Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-287/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić- Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov-Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Mraz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Dr Pharma d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 20927618113, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ladan, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude zbog Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1646/2024-16 od 24. rujna 2025., u sjednici vijeća, dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1646/2024-16 od 24. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „I. Utvrđuje se da su Odluka tuženika Dr Pharma d.o.o., [adresa]., OIB: 20927618113 o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2024. godine kao i Odgovor tuženika od 04.11.2024. godine na zahtjev za zaštitu prava tužiteljice ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nezakoniti i nedopušteni te radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku Dr Pharma d.o.o. iz [adresa]., OIB: 20927618113 da tužiteljicu ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati na radno mjesto stručnog suradnika prodaje, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, niti sud obrazlaže na čemu zasniva svoju ocjenu da određene činjenice važne za odluku smatra istinitim, a ne postoje ni razlozi o tome kojim dokazima je poklonio vjeru a kojima nije te zbog čega je tako postupio. Navodi da iz Ugovora o radu jasno i nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu stručnog suradnika prodaje, a ne na radnom mjestu djelatnica u maloprodaji. Stoga pogrešnim smatra zaključak suda da iz cjelokupnog dokaznog postupka ne proizlazi da bi postojala bitna razlika u radnim mjestima djelatnika u maloprodaji i stručnog suradnika prodaje, obzirom da je svjedok CŽ naveo da su u odnosu na radno mjesto tužiteljice dvije mogućnosti i to stručni suradnik ili djelatnik u maloprodaji. Isto tako, iz iskaza zakonske zastupnice NŽ proizlazi da se dogodila omaška prilikom otkazivanja Ugovora o radu. Iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu za drugo radno mjesto, odnosno da tuženik tužiteljici nije otkazao Ugovor o radu za radno mjesto na kojem je bila zaposlena temeljem navedenog Ugovora o radu. Prema takvom zaključku suda proizlazi da nije dokazano da se u konkretnom slučaju radi o jednom radnom mjestu nego da je tuženik omaškom naveo drugi naziv radnog mjesta, dakle da je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu za drugo radno mjesto, a ne ono koje je tužiteljičino radno mjesto sukladno Ugovoru o radu. Smatra da utvrđenje otkaza nezakonitim zbog navedene činjenice ne bi predstavljalo pretjerani formalizam nego donošenje odluke suda koja bi imala uporište u zakonskim odredbama. Navodi da tuženik ničim nije dokazao da opis poslova radnog mjesta tužiteljice uključuje i fakturiranje, a sud navedeno smatra dokazanim samo na temelju iskaza svjedoka koji su pak iskazali da se od tužiteljice očekivalo obavljanje poslova fakturiranja. Pritom da nije odlučno što tuženik očekuje od tužiteljice u pogledu obavljanja radnih zadataka, nego je li tužiteljica obavljala poslove iz svog radnog mjesta. Navodi da je saslušana kao stranka iskazala da je nakon obuke obavljala poslove fakturiranja samostalno, a da je tome tako proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka koji su naveli da je tužiteljica obavljala i poslove fakturiranja te stoga nije istinit iskaz svjedokinje TŽ kada je iskazala da je tužiteljica rekla da te poslove neće raditi jer za njih nije plaćena. Također, da je prilikom saslušanja iskazala da je kod tuženika radila na radnom mjestu stručnog suradnika prodaje te da je uz to radila i u maloprodaji, a nikako da je radila samo u maloprodaji. Ističe da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je navodno loša financijska situacija prijetila samoopstanku tuženika. Navodi da je tuženik u razdoblju otkazivanja Ugovora o radu tužiteljici zaposlio dva nova radnika, odnosno LŽ i JŽ, a koji pak kod tuženika radi već 5 godina. Tuženik je naveo da su novi radnici zaposleni na drugim radnim mjestima iako iz iskaza svjedoka i zakonske zastupnice tuženika proizlazi da kod tuženika svi zaposlenici rade sve poslove. Stoga se tužiteljica pita koji je pravi razlog otpuštanja radnika u razdoblju od 1. rujna 2024. do 31. prosinca 2024., pritom uvažavajući činjenicu da je kod tuženika bilo novih zapošljavanja.

3. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je tužiteljica imala jedan jedini Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. kolovoza 2022. te je u Odluci o otkazu ugovora o radu jasno istaknuto i navedeno da se upravo taj Ugovor o radu otkazuje. Navodi da je pravo tuženika da samostalno odlučuje o unutarnjem ustroju društva, da se tužiteljica pokazala nepotrebnom za radni proces nakon kolovoza 2024., kao i ostalih 7-8 radnika kojima je u istom razdoblju prestao Ugovor o radu, a pravo je tuženika da odlučuje o izvršiteljima i broju radnih mjesta pritom brinući se o ekonomskoj opravdanosti broja zaposlenih u korelaciji s poslovanjem. U Odluci o reorganizaciji poslovanja i ukidanju radnih mjesta od 22. kolovoza 2024. navedeno je da se ukidaju i radna mjesta stručnog suradnika u prodaji kao i radnika u maloprodaji, pa je potpuno jasno da je prestala potreba za tužiteljicom kao radnikom, neovisno o tome je li obavljala poslove i u maloprodaji ili samo poslove stručnog suradnika. Navodi da je KŽ kao serviser kod tuženika zaposlen već 5 godina, te nije riječ o novom zaposlenju, što je jasno obrazloženo u iskazu svjedoka. Stoga nema govora o tome da je tuženik zapošljavao nove radnike u razdoblju kada je tužiteljici i još većem broju radnika prestao radni odnos. Navodi da je tužiteljica uz poslove koji su bili navedeni u Ugovoru o radu od kolovoza 2022., obavljala i druge poslove koji nisu taksativno pobrojani i navedeni u ugovoru o radu, ali predstavljali su poslove koji su usko vezani s poslovima tužiteljičinog radnog mjesta. Isto tako tužiteljica je pokušala obavljati i poslove servisera, koji nisu poslovi povezani s tužiteljičinim radnim mjestom, no ista poslove tužiteljica zbog fizičkih smetnji i prepreka nije mogla obavljati, što je sama potvrdila u svom iskazu. Navodi da jedini razlog otkaza ugovora o radu prestanak potrebe za brojem radnika koji su bili zaposleni kod tuženika do kolovoza 2024. te shodno tome 22. kolovoza 2024., nakon analize poslovanja i prihoda, donesena je Odluka o reorganizaciji poslovanja i ukidanju radnih mjesta, a što je vidljivo iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz kojeg je razvidno da je nakon odluke iz kolovoza 2024. prestao radni odnos osmorici radnika tuženika, što je gotovo 40% zaposlenih. Navodi da je samostalno procijenio da mu je radnica GŽ, čiji su se poslovi djelomično preklapali s poslovima koje je radila tužiteljica, potrebnija za uspješno i ekonomski opravdano poslovanje nego li tužiteljica, a zadržavanje obje radnice na radnim mjestima ne bi bilo ekonomski opravdano očekivati od poslodavca.

5. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a jer je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke od 17. listopada 2024. kojom je tuženik otkazao s njom sklopljen Ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanih razloga s odgovorom od 4. studenog 2024. na njezin zahtjev za zaštitu prava kumulirano sa zahtjevom da radni odnos nije prestao i zahtjevom za vraćanje na radno mjesto stručnog suradnika prodaje.

11. U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 18. kolovoza 2021.,

- da je tuženik dana 22. kolovoza 2024. donio Odluku o reorganizaciji poslovanja i ukidanju radnih mjesta, broj protokola DRP/OD/21/2024, a kojom je ukinuo radna mjesta za poslove voditelja razvoja poslovanja, stručnih suradnika u prodaji, administrativnog referenta, referenta za računovodstvo i financije, dostavljača, doga menadžera i radnika u maloprodaji, te ujedno smanjen broj radnika na pojedenim radnim zadatcima, a pojedine poslove i radne zadatke koje obavljaju radnici na radnim mjestima koja su ukinuta preuzeli su te će dalje obavljati radnici tuženika zaposleni na drugim odgovarajućim mjestima, a sve sa ciljem smanjenja troškova i optimalizacije poslovanja tuženika,

- da je tuženik 17. listopada 2024. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu kojim je tužiteljici otkazan Ugovor o radu radi postizanja ekonomski uspješnijeg poslovanja, planiranja uštede i nužne racionalizacije poslovanja, te optimalizacije troškova, kao i zbog značajnog smanjenja poslova u maloprodaji, te joj je Ugovor o radu ujedno otkazan i zbog organizacijskih razloga jer kod tuženika je postojala potreba smanjenja troškova i optimalizacije poslovanja,

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava na koje je tuženik odgovorio 4. studenog 2024., i potom je pravovremeno unutar zakonskog roka iz odredbe čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje ZR), tražila sudsku zaštitu,

- da iz iskaza svjedoka TŽ, GŽ i CŽ proizlazi da je kod tuženika u 2024. godini došlo do reorganizacije poslovanja radi racionalizacije i optimalizacije troškova, te da je prestala potreba za radom većeg broja radnika uslijed financijske situacije tuženika, radi čega je dio radnika dobilo otkaz, pa tako i tužiteljica,

- da iz dopisa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje proizlazi da je do 31. prosinca 2024. odjavljeno čak 8 radnika tuženika,

- da iz iskaza svjedoka CŽ, a koji sud prihvaća, a koji je ujedno bio i nadređen tužiteljici, proizlazi da je naziv radnog mjesta tužiteljice prema opisu poslova koje je obavljala radnik u maloprodaji ili stručni suradnik,

- da iz iskaza svjedokinje TŽ, koji je sud također prihvatio, proizlazi da je veliki broj zaposlenih u ugovorima o radu kao naziv radnog mjesta imao naziv stručni suradnik, što proizlazi iz iskaza svjedokinje NŽ, zakonske zastupnice tuženika koja je također iskazala da je prilikom otkaza ugovora o radu došlo do omaške u formulaciji imena radnoga mjesta tužiteljice, ali činjenično nije bilo nikakve razlike u radnim zadatcima koje je tužiteljica obavljala i koji su se od nje očekivali,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka navela da je kao stručni suradnik prodaje radila u maloprodaji te da je njezin iskaz u suglasnosti s iskazima svih svjedoka i zakonske zastupnice tuženika u pogledu zadataka koje je obavljala na svom radnom mjestu,

- da iz cjelokupnog dokaznog postupka ne proizlazi da bi postojala bitna razlika u radnim mjestima djelatnika u maloprodaji i stručni suradnik prodaje, radi koje razlike ne bi bilo jasno za kojim poslovima je prestala potreba za radom kod poslodavca,

- da su Odlukom o reorganizaciji poslovanja i ukidanju radnih mjesta kod tuženika ukinuta radna mjesta naziva stručni suradnik u prodaji i radnik u maloprodaji, pa je nedvojbeno da je ukinuto i radno mjesto tužiteljice,

- da je kod tuženika došlo do reorganizacije, da je prestala potreba za radom više izvršitelja koji obavljaju poslove isporuke u pulmologiji, u maloprodaji te radnih zadataka vezanih za web shop.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik dokazao opravdani razlog za donošenje poslovno uvjetovanog otkaza Ugovora o radu tužiteljici u smislu odredbe čl. 115. ZR-a jer je utvrđeno da je kod tuženika došlo do reorganizacije, da je kod tuženika prestala potreba za radom više izvršitelja koji obavljaju i poslove isporuke u pulmologiji u maloprodaji te radnih zadataka vezanih za web shop. Pritom smatra da utvrđenje otkaza nedopuštenim samo radi činjenice što je u odluci o otkazu omaškom naveden drugi naziv radnog mjesta, predstavljalo bi pretjerani formalizam.

13. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je odluka o otkazu tužiteljici zakonita, pa odbija tužbeni zahtjev.

14. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

15. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redovni otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

16. Predmetni otkaz temelji se upravo na navedenoj zakonskoj odredbi. Pretpostavka za poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu je smanjenje opsega posla, koje mora biti takvo da objektivno dovodi do nesrazmjera broja zaposlenih radnika kod poslodavca i obima posla koje ti radnici trebaju obaviti.

17. U konkretnom slučaju tuženik je, i po ocjeni ovog suda, dokazao da je kod njega doista došlo do smanjenja obima poslova zbog čega je objektivno prestala potreba za radom tužiteljice, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev odbio. Navodi koje tužiteljica ističe u žalbi o tome da se ne zna pravi razlog otkazivanja Ugovora o radu nisu osnovani jer iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da se radi upravo o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da se u sadržaju odluke navodi da je prestala potreba za radom tužiteljice na poslovima djelatnika u maloprodaji, a iz cijelog provedenog dokaznog postupka proizlazi da su razlozi otkazivanja ugovora o radu gospodarske naravi.

18. Tako iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je bila upoznata sa promjenama u poslovanju na sastanku koji je održan kod tuženika, a isto tako da su se asortimani pametnih boca, organske kozmetike u maloprodaji, a koji nisu bili profitabilni prodavali po sniženim cijenama samo putem web shopa. Iz iskaza svjedoka i zakonska zastupnice tuženika proizlazi da je kod tuženika došlo do prestanka rada programa inkontinencije, dijabetesa, organske kozmetike, mama i dijete, toplomjeri i tlakomjeri, pomagala za kretanje iz razloga što više nisu bili isplativi.

19. Dakle, utvrđeno je da je poslodavac imao opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici jer je prestala potreba ne samo za njezinim, već i za radom drugih radnika, zbog čega su poslovi raspoređeni na manje djelatnika. Svrha promjene bila je racionalizacija poslovanja, a za to je postojao opravdani gospodarski razlog, što znači da su ispunjene pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz.

20. Prema shvaćanju ovog suda opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu postoji i u slučaju kad poslodavac radi efikasnije organizacije i uspješnijeg poslovanja izvrši reorganizaciju rada tako da, kao u ovom slučaju, poslove određenog radnog mjesta rasporedi na druge radnike, a budući da je autonomno pravo poslodavca da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. U slučaju kad poslodavac na taj način reorganizira svoje poslovanje iako se poslovi tog radnog mjesta (poslovi radnog mjesta tužiteljice) kod poslodavca i dalje obavljaju, ali pod drugom izvršiteljicom, za radom radnika koji je do tada radio na radnom mjestu čiji poslovi su raspodijeljeni na drugo radno mjesto odnosno drugog radnika, prestala je potreba.

21. Pri tom se ne može prihvatiti stajalište tužiteljice da je otkazan Ugovor o radu za radno mjesto na kojem nije radila, obzirom da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da nije postojala bitna razlika u radnom mjestu djelatnika u maloprodaji i stručnog suradnika prodaje, radi koje razlike ne bi bilo jasno za kojim poslovima je prestala potreba za radom kod tuženika.

22. Uostalom ovdje treba dodati da su tužiteljica i tuženik u Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 18. kolovoza 2022. a koji je otkazan, ugovorili da radnik sklapa s poslodavcem taj ugovor radi osobnog preuzimanja i obavljanja poslova radnog mjesta djelatnik u maloprodaji (čl. 1.), i da će radnik kod poslodavca obavljati poslove na radnom mjestu stručni suradnik prodaje i prema potrebi može obavljati i druge poslove vezane uz navedene poslove (čl. 3. toč. 1.). Također, tužiteljica je obavljala poslove djelatnika u maloprodaji i stručnog suradnika prodaje i Odlukom o reorganizaciji poslovanja su ukinuta oba radna mjesta, te poslovi istih preraspodijeljeni na drugu izvršiteljicu.

23. Stoga činjenica da je u predmetnom otkazu ugovora o radu navedeno da se otkazuje ugovor o radu za radno mjesto djelatnik u maloprodaji samo po sebi ne čini tu odluku o otkazu nezakonitom.

24. U odnosu na poslove fakturiranja, suprotno žalbenim navodima, iz iskaza svjedoka i zakonske zastupnice tuženika proizlazi da tužiteljica fakturiranje nije savladala, da je fakturiranje radila uz velik otpor i poslije su bili potrebni ispravci.

25. Nisu osnovani ni ostali žalbeni navodi tužiteljice jer radnici za koje tvrdi da su zaposleni u razdoblju otkazivanja ugovora o radu, nisu zaposleni na istom radnom mjestu na kojem je radila tužiteljica, već kao serviseri.

26. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan