REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 60-P-4880/2024-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po Sofiji Petković, odvjetnici, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužtielja Marinele Marić, odvjetnice I punomoćnika tuženika Azre Čustović, odvjetnice, dana 29. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e :

1.Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 918-50-4251847 od 11. srpnja 2007. godine zaključenog između tužitelja CĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju CĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 372,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.7.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju CĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od € 1.106,18 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj navodi u tužbi da je kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom ugovor o kreditu broj 918-50-4251847 od 11. srpnja 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.412,36 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 372,62 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Stranica 2 od 3 Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. 2. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. 8. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. 9. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. 10. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. 11. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. DOKAZ: presuda Županijskog suda u Puli, Gž-311/18 od 3.9.2018.; 12. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. 13. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. 15. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi. 16. Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena.

17. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. 18. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. 19. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. 20. Tuženik u smislu navedenog osobito ukazuje na činjenicu da je tužba podnesena 19 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. 21. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom usve isprave u spisu, kao I dokaz sadlušanjem tužitelja.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je i dio tužbenog zahtjeva - u odnosu na koji je drugostupanjski sud vratio postupak na ponovno suđenje

- osnovan.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom navedeni ugovor o kreditu pobliže označene u izreci ove presude, a zbog prijevremene otplate kredita naplaćena je "naknada" u iznosu od €372,62.

U ovom je postupku saslušan tužitelj kao stranka. Nije mogao pregovarati o konkretnim odredbama ugovora, dakle što se tiče naknade. Ugovor je zaključivao u banci, koliko se sjeća, ne sjeća se da li je bilo unutar ili izvan radnog vremena banke. Na upit tko je ugovor pripremio, navodi da je "to sve bilo u banci" . Misli da mu nije objašnjeno od kojih se sve troškova sastojala naknada banke. Vozilo je koristio za vlastite potrebe, za sebe. Ugovor je pročitao, ne sjeća se detalja. Na upit da li je imao kakvih nejasnoća u vezi ugovora, tužitelj daje nejasan odgovor, dojam suca je da nije razumio pitanje.

Iskaz tužteilj je ocijenjen kao iskren I istinit, te životno logičan I uvjerljiv.

Sporno je pitanje za tuženika, da li je ništetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 3., iako je tuženiku jako dobro poznata sudska praksa koja na to pitanje odgovora vrlo jasno – primjer: ŽS Zg Gž-4683/2022 i brojne druge odluke.

Tako, na ovo pitanje ovaj sud – opet - odgovara u cijelosti potvrdno.

Vezano za pitanje prigovora zastare koji ističe paušalno tuženik, pretpostavka udovoljenju kondemnatornog dijela tužbe je utvrđenje ništetnosti određenih dijelova ugovora, što a priori znači da valja imati na umu odredbu čl. 328. Zakona o obveznim odnosima koji jasno navodi da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Osim toga, rok zastare ionako počinje teći tek od utvrđenja nitšetnosti sukaldno stavu Vrhovnog suda.

Utužena visina potraživanja među stranka i dalje nije sporna, sporna je osnova.

Odredbom čl. 3 istog ugovora, piše da cit: "3./TREĆE/ NAKNADA 3,30% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita " kraj citata, l. 17 spisa.

Čl. 3 tog ugovora, prethodno citiran, sadrži tzv. "naknadu" – jednokratnu, od iznosa kredita 3,30%, a koji postotak je sam za sebe ionako nevjerojatno visok.

Stav ovog suda – a bez iznimke dakle i drugostupanjskih sudova koji su takav stav potvrdili kao pravilan, a što tuženik jako dobro zna ali se i dalje uporno parniči - je slijedeći: tuženik na takvu "naknadu" nema pravo.

Prvo, o samoj se odredbi očito nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom, i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strane postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem.

I inače nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).

Nikakvi pregovori oko ikakvih ugovornih odrednica s tuženikom sasvim sigurno nisu niti mogući, nikada kada su u pitanju „obični“ građani – to bi možda bilo jedino moguće kada bi u pitanju bile druge osobe, najčešće pravne osobe poput velikih tvrtki ili države i sl., a tuženik drugačije nije niti dokazao

Drugo, logično je stoga za zaključiti, da nije bilo niti nikakvih pojašnjenja od strane tuženika, koji nije smatrao niti potrebnim uopće razgovarati s tužiteljem kod sklapanje istog te da je ovaj tip ugovora bez ikakvih iznimaka uvijek – pa tako i tužiteljici, prezentiran kao nešto apsolutno nepromjenjivo.

Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužitelja (kao i ostalih osoba odnosno tužitelja na ovom sudu, a koje su se našle u identičnoj situaciji).

Ovom prilikom posebno je važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu pravnu osnovu za naplaćivanja takve naknade.

Zašto? Iz jednostavnih logičkih i juridičkih razloga:

- prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena navedenog zaposlenika/ce banke – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";

- drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata koje je tužitelj plaćao kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužitelj tu "naknadu" nikada niti nije dobio natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;

- i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju tužitelj uopće trebao platiti, tako da se opet može zaključiti da ne predstavlja ništa drugo nego ekstra profit banke bez mikakvog valjanog pravnog temelja. Bitno je istaknuti, da sama riječ naknada znači da treba nešto tuženiku navodno nadoknaditi, a uopće nije jasno što bi njemu trebalo nadoknaditi, pa je i sam termin "naknade" očito korišten od strane tuženika potpuno proizvoljno.

U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a tako i u konkretnom slučaju, a sve na štetu tužitelja.

Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparentna u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.

No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO- a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve "naknade", osim sasvim jasne želje za stjecanjem nepoštenog profila na novčanu štetu tužitelja.

Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, naravno sa kamatama po odredbi čl. 29 ZOO-a, upravo kako je i zatraženo u tužbi od dana naplate naknade (čl. 183. ZOO-a).

Sudska praksa koju je dostavio tuženik u konkretnom slučaju nije od nikakvog značaja na ovaj parnični postupak, uz napomenu da u konkretnom slučaju nije riječ o nikakvoj "zabrani manjeg značenja".

To iz razloga što je konkretan utuženi iznos be sumnje ekonomski potpuno beznačajan u svakom smislu za tuženika kao banku – međutim ni takvog "beznačajnog" kakav jest za tuženika, tuženik ga se ne želi odreći kako smo naprijed vidjeli. Iznos međutim ije beznačajan za tužitelja kao građana koja živi u ovoj zemlji te mu je sasvim sigurno bitan svaki € za normalan život.

Preostala argumentacija tuženika nije odlučna pa nije niti posebno obrazlagana.

Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika: za sastav tužbe, 1 podneska i 2 zastupanja na ročištu, svaka radnja po Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1, ukupno €800 uz PDV-t 25% iznosi € 1000, što uz sudske pristojbe na tužbu i presudu od po € 53,09 iznosi ukupno € 1.106,18. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju kamate po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, tekuće od dana donošenja ove odluke pa do isplate.

Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 29. siječnja 2026. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. pun. Tužitelja –pristojba € 53,09

2. pun. tuženika