Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-558/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu tog suda Željki Jurić, u pravnoj stvari tužitelja RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Nataliji Jančevski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, radi obvezno isplate, zastupani po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 12. t.3. Ugovora o kreditu broj 9010911262 kojeg su tužitelja kao Korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.12.2005. a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50,OIB 02535697732 da tuženiku RĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 192,36 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 22.12.2005.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1. 2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište ,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.g. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište ,uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ,za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dana 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dana 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 164,82 EUR (stošezdesetčetiri eura i osamdesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućem od presuđenja 28. siječnja 2026. pa do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja je pobliže označena u toč. I. izreke presude, a kojom mu je obračunata i naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita u visini 1,5% od iznosa ukupno odobrenog kredita i to u iznosu od 1.449,41 HRK (192,36 EUR).

2. U tužbi tužitelj činjenično ističe da su 21.prosinca 2005. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 9010911262 , a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 20.267,52 CHF, da je kredit odobren na rok otplate od 84 mjeseca, da je čl. 12. t. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita, te da je predmetna naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 1.449,41 HRK. Tužitelj navodi da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je Korisnik kredita imao mogućnosti utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, budući da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega je takva odredba smatra tužitelj nepoštena ,a posljedično ništetna. Ističe da trošak obrade kredita, ako i postoji ne smije pasti na teret potrošača, jer se banka temeljem čl.1021. ZOO naplaćuje kroz ugovornu kamatu, te je tuženik na taj način tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvi put kroz plaćanje naknade, a zatim kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj se poziva i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 5. studenog 2020., te na odredbu čl. 323. Zakon o obveznim odnosima, po kojoj ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Kako tužitelj tvrdi da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 192,36 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 22.prosinca 2005. pa do isplate. Predlaže da sud tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti a potražuje i troškove ovog postupka.

3.1. U odgovoru na tužbu (str. 13-75) tuženik prije svega prigovora pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, zatim ističe prigovor zastare, prigovara statusu tužitelja kao potrošača, pri čemu se poziva na Direktivu Vijeća 93/13, na odredbe čl. 56., 59., 61. i 84. Zakona o zaštiti potrošača kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje je li određena odredba poštena što znači da se u svakom pojedinačnom slučaju trebaju ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja toga ugovor, na presudu Suda Europske unije od 3. listopada 2019. u predmetu C-621/17, na presudu Suda Europske unije od 14. ožujka 2013. u predmetu C-415/11 te na presudu Suda Europske unije od 16. siječnja 2014. u predmetu C-226/12, zatim na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite i odredbu čl. 3. tog Pravilnika, na Zakon o potrošačkom kreditiranju, na odredbe čl. 1022. i 1021. st. 2. ZOO, te na sudsku praksu županijskih i općinskih sudova.

3.2. Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje ističe da je Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9010911262 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama, te da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom, te ističe da nije jasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer suprotno navodima tužitelja, tuženik smatra da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, te da je u ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, kao i da je tužitelj znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu. Tuženik tvrdi da je tužitelju to pojašnjeno od strane službenika tuženika, da je to jasno i iz samog naziva naknade, te da je sve pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio , a da je zahtjev transparentnosti ispunjen temeljem činjenice da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa stoga nije dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a. Ova naknada naplaćena je u skladu s općim uvjetima poslovanja tuženika a s kojim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje parnični trošak.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 21. prosinca 2005. (str. 6-9), dopis PBZ-a od 19. rujna 2025. (str. 5), podnesak tuženika od 27. studenog 2025. (str. 13-75), te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, te je saslušan tužitelj osobno (str. 79-80).

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 21. prosinca 2005. zaključio Ugovor o kreditu u kojemu je u čl. 12. t. 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu u visini od 1,5% od iznosa kredita.

7. Sporno je, je li predmetna odredba Ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje li značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li tužitelj kao potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora o kreditu.

8. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje: ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP).

9. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

12.1. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja ( str. 79-80), dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran o naknadi koju je bio dužan platiti niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, da u vrijeme zaključenja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo, da se radilo o tipskom obrascu ugovora koji je već bio pripremljen od strane banke te da nije mogao utjecati na odredbu koja je unesene u ugovor koji mu je predočen, da prilikom sklapanja ugovora o čijim odredbama nije mogao pregovarati niti djelatnica banke koja je s njim razgovarala nije mu posebno pojašnjavala zašto se ta naknada koristi, te da u konačnici odredbu o ulaznoj naknadi nije niti razumio.

12.2. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju takvog iskaza tužitelja sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

12.3. Iskaz tužitelja potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, a naročito obračun naknade za obradu kredita (str. 5) te Ugovor o kreditu (str. 6-9).

12.4. Dokumentaciju u spisu sud je našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost priloženih isprava stranke nisu niti osporavale. Tako je uvidom u Ugovor o kreditu (str. 5-9) utvrđeno, da se radi o Ugovoru na iznos od 20.267,52 CHF i otplatom u 84 mjesečna anuiteta. U čl. 12. st. 3. navedeno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita temeljem koje je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu u visini od 1,5% od iznosa kredita.

13. Stoga je sud našao relevantnim slijedeće utvrđene činjenice:

- da su stranke i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. prosinca 2005. Ugovor o kreditu broj 9010911262 (str. 6-9) na iznos od

20.267,52 CHF za kupnju vozila;

- da je navedeni kredit u ugovorenom iznosu odobren od strane tuženika i isplaćen tužitelju a tužitelj se obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima;

- da navedeni Ugovor o kreditu, obzirom na iskaz tužitelja s ročišta održanog 28. siječnja 2026., a koji se odnosi na utvrđenu namjenu korištenja ostvarenih kreditnih sredstava, ima po sudu utvrđeno svojstvo potrošačkog ugovora jer je sklopljen od strane tužitelja kao fizičke osobe koja je citirani pravni posao sklopila za ostvarenje vlastitih potreba (kupnja vozila), budući da je u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o kreditu tužitelj bio zaposlen u HŽ-u i bio je klijent tuženika putem kojeg mu je vršena isplata plaće , a tu činjenicu tužena nije tijekom postupka osporila, niti u tome slučaju predložila dokaze kojima bi u odnosu na tako utvrđenu činjenicu tvrdila suprotno;

- da tužitelj s djelatnicima tuženika nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je mogao jedino prihvatiti ili odustati od kredita;

- da je odredbom čl. 12. st.3. Ugovora određena naknada obrade zahtjeva i odobrenja od 1,5% iznosa kredita, bez navođenja na što se konkretno ta naknada odnosi;

- da je tužitelju temeljem predmetne odredbe čl. 12. st.3. Ugovora na ime naknade naplaćen iznos od 1.449,41 HRK.

14. Slijedom navedenog stavljajući u odnos utvrđene činjenice sa citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud je našao utvrđenim da se tužitelj koji je Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog vozila, ima smatrati potrošačem u smislu odredaba čl. 3. st. 1. ZZP/03.

15.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takva je odredba ugovora sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetna.

15.2. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16.1. Ne može se smatrati da je tužitelju pojašnjena ugovorna odredba o naknadi ako mu na jasan i nedvojben način nije bilo objašnjeno što ta odredba za njega znači te ako mu nije specificirana . Ne smatra se pojašnjavanjem ugovora ako se s klijentom raspravlja samo o visini kredita i broju rata ili ako se u ugovor unose samo njegovi podaci, a ostatak sadržaja ugovora je od strane banke unaprijed pripremljen.

16.2. Ne smatra se pojašnjavanjem niti tvrdnja, koju tuženik nije dokazao, da su tužitelju pri potpisivanju ugovora o kreditu uručeni opći akti tuženika na sadržaj kojih nije prigovarao sa svim informacijama o ugovoru o kreditu pa tako i spornoj ugovornoj odredbi, ovo stoga što je za pojam informiranja relevantno jesu li informacije napisane jasnim i razumljivim rječnikom, prihvatljivom običnom građaninu koji ne raspolaže ekonomskim, bankarskim znanjem.

17.1. Direktiva 93/13/EEZ u čl. 3. st. 2. određuje, da je na prodavatelju robe ili pružatelju ugovora teret dokazivanja da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok u čl. 4. određuje da se nepoštenost ugovornih odredbi procjenjuje na način da se uzme u obzir ne samo priroda usluga ili robe već i sve okolnosti i odredbe ugovora u vrijeme kada je sklapan.

17.2. Kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu čl. 3. st.1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

18.1. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorene naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18.2. Nadalje, u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, sud nalazi da je tuženik tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da mu je novac bio potreban za kupnju osobnog vozila, pri čemu se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi. Tuženik ove navode ničime nije dokazao, a evidentno je da tužitelj, nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

18.3. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pri čemu ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri.

19.1. Europski sud postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

19.2. Bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe koje ga određuju kao takvog i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu.

19.3. Sporna odredba članka 12. st. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada pri podizanju kredita, ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03.

19.4. Ugovaranje naknade nije protivno pozitivnim propisima, niti je to bilo u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa među strankama, no nametanje takve odredbe od strane trgovca, bez mogućnosti pregovaranja, gdje potrošač nema druge opcije ako želi ostvariti kredit, stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, a što znači da je takva odredba ništetna.

19. 5. Naime, u Ugovoru se samo navodi da je korisnik prije korištenja kredita dužan platiti 1,5% naknade za obradu , bez navođenja na što se to plaćanje konkretno odnosi. Da se radi o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" vidljivo je iz samog obrasca ugovora koji nije niti predviđen za pojedinačno pregovaranje, već se u obrazac ugovora samo upisuju podaci o korisniku.

19.6. Takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, sud smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj odnosno ništetnoj odredbi Ugovora koja ne proizvodi pravne učinke .

19.7. Razmatrajući je li predmetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, sud je utvrdio da ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze, slijedom čega je sud našao osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, u dijelu koji se odnosi na naknadu i glasi: " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. ".

20. Također, valja ukazati i da odredbe članaka 1021. - 1024. ZOO, koje reguliraju ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je odredbama čl. 214.- čl. 246. ZOO između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. do čl. 328. ZOO uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno. Odredba čl. 327. st.1. ZOO propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, dok odredba čl. 328. ZOO određuje da se pravo isticanja ništetnosti ne gasi.

Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pri tome i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. br. Su-IV-33/2022-2.

Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila radi čega je sud prigovor zastare potraživanja tuženika odbio kao neosnovan.

22.1. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio (visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna), sa zakonskim zateznim kamatama.

23. Slijedom navedenog, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan , te je presudio kao u točki I. i II. izreke ove presude, dakle, utvrdio ništetnom odredbu čl. čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora te naložio tuženiku isplatu iznosu od 192,36 EUR (1.449,41 HRK ) koji je tuženik naplatio tužitelju prilikom odobravanja kredita, a radi se o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu.

24. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka , temeljem čl. 154. st. 1. ZPP. O troškovima postupka sud je odlučio i primjenom odredbi čl. 155. i čl. 164. ZPP.

25. Tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti spora u tužbi. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti (toč. I.) i isplatu iznosa od 192,36 EUR (restitucijski zahtjev, toč. II.). Sukladno odredbi čl. 14. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) te čl. 40. st.3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora je visina postavljenog restitucijskog zahtjeva od 192,36 EUR (str. 78).

26. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova prema troškovniku priloženom u spisu, u ukupnom iznosu od 400,00 EUR (str. 82).

27. Obzirom na vrijednost predmeta spora (192,36 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe - 25 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za ročište održano 28. siječnja 2026. – 25 bodova(Tbr.9. t.1. Tarife) , što ukupno iznosi 50 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 100,00 EUR, čemu treba dodati PDV ( 25%) u iznosu od 25,00 EUR.

13.4. Tužitelju su priznat troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od 39,82 EUR.

13.6. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 164,82 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Virovitici, 28. siječnja 2026.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu .Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj- po punomoćnici Nataliji Jančevski, odvjetnici u Virovitici

2. Tuženik- po punmoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu