REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Posl. br. P-439/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja CO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Igoru Beliću odvjetniku iz Pule, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno i zamjenskog punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 ZPP- a, dana 28. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja CO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 pa se nalaže tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, da tužitelju CO isplati iznos od eura 13.357,59 eura (slovima: trinaest tisuća tristo pedeset sedam eura i pedeset devet centi) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od 30.7.2012.godine pa do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se nepostojanje potraživanja tužene s osnova istaknutog procesnog prigovora prijeboja u parnici na ime negativne razlike s osnova potplaćenih anuiteta u iznosu od 557,26 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, a kako je to sadržajno navedeno u podnesku tužene od 24.5.2024.godine list 144 do 145 spisa prema pojedinačnim iznosima.

III Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.779,24 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 28.1.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 9.6.2005. Ugovor je sklopljen na iznos od CHF 101.770,00 s rokom otplate u 240 anuiteta. Tužitelj je kredit uredno otplaćivao. No rasli su – kako kamatna stopa, tako i sam tečaj švicarskog franka. Istodobno domaća valuta - kuna, nije realno gubila na vrijednosti te je stabilno kotirala kako u odnosu na EURO tako i u odnosu na vrijednosti svih ostalih dobara ali i u odnosu na prihode stanovništva, uključujući i tužitelja. Tuženik je u vrijeme sklapanja ugovora, prodavao gotove financijske pakete kao što je predmetni kredit. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Napose tuženik nije uopće upozorio tužitelja na valutni rizik te konkretne valute - švicarskog franka. Ekonomske posljedice valorizacije u švicarskim francima nisu bile općepoznate pa tako tužitelju nisu uopće bile poznate ali jesu zato tuženiku, koji se obrtimice bavi kupoprodajom i pozajmljivanjem novca, bile dobro poznate. Ne može se dakle uzeti, da je uglavak o valutnoj klauzuli u CHF u spornom ugovoru, bio tužitelju lako razumljiv, jasan i lako uočljiv, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003-će odnosno čl. 99. istoimenog zakona iz 2007-me(u nastavku: ZZP,). Odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima izazvala je znatnu neravnotežu u pravim i obvezama stranaka na štetu tužitelja, jer su njenim ugovaranjem, bez ugovorne mogućnosti da se tužitelju omogući pravo promjene valute kredita ili neke druge mogućnosti zašite od rizika snažnog jačanja tečaja CHF-a, sve posljedice takvog jačanja prevaljene na tužitelja dok je istodobno tuženik dobivao sve veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme sklapanja ugovora. Navodi da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema dispoziciji tuženika te o valorizaciji uz valutu CHF, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to: Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013, u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. godine. Nadalje, tuženik je u istom razdoblju, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj je primio kredit od tuženika i vratio mu ga je (otplatio) u cijelosti, no zbog ništetnih klauzuli u tom ugovoru o valorizaciji u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplatio je više, no što je trebao da ih nije bilo. Šteta bi za tužitelja bila i veća, da je nije umanjio prijevremenom otplatom neotplaćenog dijela kredita, koju je iz nužde učinio, prodajom stana koji je služio za osiguranje urednoga povrata toga kredita. Slijedom navedenog predlaže prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška koju je u konačnici specificirao i na ročištu od 16.12.2025.godine,list 214 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi izračunu dostavljenom uz tužbu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 30. svibnja 2018.g. Tuženik ističe prigovor presuđene stvari obzirom da je tužitelj već protiv tuženika ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na isti ugovor o kreditu. Navodi da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Navodi da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Navodi da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Slijedom svega prethodno navedenog predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije: na listovima 7-66 spisa, 79-125 spisa, 132-139 spisa, 151-153 spisa-zapisnika, 161-165 spisa, 184-190 spisa-nalaza vještaka te iskaza saslušanog vještaka i tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 7 do 11 spisa prileži Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204957090 od 9.6.2005. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 101.770,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju HNB na dana plaćanja.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 14 do 20 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 22 do 29 spisa prileži promet po predmetnom kreditu- specifikacija uplata.

7. Nije sporna činjenica da na listu 161 do 163 spisa prileži Ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je sklopljen između tužitelja kao prodavatelja i SO kao kupca koji je ovjeren 25.07.2012. godine a iz kojeg ugovora proizlazi da je ovdje tužitelj prodao kupcu nekretninu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi stan na 2. katu površine 75 m2.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,40% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 3. ugovoren način isplate kredita da se kredit otplaćuje u razdoblju od 240 mjeseci. Nije sporna činjenica da je u čl. 7 predmetnog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa navedenog u iznosu od 633,66 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 7 do 11 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 164 spisa prileži dopis Zagrebačke banke vezano za namjeru brisanja založnog prava na nekretnini, dok na listu 165 spisa prileži potvrda Zagrebačke banke od 26.9.2012.g. kojom tužena potvrđuje izvršenje uplate od strane SO u korist tužitelja u cijelosti vezano za stan opisan u kupoprodajnom ugovoru.

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit sukladno iskazu tužitelja saslušanog kao parnične stranke predmetni kredit podignut radi kupnje stana, što je bilo u suglasju i sa sadržajem članka 6 predmetnog ugovora, list 8 spisa. Isto tako sukladno i iskazu tužitelja nesporno proizlazi da predmetni kredit nije konvertiran te da je isti prijevremeno otplatio na način da se dogovorio s kupcem vezano za stan da se dio kupoprodajne cijene isplati njemu a dio tog novca da se isplati banci radi zatvaranja kredita, što je uostalom bilo u suglasju i s dokazima na listovima 164 i 165 spisa.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i u dijelu glede jednostrane promjene kamatne stope. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Sporna je i osnovanost od strane tužene istaknutog procesno pravnog prigovora prijeboja u parnici vezano za vremensko razdoblje kad je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a svezi s tim i osnovanost od strane tužiteljice istaknutog prigovora zastare za taj prigovor prijeboja. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Sporna je i aktivna legitimacija kao i istaknuti prigovor presuđene stvari.

14. Vezano za od strane tužene istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije (list 72 spisa) isti nije bio osnovan. Naime okolnost na koje ukazuje tužena da je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku platila SO (list 161 ugovor iz kojeg proizlazi da je imenovana bila kupac stana od tužitelja) ne dovodi tuženu u pravno povoljniji položaj. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi (primjerice presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž1141/2020-2 od 25.10.2021.godine) takav prigovor nije ovlaštena isticati tužena nego eventualno treća osoba. No i neovisno o navedenom tužitelj je u svojem iskazu sa ročišta od 16.12.2025.godine objasnio da je on dogovorio sa kupcem vezano za prodani stan da dio tog novca od kupoprodajne cijene isplati njemu a dio tuženoj upravo radi zatvaranja kredita, za što je i dostavio dokaze na str. 161 do 165 spisa. Stoga je po ocjeni ovog suda taj prigovor tužene valjalo odbiti kao neosnovan. Isto tako valjalo je odbiti prigovor tužene glede presuđene stvari budući je iz spis P-1529/2019 iz presude od 20.3.2023.godine vidljivo da je u tom predmetu tužitelju dosuđen novčani iznos, ali za drugo vremensko razdoblje točnije za ranije razdoblje, što je vidljivo i iz izreke te presude.

15. Stoga nema objektivnog identiteta tužbenog zahtjeva sa tužbenim zahtjevom iz ove parnice pa je valjalo odbiti prigovor presuđene stvari.

16. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (što međutim naglašava se glede postavljene konačne kondemnacije nije bilo predmetom ove parnice op.a. ali se isto obrazlaže zbog cjelovitog konteksta) bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi . Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 31.5.2023.godine, to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem tužbe a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

17. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.

18. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirala svoj isključivo kondemnatoran tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 200, 214 spisa, o čemu će kasnije biti riječi. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljica kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 16.12.2025. godine proizlazi nakon što mu je sudac predočio ugovor da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 5-11 spisa, da je banka sačinila taj ugovor, da mu je ovaj novac iz ugovora trebao za kupnju stana u svoje privatne svrhe, da se nikad prije ovog ugovora nije susretao sa švicarcem kao valutom. Prije ovog ugovora nije imao nikakve ugovore o kreditu niti u drugoj valuti. Na upit suca da li mu je bankarski službenik objasnio karakteristiku švicarca kao valute odgovorio je da je imao osobnog bankara ZO u toj banci, on je bio njegov osobni bankar, on je znao njegove prilike financijske, on je našao stan i prodavatelja, kad je došao u banku on mu je dao ugovor o kreditu i ništa mu nije objasnio. Da li mu je bilo nešto nejasno da li je nešto pitao bankara odgovorio je da ne jer je imao apsolutno povjerenje u njega. Nije mogao pregovarati vezano za promjenu ugovornih odredbi. Na upit koliko je iznosila rata anuiteta na početku a koliko na kraju odgovorio je da se ne sjeća. Do povećanja rata je došlo barem duplo. Nije očekivao takvu promjenu rate. Nije konvertirao ovaj kredit. Danas ga ne otplaćuje, prijevremeno je otplaćen jer on više nije mogao otplaćivati anuitete jer su bili pretjerano visoki. Platio je to na način da je dao stan na prodaju i našao kupca. Na upit punomoćnika tužitelja na koji način je prijevremeno otplatio kredit odgovorio je da se dogovorio s kupcem vezano za stan da dio tog novca od kupoprodajne cijene isplati njemu a dio tog novaca da isplati banci radi zatvaranja kredita te da je taj preostali dio kredita isplaćen u njegovo ime. Na upit punomoćnika tuženika pročitao je ugovor prije nego je potpisao. Znao je što znači valutna klauzula iz generalnog znanja. Nije znao da bi se rata mogla mijenjati. Nije se raspitivao kod drugih banaka za kredit jer je imao apsolutno povjerenje u svog osobnog bankara. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužitelja budući je isti bio (blagodat načela neposrednosti iskren, životan objektivan), te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu.

21. Po ocjeni ovog suda predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što je vidljivo i iz samog ugovora prema članku 6, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 9.6.2005. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF kao i glede jednostrane promjene kamatne stope na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. U takvom kontekstu (i) odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF koju je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, kao o odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana i za CHF kao i u dijelu glede jednostrane promjene kamatne stope .

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe.

26. Naime, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj kupljeni stan koristio za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava COĆ i SOĆ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 odnosno (budući tužitelj nije postavio samostalan deklaratoran tužbeni zahtjev u tom smjeru već samo kondemnatoran) valjalo je utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 9.6. 2005.godine vezano za jednostranu promjenu kamatne stope (članak 2) sukladno Odluci banke, odnosno odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHFu kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka (člank 7 predmetnog ugovora).

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću listovi 184 do 190 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 02.05.2025. godine utvrđeno je u bitnom list 190 spisa da je zadaća vještaka bila izračunati koliko je više uplaćeno tuženiku zbog ništetne valutne klauzule u chf i to zbog zadnje uplate tuženiku dana 30.7.2012.godine od 488.560,08 kn odnosno na navedeni datum koliko je više plaćeno zbog razlike u početnom tečaju chf u odnosu na kune i onom koji je vrijedio u vrijeme izvršene uplate tuženiku. Vještak je naveo da je kredit i isplaćen i otplaćivan po srednjem tečaju HNB a potraživanja tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,738114 kn za 1 chf) prikazujući uz to stvarnu uplatu i prosječni tečaj po uplaćenom te datum plaćanja, list 189 spisa. Vještak je utvrdio da je na dan 30.7.2012.godine tužitelj izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita uplativši iznos od 488.560,08 kn na ime glavnice i redovne dospjele kamate. Glavnica koja se otplaćuje iznosila je 77.679,69 chf , a redovna kamata 378,58 chf, odnosno ukupno 78.058,27 chf, list 189 spisa. Stoga je vještak zaključio da pod pretpostavkom da je tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je uplatom koju je izvršio na dan prijevremene otplate kredita 30.07.2012, na ime tečajnih razlika, više uplatio iznos od 15.755,67 €, list 190 spisa.

31. Vezano za navedeno tužena je iznijela primjedbe u podnesku od 23.9.2025.godine, list 202 do 203 spisa. Na ročištu od 16.12.2025.godine vještak je usmeno iznio svoj nalaz i mišljenje te je ustrajao u istom, lis 212 spisa. U odnosu na primjedbe tuženika vještak je objasnio da s obzirom na primjedbu istaknutu u podnesku tuženika gdje navodi da bi pravilan način izračuna razlike po osnovi promjene tečaja bio da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno plaćena oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima vještak je na ročištu naveo da navedeni prigovor ne stoji budući da sukladno zadaći je bilo potrebno utvrditi više uplaćenog zbog ništetne valutne klauzule u chf i to zbog zadnje uplate tužitelja kojom je prijevremeno zatvorio kredit. Stoga je naglasio da je jedini pravi obračun tečajne razlike je da se vidi koliko bi plaćeni chf iznos iznosio prema inicijalnom tečaju u odnosu na stvarno plaćeni, dok navod tuženika predstavlja ukupnu razliku anuiteta odnosno onu razliku koja uključuje i ništetnost primijenjene kamatne stope listovi 212-213 spisa. Nakon iznijetog nalaza tužena više nije imala primjedbi ili pitanja za vještaka.

32. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao svoj tužbeni zahtjev i na ročištu od 16.12.2025.godine list 214 spisa.

33. Nadalje, vezano za od strane tuženika istaknutog procesnog prigovora prijeboja u parnici odlukom suda (podnesak od 24.5.2024.godine, listovi 144 do 145 spisa s osnova potplaćenih anuiteta za vremenskog razdoblje kad je tečaj kn /chf bio nići od tečaja na dan isplate u iznosu od 557,25 eura sa kamatom na pojedinačne iznose kako se to navodi na str. 144 do 145 spisa isti je po ocjeni ovog suda bio neosnovan. Naime tužitelj je još na ročištu od 4.6.2024.godine istaknuo i prigovor zastare za tako istaknute tražbine koji prigovor zastare istaknut od strane tužitelja je po ocjeni ovog suda bio djelomično osnovan. Naime sukladno članku 198 ZOO-a st. 1 dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke za prijeboj, a to je bilo kad su se tražbine međusobno susrele. Ta odredba se sukladno recentnoj sudskoj praksi primjenjuje i za prigovor prijeboja u parnici, a ne samo za materijalno pravni prigovor prijeboja. Iznosi tzv. potplaćenih anuiteta (negativne tečajne razlike) koje je istaknula tužena listovi 144 do 145 spisa su se susrele sa tražbinom tužitelja (tada nastaju pretpostavke za prijeboj) 30.7.2012.godine (nalaz vještaka) što znači da su iznosi za razdoblje od 0,12 eura od 1.8.2005.godine pa sve do 28,59 eura do dana 1.7.2007.godine već bili zastarjeli jer je do dana 30.7.2012.godine protekao i opći petogodišnji zastarni rok, pa je već i s tog osnova valjalo u stavku II izreke utvrditi da ne postoji tražbina tužene povodom ovog prigovora. No čak i ako bi se opisano zanemarilo tražbina tužiteljice kako za navedeno razdoblje tako i za preostalo razdoblje od 1.8.2007. do 1.12.2008.godine po ocjeni ovog suda nije osnovan. Naime glede tzv. negativnih tečajnih razlika često je pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga istaknuti prigovor prijeboja u parnici nije bio osnovan pa je i slijedom toga valjalo odlučiti kao u stavku II izreke ove presude.

34. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjalo je naložiti tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, da tužitelju CO isplati iznos od eura 13.357,59 eura, sukladno naglašava se postavljenim okvirima tužbenog zahtjeva (članak 2 st. 1 ZPP-a budući sam tužitelj, list 200 spis priznaje da je od tužene vratio dio od 2.398,07 eura list 200 spisa tj. da se za taj dio sudilo ) zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od 30.7.2012.godine pa do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav I izreke ove presude. Naime upravo od navedenog datuma tužitelju pripada opisana zakonska zatezna kamata sukladno članku 1115 ZOO-a jer je tužena bila nepošteni stjecatelj.

35. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 16.12.2025.godine. Na tom ročištu tužena je predložila da se provede dopuna vještačenja kako bi vještak iskazao tzv. negativne tečajne razlike što je sud odbio sukladno prethodno obrazloženom. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 29.1.2026.godine, ali je isto prezakazano zbog spriječenosti ranije tj. rješenjem za dan 28.1.2026. godine.

36. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a budući je tužitelj uspio u cijelosti u ovom parnici.

37. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je cijeneći vrijednost predmetna spora sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od:

10.1.2025., 16.4.2025., 11.9.2025., 12.11.2025.godine po 250 bodova za svaki taj podnesak tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 4.6.2024., 16.12.2025.godine po 250 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 1750 bodova ili 3.500,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 875,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 4.375,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 404,24 eura (računi na str. 193 spisa od 300,00 eura i na str. 216 spisa od 104,24 eura ), što sa iznosom od 4.375,00 eura daje na ime ukupnog parničnog troška iznos od 4.779,24 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 28.1.2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.

38. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

39. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak za vještačenja od 550,00 eura budući isti iznosi 404,24 eura pa tužitelji ima pravo na povrat neutrošenog predujma.

U Puli, 28. siječnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.