I-IV tužitelja, tako i svjedoka IE, koje iskaze sud načelno prihvaća (imenovani su u bitnome iskazivali o okolnostima vezanim za predmet spora, iznoseći vlastita zapažanja s tim u vezi), no isti se ne ukazuju odlučnim prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, koja odluka je prvenstveno temeljena na priloženoj dokumentaciji te provedenom vještačenju iz ponovljenog postupka, a koje u bitnome potvrđuje zaključke i iz vještačenja koje je provedeno u prvotnom prvostupanjskom postupku, tj. iz oba vještačenja proizlazi da nije došlo do bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti.

59. U tom smislu odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

60. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona (naznačeni VPS 200.001,00 kn).

61. Punomoćniku I-tužitelja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podnesaka od 19. siječnja 2015., 18. rujna 2019., 10. siječnja 2020., 5. ožujka 2022. i 25. kolovoza 2025., za svaku radnju po 250 bodova, te za podneske od 14. veljače 2014., 17. srpnja 2019. i 23. listopada 2020. nagrada od 50 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 13. veljače 2014., 7. svibnja 2015., 18. travnja 2016., 9. srpnja 2018., 14. studenog 2019., 31. svibnja 2021., 7. travnja 2022., 18. ožujka 2024. i 10. prosinca 2025., za svako ročište po 250 bodova, te za pristup na ročište za objavu nagrada od 50 bodova, što je ukupno 3.950 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 2,00 eur daju iznos od 7.900,00 eur, kao i uz nadoknadu iznosa uplaćenog za podmirenje troškova vještačenja od 746,57 eur, ukupno 8.646,57 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti I-tužitelju, budući da je I-tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova od I-tužitelja.

62. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12 i dr.).

63. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

64. Punomoćniku II-tužitelja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podnesaka od 21. listopada 2019., 10. studenog 2020. i 18. rujna 2025., za svaku radnju po 250 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 13. veljače 2014., 7. svibnja 2015., 18. travnja 2016., 2. rujna 2016., 12. prosinca 2016., 1. ožujka 2017., 11. svibnja 2017., 9. srpnja 2018., 14. studenog 2019., 31. svibnja 2021., 7. travnja 2022., 18. ožujka 2024. i 10. prosinca 2025., za svako ročište po 250 bodova, što je ukupno 4.250 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 2,00 eur daju iznos od 8.500,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (2.125,00 eur) iznos od 10.625,00 eur, kao i uz nadoknadu iznosa uplaćenog za podmirenje troškova vještačenja od 746,57 eur, ukupno 11.371,57 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti II-tužitelju, budući da je II-tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova od II-tužitelja.

65. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

66. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke ove presude.

67. Punomoćniku III-tužitelja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podnesaka od 6. ožujka 2014., 3. listopada 2019., 28. listopada 2020. i 28. rujna 2025., za svaku radnju po 250 bodova, te za podnesak od 20. srpnja 2016. nagrada od 50 bodova, kao i za podnesak od 22. listopada 2024. nagrada od 25 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 13. veljače 2014., 7. svibnja 2015., 18. travnja 2016., 2. rujna 2016., 12. prosinca 2016., 1. ožujka 2017., 11. svibnja 2017., 9. srpnja 2018., 31. svibnja 2021., 7. travnja 2022., 18. ožujka 2024. i 10. prosinca 2025., za svako ročište po 250 bodova, te za ročište određeno za dan 14. studenog 2019. od 50 bodova, kao i za pristup na ročište za objavu od 50 bodova, što je ukupno 4.425 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 2,00 eur daju iznos od 8.850,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (2.212,50 eur) iznos od 11.062,50 eur, kao i uz nadoknadu iznosa uplaćenog za podmirenje troškova vještačenja od 746,57 eur i 3.000,00 eur, ukupno 14.809,07 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti III-tužitelju, budući da je III-tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova od III-tužitelja.

68. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

69. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke ove presude.

70. Također se ukazuje da I-III tužitelji nemaju pravo na naknadu troškova vezanih za pristojbe, budući da su tužitelji u smislu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN, 118/18) oslobođeni plaćanja pristojbe u kolektivnim radnim sporovima kao što je ovaj, dok temeljem ranijeg Zakona (Zakon o sudskim pristojbama, NN, 26/03 - pročišćeni tekst) pristojba na tužbu nije niti naplaćena.

71. Punomoćniku IV-tužitelja u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te temeljem priloženog troškovnika stoga pripada nagrada za sastav tužbe te podnesaka od 22. rujna 2014., 4. svibnja 2019., 29. listopada 2019., 25. studenog 2019. i 10. rujna 2025., za svaku radnju po 250 bodova, te za podnesak od 15. travnja 2021. nagrada od 50 bodova, kao i nagrada za zastupanje na ročištima održanim 13. veljače 2014., 7. svibnja 2015., 18. travnja 2016 ., 2. rujna 2016., 12. prosinca 2016., 1. ožujka 2017., 11. svibnja 2017., 9. srpnja 2018., 14. studenog 2019., 31. svibnja 2021., 7. travnja 2022., 18. ožujka 2024. i 10. prosinca 2025., za svako ročište po 250 bodova, te nagrada za pristup na ročište za objavu od 50 bodova, što je ukupno 4.850 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda od 2,00 eur daju iznos od 9.700,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (2.425,00 eur) iznos od 12.125,00 eur, kao i uz nadoknadu iznosa uplaćenog za podmirenje troškova vještačenja od 746,57 eur, ukupno 12.871,57 eur, koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tuženik dužan isplatiti IV-tužitelju, budući da je IV-tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, dok tim slijedom tuženik nema pravo na nadoknadu parničnih troškova od IV-tužitelja.

72. Tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

73. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke ove presude.

Zagreb, 28. siječnja 2026.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od osam (8) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- punomoćniku I-tužitelja

- punomoćniku II-tužitelja

- punomoćniku III-tužitelja

- punomoćniku IV-tužitelja

- zz tuženika