Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-3036/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Šariću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zoran Šarić i Slavko Nedić u Osijeku, protiv tuženice Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Šavorić & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-933/2025- 9 od 17. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-933/2025-9 od 17. listopada 2025. u dijelu:

a) pod točkom I. izreke,

b) pod točkom II. izreke,

c) pod točkom III. izreke u pobijanom dosuđujućem dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 375,00 sa zateznim kamata.

II. Djelomično se preinačava odluka o parničnom trošku iz točke Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-933/2025-9 od 17. listopada 2025. i to baš u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos preko 375,00 eura do 437,50 eura (dakle za razliku od 62,50 eura) s pripadajućim zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužitelj s osnove naknade parničnog troška sastava žalbe isplati iznos od 274,19 eura.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu od 3. kolovoza 2005. koja određuje da banka ima pravo od korisnika kredita naplatiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1% od visine kredita. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužitelju ukupan iznos od 847,76 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski sud je u točki III. izreke naložio tuženici da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 437,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o tzv. „ulaznoj naknadi“ tj. naknadi za bankarske usluge prilikom obrade kredita i zahtjev za povrat naplaćene naknade u iznosu od 847,76 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03.; dalje ZZP/03) i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 847,76 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama.

7. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud povrijedio neku od navedenih odredbi. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužitelj i tuženica 3. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici na ime naknade za bankarske usluge 1,00 % na iznos kredita, odnosno minimalno 500,00 kuna, jednokratno, neposredno prije isplate kredita,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada u iznosu od 847,76 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 6. predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužitelj podigao radi adaptacije kuće, dakle za osobne potrebe.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za bankarske usluge, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženicu da isplati tužitelju naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

13. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

14. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

16. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

17. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine odredbe direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.).

19. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

20. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužitelju je banka naplatila naknadu za obradu kredita kao uvjet za odobrenje i isplatu kredita.

23. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju stambene nekretnine, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe posebice o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP-a nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzili CHF), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

25. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi adaptacije stambene nekretnine, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima svojstvo potrošača.

26. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

27. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO/91), sve u svezi s odredbom članka 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

28. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za bankarske usluge prilikom odobravanja kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 847,76 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. kolovoza 2005. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužiteljici tu naknadu (članak 210. i članak 214. ZOO-a/91).

29. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamata pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

30. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke presude, kao i u točki III. izreke dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamata, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

31. Tuženica pravilno prigovora da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici dosudio trošak dopisa - opomene u iznosu od ukupno 62,50 eura (50,00 eura sastav opomene i 12,50 eura PDV) sa zateznim kamatama na taj iznos.

Naime, u revizijskoj odluci posl br. Rev 1111/2024 od 23. listopada 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio je na revizijsko pitanje: „Treba li u smislu članka 155. ZPP-a tužitelju priznati troškove preliminarnog izračuna koji je tužitelj kao potrošač sačinio radi djelotvornog nadzora nepoštenosti ugovorne odredbe?” Odgovor na navedeno revizijsko pitanje glasi: „U situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.” Navedenom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravni stav da je nužan trošak u svezi vođenja parničnog postupka jedino onaj trošak kojeg stranka mora imati zbog poduzimanja radnje za koju je propisana sankcija odbačaja. U tom smislu nužan trošak prije početka parničnog postupka bi bio primjerice trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora kod spora sa Republikom Hrvatskom, jer se radi o radnji za koju je, u slučaju propuštanja, propisana sankcija odbačaja tužbe (čl. 186.a. stavak 6. ZPP-a).

Primijenivši navedeni stav Vrhovnog suda na predmetni slučaj „mutatis mutandis“ trošak sastava dopisa-opomene prije početka parničnog postupka nije trošak nužan za vođenje parničnog postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a zbog čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška neosnovan.

32. Odluka iz točke II. izreke ove drugostupanjske presude donesena je u suglasju s odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

33. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava i podnošenja žalbe ovaj sud je odbio primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a s obzirom da je tuženica nije uspjela sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić