Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-491/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice GU iz [adresa], G [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nataši Maletić, odvjetnici u Puli, protiv tužene Privredne banke Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. siječnja 2026. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (raspravni zapisnik) od 15. rujna 2025. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj ugovora 9010450177 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili dana 22. ožujka 2005. godine a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: " … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."; u odredbi čl. 4.3. koja glasi: "… kamata se obračunava u CHF …. " te u odredbi čl. 5.2. koja glasi: "… obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…."; te u odredbi čl. 6.2. koja glasi: "… obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja …."; te u odredbi čl. 7.2. koja glasi: "… plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja….".

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.114,48 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 3.674,00 eura od 01. listopada 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a na preostali iznos obračunate zakonske kamate od 440,48 eura zatezna kamata koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu 2.287,01 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku 15 dana.

IV. U preostalom dijelu u iznosu 562,50 eura tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2023. godine pod gore označenim poslovnim brojem zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti odredbi o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržanih u ugovoru o kreditu kojeg su stranke sklopile 22. ožujka 2005. godine, uz zahtjev isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi.

1.2. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 22. ožujka 2005. godine tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9010450177 kojim ugovorom je tužena odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF;

- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali Aneksi/Dodaci uz osnovni ugovor o kreditu i da je Aneksima/Dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tužena propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope; ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka - obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;

- da su sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužiteljica smatra da je predmetni kredit znatno preplatila za određeni novčani iznos i da joj na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

1.3. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev usklađen nakon provedenog vještačenja u kondemnatornom dijelu (raspravni zapisnik od 15. rujna 2025. godine).

2. U odgovoru na tužbu od 31. listopada 2023. godine (list 45-50) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva to ističući prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je tuženik postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužiteljici izračun konverzije kredita nakon čega je tužiteljica potpisala Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga ;

- da je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužiteljica s tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da nastavno tome, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti;

- da izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“, stoga da je pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati;

- da kako povrede u trenutku podizanja tužbe nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo;

- da se sudska praksa izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora;

- da se tužena protivi svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja "preplate" po osnovi tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljičino inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje: ZPK 102/2015, osobito novo unesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c.;

- da s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 međutim, da to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo;

- da je određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015;

- da je tužiteljica već jednom naplatila time što joj je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatila temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio;

- da u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost;

- da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša;

- da je formula jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita;

- da je Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i čl. 26. izričito dopustio valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, osim toga, da sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika;

- da se u ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da je otplatna tablica uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio, a izrađena sukladno Odluci HNB, u kojoj su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR;

da kune, a osobito iznosi koje navodi tužiteljica nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužiteljice;

- da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu;

- da je po naravi stvari razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita;

- da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita;

- da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima;

- da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO;

- da ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati;

- da je jedna od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tužena navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: "Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.";

- da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve;

- da ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule;

- da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli,

- da s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti;

- da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta;

- da obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan;

- da je tužiteljica poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo;

- da se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara;

- da se iz takvog ponašanja tužiteljice može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora;

- da ako tužiteljica smatra da ju je tužena trebala "prisiliti" na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužiteljica sama donijela odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisala, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja;

- da je u takvom slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta;

- da se takvo što zacijelo ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa;

- da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već joj jedino može ponuditi onu uslugu za koju će ona sama procijeniti da li odgovara njezinim potrebama i mogućnostima, što je tužiteljica nesporno i učinila;

- da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem to, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna;

- da iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima;

- da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je, od tuženice prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora;

- da je taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije;

- da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja;

- da u odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužiteljice da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje;

- da uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tužena zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena;

- da tužiteljica smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena;

- da ukoliko tužiteljica tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužiteljici da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužiteljica osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem;

- da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom tužena u potpunosti postupala u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinila povrede koje joj tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 12. prosinca 2023. godine tužena se dopunski očitovala na navode iz tužbe nastavno objavljenoj presudi Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022. godine, analizirajući značenje iznesenih stavova Europskog suda u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije koji podnesak je sud uzeo u obzir smatrajući ga svrsishodnim iako tužena prethodno nije tražila odobrenje podnošenja tog očitovanja. Naime, u tom podnesku tužena ukazuje da je predmetna odluka objasnila pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju i time osnažila i potvrdila argumente VSRH iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenog s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor, odnosno da predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje, da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužiteljica niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, da to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. Stoga, sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili da je definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, a to imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. Konačno, VSRH utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Također, u predmetnoj presudi Europskog suda da je sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje "konverzije" razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. predmeta " O" na koji su se tužitelji tijekom postupka pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem "informiranog pristanka" odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodatka Ugovorima, da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredbama ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita koji pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom citiranom presudom. Slijedom navedenog, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kako, ne samo iz rješenja VSRH u Oglednom postupku već i iz ove presude Europskog suda jasno proizlazi stajalište, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK.

4. Podneskom tužiteljice od 24. siječnja 2024. godine (list 54-60) koji je sud također uzeo u obzir smatrajući ga svrsishodnim iako prethodno ni tužiteljica nije zatražila odobrenje podnošenja tog očitovanja, ista se očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika ukazujući da tužiteljica i dalje ima pravni interes radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli budući da povreda nije otklonjena. Naime, ističe se da tužena smatra da je početni ugovor prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, pa da po tom kreditu u CHF ne može biti nikakvih potraživanja niti zahtjeva, a da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita, i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Analizirajući odredbe zaključenog konkretnog Dodatka ugovora o kreditu i to čl. 1. Dodatka, da proizlazi da se pod pojmom Osnovnog ugovora u smislu sklopljenog Dodatka podrazumijevaju i svi njegovi Dodaci koji su eventualno sklopljeni do dana sklapanja Dodatka. Nadalje, da iz članka 8. ….radi osiguranja tražbina iz Osnovnog ugovora Korisnik kredita i ostali sudionici ugovornog odnosa uručili su Banci određene instrumente osiguranja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz članka prvog ovog Dodatka koji i nadalje ostaju instrumenti osiguranja svih tražbina nakon postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR te su suglasni da Banka može radi naplate bilo koje tražbine nastale iz ovog Dodatka kojim se uređuje konverzija kredita i učinci konverzije sukladno Zakonu koristiti već ugovorene instrumente osiguranja….” Iz članka 10….” Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Dodatkom primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora , Opći uvjeti poslovanja Privredne banke Zagreb d.d., …….”

Iz članka 11…..” Ugovorne strane suglasno utvrđuju da potpisivanjem ovog Dodatka ne prestaju važiti instrumenti osiguranja kao ni sporedna prava i obveze iz Osnovnog ugovora koja nisu regulirana ovim Dodatkom….” Iz navedenog da se ima zaključiti, ako je osnovni ugovor kako tužena tvrdi kao takav zaista prestao postojati, onda da je tuženik s obzirom da se prema njegovim navodima, zasnovao novi pravni posao sa iznosom u kunama vezanim uz valutu EUR, bio u obvezi izvršiti povrat svih raspoloživih instrumenata osiguranja (prvenstveno se misli na instrumente platnog prometa, zadužnica) koji su denominirani u kunama sa valutnom klauzulom u CHF , te uzeti nove instrumente osiguranja od svih sudionika ugovornog odnosa, što isti nije učinio.

4.1. Pozivom na odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi tužiteljica opetovano ukazuje na sve ono što je relevantno utvrđeno u tome postupku, odnosno na neinformiranost tužiteljice glede odredaba predmetnog ugovora, na potrebu da se o nerazumljivosti ništetnih odredbi pojedinačno razgovara i na taj način omogući potrošaču da pristane na takve odredbe koji jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se odredbe predmetnog ugovora tako sastavljaju da se neke i mogu mijenjati. Ukazuje, da su predmetne odredbe u ugovor unesene samo od strane tužene na koje odredbe tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njima nije pregovaralo, a niti su u ugovoru navedeni parametri za promjenama odredaba tog ugovora niti metoda izračuna glavnice, tečajne razlike što sve čini predmetni ugovor suprotnim načelu savjesnosti i poštenja pa se zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora ništetne. Tužiteljica osporava prigovor zastare kao neosnovan to nastavno ukazuje da je riječ o tipskom ugovoru o kojem se nije pregovaralo kada tužiteljica nije ništa znala o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Tužiteljica nije bila upozorena od strane tužene da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula EUR, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu, nego valutnu klauzulu EUR. Naime, HNB da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Slijedom da postoji određeni rizik ugovaranja valutne klauzule CHF jer je CHF valuta u koju "bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize što znači da za vrijeme recesije CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF u odnosu na ostale valute može naglo rasti. Konačno da je MMF višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EUR, sve EU banke. I to upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Slijedom svega navedenog tužiteljica je uvjerena kako je tužena namjerno i svjesno, a time apsolutno nepošteno i nesavjesno, ugovorila sa tužiteljicom baš takav kredit, jer je smatrala da će CHF možda narasti do 15% pa će tužiteljica unatoč većim anuitetima bez pogovorno izvršavati svoje obveze pri čemu je zapanjujuća činjenica da je tužena uz povećani tečaj naplaćivala i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretila tužiteljicu nemogućim iznosima anuiteta. Pored iznesenih stavova tužiteljica ukazuje i na odluku VSRH broj Rev-18/2018-2 koja u pogledu zaključenja sporazuma o konverziji kaže da je pogrešno shvaćanje da je sklapanje sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako utvrđivati ništetnim pojedine odredbe ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, da je isti sud u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji koje su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignutog sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci VSRH također da je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjih značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što da nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interesa i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koje smatra da mu pripadaju. Slijedom navedenog predlaže se sudu nastaviti postupak i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2005. godine (list 7-12 );

- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 13-21);

- uvidom u otplatni plan (list 22-28);

- čitanjem Dodatka ugovora o kreditu (list 29-34);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. (list 80-96);

- čitanjem prikaza rekapitulacije i izračun u konverziji kredita (list 97-111);

- uvidom otvorene stavke na dan 30. rujna 2015. godine (list 112);

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 119-208);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 15. rujna 2025. godine (list 246-247);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 15. rujna 2025. godine (list 247-248).

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice (preinačen na raspravnom zapisniku od 15. rujna 2025. godine) je osnovan.

7. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9010450177, sklopljenog dana 22. ožujka 2005. godine, između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te zahtjev isplate preplaćenih iznosa anuiteta po tome osnovu prema nalazu vještaka.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica sa tuženom sklopila ugovor o kreditu broj 9010450177, dana 22. ožujka 2005. godine, u svrhu isplate postojećeg stambenog kredita i adaptacije kuće, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 47.000,00 sa rokom otplate 156 mjeseci (13 godina) i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom;

- da su stranke sklopile dana 21. prosinca 2015. godine (solemniziran 23. prosinca 2015. godine) Dodatak ugovora o kreditu broj 9010450177 na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije po tužiteljici kao korisnice kredita kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR;

- da je čl. 2. Dodatka utvrđeno da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine (kada je konverzija provedena) iznosi 14.650,46 EUR, a utvrđena preplata na isti dan iznosi 601,26 eura.

9. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine) u dijelu dogovorene valute CHF koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu uz naknadno zaključen Dodatak tom ugovoru od 21. prosinca 2015. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji joj iznos obeštećenja pripada;

- da li je osnovan prigovor zastare.

10. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

10.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 za istaći je da se u tome postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno da tek od sklapanja Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

10.2. Konačno tako ukazuje i praksa iz presuda EU suda, a poglavito u odnosu na provedenu konverziju valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila svako povećanje tečaja CHF valute pa da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice.

10.3. Stoga i ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekala utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 18. srpnja 2007. godine i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

11. Prigovor zastare nije osnovan.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužiteljica je tužbu podnijela 12. lipnja 2023. godine (zaprimljena elektronskim putem, a zavedena 14. lipnja 2023. godine zbog štrajka) petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, još uvijek nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

12. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 22. ožujka 2005. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

13. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

14. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

16. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

17. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

18. Tužiteljica se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

19. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

20. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

21. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi (čl. 1., čl. 4.3., čl. 5.2., čl. 6.2. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu) u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1., čl. 4.3., čl. 5.2., čl. 6.2. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

23. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim.

23.1. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

24. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je stambeni kredit sklopila kao klijent tužene kojoj se obratila s povjerenjem ne provjeravajući uvjete kredita u drugim bankama. Tvrdi da joj se ponudio kredit u CHF kao najpovoljniji pri čemu se ne prisjeća da bi se nudila druga opcija. O valuti CHF tada da ništa nije znala jer ju nije koristila, a u ono vrijeme reklamirana u medijima kao povoljan kredit u toj valuti. Tužiteljica je izričita u navodima da joj bankarica ništa nije govorila da bi bilo riječi o rizičnom kreditu zbog ugovaranja valute CHF, a niti je bilo što pominjala o eventualnim promjenama kamatne stope koje su uslijedile. Tvrdi da joj se nije reklo ništa u svezi toga da HNB ne štiti valutu CHF spram kune što tada nije znala jer u slučaju da joj se to reklo tada takav kredit zasigurno ne bi uzela. U svezi konverzije navodi da ju je prihvatila isključivo i s jedinim ciljem da se promjeni valuta obveze i smanji rata s obzirom da je početna od 800,00 kuna s vremenom dosegla dvostruki iznos. Navodi da postupak konverzije uopće nije shvatila niti joj je objašnjeno da postoji neka preplata, a izračuna konverzije se uopće ne sjeća niti ga je razumjela jer o tome nije bila informirana mada je diplomirani ekonomista koji se ne bavi tom problematikom i bankarskim poslovima s obzirom da radi u krim. policiji.

25. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljicom o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

26. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

26.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Stoga i nije iznenađujuće da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

27. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor od 21. prosinca 2015. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku promjene tečaja CHF i pored utvrđene preplate u konverziji.

28. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne odredbe i to one koje je sud utvrdio ništetnima ovom presudom, pristupilo se odlučivanju o kondemnatornom zahtjevu.

29. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Aneksa ugovora, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

30. Dana 30. rujna 2024. godine vještak Tomislav Prpić, dipl. oec. dostavio je pisani nalaz i mišljenje (list 80-96) to utvrdio:

- da je tužiteljica na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.773116 HRK za 1 CHF) više uplatila iznos od 3.674,00 eura, kako je to prikazano u pregledu iz tablice 4 njegova nalaza (list 85-86);

- da je negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.773116 HRK za 1 CHF) iznosi 438,08 eura, kako je to prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova nalaza (list 85-87);

- da je u provedenoj konverziji previše umanjena glavnica (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine za iznos 24,28 eura odnosno da je tužena za navedeni iznos više umanjila glavnicu prilikom konverzije u odnosu na glavnicu zatečenu po realizaciji uz primjenu početnog tečaja, a kako je to prikazano u tablici 6 nalaza vještaka (list 88);

- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu te utvrđena preplata po vještaku iznosi 609,48 eura na dan 30. rujna 2015. godine, dok je u Dodatku ugovora navedena u iznosu od 601,26 eura, kako je to prikazano u pregledu iz tablice 7 njegova nalaza (list 88-89);

- da je tužena provela konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. godine sukladno odredbama ZID ZPK (NN 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po valuti u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF, te na taj način matematički izjednačila tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, za kakvo bi obeštećenje tužena još dugovala iznose na ime tečajnih razlika iz prve stavke mišljenja vještaka.

31. Podneskom od 04. listopada 2024. godine (list 215-220) tužena se očitovala na nalaz vještaka u bitnome osporavajući ga u cijelosti s obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK. Pored navedenog da vještak u svom nalazu nije uzeo u obzir efekt konverzije, pa bi tužiteljica prema njegovim utvrđenjima dva puta bila obeštećena i to prvi puta kada je konvertirala ugovor jer joj je tada sve što je platila po inicijalnom zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga i drugi puta bila bi obeštećena kada bi joj tužena morala platiti temeljem ovakvog vještačenja. Sijedom navedenog da je predmetni nalaz pogrešan i neupotrebljiv, a sve uz ponovno pozivanje na zauzete stavove Vrhovnog suda RH u Oglednom postupku i ranije citirane presude C-452/18, zbog čega se tužena protivi korištenju rezultata provedenog vještačenja i predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

32. Podneskom od 24. listopada 2024. godine (list 234-236) tužiteljica se očitovala na zaprimljeni pisani nalaz i mišljenje vještaka prihvaćajući ga u cijelosti, to nastavno pisanom nalazu usklađuje tužbeni zahtjev potražujući ukupan iznos od 4.283,48 eura uz zakonske zatezne kamate prema pojedinačno izračunatim preplatama mjesečnih anuiteta iz tablice 4 nalaza vještaka.

33. Podneskom od 30. listopada 2024. godine tužena se usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 24. listopada 2024. godine uz isticanje prigovora zastare u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva od 1.194,48 eura to predlaže sudu odbiti preinaku tužbe te nastaviti sa postupanjem sukladno inicijalno podnesenoj tužbi (3.089,40 eura).

34. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 15. rujna 2025. godine, kada je vještak, ukratko potvrdivši svoja utvrđenja iz pisanog nalaza ukazao tuženoj da je u pisanom nalazu izdvojio pregled pozitivnih tečajnih razlika u tablici 4 u iznosu 3.674,00 eura, dok je negativne tečajne razlike iskazao tablici 5 u ukupnom iznosu 438,08 eura, dok što se tiče razlike glavnice da je utvrdio kako je tužena umanjila preostalu glavnicu za 24,28 eura više nego što je bilo potrebno, tako da tužiteljica matematički ne može imati pravo na potraživanje razlike glavnice. Konačno, vještak potvrđuje da je u konverziji tužena priznala preplatu u iznosu 609,48 eura.

34.1. U odnosu na podnesak tužiteljice, u kojem je uskladila tužbeni zahtjev, vještak ukazuje na očitu grešku u računanju u tužbenom zahtjevu tužiteljice s obzirom na prikaz tablice 4 njegova nalaza. Naime, tužiteljica je svoju tražbinu zasnovala na predmetnim iznosima u cijelosti, međutim konačni zbroj nije 4.208,48 eura već 3.674,00 eura, a koja razlika je nastala, jer je tužiteljica pribrojila preplatu iz konverzije od 609,48 eura.

34.2. Glede prijedloga tužiteljice iz njezina podneska od 10. rujna 2025. godine da se vještaku naloži dopuna nalaza izračunom zatezne kamate na svaki pojedinačno utvrđeni iznos preplate po valuti do dana provedbe konverzije, vještak je ukazao da je takav izračun pripremio za ročište i da ono ukupno iznosi 1.049,96 eura, pa kada se od toga iznosa odbije priznati iznos preplate u konverziji od 609,48 eura, ostaje iznos od 440,48 eura, kao preostala zatezna kamata. Navedeni obračun da odgovara i u skladu je s obračunavanjem primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a kako je tužiteljica u tom podnesku i predložila pa bi nastavno tome ukupno potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. godine iznosilo 4.114,48 eura od čega 3.674,00 eura preplate po valuti na koje teku zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate, te razlika preostalih zateznih kamata od 440.48 eura. Vještak pri tome ukazuje da navedeni iznos utvrđene preplate je uračunat i predstavlja iznos koji je u konverziji priznat tužiteljici i koji je određen Dodatkom ugovora o kreditu, a koristio se za namirenje budućih anuiteta koji su dospjeli nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

35. Nastavno dopuni nalaza vještaka koju je sud prihvatio izloženom na raspravnom ročištu od 15. rujna 2025. godine, tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev koju preinaku tužbe je sud dopustio smatrajući da treba uzeti u obzir cjelokupni efekt konverzije odnosno uvažavajući utvrđenu preplatu u konverziji to izračun izvršiti obračunom zateznih kamata prema redoslijedu uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno budući je dano na jasan i određeni način, a izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećoj spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženim. Konačno, glede matematičkog izračuna stranke nisu imale nikakve primjedbe ni prigovore.

37. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na raspravnom zapisniku od 15. rujna 2025. godine s obzirom je uslijedila nakon provedenog vještačenja.

37.1. Sukladno odredbi čl. 190. ZPP propisano je da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave kako tužiteljica zbog opravdanih razloga nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev glede visine za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, to bez svoje krivnje nije mogla isto postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku dopustio.

37.2. S time u svezi, a glede prigovora zastare na preinačeni dio ističe se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. godine, po kojemu u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i taj je prigovor zastare tuženika neosnovan.

38. U odnosu na negativne tečajne razlike koje je vještak iskazao u nalazu, tužena zapravo ni nije posebice prigovorila da se imaju uzeti u obzir s obzirom da negira vještačenje u cijelosti kao neupotrebljivo. S tim u svezi ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

38.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljičine tražbine tužene za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženičinog zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

39. Sud prihvaća metodologiju izračuna preplate po osnovi valutne klauzule, a isto tako uračunavanje primjenom odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO na koji način je tužiteljica zatražila isplatu preplate koja je dobivena dopunom vještačenja u kojoj je vještak prebio preplatu utvrđenu u konverziji od izračunate zatezne kamate na prethodno utvrđene preplate iz tablice 4 osnovnog nalaza, dobivši tako konačni iznos glavnice od 3.674,00 eura i dijela zakonske zatezne kamate od 440,48 eura, koja je ostala nakon prebijene priznate preplate u konverziji.

39.1. Stoga, uvažavajući ispravnu metodologiju uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO sud je odlučio usvojiti konačni zahtjev tužiteljice preciziran na raspravnom zapisniku od 15. rujna 2025. godine, na temelju utvrđenih iznosa preplata iz nalaza vještaka uvažavajući sve efekte konverzije, a time prije svega preplatu koja je tužiteljici priznata u konverziji iako ne u cijelosti, na što ukazuje nalaz vještaka uvažavajući pripadajuće zatezne kamate koju ovaj sud smatra da treba uzeti u obzir.

40. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

42. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

43. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

44. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bio dužna platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uvažavajući i efekte provedene konverzije iz čega se izvodi zaključak da tužiteljica nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom.

45. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

46. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

47. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

48. Slijedom navedenog ocijenivši da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici uvažavajući usvojeni podredno kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti, tužena je dužna naknaditi troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

49. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.849,51 eura, sastojeći od troškova zastupanja na ime: sastava tužbe (100 bodova), zastupanja na ročišta od 30. siječnja 2024. godine, 15. rujna 2025. godine i 16. prosinca 2025. godine (svako po 100 bodova), sastava pet obrazložena podneska po Tar.br. 8.1. - od 07. rujna 2023. godine, 25. siječnja 2024. godine, 30. kolovoza 2024. godine, 25. listopada 2024. godine i 10. rujna 2025. godine (svako po 100 bodova), uz pripadajući iznos PDV-a od 450,00 eura (25% od 1.800,00 eura), i trošak financijskog vještačenja 599,51 eura.

49.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice trošak sastava tužbe (200,00 eura), pristupa na sva tri održana ročišta (600,00 eura), sastava dva obrazložena podnesaka od 25. siječnja 2024. godine i 25. listopada 2024. godine po Tar. br. 8.1. (400,00 eura), te za ostala tri podneska priznata je naknada od 150,00 eura (25 bodova za svako), uz pripadajući iznos PDV-a od 337,50 eura (25% od 1.350,00 eura) i trošak vještačenja u iznosu od 599,51 eura).

49.2. Dakle, sud je dosudio parnični trošak kao u točki III. izreke ove presude u ukupnom iznosu od 2.287,01 eura, a odbio tužiteljicu za iznos od 562,50 eura kao u točki 4. izreke ove presude, a sve primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8.1., 8.4., 9., 46. i 54.).

U Rovinju, 28. siječnja 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Rok za žalbu ne teče od 01. do 15. kolovoza sukladno odredbi čl. 348. st. 5. ZPP. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.