Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2006/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1608/2020-19 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1608/2020-19 od 27. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 64.787,03 kn/8.598,72 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 28. studenoga 2019. do isplate, kao i isplatu troška postupka.
2. Žali se tužitelj pobijajući presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je neosnovana.
5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime štete radi isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 30. rujna 2019. zbog posljedica prometne nezgode koju je prouzročila osiguranica tuženika.
6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
7. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi:
- da je osiguranik tužitelja DŠ stradao u prometnoj nezgodi dana 18. veljače 1981. koju je skrivila osiguranica tuženika ŠŠ upravljajući osobnim vozilom; da je odgovornost tuženika utvrđena pravomoćnom presudom Okružnog privrednog suda u Zagrebu broj P-2066/91 od 31. listopada 1991., dok je u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu za naknadu štete pod brojem Pn-1603/82 između tuženika i osiguranika tužitelja, utvrđena suodgovornost osiguranika tužitelja od 25%;
- da je na temelju zadobivenih ozljeda osiguraniku tužitelja rješenjem tužitelja od 4. prosinca 1984. priznato pravo na invalidsku mirovinu;
- da je tužitelj za utuženo razdoblje s osnova invalidske mirovine isplatio ukupno 86.382,70 kn pa potražuje štetu umanjeno za doprinos osiguranika HZMO u prometnoj nesreći od 25%.
9. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude zaključuje kako osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., dalje: ZOOP), a kako je po navodima tužbe uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja ozljeda izvan rada, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga odbija tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu citirane odredbe ZOOP-a niti odgovornost osiguranice tuženika za nesreću.
10. U ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava odnosno da li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. dalje: ZMO) kako tvrdi tužitelj jer da je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog Zakona ili primjenom odredbi ZOOP kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik.
11. Po ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je predmet spora raspravio primjenom odredbi ZOOP-a, koji je lex specialis koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a s obzirom na tuženika - osiguravajuće društvo u ovome predmetu (tako Vrhovni sud u Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.).
12. Naime, odredbom članka 161. stavak 1. ZMO određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (stavak 2. točka 1.).
13. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), time da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjernim iznosima mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
14. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju riječ je o obveznom osiguranju u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja, u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja, primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP. Stoga je suprotno žalbenim navodima tužitelja u ovoj pravnoj stvari valjalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja", a ne prema odredbama ZMO-a.
15. Za odluku u sporu tužitelja protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme njezina nastanka, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nesreće (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022.).
16. Sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), a što je ujedno i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Rev- 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Revd- 1227/2021 od 12. travnja 2021. i dr. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka, po stavku 2., smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
17. Za ukazati je također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.
18. Nadalje, kako je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.
19. Također je ukazati na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, naime taj Zakon da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Radi toga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP.
20. Suprotno žalbenim navodima tužitelja u citiranoj presudi Vrhovni sud obrazlaže i to da je činjenica da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Također slijedi i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
21. Dakle, prema članku 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa kako iz spisa predmeta ne slijedi da bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.
22. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.
U Splitu 28. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Vedrana Perkušić
