REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-724/2023-28

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Igoru Vretenaru odvjetniku iz Labina, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po pun. Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 15. prosinca 2025. godine održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dna 28. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZL, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 5.546,43 EUR (slovima: pet tisuća petsto četrdeset šest eura i četrdeset tri centa, zajedno za propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku samo na pojedinačni iznos kako slijedi:

- na iznos od 5.366,08 EUR od 1.10.2015. godine do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjeva tužiteljice prema tuženoj u dijelu u kojem je tražila tijek zakonske zatezne kamate i na iznos od 180,35 EUR-a od presuđenja pa do namirenja, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 2.126,55 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 28.1.2025.godine godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužiteljice od 30.7.2025.godine, listovi 451 do 452 spisa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s pravnim prednikom tuženika, Hypo Alpe- Adria-Bankom d.d. Zagreb (podružnica Pula) sklopila Ugovor o kreditu broj 326- 87/2006 dana 31. kolovoza 2006. godine, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, posl. br. OU-1232/06 (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 115.000,00 CHF, i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita, Z D u svojstvu sudužnika, ETI INŽENJERING d.o.o. u svojstvu založnog dužnika te tuženika u svojstvu banke. Vezano uz očekivani prigovor tuženika na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule tužitelj navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. Godine, broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. godine te nastupa nakon pet godina iz čega je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari vezano uz valutnu klauzulu. Osim toga, tužitelj navodi i odluku Ustavnog Suda Republike Hrvatske, broj odluke : U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine. U predmetnom je postupku je osporavana presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a kojom je određeno kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Odredbom čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno je da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 115.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Otplata kredita ugovorena je odredbom čl. 4. na način da je rok otplate kredita 30 godina od stavljanja kredita u otplatu. Dalje, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 541,10 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Tužitelj nije upoznat s rizikom valutne klauzule niti mu je ista pobliže objašnjena. Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF. Navedena je odredba nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a pozivajući se na odluku VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno tečaj vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to jedini parametar koji je prilikom sklapanja ugovora bio poznat tužitelju. Svi iznosi plaćeni više od iznosa po početnom tečaju, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbi vezanih uz valutnu klauzulu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Tužitelj navodi kako je s tuženikom sklopio dodatak - aneks osnovnom Ugovoru o kreditu. Aneks Ugovoru o kreditu od 22. ožujka 2016. godine je tzv. Konverzija ugovora o kreditu kojom je utvrđeno kako se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita, regulira konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prilikom zaključivanja Aneksa Ugovora, tuženik tužitelja nije upoznao sa njegovim pravima glede ništetnosti valutne klauzule, odnosno iznosom na kojeg bi isti imao pravo u slučaju utvrđenja predmetne odredbe ništetnom, a niti je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o sadržaju Aneksa Ugovora. Glede očekivanih navoda tuženika kako su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj navodi kako su iste tvrdnje u potpunosti neosnovane. Naime, Aneksom Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu riješili svoje izvanugovorne odnose niti se tužitelj odrekao potraživanja glede stjecanja bez osnove od strane tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Slijedom navedenog predložila je sudu donijeti odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev a sve kako je to u konačnici specificirano u podnesku od 30.7.2025.godine,lsitovi 451 do 452 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, ne spori da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 326-87/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, međutim, tuženik i tužitelj su predmetni ugovor izmijenili u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Navodi da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. ugovora o kreditu u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Navodi da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Tuženik posebno ističe kako je ugovor o kreditu u švicarskim francima bila ponuda tuženika. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. U odnosu na konverziju odluku Gos-1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog aneksa. Sklapanje takvih aneksa kojim je provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito priznanje duga. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbi ugovora o kreditu niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja aneksa kojim je priznao dug. Stoga je zahtjev tužitelja neosnovan i isti treba odbiti. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata u iznosu od 11.965,54 kn, te je isti u cijelosti obeštećen. Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 13-163 spisa, 179-243 spisa, 254-284 spisa, 288-290 spisa, 292-406 spisa, 411-444 spisa-nalaza vještaka, 553-555 spisa-zapisnika sa iskazom tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u najvećem dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 151 do 157 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 326-87/2006 od 31.8.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravna prednica tužene ( dalje u tekstu tužena, što između stranaka nije sporno) kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 115.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria banke d.d. važećem na dan korištenja kredita (članak 1 ugovora).

6. Nije sporna činjenica da na listovima 277 do 281 spisa prileži otplatni plan, a da na listovima 254 do 264 spisa prileži simulirani otplatni plan u eurima, dok na listovima 262 do 264 spisa prileži popis uplata za predmetni kredit.Nije sporna činjenica da na listovima 191 do 199 spis prileže kamatne stope banke na kunske kredite bez valutne klauzule.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 142 do 145 spisa prileži tzv. Aneks uz ugovor o kreditu od 22.3.2016.godine kojim aneksom je izvršena konverzija kredita te utvrđen iznos preplate od 11.965,54kn, list 142 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 3,88 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4 rok otplate kredita iznosio 30 godina. Nije sporna činjenica da je prema članku 6 ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista neće mijenjati do 28.2.2007.godine, nakon čega je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu od 1.3.2007.godine (ako se korisnik pridržava ugovora) sukladno Odluci banke. Nije sporna činjenica da je u članku 4 ugovorena valutna klauzula u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka. Nije sporna činjenica da je prema članku 2 namjena kredita bila za kupovinu stana, list 151 spias, što je potvrdila i sama tužiteljica u svom iskazu.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodaci pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke, na ročištu od 11.11.2025.godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listu 162 spis prileži zahtjev tužiteljice prema tuženoj za dostavom dokumentacije.

11. Nije sporna činjenica da se predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od 11.11.2025.godine i dalje otplaćuje ali doduše u manjem iznosu rate budući je tužiteljice otplatila dio kredita iznosom gotovine kojeg je dobila.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke što glede kondemancije nije obuhvaćeno tužbom ali će se izlagati radi cjelokupnog konteksta). U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate da je ista kondemnacijom bila postavljena, a nije, ali se opisano izlaže radi cjelokupnog konteksta, bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi. Međutim tužiteljica svoj isključivo kondmnetora tužbeni zahtjev postavlja s osnova razlike nastale kao posljedica promjene početnog tečaja. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 14.6.2023.godine, to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su- IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 12.5.2025.godine u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev listovi 411 do 444 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Tako je iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 11.11.2025. godine potvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listovima 151-159 spisa, da je banka sačinila ovaj ugovor, da joj je novac iz kredita trebao za rješavanje stambenog pitanja, da je prije ovog ugovora imala ugovor o kreditu za auto u eurima, a u švicarcu prije ovog ugovora nije imala ugovor u toj valuti. Bio je muški bankar, a na upit suca da li joj je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope, odgovorila je da nije. Na upit da li joj je netko objasnio karakteristiku švicarca kao valute, odgovorila je da nije. Navela je da je htjela riješiti stambeno pitanje, otišla je u banku, ponudili su joj taj kredit i rekli su joj da je povoljan i da ispunjava uvjete za taj kredit vezano za prosjek plaće s naglaskom da je morala imati sudužnika. Bankarski službenik joj je ponudio kredit u toj valuti. Najmanja rata anuiteta je bila nešto ispod 2.000,00 kn, a najveća rata anuiteta bila je 2.700,00 kn, 2.800,00 kn. Navela je da je dobila u međuvremenu neki iznos u gotovini pa je uspjela otplatiti dio kredita, tako da je bila manja rata kada je švicarac otišao gore. Nije očekivala ovakvu promjenu rate. Nije mogla pregovarati vezano za ugovorne odredbe sa bankarom niti ih je mogla mijenjati. Nije otplatila taj kredit. Konvertirala je taj kredit jer joj je bila povoljnija rata. Na upit da li joj je utvrđena neka pretplata koju joj je tuženik uzeo u obzir, odgovorila je da da, da joj je desetak mjeseci bio manji iznos rate. Banka je sačinila aneks ugovora, nije mogla pregovarati s bankom niti vezano za ovaj aneks. Na upit punomoćnika tužitelja tko je otplaćivao rate kredita, odgovorila je da je ona plaćala, da u ovom stanu kojeg je kupila kreditom živi njezina kćer te da nikad nije imala niti obrt niti firmu niti d. o. o. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika navela je da je prije potpisivanja pročitala ugovor o kreditu. Na upit da li ga je razumjela, da li joj je bio jasan, odgovorila je da relativno da, da nije te struke pa ne može sve razumjeti. I aneks je pročitala prije potpisivanja. Navela je da je vezano za aneks budući da je Vlada intervenirala vjerovala da je Vlada dobro intervenirala pa nije imala razloga, vjerovala im je. Predmetnu nekretninu koristila je za stanovanje. Na upit da li je koristili istu i za turističke svrhe odgovorila je da uz naglasak da je razlog bio taj što je radila u Uljaniku, kćer joj je bila na fakultetu u Rijeci, s obzirom na situaciju sa Uljanikom nije bilo plaće godinu dana, bila je na to prisiljena. Nakon toga je krenula i korona, bila je na Zavodu za zapošljavanje, bez posla, samo je povremeno radila u kuhinji po ljeti. I to je bilo iznajmljivanje ljeti cirka 2-3 mjeseca i tako je bilo i u kategorizaciji od 31.5. - 30.9. Na upit tuženika, ako joj je nešto bilo nejasno u ugovoru i aneksu da li je pitala službenika u banci odgovorila je da nije. Vezano za temeljni ugovor rečeno joj je da je taj kredit povoljan. Na upit suca da objasni zašto povoljan odgovorila je jer je rečeno da je niska kamatna stopa i da je niska rata, a za aneks ugovora kako je rekla, to je Vlada intervenirala i nije imala razloga sumnjati. Na upit kad je sklapala temeljni ugovor nisu joj ni ponudili mogućnost sklapanja ugovora u eurima. Ponudili su joj ovaj ugovor u švicarcima. Nisu spominjali ni kunski ugovor ni ugovor u eurima u kreditu, već su joj ponudili ovaj u švicarcu, bio joj je prihvatljiv u to vrijeme. Nije išla pitati u druge banke vezano za ugovor u kreditu, srela je jednu osobu slučajno i rekla je da je bila u ovoj banci i da je povoljan. Na upit punomoćnika tužitelja, namjera joj nije bila stjecanje nekretnine za rentanje, nego za život, za rješavanje stambenog kredita. Renta od 2019. u ovom razdoblju, kada su počeli problemi u Uljaniku te da je bio takav splet okolnosti s koronom i sa svime. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti). Na ročištu od 15.12.2025.godine punomoćnik tuženika se suglasio da se zbog nedolaska svjedoka DL koristi njegov iskaz vezano za isti činjenični i pravni osnov iz predmeta P- 547/2019 (iste tužene). Iz iskaza imenovanog svjedoka u tom predmetu potvrđeno je u bitnom da se kod ovakvih ugovora radilo o standardnom obrascu banke, da može pretpostaviti da je rata kredita u CHF bila povoljnija od rate kredita u EUR-ima jer je bila niža kamatna stopa. Po iskazu imenovanog u tom razdoblju nije bilo govorao većim oscilacijama CHF odnosno valutnom riziku, odnosno u tom razdoblju se nije spominjalo ništa vezano za veće povećanje CHF odnosno vezano za veće povećanje visine kamatne stope. Po navodu imenovanog klijentima nije objašnjavano temeljem čega će se mijenjati kamatna stopa jer u ugovoru piše da je to po odluci banke, a na čemu se ta odluka temeljila to nije objašnjavano klijentima uz navod da klijent nije mogao mijenjati obrazac ugovora o kreditu.

21. Po ocjeni ovog suda predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kad opisuje joj je kredit trebao za rješavanje stambenog pitanja. Uostalom to je bilo u suglasju i sa člankom 2 predmetnog ugovora u kojem se jasno navodi da se kredit odobrava za kupovinu stana, list 151 spisa.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 31.8.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj i to kako niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke (što nije predmetom kondemnacije u ovoj parnici), tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF (kao uostalom i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke) koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF ( kao uostalom i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke što ponavlja se nije predmetom kondemnacije) tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe i to o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke (što nije predmet kondemnacije), kao i odredbe (što jest predmetom ove parnice) kojima se glavnica veže za valutu CHF i to u temeljnom ugovoru od 31.8.2006.godine.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi (kako onih o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke što nije obuhvaćeno ovom parnicom glede kondemnacije) te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice ali i svjedoka, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP-a.Naime okolnost što je tužiteljica uslijed egzistencijalne potrebe istu iznajmljivala na 2 do 3 mjeseca u godini zbog opće poznate činjenice da radnici u Uljaniku nisu dobivali plaću (dok je njezina kćerka išla na fakultet) po ocjeni ovog suda ne dovodi do zaključka tužiteljica nema status potrošača u kontekstu kad se sama tužena u aneksu na str. 142 spisa poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju čime tužiteljici samo potvrđuje taj status. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ZLZ i DLZ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovor. Stoga je valjalo i kao prethodno pitanje budući tužiteljica nije postavila deklaratoran tužbeni zahtjev utvrditi da su ništetne ugovorne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu (primjerice članci 2, 4 ). Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog aneksa predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužiteljice na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužiteljica izgubila pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju koje utječe i na egzistenciju prosječnog čovjeka da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine), tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 NL protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu N protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica aneksom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sama tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., NL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF što je predmet ove parnice (tako i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke,što nije predmetom tužbenog zahtjeva u ovoj parnici).

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev je postavljen kao kondemnatoran za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula koji ovdje nije istaknut ali se obrazlagao i kao prethodno pitanje) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi bi morao voditi računa o iznosu preplate ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Naime iz aneksa ugovoru o kreditu od 22.3.2016.godine doista proizlazi da je utvrđena preplata u iznosu od 11.965,54 kn (sada prema fiksnom tečaju 7,53450 to je iznos od 1.588,10 eura) pa bi opisni učinak konverzije valjalo uzeti u obzir. No tužiteljica je u podnesku od 30.7.2025.godine,list 451 do 452 spisa opisano i uzela u obzir budući ne potražuje zakonske zatezne kamate za razdoblje prije 1.10.2015.godine o čemu će biti riječi u nastavku.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 odnosno u (budući tužiteljica nije postavila poseban deklaratoran tužbeni zahtjev ) utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 31.8.2006.18.10.206.godine što je prethodno obrazloženo.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog od 12.05.2025. godine listovi 411 do 444 spisa utvrđeno je u bitnom da razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF i to od zaključenja Ugovora za razdoblje do 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od *5.366,08 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 4. Zatezna kamata na svaki pojedini iznos preplate na dan 30.09.2015. godine iznosi ukupno *1.768,45 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 4. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od *2.122,45 EUR, u kojem iznosu je viša nedospjela glavnica konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Manje plaćeni anuiteti kao razlika između iznosa kojeg bi tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute CHF na dan isplate kredita i stvarno plaćenog iznosa anuiteta, odnosno negativne tečajne razlike za razdoblje od početka otplate do 30.09.2015. godine ukupno iznose *753,96 EUR kako je specificirano u stupcu 12 Tabele br. 5. Zatezna kamata na svaki pojedini iznos manje plaćenih anuiteta (negativnih tečajnih razlika) na dan 30.09.2015. godine iznosi ukupno *731,08 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 5. Razlike anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj kredita i to neto tečajne razlike kao razlike pozitivnih i negativnih tečajnih razlika s izvršenim umanjenjem pozitivnih za negativne tečajne razlike za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *4.612,12 EUR kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6. Zatezna kamata na neto tečajne razlike kao razlike pozitivnih i negativnih iznosa na dan 30.09.2015. godine iznosi ukupno *1.283,12 EUR kako je specificirano u stupcu 4 Tabele br. 6. Tečajne razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite banaka u relevatnom razdoblju (10,04% p.a.) ukupno iznose * 4.612,12 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7. U obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine tuženik je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti od 124.969,42 HRK (sa 423.283,23 HRK na 298.313,81 HRK). Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene tečaja utvrđene ovim vještačenjem, odnosno istima su namirivane obveze po konvertiranom kreditu.

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka budući je sačinjen vrlo detaljno sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka i specificirala svoju zatraživši isplatu iznosa od 5.546,43 eura, list 453 spisa, stav I izreke ove presude, sa kamatom samo na iznos od 5.366,08 eura. Naime tužiteljici pripada na ime razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu iznos od 5.366,08 eura. Kako je valjalo uzeti u obzir iznos preplate od 1.588,10 eura (list 142 spisa) to tužiteljici pripada sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate iz stavka I izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj teče počev od 1.10.2015.godine tj. prvog slijedećeg dana nakon konverzije od 30.9.2015.godine pa do isplate a sve na način kako je to glede kamate navedeno u stavku I izreke ove presude. Tužiteljici bi pripala i ukupno obračunana zatezna kamata od 1.768,45 eura obračunata na svaki pojedini iznos preplate do 30.9.2015.godine. Međutim tužiteljica je tu svoju tražbinu umanjila prihvaćajući preplatu po konverziji za iznos od 1.588,10 eura (učinak konverzije) nakon čega preostaje nepodmireni iznos zateznih kamata od 180,35 Eura koji pripada tužiteljici, stav I izreke presude. Međutim tužiteljici ne pripada zakonska zatezna kamata na taj preostali iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata jer dok god postoji glavna tražbina iz koje je proizašla ta kamata (kao sporedna tražbina) na opisani iznos kamata ne može teći zatezna kamata jer bi se radilo o anatocizmu. Stoga je valjalo jedino u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjeva tužiteljice prema tuženoj u dijelu u kojem je tražila tijek zakonske zatezne kamate na iznos od 180,35 EUR-a od presuđenja do namirenja, kao neosnovan, stav II izreke ove presude.

39. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada na iznos od 5.366,08 eura propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate iz stavka I izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj upravo od navedenog datuma budući je tužena bila nepošteni stjecatelj (članak 1115 ZOO-a).

40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tužena je na ročištu od 15.12. 2025.godine odustala od saslušanja osobnog bankara, ali se usprotivila objektivnoj preinaci tužbe koju je temeljem članka 190 ZPP-a valjalo dopustiti te odlučiti kao u izreci ovog rješenja. Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 15.12.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe saslušavanja vještaka usmenim putem list 2 tog zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 27.1.2026.godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 28.1.2026. godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a budući je tužiteljica uspjela u najvećem dijelu u ovoj parnici.

43. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupan po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 15.11.2024., 30.7.2025. po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 24.10.2024., 11.11.2025. i 15.12.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 600 bodova ili 1.200,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 300,00 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.500,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 600,00 eura (sukladno računu vještaka list 446 spisa) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 26,55 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP- a. Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 2.126,55 eura (ili 1.500,00 eura + 600,00 eura + 26,55 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO- a koja na taj iznos teče od 28.1.2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.

44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe za tužbu budući je od iste oslobođena sukladno Izmjenama i dopunama ZOSP-a NN

51/23 tj. članka 6 istih.

U Puli, 28. siječnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.