Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-135/2025-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ivane Madunić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC, OIB [osobni identifikacijski broj],iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Joško Malić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Brist d.o.o. u stečaju, Brist, OIB 64900395736, kojeg zastupa stečajni upravitelj Jozo Bagarić, a njega punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-259/2015-66 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-259/2015-66 od 23. listopada 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom naloženo je tuženiku Brist ,ugostiteljstvo, turizam, trgovina d.o.o. „u stečaju“, OIB 64900395736, iz Brista isplatiti tužiteljici ĆC, OIB [osobni identifikacijski broj],iz [adresa] na ime neisplaćenih plaća za vremensko razdoblje od 15.12.2011.g. do 28.02.2014.g. bruto iznos od 28.874,99 EUR (217.558,63 HRK) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose i po stopi pobliže navedenoj pod točkom I. izreke.

1.1.Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka do okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom pod br. Pr-1035/2022 ( točka I. izreke), dok je u odluci pod točkom II. ukinuto rješenje tog suda od 4. rujna 2024. u dijelu kojim nije dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kako je postavljen u podnesku tužiteljice od 13. 2. 2024.

1.2. Ujedno je u odluci pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od8.424,93 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 23. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbeni razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od 15. prosinca 2011. do 28. veljače 2014. u iznosu od 28.874,99 eura/217.558,63 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te troškovima postupka.

4. Iz stanja spisa u bitnom proizlazi:

-da je tužiteljica radila kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. ožujka 1996., na radnom mjestu šefa recepcije turističkog ureda,

- da je odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu br. 6/2000 od 30. rujna 2000. tužiteljici otkazan ugovor o radu,

- da je presudom Općinskog suda u Makarskoj pod poslovni broj P-882/00 od 12. travnja 2001., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gž-505/02 od 27. rujna 2002., utvrđen nedopuštenim otkaz Ugovora o radu tužiteljici i naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad, te joj isplatiti neisplaćene plaće za rujan i listopad 2000.,

- da je tužiteljica tražila vraćanje na rad na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Makarskoj br. P-882/2000 od 12. travnja 2001., te je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj br. OVR-22/2003 od 3. ožujka 2003. određena predložena ovrha (vraćanje tužiteljice na rad na poslove šefa recepcije turističkog ureda, isplatu zaostale plaće, te troškove prijevoza i troškove parničnog postupka),

- da tuženik nije postupio po pravomoćnom rješenju od 12.travnja 2001., te je rješenjem Općinskog suda u Makarskoj br. OVR-22/03 izrečena mu novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kn i određen novi rok od 3 dana vratiti ovrhovoditeljice, ovdje tužiteljicu na poslove šefa recepcije turističkog ureda, a pravomoćnim rješenjem od 7. rujna 2006. izrečena mu je novčana kazna od 10.000,00 kn i određen novi rok od 20 dana vratiti ovrhovoditeljicu, ovdje tužiteljicu na poslove šefa recepcije turističkog ureda,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-113/2011 od 15. prosinca 2011. otvoren stečajni postupak nad tuženikom - poslodavcem tužiteljice Brist, ugostiteljstvo, turizam, trgovina d.o.o.,

- da je tužiteljica u stečajnom postupku prijavila potraživanje za iznos od 922.415,54 kn od kojeg iznosa se 139.066,00 kn odnosi na isplatu plaća,

- da iz iskaza stečajnog upravitelja proizlazi kako je znao za parnicu koju je vodila tužiteljica zbog otkaza njezinog ugovora o radu koji se dogodio prije otvaranja stečaja, a tužiteljičin odvjetnik ga je obavijestio da je tužiteljica dobila spor da se vrati na radno mjesto dok je radila u Brist d.d., ali zbog otvaranja stečaja i nemogućnosti obavljanja rada nije bilo mogućnosti da se tužiteljica vrati na posao, te da je povrat na posao tražen u stečaju, dok ne zna jesu li ga tražili prije stečaja, da tužiteljicu ne bi mogao vratiti na posao, a niti da joj je otkazao ugovor o radu,

- da je potraživanje tužiteljice u stečajnom postupku osporeno pa je tužiteljica upućena pokrenuti parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, koju parnicu je tužiteljica i pokrenula (predmet pod br. Pr-1035/2022, raniji broj Pr-371/2015).

5. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, jer je smatrao kako radni odnos tužiteljici nije prestao u situaciji kada je pravomoćno utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten te je tuženiku naloženo vratiti tužiteljicu na posao, što u ovom slučaju tuženik nije učinio, unatoč traženju tužiteljice, pa kada stečajni upravitelj nije otkazao ugovor o radu temeljem čl. 120. st. 2. SZ-a proizlazi da se radnik, ovdje tužiteljica i dalje nalazi u radnom odnosu i stečajni upravitelj ju je morao vratiti na posao ako je to moguće, a tuženik nije dokazao.

6. Pri tome je visinu pripadajuće plaće sud prvog stupnja utvrdio prema prosječnoj plaći po zaposlenom u Hrvatskoj u bruto iznosu, kako je to utvrđeno financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem vještaka Ivana Škore od 6. lipnja 2016., koji je u nedostatku dokumentacije kod poslodavca, za izračun bruto plaće koristio odredbe Kolektivnog ugovora za ugostiteljstvo i turizam koje definiraju osnovu plaću, a kojoj grupaciji pripada i tuženik, koji obračun plaće prema odredbama Kolektivnog ugovora predviđa i Zakon o radu. Naime, vještak je sukladno elementima za utvrđivanje bruto plaće (t.4.) i prosječnoj plaći po zaposlenom u Hrvatskoj (t.5.) izvršio izračun bruto plaće (za izračun bruto plaće koristio je sve bitne elemente osnovicu prema Kolektivnom ugovoru, koeficijent složenosti radnog mjesta, koeficijent uvećanja plaće za minuli rad, te razdoblje obračuna koje je definirano za tužiteljicu) pa ukupna svota bruto plaće tužiteljice iznosi 217.558,63 kuna, a razdoblje od 15.12.2011. do 28.2.2014.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

8. Tužiteljica svoj zahtjev u ovom postupku temelji na tvrdnji da tuženik nije postupio po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, te tužiteljicu do danas nije vratio na poslove šefa recepcije turističkog ureda, koje poslove je obavljala prije nezakonitog joj prestanka radnog odnosa, a niti je tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog otvaranja stečajnog postupka zbog čega se ima smatrati da je tužiteljica kod tuženika još u radnom odnosu, pa joj je stoga tuženik dužan isplaćivati plaću.

9. Zahtjevu tužiteljice tuženik suprotstavlja tvrdnje da tužiteljica nije radila kod tuženika ni prije, a ni u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, da tuženik nije nastavio s poslovanjem, te da je stečajni upravitelj po otvaranju stečajnog postupka nad tuženikom svim zatečenim radnicima otkazao ugovore o radu i to OC i UC pa da zbog toga nije u obvezi isplatiti tužiteljici naknadu plaće nakon otvaranja stečajnog postupka.

10. U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiteljica je prijavila svoju tražbinu u iznosu od 922.415,54 kn prema tuženiku u stečajnom postupku, otvorenom nad tuženikom rješenjem Trgovačkog suda u Splitu br. St-113/2011 od 15. prosinca 2011. a koju tražbinu je osporio stečajni upravitelj zbog činjenice što prema podatcima Zavoda za zapošljavanje stečajna vjerovnica, ovdje tužiteljica radila kod drugog poslodavca, radi čega je tužiteljica pokrenula parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine. Također, tužiteljica je uvrštena u stečajni plan kao vjerovnik 1. (prvog) višeg isplatnog reda prema stečajnom dužniku Brist za ugostiteljstvo, turizam, trgovinu d.o.o., ovdje tuženiku.

11. Nadalje, između stranaka nije bilo spora kako je presudom tog suda Pr-371/2015 od 16. studenoga 2020., potvrđenom odlukom Županijskog suda u Osijeku br. GžR- 287/2021-2 od 3. ožujka 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da tužiteljica ima potraživanje prvog višeg isplatnog reda prema stečajnom dužniku Brist, ugostiteljstvo, turizam, trgovina d.o.o. u stečaju u iznosu od 64.8901,34 kn, a na ime neisplaćenih naknada plaća za razdoblje od 1. 4. 2003. do 31.10.2005., dok je u dijelu pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da tužiteljica ima potraživanje prvog višeg isplatnog reda prema stečajnom dužniku Brist, ugostiteljstvo, turizam, trgovina d.o.o. u stečaju u iznosu od 211.621,50 kn ukinuta presuda i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.

12. Pri tome je nepravomoćnom presudom istog suda br. Pr-1035/2022-19 od 3. ožujka 2023. utvrđeno je da tužiteljica ima potraživanje prvog višeg isplatnog reda prema stečajnom dužniku Brist, ugostiteljstvo, turizam, trgovina d.o.o. u stečaju u iznosu od 28.094,00 eura/211.674,28 kn, a na ime neisplaćenih naknada plaća za razdoblje od 1. 11 2005. do 31. prosinca 2007. (u iznosu od 10.975,61 eura/82.695,76 kuna), te na ime zakonskih zateznih kamata na iznose glavnice do otvaranja stečajnog postupka (u iznosu od 9.291,52 eura/70.006,99 kuna + 7.826,87 eura/58.971,53 kuna), a za više zatraženo, za iznos od 8.593,61 eura/64.748,56 kn, tužbeni zahtjev je odbijen, a što je sve utvrđeno uvidom u spis ovog suda pod br. Pr- 1035/2022, ranije broj Pr-371/2015 (preslici gore navedenih presuda su u spisu).

13. Međutim, tužiteljičino potraživanje u ovom predmetu se odnosi za razdoblje nakon otvaranja stečajnog postupka od 15.11.2011. do 28.2.2014. pa u navedenom proizlazi pravilnost zaključka suda prvog stupnja kako tražbina tužiteljice za isplatu plaće za razdoblje nakon otvaranja stečajnog postupka je tražbina prema stečajnoj masi, a ne tražbina stečajnog vjerovnika, jer su to samo tražbine koje su stečajni vjerovnici imali u vrijeme otvaranja stečajnog postupka (čl. 70. st. 1. SZ).

14. Stoga je tužiteljice tražbinu s osnove isplate naknade plaće iz razdoblja prije otvaranja stečajnog postupka, mogla ostvariti samo u stečajnom postupku prijavom tražbine stečajnom upravitelju, i nakon što joj je tražbina bila osporena i stečajni sudac uputio na parnicu da ustane tužbom radi utvrđivanja postojanja potraživanja osporenog iznosa (čl. 178. st. 1. Stečajnog zakona /"Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/00,123/03, 82/06,116/10, 25/12,133/12 i 45/13 - dalje SZ/), to je tužiteljica za to razdoblje i pokrenula postupke.

15. Ovdje se, međutim, otvara pitanje što je sa tražbinom radnika na ime naknade plaće nastale nakon otvaranja stečajnog postupka koja nedvojbeno predstavlja tražbinu vjerovnika stečajne mase i spada u obveze stečajne mase (čl. 87. st. 1. toč. 5. SZ).

16. Ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da se tražbine radnika nakon otvaranja stečajnog postupka ne ostvaruje u stečajnom postupku podnošenjem prijave tražbine stečajnom upravitelju kao potraživanje stečajnog vjerovnika (čl. 96. i 173. SZ). Stoga je o osnovanosti tražbine tužiteljice kojom se traži isplata naknade plaće za razdoblje nakon otvaranja stečajnog postupka trebalo meritorno odlučiti te nije bilo mjesta odbacivanju tužbe sa zahtjevom za naknadu plaće za razdoblje od otvaranja stečajnog postupka od 15.11.2011. do 28.2.2014., kako to predlaže tuženik.

17. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da je tužiteljica je trebala biti vraćena na rad po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Makarskoj br. P-882/2000 od 12. travnja 2001. kojom je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici, da joj radni odnos nije prestao, te je obvezan tuženik vratiti tužiteljicu na poslove šefa recepcije turističkog ureda. Naime, utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radnik se vraća u stanje kao da otkaz nije ni bio donijet pa kako je u trenutku otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravitelj svim preostalim radnicima otkazao ugovore o radu, tako je trebao i tužiteljici otkazati ugovor o radu, a to nije učinio.

18. S druge strane otvaranje stečajnog postupka može biti opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, međutim tužiteljici nije nakon otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom otkazan ugovor o radu, što nesumnjivo proizlazi ne samo iz iskaza tužiteljice, već i iz iskaza stečajnog upravitelja tuženika.

18.1. Naime, odredbom čl. 120. SZ-a propisano je da otvaranjem stečajnog postupka ugovori o radu ili službi sklopljeni s dužnikom kao poslodavcem ne prestaju (st.1.). Otvaranje stečajnog postupka je poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu (st.2.). Nakon otvaranja stečajnoga postupka stečajni upravitelj u ime dužnika poslodavca i radnik mogu otkazati ugovor o radu, bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz te bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti radnika. Otkazni rok iznosi mjesec dana, ako zakonom nije predviđen kraći rok. Ako otkaz izjavi stečajni upravitelj, druga strana može kao stečajni vjerovnik zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenoga prestanka radnoga odnosa (st.3). Ako radnik smatra da otkaz njegova radnoga odnosa nije pravno valjan, može tražiti zaštitu svojih prava u skladu s odredbama Zakona o radu (st.4.). Stečajni upravitelj može, na temelju odobrenja stečajnog suca, sklopiti nove ugovore o radu na određeno vrijeme radi dovršenja započetih poslova i otklanjanja moguće štete (st.5.).

19.Iz sadržaja navedenih odredaba proizlazi kako otvaranjem stečajnog postupka svi ugovori o radu ne prestaju automatizmom. Isto tako, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao. Ovo se primjenjuje i u slučaju kada je poslodavac trgovačko društvo u stečaju. Prema tome, kada tužiteljica nije zatražila sudski raskid ugovora o radu, to u konkretnom slučaju, kada je pravomoćno utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nedopušten, a stečajni upravitelj nije otkazao ugovor o radu temeljem čl. 120. st. 2. SZ-a, proizlazi da se radnik i dalje nalazi u radnom odnosu i stečajni upravitelj bi ga morao vratiti na posao ako je to moguće.

20. Dakle, pitanje mogućnosti vraćanja na posao jest odlučno za ocjenu osnovnosti zahtjeva tužitelja osobito kod navoda tuženika kako je svim ostalim radnicima otkazao ugovore o radu zbog nedostatka posla, o čemu iskazuje i tijekom postupka saslušani stečajni upravitelj pozivajući se na odluku Skupštine vjerovnika, ali i dokumentaciju predanu na uvid sudu o čemu ,međutim, sud prvog stupnja nema potrebna utvrđenja.

21. Zbog pogrešnog pravnog stava sud nije utvrđivao navedene činjenične okolnosti o kojima ovisi osnovanost zahtjeva tužiteljice, čime je i činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

22. Slijedom izloženog na temelju odredbe članka 370. ZPP-a pobijanu presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

23. U nastavku postupka sud će nadopuniti činjenično stanje sukladno naprijed izloženom u okviru dokaznih prijedloga stranaka te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

U Splitu, 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica