Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1234/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Acingeru, odvjetniku u Pagu, protiv tuženika Grada Novalje, zastupanog po punomoćniku Dejanu Španoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2266/2020-56 od 6. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. siječanja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2266/2020-56 od 6. lipnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-2266/2020-56 od 6. lipnja 2025. u točki IV izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica stekla pravo vlasništva nekretnina označenih kao dio k. č. broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] površine 46 m2, označenih likom A-B-C-D-E-F-G-H-I-A te obojano žutom bojom te dio k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 14 m2, označeno likom V-L-K-T-U-V te obojano žutom bojom, na skici sudskog očevida kao sastavni dio dopune nalaza vještaka geodetske struke Ivana Marinovića od 27. kolovoza 2023., koja skica čini sastavni dio presude (točka I), te je tuženik obvezan trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice, nakon parcelacije i formiranja zasebnih nekretnina koje će nastati od dijelova nekretnina iz točke I, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu.

2. Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu u odnosu na dio k. č. broj [katastarska čestica] površine 12 m2 (točka I), zatim je dopuštena preinaka tužbe kojom je tužba proširena na dio č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (točka II), u točki III je odbačena tužba u odnosu na nekretninu iz točke II izreke te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 918,88 eura, u roku od 15 dana (točka IV).

3. Protiv presude i rješenja o trošku je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

4. U žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.točka 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te povreda iz čl. 354. st.1. u svezi s člankom 190. ZPP-a, jer da je pogrešno ocijenjeno da je preinaka tužbe svrsishodna. Nadalje ukazuje da je dio prijepora nerazvrstana cesta pa da stoga predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika, prema čl. 101.st.1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021, 114/2022, 4/2023, 133/2023) neovisno o upisu te nekretnine u zemljišnim knjigama u korist treće osobe. Potom ističe da je tužbeni zahtjev nedovoljno određen u točki II pa da je sud tužitelja propustio pozvati na ispravak tužbe u skladu s čl. 109. ZPP-a, u čemu nalazi povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 109. ZPP-a. Ponavlja prigovor promašene pasivne legitimacije tvrdeći da je vlasnik prijepora samo u dijelu koji predstavlja nerazvrstanu cestu. Tvrdi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je predmetna nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) , 16. listopada 1990., odnosno na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91), 24. srpnja 1991. bila građevinsko zemljište u smislu čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 54/1980 , 42/1986 , 41/1988 , 16/1990 , 53/1990 , 44/1992 , 91/1996- dalje ZGZ ), niti da je prednik tuženika bio nositelj prava upravljanja na toj nekretnini, pri čemu da je relevantno utvrditi sadržaj prostornog plana koji je bio na snazi na dan stupanja na snagu narečenih propisa.

5. Tuženik osporava da bi tužiteljica bila u samostalnom posjedu prijepora te da bi posjed imao kakvoću potrebnu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014 -dalje ZV) te ističe da tužiteljica nije pružila dokaze o vremenu kada je stupila u posjed prijepora, odnosno kada su to učinili njezini prednici. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, bez posebnog obrazloženja.

6. Predlaže presudu i rješenje preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obvezu nadoknade parničnog troška žalitelju, podredno predlaže presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Glede relativno bitnih postupovnih povreda na koje ukazuje tuženik u žalbi, treba navesti da je tužiteljica od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave zahtijevala utvrđenje prava vlasništva na istom realnom dijelu veće nekretnine, s tim što je uslijed promjene zemljišnoknjižnih oznaka, do koje je došlo zbog provedbe geodetskog elaborata u zemljišne knjige, bilo nužno zahtjev uskladiti s novim oznakama pa se ne radi o preinaci tužbe iz čl. 191. ZPP-a, kako se to pravilno ukazuje u pobijanoj presudi. Tužba tužiteljice je sadržavala sve ono što je kao sadržaj tužbe propisano čl. 186. ZPP-a pa nije bilo osnove pozivati tužiteljicu na ispravak u smislu čl. 109. ZPP-a.

9. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je tužiteljica u tužbi zahtijevala utvrđenje prava vlasništva na dijelu k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u to vrijeme bila upisana u zemljišnim knjigama u površini od 11678923 m2, a nakon što je provedena parcelacija je uskladila zahtjev s novim oznakama iz zemljišne knjige, ne mijenjajući identitet zahtjeva,

-da je u zemljišnoj knjizi cijela prijeporna nekretnina, sada č. zem. [katastarska čestica] upisana kao Općenarodna imovina, s organom upravljanja Narodnim odborom Općine Novalja

-da se prijeporna nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu nalazila unutar građevinskog područja,

-da se na prijepornoj nekretnini nalaze kuća i dvorište tužiteljice koje graniče s drugom kućom koja je izgrađena na k. č. broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tužiteljice, a na koju nekretninu se nastavlja dvorište te sve opisano na terenu čini jednu cjelinu,

-da se prijepor sastoji od dva odvojena dijela, od kojih se jedan nalazi ispred ulaza u kuću, dok se drugi dio nalazi iza kuće te se do njega dolazi preko terase i stepenica, a koji dio je omeđen trima suhozidima,

-da su saslušani svjedoci potvrdili činjenice glede izgradnje stare kuće te korištenja prijepora od strane tužiteljice i njezinih prednika u razdoblju duljem od 40 godina prije 17. studenog 1999.,

-da asfaltirani put koji se nalazi s južne strane nekretnine nije dio prijepora.

10. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da su se na strani tužiteljice ostvarile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri čemu rok od 40 godina iz čl. 159. st. 4. ZV-a računa do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a (17. studenog 1999.) pa prihvaća tužbeni zahtjev. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te je tužiteljici priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa) te iznos sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio vrijeme stupanja u posjed i način korištenja prijepora od strane prednika tužiteljice i same tužiteljice pa tuženik u žalbi bez osnove tvrdi suprotno.

12. Treba reći da je sudska praksa glede pitanja dosjelosti prema pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (OGZ), odnosno posjeda od četrdeset godina do 6. travnja 1941., izmijenjena u skladu s pravnim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava koja su zauzeta u predmetima Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske. U odlukama tog suda je izraženo pravno shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno (a radi se o odluci Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. kojom je ukinut čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana), ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila država, donijevši takav neustavan propis. Treba dodati ga je glede dosjelosti na nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, 16. prosinca 2021. donesena odluka istog suda u predmetu Grbac protiv Hrvatske (zahtjev broj 64795/19), u kojoj je, u usporedivom slučaju, izneseno istovjetno pravno stajalište glede računanja vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću kao i u narečenim, ranije donesenim odlukama tog suda.

13. U nazočnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je u razdoblju od stupanja prednika tužiteljice u posjed prijepora, do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999. proteklo razdoblje od četrdeset godina kontinuiranog posjedovanja prijepora od strane tužiteljice i njezinih pravnih prednika pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni privatni interes treće osobe.

14. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje koje je iznosio tijekom postupka, o neosnovanosti kojih tvrdnji je sud prvog stupnja dao uvjerljive razloge koji imaju temelj u utvrđenim činjenicama. Tako je pravilno ocijenjen neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da je sud prvog stupnja iz potvrde nadležnog upravnog tijela pravilno utvrdio da se prijeporna nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.) nalazila unutar granica građevinskog područja, pa kako je u zemljišnim knjigama kao nositelj prava upravljanja još uvijek upisan prednik tuženika, a pravo upravljanja se stupanjem na snagu ZV-a pretvorilo u pravo vlasništva, u skladu s člankom 360. st. 1. ZV-a, proizlazi da je upravo tuženik pasivno legitimiran u ovoj parnici .Konačno, tvrdnja tuženika da dio prijepora predstavlja nerazvrstanu cestu je također suprotna utvrđenjima suda prvog stupnja, prije svega nalazu i mišljenju vještaka mjernika koji je u nalazu bez ikakve dvojbe istaknuo da se nerazvrstana cesta ne nalazi na dijelovima nekretnine koji su predmetom tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Još treba dodati da je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave dovoljno da je samostalan posjed pošten (čl.159. st. 4 ZV-a), pri čemu je teret dokaza o nepoštenju posjeda bio na tuženiku koji to nije uspio dokazati ( čl. 18. st. 5. ZV-a).

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te kada je obvezao tuženika nadoknaditi joj parnični trošak, koji je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odnosno rješenje u točki IV izreke potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, dok je rješenje u preostalom dijelu kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

U Rijeci 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara