REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-523/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Helene Poropat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HĐ iz [adresa], 25. satnije ZNG 21, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4554/2023-19 od 18. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se, kao djelomično osnovana žalba tuženika - i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4554/2023-19 od 18. veljače 2025. u dijelu pod točkom III. izreke, na način da se zahtjev tužiteljice po osnovi razlike glavnice za isplatu iznosa od 943,08 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče počev od 01. listopada 2015. pa do isplate, odbija kao neosnovan.

II. U preostalom dijelu žalba tuženika odbija se kao neosnovana - i potvrđuje presuda Općinskog građanskog u Zagrebu poslovni broj: P-4554/2023-19 od 18. veljače 2025.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog parničnog postupka koji se odnosi na troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 5102755921 od 08. prosinca 2005. godine sklopljenog između tužiteljice HĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti tužiteljici HĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, iznos od 3.039,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,15 eura od 08. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,88 eura od 08. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,12 eura od 08. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,56 eura od 08. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,69 eura od 08. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,51 eura od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,18 eura od 09. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,86 eura od 08. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 0,61 eura od 08. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,52 eura od 08. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,06 eura od 08. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 1,49 eura od 08. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,66 eura od 08. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,80 eura od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,18 eura od 09. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,96 eura od 09. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 10,88 eura od 08. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 12,94 eura od 08. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 15,52 eura od 08. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 21,26 eura od 08. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 08. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 28,18 eura od 08. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,53 eura od 08. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,73 eura od 09. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,40 eura od 08. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 37,80 eura od 08. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,57 eura od 08. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 32,91 eura od 08. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 30,22 eura od 08. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 35,63 eura od 08. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,14 eura od 08. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,56 eura od 08. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,23 eura od 09. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 50,55 eura od 08. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 45,28 eura od 08. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,73 eura od 08. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,38 eura od 08. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,13 eura od 08. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 51,63 eura od 08. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 51,36 eura od 08. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,59 eura od 08. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,14 eura od 08. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 52,12 eura od 09. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,07 eura od 08. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,63 eura od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,14 eura od 08. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,82 eura od 10. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,04 eura od 08. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,58 eura od 08. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 50,53 eura od 08. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,11 eura od 08. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,79 eura od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 50,81 eura od 09. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,63 eura od 08. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 44,48 eura od 08. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 43,91 eura od 09. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,00 eura od 08. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 46,26 eura od 08. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 49,08 eura od 08. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,32 eura od 08. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 50,20 eura od 08. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,72 eura od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,71 eura od 08. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,15 eura od 08. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 50,36 eura od 08. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 49,76 eura od 08. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 49,48 eura od 08. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 49,89 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 51,88 eura od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 52,85 eura od 09. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 52,20 eura od 08. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,29 eura od 07. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,29 eura od 09. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 54,85 eura od 08. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 08. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 55,18 eura od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 53,63 eura od 08. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 53,63 eura od 08. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 08. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, platiti tužiteljici HĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznos od 943,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s 4 Poslovni broj: P-4554/23-19 time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, naknaditi tužiteljici HĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 25 satnije ZNG 21, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 244,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,71 eura od 02. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,67 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,65 eura od 04. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,51 eura od 04. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,92 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,64 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,72 eura od 03. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 08. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,89 eura od 10. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,94 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,52 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 6,18 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,06 eura od 04. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,40 eura od 08. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,86 eura od 08. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,35 eura od 08. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 9,87 eura od 09. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,24 eura od 08. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,38 eura od 08. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,22 eura od 08. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,23 eura od 10. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 11,56 eura od 08. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,56 eura od 08. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 8,74 eura od 08. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,00 eura od 08. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,59 eura od 08. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,51 eura od 08. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,86 eura od 08. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,18 eura od 08. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,70 eura od 08. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,98 eura od 08. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,73 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,70 eura od 08. listopada 2008. godine do isplate te na

- iznos od 3,12 eura od 09. prosinca 2008. godine do isplate.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbaci, odnosno da se kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužiteljice podredno da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,. a traži i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u pretežitom dijelu zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je, u ovom žalbenom dijelu postupka, zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 5102755921, sklopljenog 8. prosinca 2005. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora ništetne i posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 3.039,50 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačno dospjeli iznos teče počev od njegova dospijeća pa do isplate (kako je to navedeno u toč. II izreke), te na ime razlike glavnice u iznos od 943,08 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa do isplate, i to po pravilima o stjecanju bez osnova budući je tuženik u utuženom razdoblju ove novčane iznose od tužiteljice naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a tuženik taj iznos sklopljenim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102755921 od 22. siječnja 2016. nije obračunao prilikom konverzije kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

10. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 8. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu uz hipoteku, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od od 28.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 8,050 %. i da je između njih ugovorena i valutna klauzula. Nije sporno niti da je između stranaka u postupku, na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 22. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

11. Sporno je, je li ova ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takve ništetne odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare te ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu obzirom na sklopljeni Aneks broj 1. navedenog Ugovora, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, kao i osnovanost tuženikova prigovora radi prijeboja (osnovanost novčane tražbine tuženika s osnova tzv. „negativnih tečajnih razlika“). Osim toga, sporna je i tražbina tužiteljice koja se odnosi na isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 943,08 €.

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njen zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedene ugovorne odredbe proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članaka 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenog dana do podnošenja ove tužbe 1. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 22. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužiteljica, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužiteljica nije u cijelosti namirena, pa joj posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlika koju je tuženik stekao bez osnove i to onih iznosa koji joj nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu ( više preplaćenog iznosa sa osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF), a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Darka Prpića. Pri tome, zaključuje da tužiteljica u ovom postupku ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i posljedično tome zahtijevanu isplatu neovisno o tome što je između stranaka u postupku 22. siječnja 2016. sklopljen navedeni Aneks broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu budući niti navedenim Aneksom, a niti odredbama ZID ZPK/15 nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi do sklapanja navedenog Aneksa.

12.3. U odnosu, pak, na prigovor radi prijeboja koji je tijekom postupka istaknuo tuženik, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje da obzirom da u spornom razdoblju tužiteljica ništa nije primila od tuženika, već je u odnosu na tuženika izvršavala otplatu kredita kako je on od nje tražio i obračunao, te kako je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, to da tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice. Pored toga ističe i da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa je u konkretnom slučaju, tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP na štetu potrošača, a kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, pa posljedično tome tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje navedenih ugovora o kreditu sa ovim ništetnim ugovornim odredbama nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi navedenog ugovora.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, osim u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice ocijenjen osnovanim i u dijelu u kojem je zahtijevala isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF u iznosu od 943,08 € (toč. III. izreke), jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge.

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u navedenom Ugovoru o kreditu sklopljenog 8. prosinca 2005. između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora (ništetnosti navedene odredbe) ocijenio osnovanim.

13.3. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 22. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem aneksa ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21. prosinca 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužiteljica, kao korisnik kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedene odredbe do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Aneksa) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19. c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Aneksa otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

14.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

14.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa broj 1, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

14.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i dr.

14.8. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev- 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

15. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Darka Prpića koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanje navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćeni iznos koje tužiteljica u ovom postupku potražuje, i to iznos od 3.039,50 € na ime ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu ovog novčanog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), a kako to u ovom dijelu pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.1. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

16. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Aneksa broj 1. nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna, i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

17. Međutim, žalba tuženika je osnovana u dijelu u kojem sud prvog stupnja smatra da tužiteljici pripada pravo i na isplatu iznos od 943,08 € na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF, a sve nakon što je 22. siječnja 2016. između stranaka u postupku sklopljen navedeni Aneks broj 1 Ugovora o kreditu. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, drugog stupnja tužiteljica je sklapanjem navedenog Aneksa broj 1. prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već joj, kako je to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, i to u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. Pri tome valja istaknuti da je ovakvo pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 4. prosinca 2023. poslovni broj: 6 Su-49/2023. (tako i u drugim odlukama ovog suda kao npr. Gž- 29/2022-2 od 5. veljače 2024., Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. i dr.).

17.1. Posljedično tome u ovom dijelu je kao djelomično osnovanu valjalo prihvatiti žalbu tuženika i zahtjev tužiteljice, u ovom dijelu, odbiti kao neosnovan te na temelju odredbe čl. 373. točke 3. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2023., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 1 nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja pravilno je odlučio i tuženikovom prigovoru radi prijeboja – zahtjevu za isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužiteljica smanjenjem tečaja CHF u odnosu na početni nije od tuženika ništa primila temeljem navedenih ništetnih odredbi, pa posljedično tome nema ni pravo zahtijevati isplatu ovog novčanog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), već je time tuženik, eventualno, pretrpio štetu u vidu izmakle koristi (čl. 1089. ZOO) za koju nije odgovorna tužiteljica, pa je i iz ovog razloga argumentum a contrario odredbe čl. 323. st. 2. ZOO tuženikov prigovor radi prijeboja valjalo ocijeniti neosnovanim, posljedično čemu je i njegovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

20. Konačno, sud prvog stupnja je, pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

20.1. Odluka o troškovima postupka je pravilna, neovisno o izvršenoj preinaci, jer se radi o dijelu tužbenog zahtjeva, povodom kojeg nisu nastali posebni troškovi (po čl. 154. st. 5. ZPP-a).

20.2. Osim toga, sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. U okolnostima konkretnog slučaja, u parnici kakva je i ova aktualna, drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (Odluka suda EU

–C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.).

21. Iako je tuženik djelomično uspio sa žalbom on i dalje nije stranka koja prema čl. 154. st. 2. ZPP ima pravo na naknadu troškova postupka u ovoj parnici jer je njegov uspjeh u žalbi i dalje manji od uspjeha tužiteljice u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. točke 3. i čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić