Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3377/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OB (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mira Matuško Blažević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2088/2023-39 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2088/2023-39 od 30. listopada 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o trošku pod točka IV. izreke za iznos od 1.140,45 eura s pripadajućim kamatama, dok se za više traženo preko iznosa od 1.140,45 eura do iznosa od 2.015,45 eura s pripadajućim kamatama zahtjev tužitelja za naknadu troška odbija kao neosnovan (dakle, za iznos od 875,00 eura).

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 188-50-3755431 sklopljenog dana 2. 11. 2006. godine između tužitelja OB (OIB [osobni identifikacijski broj]) te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, kao kreditora, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću, pod brojem OU- 999/06, u dijelu u kojem je korisnik kredita obvezan platiti kamatu koja se mijenja temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, a preko prvotno ugovorene kamatne stope od 5,20%.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 188-50-3755431 sklopljenog dana 2. 11. 2006. godine između tužitelja OB (OIB [osobni identifikacijski broj]) te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, kao kreditora, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću, pod brojem OU- 999/06, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarske franke (CHF).

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.251,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,33 eura od 31.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,56 eura od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,76 eura od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,06 eura od 31.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,10 eura od 28.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,58 eura od 31.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,14 eura od 30.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,65 eura od 31.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,35 eura od 30.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,23 eura i od 31.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,97 eura od 31.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,82 eura od 30.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,06 eura od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,36 eura od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,01 eura od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,78 eura od 31.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,92 eura od 28.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,03 eura od 31.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,06 eura od 30.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,95 eura od 7.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,32 eura od 21.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,95 eura od 6.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,25 eura od 7.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,69 eura od 30.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,97 eura od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,04 eura od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 65,40 eura od 9.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,53 eura od 31.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 58,34 eura od 28.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,49 eura od 31.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,36 eura od 30.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 74,95 eura od 31.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,96 eura od 6.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,87 eura od 26.7. 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,06 eura od 26.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,42 eura od 26.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,78 eura od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,04 eura od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,61 eura od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 81,58 eura od 31.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,12 eura od 29.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,36 eura od 31.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,22 eura od 30.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,49 eura od 4.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,35 eura od 3.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,92 eura od 3.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,31 eura od 31.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,85 eura od 30.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,54 eura od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,32 eura od 3.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,07 eura od 3.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,11 eura od 4.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 79,02 eura od 4.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 79,54 eura od 3.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,22 eura od 30.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 70,01 eura od 31.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 69,82 eura od 30.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 71,59 eura od 3.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,44 eura od 3.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 78,37 eura od 30.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 76,34 eura od 31.10.2013. pa do isplate i

- na iznos od 77,78 eura od 30.11.2013. pa do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.015,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (30.10.24.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istom kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana 2. studenog 2006. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i valutnu klauzulu u CHF, pa je taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljen u neravnopravan položaj i njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o ta dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

8. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te je ispravno naložio tuženiku u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, dok je tužitelj sa zahtjevom za isplatom preplaćenih iznosa s osnove promjene kamatnih stopa u iznosu od 1.077,27 eura pravomoćno odbijen radi zastare.

9. Glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP/03).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplaćeni iznos s tog osnova iznosi 3.251,14 eura.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tužitelj stoga pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi, a radi ostvarenja eventualnih prava s tim u vezi.

13. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

15. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

16. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja, dok saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredit tuženik nije predložio, čime je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Također je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U- III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

17. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

19. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

20. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

21. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti preplaćene iznose s osnove razlike tečaja CHF.

22. Navedenim, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa te osnove, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Inače, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

23. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

24. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25. Slijedom iznesenog, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

26. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati donesena je 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., to u konkretnom slučaju zastara s tim u vezi nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO-a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani u svezi vraćanja preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja CHF.

27. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

28. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

29. Pored toga, sukladno mišljenju Ustavnog suda za primijetiti je da tuženik na glavnoj raspravi nije osporio istinitost iskaza korisnika kredita u dijelu koji se odnosi na njegovo svojstvo potrošača i nije predložio da se radi utvrđivanja stvarne svrhe korištenja kredita pribave određeni materijalni dokazi ili saslušaju i neki drugi svjedoci.

30. Inače, u skladu s načelima kontradiktornosti i jednakosti oružja tuženiku je tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da o bitnim činjeničnim i pravnim aspektima iznosi argumente, osporava navode korisnika kredita, te predlaže i izvodi dokaze, dok pobijana prvostupanjska presuda izričito odgovara na navedene prigovore dostatnim i relevantnim razlozima. Utoliko su tuženiku bila osigurana primjerena postupovna jamstva pravičnog suđenja o njegovim prigovorima pa tako i da se ugovor o kreditu sklopljen s tuženikom ne može smatrati potrošačkim ugovorom u smislu članka 3. točke 1. ZZP-a/03.

31. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 261. st. 3. ZPP-a jer nije bilo nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka za financije niti se pojavila sumnja u pravilnost njegovog nalaza i mišljenja, koja bi opravdavala postupanje suda u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a odnosno traženje mišljenja drugih vještaka.

32. Međutim, sukladno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pogrešno je ocijenio uspjeh stranaka u postupku, jer je zanemario činjenicu kako je prethodno pravomoćno odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zastarjelo potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope.

33. Stoga je odluku o parničnom trošku trebalo donijeti primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, a ne članka 154. stavak 1. ZPP-a.

34. Uspjeh tužitelja u postupku iznosi 75%, a tuženika 25% (deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbene zahtjeve na činidbu trebali su poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenih zahtjeva na činidbu čime se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti tužbenih zahtjeva na činidbu, tako i u pravnom shvaćanju Rev-688/2000. od 7. siječnja 2004.). Njihovim prebijanjem proizlazi kako je tužitelj uspio u postupku sa 50%.

35. S druge strane, prvostupanjski je sud tužitelju pravilno obračunao iznos od 1.750,00 eura na ime troška sastava tužbe i podnesaka, te zastupanja na ročištima, sve s PDV-om. Ovaj iznos je trebalo umanjiti razmjerno tužiteljevom uspjehu u postupku čime je dobiven iznos od 875,00 eura. Istom je onda pridodan iznos od 265,45 eura na ime troškova vještačenja, tako da tužitelju za prvostupanjski postupak pripada trošak u iznosu od 1.140,45 eura, a ne od 2.015,45 eura kako to cijeni sud prvog stupnja.

36. Radi svega iznesenog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti, jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, a koji se odnosi na sporedno potraživanje.

U Splitu 28. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević