REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, V. Nazora 22
Poslovni broj: P-1032/2024-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu Dajani Gabud Jandoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić, odvjetnicima u Bjelovaru, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Šavorić & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 28. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kao pravni slijednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati zakonske zatezne kamate na iznos od 4.116,69 €
(četiritisućestošesnaesteurašezdesetdevetcenti) obračunate od dana 01.10.2015. do isplate i to po stopi koja se od 01.10.2015. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."
II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.116,69 € (četiritisućestošesnaesteurašezdesetdevetcenti), kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.692,28 €, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana donošenja ove presude odnosno dana 28.01.2026. do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. U pravnoj stvari pobliže opisanoj u uvodnom dijelu ove odluke podnesena je tužba dana 02.05.2019.
2. U tužbi se navodi, da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu, broj ugovora: 146-2/2007 od 03. siječnja 2007. godine, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje potrošačkog kredita u iznosu od 28.669,82 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za potrebe kupovine poljoprivredne mehanizacije. Rok otplate kredita bio je 10 godina, pod uvjetima i na način kako je određeno člankom 4. predmetnog ugovora o kreditu. Člankom 3. predmetnog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 6,50% godišnje. Člankom 6. ugovora određeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, odnosno ugovorena je tzv. promjenjiva kamatna stopa, a da nisu navedeni parametri temeljem kojih se ista mijenja već je određeno da se mijenja jednostranom odlukom banke tuženika. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, a kako bi si olakšao plaćanje budućih anuiteta po opisanom kreditnom aranžmanu te kako bi ga što prije "zatvorio", tužitelj je dana 06. studenog 2015. godine zaključio Aneks uz ugovor o kreditu broj: 146-2/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, ovjeren od strane javnog bilježnika Ilonke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-10925/2015 od 16. studenog 2016. godine. Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izvršenoj konverziji, a sukladno odredbama Zakona o konverziji utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 3.316,25 EUR. Iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. godine, tužitelj neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužitelj preplatio s osnova nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a sukladno stavu kojeg su izrazili sudovi u niže citiranim presudama kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni. Štoviše, tužitelj je na neki način bio odgovoran od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK) uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR-o kako nikakvog straha nema, jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak "jeftiniji", a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvo rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno. Da je tužitelj dobio bilo kakvu informaciju, ili barem naznaku, da će tečaj švicarskog franka skoro pa izjednačiti sa tečajem EUR-o te da će mjesečna rata kredita porasti toliko da čak i ugrožava ostale životne potrebe tužitelja, zasigurno nikada ne bi pristao na takav kreditni aranžman. Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke. Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršenja, sve do trenutka konverzije kada su mu predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja, ali sada u EUR-o kreditu, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći, ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijenjene kamatne stope. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršenja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu tužbe. Sama konverzija predmetnog kreditnog aranžmana učinjena je gotovo na identičan način budući da je i predmetni Aneks ugovora ništa drugo do klasičan tipski ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, tužitelj nije imao mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj opciji Aneksa ugovora, a u konačnici je i sam Aneks ugovora "morao" potpisati, jer je bio doveden pred gotov čin- ostati u neizvjesnosti kredita u valuti CHF ili pristati na uvjete tuženika iz konvertiranog kredita. Kao i velika većina drugih korisnika, tužitelj je pritisnut strahovitim rastom tečaja švicarskog franka, izabrati odnosno morao je izabrati konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR. Kao što je navedeno u historijatu tužbe, tužena banka, u ugovoru o kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršenja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi i odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog sud u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to provodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2018-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Potrebno je naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201710 od 14. lipnja 2018. godine odnosi na ugovorenu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Naime, donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnijih parametara na koji se način kamate stope mijenjaju, ne u mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisane zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osnovno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbenom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vračanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u rješenju broj Rev-2686/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje predmetne tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba na glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franaka i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratit sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamate stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj smatra da nedvojbeno ima pravni interes na podnošenje tužbe. Kada se navedeno uzme u obzir, a prema računici tužitelja sukladno svim izvršenim uplatama po predmetnom kreditu na način da se u obzir uzme, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama prema početnom otplatnom planu, sve zaključeno sa danom 30. rujna 2015. godine kao danom kojim je provedena konverzije, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 37.874,67 kuna na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Budući da je konkretnom slučaju tijekom izvršenja kredita proveden postupak konverzije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno nije doveden u isti pravni položaj u kojem se nalaz oni potrošači koji su svoj kredit u cijelosti isplatili i koji, prema prevladavajućem stavu sudske prakse izraženom u više desetaka presuda, imajući prava na isplatu svega što je više plaćeno (preplate) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Primjenom gore opisane formule, tužitelj je došao do iznosa od 2.555,16 kn na ime razlike u kunama, sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine kao danom kada je provedena konverzija, a koji iznos je tužitelju tužena banka dužna podmiriti kako bi tužitelj i s osnova razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, nekonvertiranim, dužnicima, odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra kako su sukladno gore citiranim presudama odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi glavnog ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne, a o čemu se predlaže tijekom ovog parničnog postupka odlučiti kako o prethodnom pitanju i isto navesti u obrazloženju presude, te u konačnici, usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Nakon što je bilo provedeno financijsko vještačenje tužitelj je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 31.017,17kn / 4.116,69 € sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015. do isplate.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloga kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da neosnovano tužitelj smatra da konverzijom predmetnog kredita nije u potpunosti obeštećen kao i da pogrešno smatra da je ovaj Sud vezan za utvrđenja u tzv. parnici: "Potrošač", jer je učinjena konverzija te da tužitelj nema svojstvo potrošača. Isto tako, ističe i prigovor zastare jer smatra da kolektivnom tužbom nije prekinut tijek zastare. Nadalje, tuženik navodi da je od strane njegovih djelatnika tužitelj o svim kreditnim rizicima pravovremeno i valjano informiran, dok dio rizika koji su nastupili niti sam tuženik nije mogao predvidjeti tako da sa njegove strane nije bilo nepoštenog i nesavjesnog postupanja. Pored toga, tuženik navodi i da je u svom naknadnom postupanju poduzeo niz koraka kako bi korisnicima kredita olakšao njihovu otplatu (reprogram, moratorij, smanjenje kamatne stope, ukinuće naknade za promjenu valute i dr.). Za ugovornu odredbu o promjenjivosti kamatne stope tuženik smatra da je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu ravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka.
4. Sud je dana 30.03.2023. donio presudu P-361/2019 kojom je usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev, no povodom žalbe tuženika Županijski sud u Splitu odlukom Gž- 1433/2023 od 23.10.2024., ukinuo je presudu i vratio predmet na ponovno suđenje, uz uputu da je potrebno utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos preplate, te je li konverzijom uspostavljena narušena ravnoteža u odnosima trgovca i potrošača.
5. Tijekom ponovljenog postupka izvođenja dokaza Sud je proveo dopunu financijskog vještačenja po novom vještaku Marineli Vuković iz Križevaca, obzirom je financijski vještak koji je prethodno vještačio u međuvremenu otišao u mirovinu, te je izvršio uvid u sve isprave priložene u spis predmeta, pisani nalaz i mišljenje vještaka Ivanke Špehar. Pročitao iskaz tužitelja FĐ, kao stranke i sudskih vještaka Ivanke Špehar te Marinele Vuković. Koje će činjenice uzeti kao dokazane Sud je u smislu odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
6. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga:
-Iz Ugovora o kreditu broj 146-2/2007 proizlazi da su dana 03. siječnja 2007. godine stranke sklopile ugovor kojim je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 28.669,82 CHF uz redovnu kamatu od 6,50 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (pravni prednik tuženika), na rok otplate od 120 mjeseci. Odredbom članka 4. Ugovora propisano je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu od 325,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti- po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (Valutna klauzula u CHF).
-uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.
- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.
7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za Ugovor o kreditu broj 146- 2/2007 proizlazi da su dana 03. siječnja 2007. godine primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, nepoštenim i ništetnim, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Naime u ugovoru zaključenom između stranaka se u članku 2. navodi da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit za kupnju poljoprivredne mehanizacije, pa je zato teret dokaza tužiteljeva svojstva odnosno namjene kredita bio na tuženiku, a isti nije dokazao svoje navode o tome da tužitelj ne bi imao status potrošača. O navedenom je svoj stav već zauzeo i drugostupanjski sud u Rješenju Gž-1433/2023 od 23.10.2024. odlučujući o žalbi protiv prvotno donesene presude u ovome predmetu P- 361/2019 od 30.03.2023., gdje prihvaća utvrđenje postojanja statusa potrošača na strani tužitelja. Stoga, imajući navedeno u vidu, a pri tome uzimajući u obzir, da se tužitelj poziva na već navedena utvrđenja iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ista se i primjenjuju u ovome predmetu sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa 6,50 %, kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 01.01.2014., od kada je u primjeni zakonom određena kamatna stopa od 3,23 % Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.143/13), te ju je tuženik kao takovu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30.09. 2015. i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik nije dokazao da bi prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
8. Aneksom predmetnog Ugovora o kreditu od dana 6. studenoga 2015., sa stanjem na dan 30.09.2015. stranke su konvertirale predmetni Ugovor o kreditu, te su njime izmijenile ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnu klauzulu, te ugovorile utvrđeni iznos preplate u konverziji od 21.320,44 kn, time da se iznos od 13.399,50 kn/ 1.754,13 €, koristi za podmirenje 50 % svake naredne redovne obveze po otplatnom planu, a iznos preplate od 1.036,93 € ostaje za povrat. Tužitelj je po zaključenju navedenog Aneksa ugovora o kreditu vršio otplatu kredita po tom Aneksu. Među strankama nije bilo sporno, da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, a isto je potvrdila i sudska vještakinja Marinela Vuković. Tužitelj niti ne pobija navedeni Aneks, pa isti obvezuje stranke i na snazi je od njegova zaključenja.
9. Po osnovu utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF, koja je utvrđena u sudskim postupcima iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača na koje se poziva tužitelj do dana provedene konverzije 30.09.2015., po provedenom financijskom vještačenju po stalnim sudskim vještacima Ivanki Špehar i Marineli Vuković, a nakon umanjenja utvrđenih preplaćenih iznosa po sudskim vještacima za prihvaćen iznos preplate u konverziji, ostaje razlika preplate od 4.116,69 €.
10. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije, time da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije doveo u pitanje, a u svezi čega iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje proizlazi i da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj:
U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa od 06.11.2015. nisu obvezivale tužitelja, jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).
10.1. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 06.11.2015. izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način, da su sve uplate tužitelja bile uključene u izračunu konverzije kako proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, stoga Dodatak ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa, da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom/Aneksom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripadaju zahtijevani novčani iznosi s osnova ništetnih odredbi (izmjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i Valutna klauzula) Ugovora o kreditu, jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja, koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju. Štoviše, Dodatkom je tužitelju utvrđena preplata iznosa od 21.320,44 kn/ 2.829,71 € te je ugovoreno, da se iznos od 13.399,50 kn/ 1.754,13 €, koristi za podmirenje 50 % svake naredne redovne obveze po otplatnom planu, a iznos preplate od 1.036,93 € ostaje za povrat. Dakle, pravno je shvaćanje ovog suda, da je tužitelj sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru od 06.11.2015. restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz ugovorenu izmjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i Valutnu klauzula u CHF, sadržane u Osnovnom Ugovoru o kreditu od 03. siječnja 2007., jer ga navedene ugovorne odredbe ne obvezuju, a isplate koje je temeljem iste izvršio vraćene su u njegovu imovinu, na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem 06.11.2015. Dodatka osnovnom ugovoru.
10.2. Međutim, ostaje činjenica, da su utvrđeni preplaćeni iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i Valutnoj klauzuli u CHF po vještačkom nalazu, pozitivne razlike bez prebijanja sa negativnim razlikama i iznosa koji je kod konverzije priznat tužitelju kao pretplata, tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/07 propisano je, da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obvezno pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano, da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga Dodatak osnovnom ugovoru od 06.11.2015. nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koji su plaćeni na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o otplati kredita uz promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika te uz valutnu klauzulu u CHF. U skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužitelja, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 96. st. 1. tada važećeg ZZP/07, jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Dodatkom osnovnom ugovoru od 06.11.2015., na dan obračuna konverzije, s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate na preplaćene iznose, koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, a tuženik nije dokazao niti tvrdio da bi tužitelju uračunao i priznao u preplatu zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Sukladno navedenom sud smatra, da postoji obveza tuženika na plaćanje nepodmirenih zateznih kamata na preplaćene iznose, time da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje zatezne kamate na preplaćen iznos od 4.116,69 € od 01.10.2015., a sud sudi u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Zakonske zatezne kamate se obračunavaju sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
11. Razmatrajući istaknuti prigovor zastare po tuženiku, sud je imao u vidu da se tužitelj poziva na presudu iz predmeta P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, na temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku iz kojega potječu pravomoćne sudske odluke, a radi se o kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., te je rok zastare počeo teći, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri tome uzimajući u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora," Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare koji iznosi 5 godina sukladno čl. 1111. i 225. Zakona o obveznim odnosima, nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba u ovome predmetu podnijeta 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila za predmetna potraživanja tužitelja.
Stoga prigovor zastare nije osnovan.
12. Budući je tuženik kao ugovaratelj kriv za sklapanje ugovora s ništetnim ugovornim odredbama, te je upravo tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, uslijed kojih tužitelju pripada naknada dosuđena u toč. I. izreke odluke, to po ocjeni suda tužitelj temeljem čl. 154 st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupka ima pravo u cijelosti na naknadu parničnog troška na teret tuženika. Navedeno je u skladu i sa pravnim shvaćanjem o pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca, koje je zauzeo i Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način, da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u ZZP/14 pa je navedena odluka Suda EU primjenjiva i u ovom predmetu. Stoga, sukladno Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika tuženik je dužan tužitelju naknaditi nagrade njegovu punomoćniku i to: za sastav tužbe 250,00 €, za sastav maksimalno 4 obrazložena podneska u iznosu od 250,00 € s uračunatim PDV-om po podnesku po Tbr. 8. tč.1. OT ( 2.7.2019.- očitovanje na odgovor na tužbu te 16.2.2021. i 19.4.2022. - očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, te od 21.05.2025.), dok mu je za ostale podneske i to njih 5 priznate nagrada u iznosu od 62,50 euro. Za zastupanje na 9 raspravnih ročišta nagrada iznosi 250,00 € sa uračunatim PDV-om po ročištu. Trošak vještačenja, koji je snosio tužitelj iznosi 779,57 €, te isti ulazi u njegov opravdan parnični trošak. Sudska pristojba na tužbu iznosi 100,21 €, a platio ju je tužitelj te ulazi u opravdan parnični trošak, dok na presudu tužitelj nije dužan platiti pristojbu, jer je oslobođen iste temeljem članka 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (N.N.118/18, 51/23). Sud nije priznao u opravdan trošak tužitelja zatražene naknade za izbivanje iz sudske pisarnice za vrijeme putovanja te naknadu putnog troška odvjetnika za dolazak na ročišta, jer si je tužitelj mogao angažirati zamjenu (odvjetnika sa pisarnicom u Garešnici), pa stoga nije opravdano za isti teretiti tuženika. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 4.692,28 €, te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci.
U Garešnici, 28 siječnja 2026.
Sudac:
Dajana Gabud Jandoš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
