Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2017/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Lovorki Franceschi, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ljubici Vuković, odvjetnici u Splitu, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-19/2025 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-19/2025 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude iseliti iz nekretnine- u naravi stan broj 12, ulaz 2, prizemlje, u površini 52 m2, položen u zgradi anagrafske oznake [adresa]., 2. i 3. (zgrada šifre 103) sagrađenoj na čest zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] ( ranije čest. zgr. [katastarska čestica]) Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], te predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici.“

2. Odlukom o trošku obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 2.387,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate (točka II. izreke prvostupanjske presude).

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), uz prijedlog da se ista preinači shodno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražila je i trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice i naloženo je iseljenje tuženika iz predmetnog stana i predaja istog u posjed tužiteljici pozivom na članak 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV).

7. Odredba članka 161. ZV-a propisuje kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a odredba članka 162. ZV-a određuje kako vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Radi se o dva suprotstavljena privatna interesa fizičkih osoba (interesu tužiteljice koja je vlasnica stana te interesu tuženika, neovlaštenog posjednika stana).

8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

9. U utvrđenju relevantnih činjenica prvostupanjski sud je ispravno cijenio iskaze saslušanih stranaka i svjedoka i sve to u kontekstu isprava pregledanih u postupku.

10. Ova ocjena dokaza u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica izvršena je naime, od strane suda prvog stupnja sukladno odredbi članka 8. ZPP-a.

11. Pored toga, postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjima (članak 220. i članak 304. ZPP-a) prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je konkretni predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka o tužbenom zahtjevu, pa protivni žalbeni navodi nemaju opravdanja.

12. Isto tako, za napomenuti da je sud taj koji odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), odnosno ne mora ni izvesti one predložene dokaze ako okolnost na koju su predloženi je već utvrđena na drugi način.

13. Osim toga, žalitelj ni na koji način nije učinio vjerojatnim nemogućnost pružanja dokaza tijekom trajanja postupka.

14. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer se iz prvostupanjske odluke u cijelosti može utvrditi zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, pa se prvostupanjska presuda može valjano ispitati.

15. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, a nakon što je utvrdio:

- da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine,

- da tuženik niti njegovi prednici, tj. njegovi roditelji ne raspolažu valjanom odlukom o dodjeli predmetnog stana na korištenje, radi čega je predmetni stan pravomoćno vraćen predniku tužiteljice, a tužiteljica ga je naslijedila temeljem rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-62/2015,

- da tuženik nema valjani obveznopravni ili stvarnopravni temelj za posjedovanje predmetnog stana,

- da je nalaganje iseljenja i predaja u posjed predmetnog stana tužiteljici utemeljeno na zakonu, jer ovi zahtjevi proizlaze iz članka 161. i članka 162. ZV-a i usmjereni su na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava vlasništva i slobode uživanja prava vlasništva, dok tuženik nema valjanu pravnu osnovu za posjed stana, a niti je ostvario dovoljno jaku stvarnu i trajnu vezu sa tom nekretninom, pa se ne može smatrati da taj stan predstavlja njegov dom u smislu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija),

- da tužiteljica svoje pravo vlasništva u njegovom punom sadržaju može ostvariti isključivo nalaganjem tuženiku da joj stan preda u posjed,

- da mjera iseljenja tuženika koji koristi stan u vlasništvu privatnih osoba, bez valjane pravne osnove, zadovoljava i zahtjev razmjernosti i nužnosti jer je tužiteljica u potpunosti spriječena služiti se predmetnim stanom, a njen interes za zaštitom vlasništva preteži nad interesom tuženika i u okolnostima ostvarenja prava na dom,

- da se opravdani cilj tužiteljice ne može postići blažom mjerom (nijedna od stranaka nije ni spominjala neku blažu mjeru od iseljenja) i miješanje u pravo tuženika (njegovim iseljenjem) je razmjerno potrebi tužiteljice u odnosu na potrebe tuženika odnosno prednost treba dati pravu vlasništva tužiteljice,

- da je miješanje u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu, odnosno razmjerno je cilju koji se teži ostvariti,

- da je boravkom u predmetnoj nekretnini tuženik uskratio tužiteljici mogućnost useljavanja,

- da tužiteljica nije bila „nemarna“ oko brige za ostvarenja prava koja proizlaze iz vlasništva.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica kao vlasnica aktivno legitimirana na podnošenje tužbe, a da je tuženik pasivno legitimiran jer se nalazi u posjedu predmetnog stana.

17. U odnosu na istaknuti prigovor povrede prava na dom za istaći je kako je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) dao tumačenje sadržaja prava na dom u hrvatskim predmetima Bjedov protiv Hrvatske (br. 42150/09, § 57, presuda od 29. svibnja 2012.), Orlić protiv Hrvatske (br. 48833/07, presuda od 21. lipnja 2011.) i Paulić protiv Hrvatske, (br. 3572/06, presuda od 22. listopada 2009.).

18. U predmetu Bjedov protiv Hrvatske ESLJP navodi:

"Dom je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije 'dom' koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996- IV, stavci 52.-54. i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., stavak 63.; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenog 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13, str. 40 i Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 36., ECHR 2004-XI /izvaci/). Stoga je pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao 'dom' činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.)."

19. Dakle, s konvencijskog stajališta pojam „doma“ samostalan je pojam koji ne ovisi o klasifikaciji prema domaćem pravu (Chiragov i drugi protiv Armenije [W], stavak 206.). Prema tome, odgovor na pitanje predstavlja li stambeni objekt „dom“ zaštićen člankom 8. stavak 1. EKLJP ovisi o činjeničnim okolnostima, odnosno o postojanju dostatne i neprekinute veze s određenim mjestom (Winterstein i drugi protiv Francuske, stavak 141.).

20. Pojam „doma“ može se odnositi na dugoročno stanovanje, na godišnjoj razini tijekom dužih razdoblja, čak i u kući koja pripada srodniku (Menteş i drugi protiv Turske, stavak 73.). Pojam „doma“ nije ograničen samo na zakonito uspostavljene domove (U protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavak 54.), a na njega može polagati pravo i osoba koja živi u stanu čiji najam ne glasi na njezino ime (Prokopovich protiv Rusije, stavak 36.) ili koja je prijavljena da živi negdje drugdje (Yevgeniy Zakharov protiv Rusije, stavak 32.).

21. Ustavni sud je prihvatio tumačenje sadržaja prava na dom, zajamčenog člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav), kako ga u svojoj praksi tumači ESLJP (primjerice predmet broj: U-III- 349/2018 od 6. veljače 2020., www.usud.hr).

22. U odnosu na istaknuti prigovor prava na dom, sud prvog stupnja proveo je test razmjernosti.

23. Odredbom članka 8. Konvencije određeno je u stavku 1. da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Nadalje, odredbom članka 34. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je pravo na nepovredivost doma kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda.

24. Zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru - tužiteljici, postoji njen interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (članak 48. Ustava), pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženiku, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužiteljici (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.).

25. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti posjednika „doma“ od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela, ali kada se radi o zaštiti prava vlasništva fizičke osobe koje je zaštićeno i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, radi se o dva privatna interesa koja oba uživaju konvencijsku i ustavnu zaštitu (u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. navodi se da je pravo vlasništva prevagnulo nad pravom podnositeljice na poštovanje njezina doma, jer je potonje pravo u potpunosti sprječavalo vlasnika da se služi spornim prostorijama).

26. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju iseljenje (miješanje) teži legitimnom cilju jer bi se provelo radi predaje stana vlasnici, a tuženik nije nositelj stanarskog ni nekog drugog prava na predmetnom stanu, te je i nužno kako bi vlasnica mogli u punom opsegu ostvarivati sadržaj prava vlasništva, a tuženik je znao kako je razdoblje korištenja sporne nekretnine ograničeno te da će se iz nje morati iseliti. Nadalje, interes vlasnika u predmetnom slučaju prevaže nad interesom posjednika – tuženika, koji svoje stambeno pitanje nakon zahtjeva tužiteljice za njegovo iseljenje nije ni pokušavao na neki drugi način riješiti, te to odbija i dalje učiniti i nastavlja koristiti nekretninu na isti način.

27. Iz navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima na odgovarajući način proveo test razmjernosti, te ispravno dao prednost pravu vlasništva tužiteljice, koje pravo je utemeljeno na zakonu, usmjereno je na postizanje legitimnog cilja, te nužno u demokratskom društvu (kako bi se izbjegao nastanak veće štete vlasniku), a miješanje (iseljenje) je neophodno i potrebno obzirom na okolnosti slučaja. Opravdani cilj ne može se postići blažom mjerom, dok je dodatnim provjerama savjesnosti obiju stranaka, posebno tuženika, sud prvog stupnja pravilno ocijenio kako je mjera iseljenja razmjerna cilju koji se želi postići.

28. Tuženik boravi u predmetnom stanu u vlasništvu tužiteljice samovlasno, bez ikakve pravne osnove. Dakle, svjestan da će morati napustiti predmetni stan i da u istom nije ovlašten stanovati, a unatoč tome u istom je nastavio živjeti i nakon obraćanja tužiteljice da ga napusti radi čega je i pokrenut parnični postupak radi njegovog iseljenja.

29. Polazeći od tih činjenica, uvažavajući pritom sve okolnosti konkretnog slučaja pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je sporna mjera iseljenja opravdana jer je zakonita i slijedi legitimni cilj zaštite imovine, odnosno zaštite prava vlasnika, te je razmjerna cilju kojem teži i time nužna u demokratskom društvu (jer bi suprotno stajalište onemogućavalo vlasnika da iseli bespravne korisnike i da zaštiti svoju imovinu od samovlasnog zaposjedanja i korištenja).

30. Stoga, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise, te je njegova odluka obrazložena i zasnovana na zakonu.

31. U svezi preostalih žalbenih navoda treba reći da se žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava može temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju.

32. Ipak, žalitelju je za ukazati kako za stjecanje prava vlasništva dosjelošću se zahtijeva ispunjavanje određenih pretpostavki, prije svega da stjecatelj ima posjed određene kvalitete i da posjed traje zakonom određeno vrijeme (kao i da stvar koja je predmet dosjedanja bude sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti kao i da je stjecatelj sposoban tu stvar steći u vlasništvo dosjelošću). Pitanje poštenja, odnosno savjesnosti posjeda, po prirodi stvari, ovisi o činjeničnim utvrđenjima svakog konkretnog slučaja prema kojima se zaključuje o kvaliteti posjeda potrebnoj za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Posjed je pošten ovisno o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom. U konkretnom slučaju tuženikov posjed objektivno nije u skladu s pravom na posjed, te je tuženik znao da mu ne pripada pravo na posjed, čime ga je za smatrati nepoštenim posjednikom. S tim u vezi također treba reći kako s posjedom ne prelazi i kvaliteta poštenja odnosno nepoštenja koju je posjed imao kod prednika, nego se ona iznova stvara kod stjecatelja, ovisno o njegovom vlastitom poštenju ili nepoštenju.

33. Odluka o troškovima postupka je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te je trošak ispravno obračunat. Pogrešno žalitelj smatra kako je tužitelju trebalo obistiniti jednokratnu nagradu za prvostupanjski postupak, jer se o ovdje ne radi o sporu iz stambenih odnosa već o vlasničkopravnoj zaštiti.

34. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

35. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

36. Tužiteljici nije obistinjen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 28. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević