Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-46/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pok. ĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB:92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, posl.br. P-765/2023-26 od 02. prosinca 2024., u sjednici održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, posl.br. P-765/2023-26 od 02. prosinca 2024. se potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu posl.br. Ovr-338/2019 koja je određena na temelju rješenja o ovrsi posl.br. Ovr-338/2019-2 od 30. srpnja 2019."

II. Nalaže se tužiteljici SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednici pok. ĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, OIB:92963223473, naknadi parnične troškove u iznosu od 5.610,0,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 2. prosinca 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužiteljica zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, a potražuje i naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenje nedopuštenom ovrhe na nekretnini, kako se u tužbi tvrdi, zbog toga što je nastupila zastara tražbine radi koje se ovrha vodi, zbog toga što je ovrhovoditelj već naplatio svoju tražbinu, te zbog nemogućnosti provedbe ovrhe na nekretnini.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je prednik tužiteljice zaključkom istog prvostupanjskog suda posl.br. Ovr- 388/2019-11 od 7. siječnja 2021. upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom radi zastare, te zbog toga što je ovrhovoditelj svoju tražbinu već naplatio,

- da je ovrha zatražena na temelju Ugovora o založnom pravu kojeg su zaključili tuženik, kao založni vjerovnik, s jedne strane, a prednik tužiteljice te VL, kao založni dužnici, s druge strane, vezano za Ugovor o kreditu kojeg je sa založnim vjerovnikom, kao davatelj kredita, zaključila Pilana Jela d.o.o. [adresa] 7. listopada 1997., kao primatelj kredita,

- da je pred Općinskim sudom u Rijeci tuženik vodio ovršni postupak pod posl.br. Ovr- 3273/01 protiv ovršenika LL (drugog založnog dužnika) koji je poništen (uništen), a iz zemljišnoknjižnog uloška proizlazi da je vlasništvo nekretnine tog založnog dužnika stekla NL na temelju ugovora o kupnji nekretnine od 19. lipnja 2007., kao i da je tuženik dao brisovno očitovanje 7. veljače 2007. na temelju kojeg je, na toj nekretnini, i brisano založno pravo iz predmetnog Ugovora o založnom pravu,

- da je predmetnim Ugovorom o založnom pravu pravni prednik tužiteljice u zalog dao nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Ogulinu, zk. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 1, dvorište i gospodarska zgrada površine 148 čhv.,

- da je predmetni Ugovor o založnom pravu solemniziran 9. listopada 1997. godine od strane javnog bilježnika Marije-Grozdanić Dekleve iz Rijeke,

- da je predmetni Ugovor o založnom pravu postao ovršan 1. listopada 2021. godine,

- da je pred Općinskim sudom u Ogulinu vođen ovršni postupak pod posl.br. Ovr- 202/2001, koji je bio zabilježen u zemljišnoj knjizi i koji je obustavljen 15. rujna 2003. jer nekretnina nije prodana na trećem ročištu za dražbu,

- da je tuženik drugi put pokrenuo ovršni postupak 19. travnja 2012., a kako nekretnina nije prodana na drugoj dražbi, to je ovrha obustavljena rješenjem od 20. svibnja 2015., koje je postalo pravomoćno 3. lipnja 2015.,

- da je predmetna ovrha posl.br. Ovr-338/2019 pokrenuta 29. srpnja 2019., pa je zaključio da nije protekao zastarni rok iz članka 379. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom zastarijevaju za deset godina, pa i ona potraživanja za koja inače Zakon predviđa kraći rok.

6.1. Prvostupanjski sud obrazlaže i da je predmetni Ugovor o založnom pravu solemniziran, te temeljem članka 54. stavak 1. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj 78/93, 29/94, dalje: ZJB/93) ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, da je člankom 21. točka 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 57/96 i dr., dalje: OZ) propisano da su ovršne isprave ovršne javnobilježničke odluke i ovršne javnobilježničke isprave, da snagu ovršne isprave imaju i kvalificirani sporazumi stranaka sklopljeni pred sudom, na temelju članka 263. i 274. OZ-a, odnosno takvi sporazumi sklopljeni u obliku javnobilježničkog akta i solemnizirane privatne isprave (članci 269. i 279. OZ-a), pa se stoga i na predmetni slučaj primjenjuje navedeni desetogodišnji zastarni rok. Zastarni rok prekidan je pokretanjem ovršnog postupka 2001., ponovno je počeo teći obustavom tog postupka 2003., te je novi zastarni rok prekinut pokretanjem novog ovršnog postupka 2012. i ponovno počeo teći nakon obustave tog postupka 2015., te je ponovno prekinut 2019. kada je pokrenut ovršni postupak o kojem je ovdje riječ.

7. Prvostupanjski je sud dalje ocijenio da tužiteljica nije dokazala da je tuženik, kao ovrhovoditelj, svoju tražbinu naplatio u ovršnom postupku kojeg je vodio protiv drugog založnog dužnika, VL iz [adresa], dakle da bi predmetna tražbina prestala.

8. Prvostupanjski sud obrazlaže i kako smatra da za daljnje postupanje u ovršnom postupku nije od odlučne važnosti to što se manji dio predmetne kuće nalazi na drugoj, susjednoj zemljišnoknjižnoj čestici istog vlasnika i da to ne otklanja pretpostavke za vođenje ovršnog postupka protiv vlasnika te nekretnine.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj paušalno tvrdeći kako sud nije dao ocjenu dokaza i razloge zbog kojih je donio pobijanu odluku, jer je prvostupanjski sud dao razloge o odlučnim činjenicama i presuda se može ispitati. Činjenica da prvostupanjski sud nije naveo naziv i brojeve službenog glasila u kojem je objavljen propis na koji se pozvao obrazlažući neutemeljenost tužiteljeve tvrdnje o zastari tražbine (ZOO-točka 11. obrazloženja pobijane presude) ne predstavlja bitnu povredu na koju ukazuje žalitelj. Iz sadržaja zakonske odredbe koju reproducira prvostupanjski sud jasno je o kojem ZOO-u je riječ jer je doslovni sadržaj tog članka kao i naziv i poslovni brojevi službenog glasila u kojima je taj zakon objavljen već naveden u točki 1. obrazloženja pobijane presude.

10. U parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom raspravlja se samo o onome što je izrijekom zakonom propisano u okviru žalbenih razloga zbog kojih se rješenje o ovrsi može pobijati sukladno članku 50. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – u daljnjem tekstu: OZ) a o kojima nije ovlašten odlučivati ovršni sud u smislu članka 52. OZ-a (članak 50. stavak 1. točke 7. i 9.-11. OZ-a), i to samo onih od tih zakonskih razloga zbog kojih ovršenik konkretno rješenje o ovrsi pobija, a to su u ovom slučaju žalbeni razlozi iz članka 50. stavak 1. točke 9. i 11. OZ-a, dakle navoda tužbe da je nastupila zastara tražbine, odnosno da je tražbina prestala jer je namirena u ovršnom postupku vođenom protiv drugog založnog dužnika.

11. Žalbena tvrdnja da ovdje ne vrijedi desetogodišnji zastarni rok propisan člankom 379. ZOO-a jer se u tom članku ne navodi da bi taj rok vrijedio za javnobilježničke akte, kako je to propisano člankom 233. Zakona o obveznim odnosima donesenim 2005. godine, koji se ovdje ne primjenjuje, nije osnovana, jer i ovaj sud smatra da se navedena zakonska odredba (članak 379. ranije važećeg ZOO-a, „Narodne novine“ 53/91 , 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, dalje: ZOO/91) primjenjuje i na predmetni solemnizirani ugovor o založnom pravu iz razloga koje je i naveo prvostupanjski sud.

11.1. Žaliteljičino tumačenje razlike u tekstu ranije važeće (ovdje relevantne) zakonske odredbe i sada važeće odredbe o desetogodišnjem zastarnom roku izolirano je i strogo gramatičko, a nova zakonska odredba (članak 233. stavak 1. ZOO 05) od stare se razlikuje ne dodavanjem teksta „javnobilježničkim aktom“, kako to sugerira žaliteljica, već dodavanjem zareza i teksta: „ ,odnosno javnobilježničkim aktom“, što već i tekstualno govori da „javnobilježnički akt“ nije dodan kao proširenje značenja zakonske odredbe, već samo kao dodatno objašnjenje zakonske odredbe.

11.2. Stoga je neosnovana žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se ovdje ne bi radilo o desetogodišnjem već petogodišnjem zastarnom roku, a isti nije istekao jer je višekratno prekidan i zbog toga ponovno počinjao teći, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, a što tuženik niti ne osporava.

12. Žaliteljica bez uspjeha napada stav suda da tužiteljica nije dokazala da je tražbina prestala namirenjem ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u ovršnom postupku kojeg je on vodio protiv drugog založnog dužnika, jer da je tužiteljica dokazala da je tuženik svoju tražbinu namirivao, što je on prvo negirao, a zatim priznao kada mu je predočen vlasnički list (iz kojeg proizlazi da je na drugoj založenoj nekretnini uknjižen kupac i da je tuženik dao brisovno očitovanje, kako je to prvostupanjski sud i utvrdio), te da tužiteljica kao i njezin pravni prednik, pok. suprug, kao osobe visoke životne dobi i ne zna i ne može znati je li tuženik svoju tražbinu naplatio jer nema uvid u njegove poslovne knjige, a tuženik se nije izjasnio koji je to iznos naplatio prodajom u tom postupku ovršene nekretnine. Činjenice koje se tiču dobi ili pravne neukosti stranaka nisu ni od kakvog značaja. Zbog pravne neukosti stranke i angažiraju odvjetnike koji su stručne osobe, pa je i nelogično da se takva stručna osoba, u zastupanju svoje pravno neuke stranke, poziva na njezinu pravnu neukost.

12.1. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja u odnosu na tvrdnju tužiteljice da je tuženikova tražbina prestala, jer sama činjenica vođenja ovršnog postupka protiv drugog založnog dužnika po istom Ugovoru o založnom pravu, prodaja te nekretnine i davanje brisovnog očitovanja za tu drugu nekretninu, nije dostatan dokaz da je tražbina tužitelja po Ugovoru o kreditu, za koje je dano založno pravo, u cijelosti namirena, dakle da tražbina koja se namiruje u predmetnom ovršnom postupku ne postoji (u cijelosti ili barem djelomično).

12.2. Sama žaliteljica navodi kako ne zna ili ne može znati je li se tuženik u tom ovršnom postupku namirio čime sama dovodi u pitanje osnovanost postojanja žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 9. OZ-a, a jedini način da i sama zaključi a i dokaže da je tražbina prestala, jer ju je tuženik namirio, bila je provođenje financijskog vještačenja.

13. Zbog navedenih razloga, jer zastara tražbine nije nastupila i jer tužiteljica nije dokazala da je tražbina prestala, tužbeni je zahtjev valjalo odbiti, radi čega je prvostupanjska presuda valjana, a žalba tužiteljice neosnovana.

14. Razlozi koji se u tužbi i žalbi navode a tiču se tvrdnje da založeni objekti ne leže samo na založenoj zemljišnoknjižnoj čestici, već i na drugoj, susjednoj čestici, nisu relevantni za ovu parnicu jer nije riječ o činjenicama koje se tiču iti jednog od žalbenih razloga zbog kojeg bi se parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom uopće mogla voditi, kako je to već navedeno pod točkom 10. obrazloženja ove drugostupanjske odluke.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke na temelju članka 168. stavak 1. ZPP-a.

16. Kako žaliteljica nije sa žalbom uspjela to je troškovima žalbenog postupka odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić