Poslovni broj: P-1024/2024-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja CK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Režiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 zastupana po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku u OD Šooš, Maceljski i dr., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 07. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom (ništetnom) i bez pravnog učinka odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu koji je tužitelj CK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sklopio sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dana 08. srpnja 2005. g. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70% (slovima: jedan cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 159,77 Eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od od dana 13.07.2005. g. do 31.12.2007.g. po stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se ništavom (ništetnom) i bez pravnog učinka dio odredbe članka 11. st. 3. Ugovora o kreditu koji je tužitelj CK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sklopio sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dana 12. prosinca 2006. g. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita ...“.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 144,95 Eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od od dana 13.12.2006. g. do 31.12.2007.g. po stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak ovog postupka u visini od 219,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 28. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 24. lipnja 2024. navodi kako je kao korisnik kredita sa tuženikom (i UK kao solidarnim jamcem) dana 08.07.2005. g. sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor 1). Prema čl. 1. Ugovora radilo se o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 9.700,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“. Člankom 12. st. 3. Ugovora 1 određeno je: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70% (slovima: jedan cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita". Tuženik je tužitelju temeljem navedenog članka 12.07.2005. g. naplatio iznos od 164,90 Eur odnosno kunsku protuvrijednost u iznosu od 1.203,77 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije kuna u eure 1 EUR = 7,53450 Kn iznosi 159,77 Eur. Tužitelj je kao korisnik kredita (i protivnik osiguranja) sa tuženikom dana 12.12.2006. g. sklopio i Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor 2). Prema čl. 2. Ugovora radilo se kreditu za kupnju vozila, u kunskoj protuvrijednosti od 15.780,35 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Člankom 11. st. 3. Ugovora 1 određeno je: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila:“ Tuženik je tužitelju temeljem navedenog članka 12.12.2006. g. naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 236,71 CHF, odnosno kunsku protuvrijednost od 1.092,13 kn, što prema prema fiksnom tečaju konverzije kuna u eure 1 EUR = 7,53450 Kn iznosi 144,95 Eur.

Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP)propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatranepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Navedeno je određeno i odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. g. Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenim u predmetu C26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena odredba je ništava, dok je st. 2.istog članka određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez te odredbe. U predmetnom slučaju i vezano za sklapanje predmetnih ugovora radi se upravo o tome, dakle o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca te o odredbama (o naknadi) unaprijed formuliranim od strane tuženika o kojima se uopće nije pregovaralo između korisnika kredita - potrošača i banke - trgovca, koji uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su predmetne odredbe ništave. Predmetna "naknada" ne predstavlja i stvarno nastale, objektivne troškove, niti je tuženik specificirao u čemu bi se isti sastojali, stoga su navedene odredbe i iz tog razloga, kao i ranije navedenih razloga, protivne načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja i načelu zabrane zloupotrebe prava. Temeljem ništavosti navedenih odredbi tužitelj ima pravo na zahtjev za isplatu–povrat uplaćenih naknada i troškova temeljem stjecanja bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima/91 dalje ZOO-a, tj. čl. 1111. ZOO/95) sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (sukladno čl. 214. ZOO-a), obzirom da je djelovanje ništavosti ex tunc. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe čl.12 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 08. srpnja 2025. i odredba čl. 11.toč.3 Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 12- srpnja 2006 u dijelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 159,77 EUR te 144,95 Eur sa zateznim kamatama sadržaja pobliže opisanog u točkama 1.-4 izreke ove presude uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjeva kako po osnovu tako i po visini. Navodi kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama ( NN 84/22, 141/06, 117/08 i 74/09) koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade. Niti Zakon o zaštiti potrošača, ne zabranjuje ugovaranje te vrste naknade. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju kreditnim institucijama je zabranjeno naplatiti naknadu za obradu i ili odobravanje stambenog kredita. Nadalje ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, tužitelju su pružene sve informacije i obavijesti o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa je jasno da ista ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ista u konkretnom slučaju iznosi 1,50% od iznosa kredita , odnosno 1,70% od iznosa kredita te ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna; ista je jasna razumljiva i lako uočljiva. S istom je tužitelj prije zaključenja ugovora bio upoznat s obzirom da je ista ugovorena u fiksnom iznosu i nije vezana vanjskim kriterijima. Kako je ista jasna , uočljiva i lako razumljiva to u odnosu na istu nije dopušteno primjenjivati test nepoštenosti sve u smislu čl. 84 ZZP- a. Ističe se prigovor zastare jer je istekao petogodišnji rok iz čl. 215 st 1i i čl. 225 ZOO-a. Osporava se i početak tijeka zakonskih zateznih kamata jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Jer je tijekom otplate kredita postupao sukladno zakonskim propisima. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

U pripremnom ročištu održanom 30. lipnja 2025. tuženik čini nesporni visinu naplaćene naknade za obradu kredita za oba ugovora kredita.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 12.3 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 08. srpnja 2005. – koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,70% (slovima: jedan cijelih sedamdeset posto) od iznosa kredita.“ I čl. 11.toč.3 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 12. prosinca 2006. koja glasi Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“ Slijedom tih utvrđenja potražuje ni isplatu naplaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva sa zateznom kamatarom od dana naplate iste do isplate.

Tuženik osporava tražbinu tužitelja. Ističe kako odredbama kojoj je ugovorena naplata naknade za obradu kredita nije nepoštena, a slijedom toga niti ništetna prema ZZP, osporava tijek zakonskih zateznih kamata i ističe prigovor zastare.

Tužiteljev status potrošača nije sporan.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredbe iz čl. 12.3 ugovora o kreditu od 08. srpnja 2005 i čl.11. 3 ugovora o kreditu od 12. prosinca 2006. kojima je ugovorena naplata naknade za obradu kredita nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama (NN 96/03 i dr.). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnih ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu ( čl.12.3 -prvi ugovor o kreditu i 11.3- drugi ugovor o krdeitu) , jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se u visini od 1,70%-prvi ugovor, odnosno 1,50%-drugi ugovor od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 12.3 Ugovora o kreditu od 08. srpnja 2005. i čl.11. 3 ugovora o kreditu od 12. prosinca 2006. bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sam tužitelj u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe ona se već nalazila u ugovoru, rečeno mu je da je mora platiti, bilo je po principu uzmi ili ostavi, nije mogao pregovarati niti o visini iste.

Tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom.

Nadalje u odnosu na navode tuženika da ta naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, valja navesti da isto ostaje nejasno, naime nigdje ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade.

Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 12.3 Ugovora iz 2005. nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,7% od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 164,90 CHF/ 1.203,77 kn/ 159,77 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije i naplaćena 12.07.2025.-list 50 spisa, dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Nadalje neprijeporno je da se o ugovornoj odredbi iz čl. 11.3 Ugovora o kreditu iz 2006. nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,5% od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 236,71 CHF/ 1.092,13 kn / 144,95 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije i naplaćena 12.12.2006. -list 33 spisa, dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki IIII. izreke ove odluke.

U odnosu na navod tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Kako su odredba čl. 12.3 ugovora o kreditu iz 2005. te odredaba čl. 11.3 ugovora o kreditu iz 2006. ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 159,77 EUR sa zateznom kamatom od 13. srpnja 2005. i iznos od 144,95 EUR sa zateznom kamatom od dana 13. prosinca 2006. dana nakon što je ista tužitelju naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II. i IV. izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 14.10.2024. u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč.1) te za zastupanje na ročištima održanima 30.06.2025. i 07.11.2025. svaki u visini od po 25 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 6,64 EUR, na presudu od 13,28 EUR što sveukupno iznosi 219,91 EUR. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

U Rijeci 28. siječnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika