Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2313/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, Karlovac, protiv tuženice OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini posl.br. P-387/2024-8 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banka d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini, posl.br. P-387/2024-8 od 5. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 080904259382 od 04.09.2008. godine sklopljenog između tužitelja IN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 koja glasi:" 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) –jednokratno 2,00% (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.", a u toč. II. obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.178,10 eur s kamatom od presuđenja pa do isplate.

2.Protiv citirane odluke žalbu podnosi tuženik OTP banka d.d. predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno, pobija presudu iz svih zakonom predviđenih razloga, predlaže preinačiti prvostupanjski presudu i zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno, pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja IN da se utvrdi ništetnom odredba čl. 6. (t. 6.1.) Ugovora o kreditu broj 080904259382 od 4.9.2008. godine sklopljenog između tužitelja IN kao korisnika kredita i tuženika OTP banke d.d. kao kreditora kojom je ugovorena obveza tužitelja IN da tuženiku OTP banka d.d. platiti troškove odobravanja kredita sadržane u čl. 6. (t. 6.1.) Ugovora, u visini od 2,00% od iznosa odobrenog kredita.

5. Tuženik OTP banka d.d. u žalbi ističe da se radi o nedopuštenoj tužbi koju je trebalo odbaciti pa da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a kada je meritorno odlučio o tužbi, bez da je ispunjena procesna pretpostavka postojanja pravnog interesa za podnošenje utvrđujuće tužbe u smislu odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a koje propisuju da tužitelj u tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (st.1.) i da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (st.2.).

5.1. Međutim, kod potrošačkih sporova, a što je konkretno slučaj (više o tome u nastavku obrazloženja ove presude), potrošač ima pravni interes po samom zakonu. Naime, odredba čl. 6. ZZP/07 propisuje da su ugovorne odredbe protivne odredbama tog Zakona ništetne što znači, da bilo koja odredba koja je protivna propisima ZZP/07-a, ima ex tunc pravni učinak ništetnosti, a kako to proizlazi iz odredbi čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 145/2023. i 155/2023.) pa potrošač može zahtijevati da to sud utvrdi. Stoga, nije osnovan žalbeni navod tuženika da je tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

6. Prema odredbi članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., u nastavku teksta: ZPP), drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. t 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda niti da bi pogrešno primijenio materijalno pravo.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

6.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je utvrdio da je tužitelj IN, kao korisnik kredita, s tuženikom OTP banka d.d. kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu dana 4.9.2008., nakon što je utvrdio da je tuženik OTP banka d.d. naplatio tužitelju IN troškove odobrenja kredita u visini od 2% iznosa odobrenog kredita i da stranke nisu pregovarale o naknadi troškova kredita.

7.1. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja IN u cijelosti osnovan, zbog čega ga je prihvatio.

7.2. Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika OTP banke d.d. nisu dovedena u sumnju.

8. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, međutim ne onaj objavljen u „Narodnim novinama“ broj 41/14. (u nastavku teksta: ZZP/14) već onaj objavljen u „Narodnim novinama“ br. 79/07 i 125/07 (u tekstu: ZZP/07), s obzirom je mjerodavan propis koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa sklapanjem Ugovora o kreditu 4.9.2008., a to je ZZP/07). Navedeno nema utjecaja na pravilnost odluke, s obzirom su relevantne odredbe sadržajno istovjetne. Naime, odredba čl. 49. st. 1. ZZP/14, a na koju se poziva prvostupanjski sud, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kako to istovjetno propisuje odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja se ima primijeniti na konkretni slučaj.

9. U ovoj fazi postupka, među strankama nije sporno da tužitelj IN ima svojstvo potrošača prema odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/07 kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9.1. Među strankama je sporno je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio ništetnom odredbu čl. 6. (t. 6.1.) Ugovora o kreditu, smatrajući istu nepoštenom jer je njom obvezan tužitelj kao korisnik kredita da plati tuženiku kao kreditoru troškove za odobrenje kredita u visini od 2%, bez da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

10. Odredba čl. 102. st 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Okolnost da prvostupanjski sud u obrazloženju presude izrijekom ne navodi tu zakonsku odredbu, ne predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava, s obzirom iz razloga presude proizlazi da je prvostupanjski sud primijenio mjerodavnu zakonsku normu o ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

11. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelja IN saslušanog kao stranku, na temelju kojeg je utvrdio da tužitelj IN s tuženikom OTP bankom d.d. nije pojedinačno pregovarao o visini naknade koju je tužitelj IN trebao platiti na ime troškova odobravanja kredita. Naime, iz iskaza tužitelja IN proizlazi da je predmetni, nenamjenski kredit, podigao za opremu stana, da mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da mora platiti 2% od ukupnog iznosa ukoliko želi dobiti kredit i da je prije sklapanja ugovora pročitao ponuđeni ugovor, ali da mu nije bilo jasno na što se točno odnosi tih 2%. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj IN kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom OTP bankom d.d. u svezi troškova odobravanja kredita.

12. Žalitelj OTP banka d.d. tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

12.1. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku OTP banka d.d. je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem IN pojedinačno pregovarao o trošku odobravanja kredita i o njegovoj visini, dok tuženik OTP banka d.d. ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje najkasnije prije korištenja odobrenog kredita platiti banci naknadu za troškove odobravanja kredita u visini od 2,00 % iznosa odobrenog kredita pa se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je odredba čl. 6 (6.1.) Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 i ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

12.2. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12.3. Iz navedenog proizlazi, da je tužitelju IN trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12.4. Iako je predmetnom odredbom određeno da se troškovi odobravanja kredita odnose na troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji, to ne ukazuje na valjanost odredbe s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Osim toga, tuženik OTP banka d.d. u ovom postupku nije dokazao koji troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

13. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova odobravanja kredita.

14. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zatezne kamate na iznos povrata naknade za troškove odobravanja kredita, budući o tome u izreci pobijane presude uopće nije odlučeno, što je razvidno iz same izreke presude.

15. Isto tako, neosnovan je žalbeni navod tuženika OTP banke d.d. kada navodi da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na sudsku odluku koja je donesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku br. P-1401/12. Navedeno stoga, što se prvostupanjski sud nije pozvao na navedenu sudsku praksu niti je na njoj temeljio odluku.

16. Žalbeni navodi u dijelu u kojem žalitelj OTP banka d.d. ističe da su mu povrijeđena ustavna prava i prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nisu osnovani jer u žalbi nisu navedene konkretne činjenice niti razlozi zbog kojih žalitelj smatra da je došlo do povrede navedenih prava.

17. Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, što tuženik svojim paušalnim žalbenim navodima nije doveo u pitanje. Sudske pristojbe prvostupanjski sud nije suviše visoko odmjerio kako to navodi tuženik, s obzirom iz Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/2023, dalje Tarifa) proizlazi da bi prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj u tužbi u skladu s čl. 40. st. 2. ZPP-a naznačio u visini od 1.327,02 eura, sudska pristojba za tužbu iznosila 53,09 eura, za presudu 53,09 eura (Tab. br. 1. st. 1. Tarife), ukupno 106,18 eura. Kako je prvostupanjski sud trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu odredio u ukupnom iznosu od 53,10 eura, proizlazi da trošak nije previsoko dosuđen i da nije povrijeđeno materijalno pravo na štetu tuženika.

11. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Splitu, 28. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr.sc. Ivan Tironi