Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-33/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Turkalj Fresl, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice IŽR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Željka Karlović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, posl.br. P-918/2020-50 od 25. listopada 2024., u sjednici održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, posl.br. P-918/2020-50 od 25. listopada 2024. i sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženici IŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju IŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.953,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 21. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 22. prosinca 2023. do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 2.405,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a teku od 28. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženici IŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju IŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.953,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. studenoga 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 21. prosinca 2023. po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 22. prosinca 2023. do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.527,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2024. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 228,01 eura kao neosnovan".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženica zbog svih zakonom propisanih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žaliteljica traži i naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom svote za koju tužitelj tvrdi da mu tuženica duguje temeljem ugovora o zajmu.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj bivši svekar tuženice,

- da je tuženica, za vrijeme braka s tužiteljevim sinom, 2000. godine uzela kredit za kupnju stana, a založni je dužnik bio tužitelj,

- da je tužitelj 2011. godine prodao založenu nekretninu, kojom prilikom je od dobivene kupoprodajne cijene otplaćen tužiteljičin kredit (uplatom svote od 82.528,04 kn),

- da su se tuženica i tužiteljev sin razveli 2014. godine.

7. Prvostupanjski je sud, na temelju provedenih dokaza, ocijenio da tužitelj nije dokazao da bi prilikom prodaje založene nekretnine s tuženicom dogovorio da joj pozajmljuje novac kojim je njezin kredit tada otplaćen, ali je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati onoliko koliko je on platio za otplatu njezinog kredita (82.528,04 kn), sa zakonskim zateznim kamatama od 4. studenog 2020. do isplate, kao dana koji slijedi iza dana kojim je istekao roka za isplatu koji rok je tužitelj dao tuženici dopisom od 28. listopada 2020. kojim ju je pozvao na plaćanje, u protuvrijednosti sada važeće valute u Republici Hrvatskoj (10.953,35 eura), smatrajući da je tužbeni zahtjev osnovan na temelju odredbe članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7.1. Prvostupanjski sud obrazlaže i da tuženica nije dokazala da je tužitelj otplatom predmetnog kredita učinio darovanje sinu, s kojim je ona u to vrijeme bila u braku, pa s obzirom na navedene činjenice kao i to da sud nije vezan pravnom osnovom kako su je naznačile stranke, primjenjujući navedenu odredbu iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a zaključuje da se radi o stjecanju bez osnove budući da nije sporno da je tužitelj prodajući svoju nekretninu koja je opterećena zalogom zasnovanim za tuženičinu obvezu, i upravo da bi je mogao prodati, kupcu istovremeno morao osigurati brisanje založnog prava, što je mogao samo podmirenjem tuženičinog duga po kreditu u utuženom iznosu, slijedom čega je plaćajući navedeni iznos po kreditu stekao pravo zahtijevati od tuženice plaćanje navedenog iznosa, a sve jer ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužitelj bio dužan platiti taj iznos.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9. Osnovano žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud, prihvaćajući tužbeni zahtjev za isplatom na osnovi stečenog bez osnove, donio tzv. „presudu iznenađenja“ jer je tužbeni zahtjev bio utemeljen na činjeničnim tvrdnjama o tome da je među parničnim strankama bio zaključen ugovor o zajmu, te da tuženica tužitelju zajam nije vratila, pa je prihvaćanjem zahtjeva za isplatom sud ne samo odlučio temeljem druge pravne osnove već i temeljem drugačijih činjenica od onih na kojima je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev, budući je tužitelj tvrdio da među strankama postoji ugovorni odnos, a prvostupanjski je sud pobijanom presudom utvrdio da ugovornog odnosa nema, ali da postoji izvanugovorni odnos po kojem bi tuženica bila dužna platiti tužitelju istu svotu koju bi bila dužna platiti i da ima ugovornog odnosa.

9.1. U pravu je žaliteljica kada navodi da se u prvostupanjskom postupku nije ni na bilo koji način raspravljalo o institutu stjecanja bez osnove, jer da jest ona bi tada istakla prigovor zastare jer je potraživanje tužitelja u slučaju stjecanja bez osnove zastarjelo budući bi u slučaju stjecanja bez osnove zastarni rok tekao od dana kada je izvršena otplata kredita – 20. studenog 2011. (tužba podnesena 2020., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka). Osnovano žaliteljica dalje ukazuje i na odredbu članka 1112. stavak 1. ZOO-a kojom je propisano i to da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, ne može zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, pa bi doista bila riječ o povredi iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 5. stavak 4. ZPP-a na koju žaliteljica ukazuje.

10. Osnovano žaliteljica tvrdi i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje zaključujući da tuženica nije dokazala da je tužitelj otplatu kredita izvršio kao dar sinu, njezinom tadašnjem suprugu. Naime, pored činjenice da je tuženica kredit uzela radi kupnje stana u vrijeme dok je bila u braku s tužiteljevim sinom, da je upravo zbog toga odnosa tužitelj i bio založni dužnik za tuženičin kredit, da je tužitelj, kako i sam tvrdi, kredit otplatio prilikom prodaje založene nekretnine i upravo zbog te prodaje, da je od dobivene kupoprodajne cijene dio novca dao svojoj djeci i to svom sinu a tuženičinom tadašnjem suprugu i svojoj kćeri, a ostatak zadržao za sebe, životno je nelogično da svota kojom je podmirio tuženičin kredit ne bi predstavljala dar učinjen sinu, kako to tuženica i tvrdi, a ne zajam dat nevjesti, kako je to tvrdio, ali ne i dokazao, tužitelj.

10.1. Stoga je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tuženica nije dokazala da je otplata kredita predstavljala dar učinjen sinu, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev valjao odbiti.

10.2. Valja napomenuti da su stranke te koje određuju predmet raspravljanja, jer su one te koje su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. stavak 1. ZPP-a), pa je sud kod donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, bio vezan tužiteljevim činjeničnim tvrdnjama o postojanju ugovornog odnosa između parničnih stranaka za kojeg je pravilno zaključio da postojanje takvog odnosa tužitelj nije dokazao, pa kad postojanje ugovornog odnosa nije dokazano ne može se prihvatiti ni zahtjev za ispunjenjem obveze iz tog nepostojećeg ugovornog odnosa.

11. Slijedom navedenog valjalo je prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova tuženici, na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a.

11. Tuženici su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu i podneska od 27.05.2021., te zastupanja na ročištima 03.10.2022., 28.11.2022., 22.03.2023., 13.11.2023., 29.01.2024. i 07.06.2024., po 100 bodova za svaku radnju, ukupno 800 bodova odnosno 1.600,00 eura, što uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.000,00 eura, te troškovi žalbe – 250,00 eura i sudske pristojbe za žalbu od 155,99 eura, ukupno 2.405,99 eura.

12. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a, a kao u točki II. izreke na temelju članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić