Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-396/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Slađani Čanković, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-241/2024-20 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-241/2024-20 od 31. siječnja 2025. u točki II. izreke u odbijajućem dijelu u iznosu od 160.89 eur na ime naknade štete za izgubljeno uzdržavanje sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

-za mjesec srpanj 1997.godine, iznos od 53,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.kolovoza 1997. godine pa do isplate,

-za mjesec kolovoz 1997.godine, iznos od 53,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.rujna 1997.godine pa do isplate,

-za mjesec rujan 1997.godine, iznos od 53,63 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.listopada 1997.godine pa do isplate;

kao i u dijelu odbijene zakonske zatezne kamate tekuće na mjesečne iznose za razdoblje od mjeseca rujna 1991. do srpnja 1997., od prvog dana u idućem mjesecu do zaključno 15. veljače 2024.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-241/2024-20 od 31. siječnja 2025. djelomično preinačava u točki II. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na mjesečne iznose za razdoblje od mjeseca rujna 1991. do srpnja 1997., dakle na ukupan iznos 1.938,03 eur, počevši od 16. veljače 2024. do zaključno 30. siječnja 2025., u visini kamatne stope propisane odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-241/2024-20 od 31. siječnja 2025. u odnosu na odluku o parničnom trošku uz istovremeni ispravak na strani 5. presude, na način da umjesto točke II. treba pisati točka III.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime izgubljenog uzdržavanja isplati ukupan iznos od 1.938,03 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.1.2025. pa do isplate; točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 160,89 eur na ime izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od mjeseca srpnja 1997. do zaključno mjeseca rujna 1997. sa zakonskim kamatama na svaki mjesečni iznos, kao i zakonska zatezna kamata na mjesečne iznose uzdržavanja za razdoblje od mjeseca rujna 1991. zaključno do mjeseca lipnja 1997. tekuća od prvog dana u narednom mjesecu do zaključno 30.1.2025.; dok je u točki III. izreke (pogrešno navedeno kao točka II.) naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.697,38 eur sa kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu pobijajući citiranu presudu u odnosu na točku II. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana odluka preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. U žalbi tužitelj u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije proveo financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine mjesečnog uzdržavanja tužitelja odnosno visinu štete u vrijeme njezinog nastanka, od rujna 1991. do lipnja 1997. Nadalje se žalbom osporava primjena materijalnog prava u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate zbog pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda da je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Žalbom tužitelj ukazuje da je tužbeni zahtjev postavljen prema cijenama u vrijeme nastanka štete od kada tužitelju pripada i pravo na zatezne kamate i to prema tada važećoj odredbi članka 188. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99, 88/01 i 35/05

- dalje: ZOO/91). Žalitelj tvrdi da mu nezakonitim postupanjem prvostupanjskog suda, time što je odbijeno provođenje financijskog vještačenja, nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, a čime da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a. Dajući prednost načelu ekonomičnosti parničnog postupka pred raspravnim načelom žalitelj tvrdi da mu je počinjena povreda prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija). Konačno tužitelj žalbom ističe da mu je prvostupanjskom presudom povrijeđeno njegovo pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje Ustav RH) i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju jer je tužitelj imao legitimno očekivanje da će njegov tužbeni zahtjev biti usvojen u cijelosti, što uključuje i zakonske kamate koje predstavljaju potraživanje tužitelja.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknadu štete od tuženika s osnove gubitka uzdržavanja u periodu od rujna 1991. do rujna 1997. zbog smrti oca tužitelja, ED

6. Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je presudom Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz-3/2011-1119 od 9.12.2013., koja je stekla pravomoćnost donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-282/14-8 od 10.6.2014., okrivljeni ZD proglašen krivim kao odgovorna osoba, obnašajući dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području [adresa] i [adresa], da nije poduzeo mjere da se nezakonita postupanja spriječe, suzbiju i kazne te pristajući na posljedice takvih radnji, pa je tako, između ostalog, utvrđeno da su 23.9.1991. u Novom Selu, četvorica pripadnika pričuvnog sastava PU Sisak, odjeveni u maskirne i sive odore i naoružani automatskim oružjem, došli bijelim kombijem do kuće ED te istog uhitili, odvezli ga na nepoznato mjesto i usmrtili iz vatrenog oružja, a njegovo tijelo s prostrjelnom ranom glave pronađeno je 27.10.1991., čime je okrivljeni počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH- a,

- da za štetu nastalu počinjenjem navedenog kaznenog djela koju je počinila fizička osobe u obnašanju dužnosti zapovjednika policijskih snaga na području na kojem je počinjeno navedeno kazneno djelo u svezi s obavljanjem te službe, odgovara tuženik sukladno odredbi čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine br. 117/03, dalje: Zakon o odgovornosti RH),

- da je prigovor zastare neosnovan budući da je šteta nastala počinjenjem kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje ne zastarijeva kazneno gonjenje i izvršenje kazne pa tako niti zahtjev tužitelja kao oštećenika u smislu članka 377. ZOO/91,

- da je tužitelj bio maloljetan u vrijeme usmrćivanja oca ED **.**.1991. koji ga je bio dužan uzdržavati do završetka redovnog školovanja u skladu s odredbama članka 236. odnosno 237. tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998, dalje: ZBPO),

- da je radi utvrđivanja potreba tužitelja u utuženom periodu kao i mogućnosti stjecanja zarade njegovog oca sud saslušao tužitelja kao stranku i svjedokinju OD, majku tužitelja, čijim iskazima je utvrđeno da je pok. ED radio u Željezari Sisak, u čeličani gdje je redovito primao plaću te je radio i u fušu kao pomoćni građevinski radnik, da je u vrijeme smrti oca tužitelj imao oko 12 godina, da za vrijeme dok je otac bio živ tužitelj si je mogao priuštiti što je htio i imao je sve što i druga djeca, da si tužitelj, njegova majka i brat nisu mogli priuštiti adekvatnu odjeću, obuću i opremu za školu nakon smrti oca,

- da se obitelj tužitelja, za vrijeme života njegovog oca, uzdržavala isključivo od plaće i rada oca, koji je u obitelji jedinio bio zaposlen, da majka tužitelja nema završene škole te je i nju uzdržavao pok. ED kao i brata tužitelja koji je postao punoljetan 1993.,

- da iz iskaza svjedokinje i tužitelja sud nije mogao utvrditi točan iznos prihoda koje je ED u utuženom periodu ostvarivao jer se o tome nisu mogli očitovati, zbog proteka vremena i dobi tužitelja u vrijeme smrti oca, kao i promijenjenih životnih prilika (valute i cijena kao i drugih ekonomskih i obiteljskih prilika) te se nisu mogli očitovati niti o visini prihoda kojima je njihovo domaćinstvo raspolagalo niti o točnom iznosu potreba tužitelja u utuženom periodu,

- da je tužitelj smrću oca izgubio uzdržavanje u odnosu na potrebe za školu, odjeću i izvanškolske aktivnosti kao i mogućnost zadovoljavanja osnovnim životnih potreba (plaćanje režija i potrebne hrane obzirom na zdravstveno stanje),

- da su iza smrti ED tužitelj i njegova majka ostvarili pravo na obiteljsku mirovinu te su bili, zajedno sa bratom, suvlasnici kuće u kojoj žive, svaki u 1/3 dijela,

- da je prema podacima HZMO-a utvrđeno da je otac tužitelja bio zaposlen iako nije bilo moguće utvrditi njegovu visinu plaće za relevantno razdoblje,

- da obzirom na protek vremena sud nije smatrao osnovanim niti ekonomičnim provoditi financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja stvarne vrijednosti primanja oca tužitelja (promjena valuta i denominacija) što zbog proteka roka čuvanja određenih dokumenata, platnih lista i bankarskih izvoda, što zbog činjenice da vrijednost predmeta ovog spora te pravni osnov tužbe, u skladu s načelom ekonomičnosti, ne opravdava takav trošak postupka,

- da je sud o gubitku uzdržavanja odlučio temeljem podataka iz spisa i personalnih dokaza (iskaza tužitelja i svjedoka) sukladno odredbi članka 194. stavak 1. ZOO/91.

6.1. Slijedom prednjih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj osnovano potražuje iznos kojeg potražuje tužbom od ukupno 1.938,03 eur kao naknadu za gubitak uzdržavanja u periodu od 23.9.1991. do 20.6.1997. odnosno završenog redovnog školovanja, a koji pojedinačni mjesečni iznosi odgovaraju minimalno koliko bi mjesečno, povrh iznosa obiteljske mirovine, doprinosio otac tužitelja za potrebe tužitelja do završetka njegovog školovanja, obzirom da je bio radno sposoban i zaposlen i dodatno zarađivao, a koji iznos je sud odmjerio temeljem dostupnih podataka, iskaza tužitelja i svjedokinje te slobodnom ocjenom primjenom odredbe članka 223. ZPP-a. U odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-783/2005-2 od 19.10.2005., navodeći da je tek donošenjem sudske odluke tuženiku, koji nije izravni počinitelj kaznenog djela, bila poznata njegova obveza i visina radi čega da tužitelj ostvaruje pravo na zateznu kamatu od presuđenja do isplate.

6.2. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u zatraženom iznosu glavnice od 1.938,03 eur za razdoblje od rujna 1991. do zaključno mjeseca lipnja 1997. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, 31.1.2025. do isplate, u visini kamatne stope po članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23 i 155/23.; dalje ZOO) te obvezuje tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju u ukupnom iznosu od 1.697,38 eur primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a s pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate, dok odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu za uzdržavanje u iznosu od 160,89 eur sa zatraženim kamatama za razdoblje od srpnja 1997. do zaključno rujna 1997. kao i zatražene kamate na pojedinačne mjesečne tekuće od prvog dana u narednom mjesecu za prethodni mjesec u razdoblju od rujna 1991. do lipnja 1997. zaključno do 30.1.2025.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano tužitelj ukazuje žalbom jer su u obrazloženju izneseni razlozi u odnosu na sve odlučne činjenice koji nisu proturječni te je odluku moguće pravno ispitati.

8. Neosnovani su i pogrešni žalbeni navodi tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na raspravljanje pred sudom time što je prvostupanjski sud odbio provesti dokaz financijskim vještačenjem koji je predložen radi utvrđivanja visine primanja oca tužitelja u utuženom razdoblju. Prije svega treba naglasiti da je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na zatraženu naknadu za izgubljeno uzdržavanje za razdoblje od rujna 1991. zaključno do mjeseca lipnja 1997. Predmetom žalbenog ispitivanja je odbijajući dio tužbenog zahtjeva sadržan u točki II. izreke presude koji se odnosi na razdoblje od mjeseca srpnja do rujna 1997., za koji period je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi ostvarivao pravo na uzdržavanje od oca sukladno tada važećoj odredbi članka 237. stavak 1. ZBPO obzirom da mu je redovno školovanje završeno 20.6.1997. što je razvidno iz Svjedodžbe o završnom ispitu.

8.1. Nadalje, prvostupanjski sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica sukladno odredbi članak 220. stavak 2. ZPP-a. U okolnostima konkretnog slučaja, nakon što je bezuspješno zatražio podatke o visini primanja oca tužitelja u utuženom razdoblju, prvostupanjski sud je odbio provesti predloženo financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine plaće pok. oca tužitelja dajući za isto razumno i argumentirano obrazloženje te utvrđuje u cijelosti osnovanu visinu zatražene naknade na ime izgubljenog uzdržavanja za razdoblje za koje je sud pravilno utvrdio da je tužitelj to pravo ostvarivao. Pritom prvostupanjski sud cijeni sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, prihvaćajući u cijelosti iskaze tužitelja i njegove majke kao svjedoka te pravilno utvrđuje da se isti nisu mogli jasno i precizno očitovati kako o visini primanja pok. oca tužitelja tako i potreba tužitelja za uzdržavanje u utuženom periodu, kao i ostvarene visine obiteljske mirovine, a imajući u vidu protek vremena te izmijenjene ekonomske i socijalne prilike. Stoga u nedostatku egzaktnih parametara za utvrđivanje visine naknade za uzdržavanje tužitelja u utuženom periodu, pravilno prvostupanjski sud primjenjuje odredbu članka 223. stavak 1. ZPP-a kada utvrđuje u cijelosti osnovanim naknadu s osnova izgubljenog uzdržavanja koju je tužitelj zatražio svojim tužbenim zahtjevom, a koji iznos je zahtijevao i prijedlogom za mirno rješenje spora upućenog tuženiku 16.2.2024. u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a.

8.3. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci broj Rev 102/2023 od 27.3.2024. izražava shvaćanje da "…u situaciji ako se utvrdi da mlljt. djetetu pripada pravo na naknadu štete u vidu novčane rente s osnove izgubljenog uzdržavanja, ali se visina svote odnosno visina mjesečne rente ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud o tome može odlučiti i prema slobodnoj ocjeni (primjenom ovlaštenja iz odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a)." Treba dodati i to da sud smije odlučivati samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

8.4. Stoga su neutemeljeni žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje na počinjenje kako apsolutno bitne procesne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, tako i navodnih relativnih povreda odredbi prema članku 354. stavak 1. ZPP-a koje bi bile od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude te se neosnovano poziva na povrede konvencijskih prava na pravično suđenje kao i prava na mirno uživanje vlasništva i legitimnih očekivanja u okolnostima kada mu je naknada dosuđena u zatraženoj visini.

9. Međutim, djelomično su osnovani navodi u žalbi tužitelja glede pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu na ime izgubljenog uzdržavanja od dana presuđenja do isplate. Naime, obveza plaćanja zatezne kamate predstavlja sankciju dužniku koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze. Pravilno zamjećuje prvostupanjski sud da tuženik u konkretnome nije izravni počinitelj kaznenog djela već odgovara za štetu proizašlu iz kaznenog djela neposrednog počinitelja sukladno Zakonu o odgovornosti RH. Također prvostupanjski sud pravilno ističe da u vrijeme nastanka štete tužitelju istu nitko nije reparirao niti ju je tužitelj sam namirio.

9.1. Stoga je, po mišljenju ovoga suda, tuženik u okolnostima predmetnog slučaja došao u zakašnjenje u trenutku kada ga je tužitelj pozvao na ispunjenje naknade za izgubljeno uzdržavanja, odnosno danom podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Dakle 16.2.2024. tuženik pada u zakašnjenjem s ispunjenjem svoje obveze prema tužitelju, a to tim više što je zahtjev za mirno rješenje spora, koji mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba, procesna pretpostavka za vođenje ovog parničnog postupka.

9.2. Iz navedenih je razloga tuženika valjalo obvezati temeljem odredbe članka 29. stavak 1. ZOO-a na plaćanje zakonske zatezne kamate na (pravomoćno) dosuđeni iznos naknade na ime izgubljenog uzdržavanja tekuće od 16.2.2024. do 30.1.2025. te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

10. Slijedom izloženog žalbu tužitelja je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke u odnosu na odbijajući dio naknade za uzdržavanje za period od srpnja 1997. do rujna 1997. s zatraženim zateznim kamatama kao i zatražene kamate na mjesečne iznose uzdržavanja u razdoblju od mjeseca rujna 1991. zaključno do mjeseca lipnja 1997. tekuće od prvog dana u narednom mjesecu do 15.2.2024. te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

10.1. Žalbu tužitelja valjalo je djelomično usvojiti i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki II. izreke i tuženika obvezati na plaćanje zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose za razdoblje od mjeseca rujna 1991. do srpnja 1997., odnosno na iznos od 1.938,03 eur, počevši od 16. veljače 2024. do zaključno 30. siječnja 2025., te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

11. Glede odluke o parničnom trošku, sadržane u točki III. izreke pobijane odluke, očitom omaškom u pisanju navodi se točka II. izreke, pravilno je prvostupanjski sud dosudio troškove postupka tužitelju primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odmjerenim prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i 107/25) obzirom da tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

. 11.1. Stoga je prema odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo žalbu odbiti i ujedno ispraviti pogrešku u pisanju primjenom odredbe članka 342. stavak 1. i 4. ZPP-a te odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

12. O zatraženom trošku žalbenog postupka, obzirom da je tužitelj uspio u neznatnom dijelu svoje žalbe isti je valjalo odbiti primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a i odlučiti kao u točki IV. izreke ove presude.

13. Prvostupanjska presuda u točki I. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić