Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2008/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Arnoldu Čadi, odvjetniku u Dugom selu, protiv tuženice ŠK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mladenu Obradoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice, te tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2984/2019-38 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, dok se žalba tužiteljice djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2984/2019-38 od 31. ožujka 2025. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, dok se preinačava u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke (odluci o trošku) i u tom dijelu sada glasi:
„Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 580,37 eura, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tuženici na ime troška žalbenog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 53,00 eura, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda od 31. ožujka 2025. utvrđeno je da je tužba u ovom predmetu povučena za iznos od 11.718,50 eura, dok je pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo tuženici s osnova neovlaštenog korištenja 1/12 dijela kuće u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 14. siječnja 2019. isplatiti tužiteljici iznos od 5.881,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te s osnova neovlaštenog korištenja 2/12 dijela kuće u razdoblju od 9. travnja 2013. do 14. siječnja 2019. iznos od 6.524,00 eura sa zateznim kamatama kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.
2. Odlukom o trošku odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.
3. Žali se tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom III. izreke (u odluci o trošku) zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22, 153/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači odnosno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je i trošak žalbenog postupka.
4. Tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o trošku (točka III. izreke) i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se ista preinači shodno žalbenim navodima, te njoj obistini trošak žalbenog postupka.
5. Na žalbe nije odgovoreno.
6. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.
7. U ovoj fazi postupka sporan je zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da joj tuženica naknadi korist koju je imala od upotrebe njenog suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina.
8. U konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).
9. U provedenom postupku je utvrđeno:
- da su parnične stranke suvlasnice predmetnih nekretnina,
- da je prema podacima iz zemljišnih knjiga - tužiteljica suvlasnica u 3/12 dijela,
- da je tužiteljica kao suvlasnica imala volju i želju izvršavati suposjed suvlasničke nekretnine, koju je tuženici i iskazala, ali ju je ona u tome onemogućila,
- da je naime, tuženica u utuženom razdoblju posjedovala i suvlasnički dio tužiteljice, iako je ona na to nije ovlastila, te ju je na odgovarajući način pozivala na predaju, čime je tuženica znala da joj ne pripada pravo na posjed, pa ju je tretirati nesavjesnom posjednicom i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe i tako obveznicom isplate tužiteljici koristi koje je od upotrebe ovih nekretnina imala za vrijeme svojeg posjedovanja, a razmjerno njenom suvlasničkom dijelu,
- da je tužiteljica bila pokrenula i parnični postupak za predaju predmetnih nekretnina u suposjed, koji je vođen pod brojem P-612/19 na Općinskom sudu u Sesvetama, time da je postupak završen zaključenjem sudske nagodbe dana 14. siječnja 2019. godine na način da je tuženica predala tužiteljici primjerak ključa i platila parnični trošak,
- da je visina koristi utvrđena vještačenjem na koje stranke nisu imale primjedbi.
10. Temeljem gornjih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, ispravno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke prihvatio tužbeni zahtjev.
11. S obzirom na iznijeti činjenični osnov, predmet spora za sagledati je primjenom članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV).
12. Naime, u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. listopada 2009. (Su-IV- 188/09-7), ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje.
13. Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2013. kada je navedeno:
"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."
14. Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se prema odredbi članka 164. i članka 165. ZV-a.
15. Odredbom članka 165. ZV-a uređen je „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, te je njome propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s odredbom članka 18. stavak 3. ZV-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“
16. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženica bila nepošteni posjednik predmetnih nekretnina za cijelo utuženo razdoblje jer je obzirom na utvrđene okolnosti znala da joj ne pripada pravo na isključivi posjed ovih nekretnina već samo na suposjed s tužiteljicom, pa stoga njeno vršenje posjeda nema potrebnu kvalitetu - poštenje u smislu odredbe članka 18. stavka 3. ZV-a, radi čega je tuženica kao nepošteni posjednik u obvezi isplatiti tužiteljici sve koristi koje je u tome razdoblju od nekretnine imala, kako to cijeni i sud prvog stupnja kada je tretira nesavjesnom odnosno nepoštenom posjednicom u svom tom razdoblju - i (time) obveznicom isplate tužiteljici (u smislu navedenih odredaba članka 165. ZV-a) svih „stečenih plodova“ i onih koje je propustila „ubrati“, odnosno svih koristi koje je u tome razdoblju od nekretnina imala.
17. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda te „plodove“ ili tu „korist“ može činiti i iznos najamnine koju bi inače za tu nekretninu nepošteni posjednik trebao plaćati, poštujući načelo monetarnog nominalizma iz odredbe članka 21. ZOO-a, u nominalnom iznosu te najamnine, i to kako bi ova dospijevala za naplatu s tim da je u predmetnom slučaju prvostupanjski sud raspolagao s više elemenata koji su ukazivali na vrijednost koristi koju je tuženica imala od predmetne nekretnine, a što je sve potvrđeno i nalazom, te mišljenjem vještaka na koje stranke nisu imale primjedbi.
18. Glede preostalih navoda za navesti je kako vlasnik svoj zahtjev za naknadu od nepoštenog posjednika može postaviti zajedno sa zahtjevom na izručenje posjeda, ali, kao u konkretnom slučaju i samostalno. Zahtjev za naknadu zastarijeva za tri godine od dana predaje stvari posjedniku, ali tako dugo dok stvar nije predana vlasniku (ovdje je predaja bila 14. siječnja 2019., a tužba je podnesena 21. svibnja 2019.) ne počinje teći taj zastarni rok (članka 165. stavak 2. ZV-a), pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja kako prigovor zastare nije osnovan.
19. Slijedom iznijetog, a budući tuženica ničim ne dovodi u sumnju utvrđenje da je u spornom razdoblju ostvarena korist bila upravo ona koju je prvostupanjski sud utvrdio, ispravno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da na ovu tužiteljica s osnovom polaže pravo.
20. Inače utvrđeni suvlasnički omjeri odgovaraju stanju u zemljišnim knjigama. Navedeno zemljišnoknjižno stanje koje proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige moguće je osporavati, ali je u tom slučaju teret dokaza na osobi koja to stanje osporava tj. tuženici.
21. Pored toga za naglasiti je kako shodno odredbi članka 352. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, a što ovdje nije slučaj.
22. U odnosu na odluku o trošku prvenstveno je za istaći kako u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva (članak 158. stavak 1. ZPP-a), i to u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, a kako je to pravilno imao u vidu i sud prvog stupnja kod donošenja ove odluke.
23. Međutim, kada je tuženica osporavala osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u potpunosti, zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužiteljica prethodno snosila troškove, tužiteljici se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti (iznos od 580,37 eura). Navedeno pravno shvaćanje zauzeo je i revizijski sud u svojim odlukama poslovni broj Rev-482/2023 od 4. siječnja 2024., Rev 311/2022-3 od 19. ožujka 2024., Rev 660/2021 od 14. rujna 2021., Rev 291/2015-2 od 2. listopada 2018. i dr.
24. Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.
25. Tužiteljici je na ime troškova žalbenog postupka priznat iznos od 53,00 eura, s obzirom na vrijednost pobijanog dijela i uspjeh u žalbenom postupku.
26. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer ista nije uspjela sa svojom žalbom.
U Splitu 28. siječnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
dr. sc. Daniela Pivčević
