Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-3076/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici u Metkoviću, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P- 1044/2023-27 od 14. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično odbija, a djelomično se uvažava pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-1044/2023-27 od 14. studenog 2025.:

a) potvrđuje u rješenju,

b) potvrđuje pod točkom I. izreke,

c) potvrđuje pod točkom II. izreke,

d) potvrđuje pod točkom III. izreke u pobijanom dosuđujućem dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 375,00 sa zateznim kamata, e) potvrđuje pod točkom IV. izreke,

f) djelomično preinačava u dijelu odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: P-1044/2023-27 od 14. studenog 2025. i to baš u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos preko 2.587,50 eura do 3.087,50 eura (dakle za razliku od 500,00 eura) s pripadajućim zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužiteljica s osnove naknade parničnog troška sastava žalbe isplati iznos od 365,59 eura.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu i rješenje.

Presudom je prvostupanjski sud u točki I. izreke presudio da su ništetne ugovorne odredbe članka 1. i 7. ugovora o kreditu broj: 818-50-2926023 od 4. srpnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 1.599,19 eura s osnova više plaćenog zbog promjene tečaja. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 3.087,50 eura sa zateznim kamatama. Konačno, u točki IV. izreke prvostupanjski j sud u cijelosti odbio zahtjev tuženice za naknadom troška.

Rješenjem je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 1.696,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nije osnovan prigovor tužene o nedopuštenosti preinake tužbe koju je učinila tužiteljica podneskom od 31. srpnja 2025. Naime, tužiteljica je nakon provedenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev sukladno rezultatima provedenog medicinskog vještačenja.

Odredbom članka 190. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stavkom 3. istog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. broj zapisnika Su IV-162/2021 zauzet je slijedeći pravni stav: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“

Za istaknuti je i to kako bi se prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Nadalje svrha odredbe članka 190. stavak 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a odredba stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza sudskog vještaka, tužiteljici bi bilo onemogućeno u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog za zaključiti je kako je žalbeni prigovor tuženika na preinaku tužbenog zahtjeva neosnovan. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci točke I.a) izreke ove prvostupanjske odluke, a sukladno odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju povredu se tuženica poziva u tužbi.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica, kao korisnica kredita, s tuženicom, kao davateljicom kredita, sklopila 4. srpnja 2005. ugovor o kreditu br. 818-50-2926023, u iznosu od 21.432,44

CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bila upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužiteljici iznos od 1.599,19 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

10. Tužiteljica se tijekom postupka pozivala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valute potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a ona je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO/91) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozivao i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te člancima 103. do 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom članka 1163. ZOO-a/05.

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljicu upozorila na rizike valutne klauzule CHF.

15. U odnosu na istaknuti prigovor treba li od iznosa pretplate odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), za navesti je da je to pravno pitanje o kojem se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“

16. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 104. stavak 1. ZOO-a/91 u vezi s člankom 214. stavak 1. ZOO-a/91, sve u svezi s odredbom članka 1163. ZOO-a/05, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo.

Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a/05, članaka 104. stavak 1. ZOO-a/91), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

17. U pogledu istaknutog prigovora zastare za navesti je da je neosnovan. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF podnesena je 12. lipnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

18. Odluka o parničnom trošku iz točki III. i IV. izreke prvostupanjske presude kojom je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.587,50 eura sa zateznim kamata pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke presude, kao i u točki III. izreke dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.587,50 eura sa zateznim kamata, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. b), c), d) i e) izreke ove drugostupanjske presude.

20. Tuženica pravilno prigovora da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici dosudio trošak pregleda spisa, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Također nije osnovan ni zahtjev za naknadom troška izbivanja odvjetnika iz pisarnice, jer se također ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Naime, tužiteljica je mogla opunomoćiti odvjetnika iz Zagreba i time smanjite te troškove. Nadalje, s obzirom da se radi o sporu iz potrošačkih odnosa te da tužiteljica, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, nije imala mogućnost pregovaranja oko ugovornih odredbi, tužba se mogla podnijeti sudu nadležnom prema mjestu prebivališta tužiteljice.

Kako je prvostupanjski sud tužiteljici na ime troškova uvida u spis dosudio 50,00 eura, a na ime troškova izbivanja iz pisarnice 350,00 eura, što zajedno sa PDV-om ukupno iznosi 500,00 eura, to je u tom dijelu zahtjev za naknadom troška neosnovan.

21. Odluka iz točke I. f) izreke ove drugostupanjske presude donesena je u suglasju s odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

22. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava i podnošenja žalbe ovaj sud je odbio primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a s obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić