Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj:Ppž-7671/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice – specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe COOL TEAM d.o.o., zastupane po braniteljima iz odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 116. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/18, 98/19, 30/21, 89/21, 114/22), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 19. srpnja 2024., broj: Pp-1864/2022, na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe COOL TEAM d.o.o. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), okrivljena pravna osoba je obvezana naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 eura (pedeset eura), u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima okrivljena pravna osoba je proglašena krivom i kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 2.300,00 eura, zbog prekršaja iz članka 116. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljena pravna osoba je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljena pravna osoba je pravodobno, putem branitelja, podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o prekršajnopravnoj sankciji i troškovima postupka, navodeći u bitnom da je okrivljenik već u prigovoru naveo da člankom 3. stavak 1. točka 1. Pravilnika o izvanrednom prijevozu utvrđeno je da ne treba dozvola za izvanredni prijevoz koji se mora obaviti interventno zbog otklanjanja posljedica elementarnih nepogoda, prometnih nesreća ili drugih izvanrednih okolnosti, kao npr. vuča pokvarenog ili oštećenog autobusa ili teretnog vozila, a što sud nije prihvatio jer da dozvola ne treba samo za prijevoz do najbližeg mjesta pogodnog za istovar, a da je bilo mjesta prikladnih za takav istovar od Ogulina do Bajakova, a Sud nije izveo niti jedan dokaz kojim bi se utvrdilo koje je to prikladno mjesto za istovar pokvarenog autobusa. Izvanredni prijevoz prijavljuje se putem aplikacije koju izdaju Hrvatske ceste d.d., ali u toj aplikaciji ne postoji opcija prijave vuče autobusa, niti je predviđeno da vučna služba vrši prijavu izvanrednog prijevoza. Prvostupanjski sud ovu činjenicu nije utvrdio, a okrivljenik je predložio da se pribavi očitovanje Hrvatskih cesta d.d., a što sud nije pribavio. Djelatnost vuče vozila regulirana je Zakonom o sigurnosti prometa na cestama u članku 94. stavak 1. Vozilom se smije vući drugo vozilo, osim priključnih vozila, samo ako se ono zbog neispravnosti ne može samo kretati. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da se autobus niti ne smije vući, već da siti se smije vući samo do najbližeg mjesta pogodnog za istovar, a potom bi se, ne znaju kako, trebao prevesti do servisa ili vlasnika, međutim, u članku 97. stavak 1. i 2. navodi se da se vozilo može vući pomoću užeta, krute veze (rude) i oslanjanjem ili ovješenjem vozila o vučno vozilo, s tim da je naglašeno da se pomoću užeta ne mogu vući autobusi, a drugim dopuštenim sredstvima krutom vezom i oslanjanjem ili ovješenjem autobusa dozvoljeno je vršiti vuču. Člankom 99. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisano je da se vuča do prvog mjesta prikladnog za pretovar tereta odnosi samo na teretni automobil i traktor, dok se na autobus ne odnosi. Predlažu da se okrivljenik oslobodi odgovornosti, podredno izrečena kazna umanji obzirom da se radi o prvom takvom prekršaju na strani okrivljenika, pravne norme su nejasne u ovom slučaju te nije postojala namjera za počinjenje prekršaja.

4. Žaliteljica predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba nije osnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljene pravne osobe povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski sud u Vinkovcima točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

7. Naime, prvostupanjski sud je na temelju obrane okrivljene pravne osobe, te uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove za utvrditi da su se u ponašanju okrivljene pravne osobe ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz članka 116. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu.

8. Neosnovano žaliteljica poriče počinjenje prekršaja, navodeći da je okrivljenik već u prigovoru naveo da člankom 3. stavak 1. točka 1. Pravilnika o izvanrednom prijevozu utvrđeno je da ne treba dozvola za izvanredni prijevoz koji se mora obaviti interventno zbog otklanjanja posljedica elementarnih nepogoda, prometnih nesreća ili drugih izvanrednih okolnosti, kao npr. vuča pokvarenog ili oštećenog autobusa ili teretnog vozila, a što sud nije prihvatio jer da dozvola ne treba samo za prijevoz do najbližeg mjesta pogodnog za istovar, a da je bilo mjesta prikladnih za takav istovar od Ogulina do Bajakova, a Sud nije izveo niti jedan dokaz kojim bi se utvrdilo koje je to prikladno mjesto za istovar pokvarenog autobusa.

9. Naime, odredbom članka 7. stavka 1. podstavaka 1. Pravilnika o tehničkim uvjetima vozila u prometu na cestama propisano je da najveća dopuštena duljina vozila iznosi 12,00 m, a duljina vozila okrivljenika s teretom iznosila je 24,20 m, što okrivljena pravna osoba nije niti sporila, te je člankom 10. Pravilnika propisano da Propisane dimenzije vozila odnose se i na dopuštenu duljinu, širinu i visinu vozila zajedno s teretom.

10. Nadalje, odredbom članka 3. stavka 1. podstavka 1. Pravilnika o izvanrednom prijevozu propisano je da iznimno od odredbi iz članka 2. ovog Pravilnika dozvola nije potrebna te se izvanredni prijevoz izvodi na sljedeći način: - za izvanredne prijevoze koji se moraju obaviti interventno zbog otklanjanja posljedica prirodnih katastrofa, elementarnih nepogoda, prometnih nesreća ili drugih izvanrednih okolnosti kao npr. vuča pokvarenog ili oštećenog autobusa ili teretnog vozila zaustavljenog na kolniku do najbližeg mjesta pogodnog za istovar i sl., a o čemu je, prije početka obavljanja takvog izvanrednog prijevoza, prijevoznik ili posrednik dužan obavijestiti nadležnog izdavatelja dozvole i policiju.

11. Slijedom navedenoga, s obzirom na duljinu vozila s teretom, radilo se o izvanrednom prijevozu, s time da se nije radilo o iznimci iz članka 3. stavka 1. podstavka 1. Pravilnika o izvanrednom prijevozu, jer okrivljena pravna osoba u trenutku nadzora nije izvršila vuču pokvarenog autobusa do najbližeg mjesta pogodnog za istovar, što je pravilno prvostupanjski sud naveo, te isti nije trebao navesti koje je to mjesto, što neosnovano ističe žaliteljice, jer sama činjenica da je okrivljena pravna osoba izvršila prijevoz od Plitvičkih jezera do Bajakova, izlaz iz Republike Hrvatske prema Republici Srbiji, pokazuje da se radi o vrlo velikoj udaljenosti, pa se nikako ne može uzeti da nigdje na cijeloj toj relaciji, posebno u blizini Plitvičkih jezera, nije bilo pogodnog mjesta za istovar, a nakon čega se u svakom slučaju radi o izvanrednom prijevozu tereta u cestovnom prometu, za što je potrebna dozvola za izvanredni prijevoz, a koju okrivljena pravna osoba nije ishodila, čime je počinila prekršaj iz članka 116. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu.

12. U vezi navoda žaliteljice da izvanredni prijevoz prijavljuje se putem aplikacije koju izdaju Hrvatske ceste d.d., ali u toj aplikaciji ne postoji opcija prijave vuče autobusa, niti je predviđeno da vučna služba vrši prijavu izvanrednog prijevoza, te da prvostupanjski sud ovu činjenicu nije utvrdio, a okrivljenik je predložio da se pribavi očitovanje Hrvatskih cesta d.d., a što sud nije pribavio, ističe se da je aplikacija ustanovljena radi prijave izvanrednog prijevoza, o čemu se zbog naprijed navedenih razloga i radi u konkretnom slučaju a ne o vuči vozila, čime se ne primjenjuje Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa je logično da se u aplikaciju ne upisuju podaci o vučnoj službi, na što neosnovano upire žaliteljica.

13. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da izrečena novčana kazna okrivljenoj pravnoj osobi za navedeno djelo nije prestroga, time više što je novčana kazna ublažena znatno ispod zakonom propisanog minimuma, jer je za prekršaj iz članka 116. stavka 1. podstavka 13. i stavka 2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, za pravnu osobu propisana novčana kazna u rasponu od 4.640,00 do 13.270,00 eura, te nema uvjeta za dodatno ublažavanje izrečene novčane kazne, posebno uzevši u obzir da je okrivljena pravna osoba trebala postupati s dužnom pažnjom i utvrditi sve uvjete prijevoza u Republici Hrvatskoj prije obavljanja istog, što je propustila učiniti.

14. Nadalje, u konkretnom slučaju nije primijenjen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 136/24), koji je stupio na snagu dana 5. prosinca 2024., iako propisuje niži raspon kazne za prekršaj koji se okrivljenoj pravnoj osobi stavlja na teret (sada članak 115. stavak 1. podstavak 20. i stavak 2. Zakona), jer s obzirom na znatno ublaženu novčanu kaznu i ispod tog minimuma (3.310,00 do 9.290,00 eura), a prema načelu konkretnosti, nema mjesta primjeni tog blažeg propisa, jer isti ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenu pravnu osobu.

15. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu utemeljena, a troškovi su odmjereni blizu donje granice propisanih okvira paušalnih troškova prekršajnog postupka.

16. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezana okrivljena pravna osoba na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

17. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljene pravne osobe odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 28. siječnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima u 5 otpravaka: za spis, okrivljenu pravnu osobu, branitelja i tužitelja.