Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-47/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate,odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-159/2025-13 od 21. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-159/2025-13 od 21. studenog 2025. u točki I., II. i III. izreke za iznos od 423,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se prvostupanjska presuda u točki III. izreke preko iznosa od 423,39 eur do iznosa od 1.454,64 eur te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.031,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 19. siječnja 2005. u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 165,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2005. pa do isplate dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.454,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno.

7. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li predmetna ugovorna odredba ništetna te pripada li tužitelju posljedično ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 165,16 eur.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su 19. siječnja 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu,

- da je u dijelu odredbe čl. 5. sklopljenog Ugovora ugovoren da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno,

- da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pregovaralo što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužitelja,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 165,16 eura.

9.Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve primjenom odrede čl. 81. st.1. u svezi s čl.87.st.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost zaračunavanja iste u Ugovoru naznačenoj visini pa da je navedena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine o kojoj odredbi Ugovora se nije nije pojedinačno pregovaralo zaključuje da isto uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita pa da je ta ugovorna odredba kao nepoštena ništetna pri čemu da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe koju je nametnuo korisniku kredita, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Budući da se o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da je ista bila unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača pozivom na odredbu čl. 81.st.1. u svezi s čl. 87.st.1. ZZP-a/03 kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti iste u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom sklapanja ugovora te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Kao posljedicu ništetnosti a sve pozivom na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO), u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud prihvaća osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 165,16 eur koju je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja sve pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj naprijed navedenog iznosa.

12. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer da se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a ne gasi te da isticanje ništetnosti nije ograničeno rokom. Utvrđuje da zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao a ovo sve s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle tek od donošenja ove odluke s kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe pa kako zastarni rok nije protekao kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 165,16 eur te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane odluke.

13. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

14. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP-a.

15. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pa nije ostvaren ni žalbeni razloga iz odredbe čl. 353.st.1.t.3. ZPP-a.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl.5. Ugovora te je pravilno zaključio da je sporna odredba Ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditor, o sadržaju koje se nije pregovaralo te na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, nepoštena.

17. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odredu čl. 81. st.1. u svezi s čl. 87. st.1. ZZP/03 te pravilno utvrdio da je sporna odredba Ugovora ništetna.

18. Naime, sama činjenica da je u ugovoru naznačeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu naplaćuje naknada koja iznosi 0,63% jednokratno od iznosa kredita ne znači ujedno da su takve odredbe poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Na žalbene navode tuženika valja istaći da iako tužitelj kao korisnik kredita bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, isti nije bio informiran kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini).

22. Upravo zbog navedenog tuženik kao kreditor nije postupao u dobroj vjeri jer korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ugovora o naknadi za obradu kredite niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

23. Štoviše tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

24. Stoga, kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

25. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

26. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

27. Iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

28. Žalbeni navod tuženika da su troškovi predmetne naknade naplaćeni kroz efektivnu kamatnu stopu ničim nisu dokazani, niti obrazloženi. Naime, efektivna kamatna stopa (EKS) predstavlja stvarnu cijenu kredita pojedine banke koja uključuje i ostale troškove kredita poput naknada i ostalih izravnih troškova kako bi se omogućila bolja procjena i usporedba stvarnih troškova sličnih financijskih proizvoda. Međutim u konkretnom slučaju iz stanja u spisu nije jasno koje je to stvarne troškove tuženik kao banka imao, a koje je podmirio iz sporne naknade, odnosno nije razvidno na što se odnose troškovi tzv. „ulazne naknade“. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

29. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time ništetna te je pravilno utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

30. Kako je tuženik na ime spornih naknada naplatio ukupni iznos od 165,16 eur to je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik obvezan tužitelju isplatiti navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, kako je odlučeno točkom II. izreke pobijane presude.

31. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odredbe Ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

32. Protivno žalbenim navodima pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. U odnosu na zahtjev za isplatu valja odgovoriti da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, konkretno od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku.

33. Međutim, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da je odlučujući o trošku prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora, kako je to utvrđeno po prvostupanjskom sudu na ročištu 22. listopada 2025. iznosi 165,16 eur pa tužitelju za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje Tarifa) pripada pravo na nagradu za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku u smislu Tbr.7.u visini od 25 bodova a ne u visini od 100 bodova kako je to odmjerio prvostupanjski sud.

34. Zbog navedenog tužitelju za sastav tužbe (Tbr.7.t.1. 25 bodova), sastava obrazloženih podneska od 31. srpnja 2025. i 25. kolovoza 2025. ( Tbr.8.t.1. za svako po 25 bodova) te zastupanja na ročištima 28. kolovoza 2025. i 22. listopada 2025. Tbr.9.t.1. za svako 25 bodova) te zastupanja na ročištu za objavu presude Tbr.9.t.3., 12,5 bodova) sve prema vrijednosti boda od 2 eur uvećano za PDV te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 26,55 eur i presudu u visini od 54,09 eur pravilnom primjenom odredbi Tarife pripada pravo na nagradu u ukupnoj visini od 423,39 eur a ne u visini od 1.454,64 eur kako je to tužitelju priznao prvostupanjski sud.

35. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe upire da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu i presudu jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa se ne primjenjuje odredba čl. 11. st. 1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama ( "Narodne novine" br.118/18, 51/23). Kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude to suprotno žalbenim navodima tuženika tužitelju u smislu Tbr.9.t.3. Tarife pripada pravo na naknadu tog troška.

36. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika valjalo je djelomično odbiti te temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke a djelomično prihvatiti i temeljem odredbe čl. 373.t.3.. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke

37. Budući tuženik nije uspio s žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari već samo u odnosu na odluku o trošku u odnosu na koji mu nisu nastali posebni troškovi to je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka te je na temelju odredbe čl. 166.st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković