Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-21/2025-2

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Verice perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Vulić, odvjetnik iz Našica, protiv tuženika Crosco, naftni servisi, d.o.o. iz Zagreba, Grada Vukovara 18, OIB: 15538072333, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Božić, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-14362/2021 od 14. ožujka 2025., u sjednici održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-14362/2021 od 14. ožujka 2025. se potvrđuje.

II. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku CROSCO Naftni servisi d.o.o. (OIB: 15538072333), Zagreb, Ulica grada Vukovara 18 da tužitelju BM (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], na ime naknade materijalnih troškova u periodu od lipnja 2016.g. – studeni 2020.g., plati iznos od 8.918,97 eura/67.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos teku kako slijedi:

- 212,36 eura/1.600,00 kn od 01.srpnja 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura/1.600,00 kn od 01.kolovoza 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujna 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2016.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.siječnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.veljače 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.ožujka 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.travnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.svibnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.lipnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.srpnja 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.kolovoza 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujna 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2017.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.siječnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.veljače 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.ožujka 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.travnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.svibnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.lipnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.srpnja 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.kolovoza 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujna 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2018.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.siječnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.veljače 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.ožujka 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.travnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.svibnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.lipnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.srpnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.kolovoza 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.rujnja 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.listopada 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.studenog 2019.g., pa do isplate,

- 212,36 eura /1.600,00 kn od 01.prosinca 2019.g., pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku CROSCO, naftni servisi, d.o.o. iz Zagreba, Grada Vukovara 18, OIB: 15538072333, troškove parničnog postupka u visini od 1.375,00 eura, u roku od 15 dana"".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a tuženiku naloži naknaditi mu troškove postupka, uvećano za troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom mjesečne naknade u iznosu od 1.600,00 kn /212,36 eura na ime naknade troškova prijevoza odnosno naknade za odvojeni život od obitelji, kako je to bilo navedeno u tužbi, a za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 1. prosinca 2019.

6. Prvostupanjski sud utvrđuje sadržaj za ovaj spor relevantnih akata i to:

- da je Kolektivnim ugovorom tuženika iz 2016., čl. 72., određeno da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne karte, ali do najviše 1.600,00 kuna,

- da je čl. 71. Kolektivnog ugovora određeno da pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, ima radnik koji je upućen na rad u sjedište poslodavca u neprekidnom trajanju dužem od 30 dana, izvan mjesta njegovog prebivališta i prebivališta njegove obitelji, odnosno boravišta tog radnika i njegove obitelji, a naknada iznosi najmanje 1.600,00 kuna, te se isplaćuje zbog pokrića (uvećanih) troškova stanovanja, lokalnog prijevoza, prehrane i drugih troškova života koje radnik ima u mjestu u kojem radi, a i troškova prijevoza te ostalih troškova koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratka u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi, da radnik koji ostvaruje pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji ima pravo na troškove prijevoza radi odlaska na tjedne odmore iz mjesta rada u mjesto svojeg prebivališta, odnosno boravišta pod uvjetima i na način kako je to uređeno ovim KU-om za radnike koji ostvaruju pravo na terenski dodatak,

- da su na isti način ova prava određena i Kolektivnim ugovorom tuženika iz 2019. u čl. 71. i 72.,

- da je Pravilnikom o radu tuženika iz 2016., te Pravilnikom o radu iz 2018., propisano gotovo identično Kolektivnim ugovorima, te je u čl. 71., odnosno čl. 80. određeno da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza povodom prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza javnim prometom, prema cijeni mjesečne karte, ali do najviše 1.600,00 kuna, a u odnosu na naknadu za odvojeni život od obitelji ista je u čl. 70., odnosno čl. 79. određena kao i u Kolektivnim ugovorima, osim što izostaje da radnik ima pravo i na troškove prijevoza, te ostale troškove koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratak u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi,

- da je Pravilnikom o materijalnim pravima tuženika iz 2008. također priznato pravo radniku na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne karte, ali do najviše 1.600,00 kuna, a naknadu za odvojeni život od obitelji ostvaruje radnik koji je upućen na rad ili na stručno usavršavanje u sjedište poslodavca odnosno u sjedište podružnice poslodavca, a izvan mjesta svog prebivališta, te ako udaljenost od prebivališta radnika do sjedišta poslodavca odnosno sjedišta podružnice poslodavca, prelazi 50 kilometara.

7. Prvostupanjski sud utvrđuje:

- da se Ugovorom o radu koje su parnične stranke sklopile 01.11.2019. (na koji se tužitelj pozvao u tužbi, opaska drugostupanjskog suda) tužitelj obvezao obavljati poslove Koordinatora za skladišno poslovanje u mjestu Ivanić Grad, te je ugovoreno da ga po potrebi posla poslodavac može uputiti na rad i u drugo mjesto rada,

- da iz iskaza tužitelja slijedi da je radio u Ivanić Gradu u industrijskom krugu u Industrijskoj zoni, te je radio od ponedjeljka do petka svaki dan od 7,00 do 15,00 sati, u koje vrijeme je bio smješten u Centru za obrazovanje, koji smještaj mu je osigurao tuženik,

- da tužitelj nije upućen na rad sjedište poslodavca (Zagreb, Ulica grada Vukovara 18), niti u sjedište podružnice poslodavca,

- da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao tužitelju 360,00 kuna mjesečno na ime troškova lokalnog prijevoza, što mu inače nije plaćao kada mu je plaćao međugradski prijevoz u iznosu od 1.600,00 kuna,

- da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao troškove posjeta obitelji, odnosno troškove prijevoza radi posjeta obitelji,

pa zaključuje:

-da se tužitelj obvezao obavljati poslove za poslodavca u Ivanić Gradu (gdje mu je smještaj bio osiguran), pa ne ostvaruje pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji, a posljedično tome niti troškove prijevoza te ostalih troškova koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratka u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi, niti ima pravo na troškove prijevoza radi odlaska na tjedne odmore iz mjesta rada u mjesto svojeg prebivališta, odnosno boravišta pod uvjetima i na način kako je to uređeno KU-om, te kako tužitelj ne ostvaruje pravo na troškove međugradskog prijevoza, jer se isti određuju i isplaćuju u okviru naknade za odvojeni život od obitelji na koju naknadu tužitelj nema pravo, radi čega tužbeni zahtjev odbija.

8. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

8.1. Osnovano žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupak iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni.

9. Suštinski se žalbeni navodi odnose prvenstveno na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava odnosno stav prvostupanjskog suda o tome da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškove prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada jer ga tuženik nije uputio u drugo mjesto rada, već je radio u mjesto u kojem je i to i ugovorio.

9.1. Tako osnovano žalitelj smatra da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada, ali visina tih troškova ovisi o udaljenosti tužiteljeva prebivališta od mjesta rada, a prema relevantnim aktima iznosi najviše 1.600,00 kuna mjesečno. U konačnici nije sporno, a i iz priložene dokumentacije proizlazi, da je tuženik i u utuženom razdoblju tužitelju plaćao troškove (lokalnog) prijevoza u iznosu od 360,00 kuna mjesečno, a ta činjenica, kao i iskaz tužitelja da nikad nije primao i naknadu za troškove lokalnog prijevoza i naknadu za troškove međugradskog prijevoza (1.600,00 kuna), ukazuje da njegov zahtjev za isplatom mjesečne svote od 1.600,00 kuna, koliko je propisana najveća visina naknade za prijevoz, ne bi ni mogao biti osnovan u cijelosti.

10. Iz raspravne građe, prvenstveno iskaza samog tužitelja, proizlazi da je tužitelj radio za tuženika (još) od 2002. do 2021. godine, kada mu je radno odnos prestao, te da mu je tuženik prije i poslije utuženog razdoblja isplaćivao mjesečno 1.600,00 kuna, čime je razjašnjena nelogičnost tužbenih navoda kojima se isplata utuženih iznosa za razdoblje od srpnja 2016. do prosinca 2019. temelji na Ugovoru o radu od 1. studenog 2019.!

11. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da je kod tuženika, kod kojeg je radio od srpnja 2002., radio u Ivanić Gradu u industrijskom krugu u Industrijskoj zoni, da je radio od ponedjeljka do petka svaki dan od 7,00 do 15,00 sati, da je bio smješten privatno, poslije toga u Centru za obrazovanje, a nakon toga opet privatno, da su sve te lokacije od samog mjesta rada bile udaljene od 3 do 5 km, da je njegovo prebivalište u [adresa], da je isto udaljeno od mjesta rada u Ivanić Gradu otprilike 200 km, da je svaki vikend putovao svojoj obitelji svojim osobnim vozilom, da mu je poslodavac plaćao međugradski prijevoz od 1.600,00 kuna do svibnja mjeseca 2016., te da mu je od prosinca 2019. opet plaćao međugradski prijevoz od 1.600,00 kuna, zajedno sa plaćom, dakle za mjesec unatrag, da mu je poslodavac plaćao u utuženom razdoblju, pored lokalnog prijevoza, trošak koji se odnosio na naknadu stvarnih troškova posjeta obitelji, a sukladno broju posjeta, da je u utuženom razdoblju cijelo vrijeme bio smješten u Centru za obrazovanje, koji smještaj je osigurao tuženik za sve radnike koji su bili voljni tamo spavati.

12. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je tuženik tužitelju prije i poslije utuženog razdoblja plaćao mjesečno 1.600,00 kuna na ime „troškova prijevoza“. U utuženom razdoblju tuženik je tužitelju plaćao trošak lokalnog prijevoza od 360,00 kuna mjesečno i troškove posjeta obitelji u različitim iznosima, ovisno o broju posjeta, a prema osnovici od 151,00 kunu po posjetu.

13. Na temelju odredbi KU-a i Pravilnika o radu tuženika, koji se ovdje primjenjuju, propisano je pravo radnika tuženika na:

- naknadu za odvojeni život u najmanjem iznosu od 1.600,00 kuna koja se isplaćuje zbog pokrića (uvećanih) troškova stanovanja, lokalnog prijevoza, prehrane i drugih troškova života koje radnik ima u mjestu u kojem radi, a i troškova prijevoza te ostalih troškova koji mu nastanu u svezi s putovanjima izvan mjesta u kojem radi, te povratka u mjesto rada, ako ta putovanja nisu službene, već osobne naravi, na što se očito i logično odnose troškovi prijevoza radi odlaska na tjedne odmore iz mjesta rada u mjesto svojeg prebivališta, odnosno troškovi posjeta obitelji,

- na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla do najviše 1.600,00 kuna mjesečno.

14. Jasno je da je riječ o dva različita prava radnika koji se međusobno isključuju, jer je u naknadi za odvojeni život od obitelji uključen trošak lokalnog prijevoza i tjednog prijevoza radi posjete obitelji, dok je naknada za prijevoz ona kojom se podmiruje trošak svakodnevnog prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada, dakle trošak onog radnika koji nije odvojen od obitelji.

15. Naknadu za odvojeni život od obitelji naravno mogu primati oni koji su od obitelji odvojeni, a kako to iz raspravne građe proizlazi to je svakako bio tužitelj. Naknada za odvojeni život plaća se radi pokrića troškova lokalnog prijevoza, troškova posjeta obitelji, troškova smještaja izvan mjesta prebivališta) pa, dakle, kad se isplaćuje ta naknada ne isplaćuje se uz to i posebna naknada za troškove prijevoza (kako bi to proizlazilo iz obrazloženja prvostupanjskog suda).

16. Iz raspravne građe proizlazi da je u utuženom razdoblju tužitelju umjesto isplate mjesečne svote od 1.600,00 kuna, koliko je, po Pravilnicima tuženika i KU, iznosila najviša naknada za troškove prijevoza i najmanja naknada za odvojeni život, tužitelju isplaćivana naknada za troškove lokalnog prijevoza (360,00 kuna mjesečno), naknada troškova za tjedne posjete obitelji (151,00 kuna po posjeti) te mu je bio osiguran besplatan smještaj, što su sve troškovi koji se pokrivaju naknadom za odvojeni život u mjesečno najmanjem iznosu od 1.600,00 kuna.

17. Kako je tužitelj i prije i poslije utuženog razdoblja primao mjesečno 1.600,00 kuna koju je primao na ime „naknade za troškove prijevoza“, u kojem razdoblju nije primao naknadu za troškove lokalnog prijevoza od 360,00 kuna, posebnu naknadu za troškove tjednog posjeta obitelji, a sam je snosio troškove smještaja (koji nije bio u objektu tuženika), očito je da podmirenjem troškova lokalnog prijevoza i troškova posjeta obitelji uz osiguran besplatan smještaj, koji su odabrali oni radnici koji su to htjeli (iskaz tužitelja,) tuženik podmirio svoju obvezu plaćanja 1.600,00 kuna na ime „naknade za odvojeni život“, na koju bi po okolnostima u kojima je tužitelj živio i radio, tužitelj imao pravo, a koju mu je tuženik prije i poslije utuženog razdoblja isplaćivao kao „naknadu za troškove prijevoza“ (u maksimalnom iznosu).

18. S obzirom na sve okolnosti slučaja, da je tužitelj tuženikov smještaj koristio po vlastitom izboru, da ga je prestao koristiti, kako iz raspravne građe proizlazi, upravo u vrijeme kada je tuženik odlučio početi naplaćivati smještaj (od 1. prosinca 2019.), duljina razdoblja u kojem je takav način podmirivanja naknade od 1.600,00 kuna mjesečno potrajao a u kojem ga tužitelj nije problematizirao (to je učinio tek po prestanku radnog odnosa), ovaj sud smatra da je postojao barem prešutni dogovor i pristanak tužitelja da mu tuženik pripadajućih i izvan utuženog razdoblja isplaćivanih 1.600,00 kuna mjesečno, podmiri na način kako je to tuženik učinio (osiguranjem besplatnog smještaja, plaćanjem lokalnog prijevoza i plaćanjem troškova posjeta obitelji prema stvarnom broju posjeta).

19. Slijedom navedenog, zbog ovih je razloga, pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je tužbeni zahtjev odbijen (u cijelosti) i zbog čega ovaj drugostupanjski sud žalbu tuženika nalazi neosnovanom.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 373.a. stavak 1. točka a) u vezi stavka 3. ZPP-a.

21. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a budući tužitelj sa žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP-a), a odgovor na žalbu nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a.)

U Dubrovniku, 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić