REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10308/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Danijelu Papku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ŽČ, Republika Slovačka, Velky Krtis, Venevska 7627, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi nasljeđivanja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Danijela Papka, odvjetnika i punomoćnika tuženika Marka Martinkovića, odvjetnika, dana 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da tuženica ŠČ iz Republike Slovačke, Veľkỳ Krtiš, Venevskà 7627, OIB: [osobni identifikacijski broj], nema pravo na nasljedstvo iza ostavitelja, pokojnog EČ iz [adresa], rođenog **.**.1942., umrlog **.**.1995., u ostavinskom postupku koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, poslovni broj: O-2850/2020, jer je njezina zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala u sporazumu s ostaviteljem.

II. Nalaže se tuženici ŠČ iz Republike Slovačke, Veľkỳ Krtiš, Venevskà 7627, naknaditi tužiteljici OČ iz [adresa], prouzročeni parnični trošak od 2.267,14 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 28. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je rješenjem Naslovnog suda od 9. listopada 2023. godine, poslovni broj: O-2850/2020-13, tužiteljica je upućena u roku od 30 dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrenuti parnicu protiv tuženice radi utvrđenja da tuženica ŠČ nema pravo na nasljedstvo jer je njezina zajednica života s ostaviteljem (pok. EČ) bila trajno prestala njezinom krivnjom ili u sporazumu s ostaviteljem. Dokaz: Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: O-2850/2020-13 od 09.10.2023. godine II. Pred Naslovnim sudom se vodi ostavinski postupak iza pok. EČ, sina O, rođenog **.**.1942., umrlog **.**.1995.. Ostavitelj je 4. svibnja 1995. godine sačinio oporuku kojom je oporučnim nasljednicima imenovao svoju izvanbračnu suprugu FČ i kćer - tužiteljicu OČ, a koju oporuku su oporučne nasljednice, kao i tuženica te kćer tuženice ČČ priznale kao istinitu i pravovaljanu. Iz predmetne oporuke jasno proizlazi kako je ostavitelj svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu koju posjeduje stekao zajedno sa svojom izvanbračnom suprugom FČ iz [adresa], s kojom je živio u izvanbračnoj zajednici u zajedničkom kućanstvu u Zagrebu od 1971. godine i s kojom ima kćer, ovdje tužiteljicu, koja je rođena **.**.1972. godine u Zagrebu. Stoga tužiteljica u odnosu na tuženicu, koja tvrdi kako je sve do smrti bila u braku s ostaviteljem zbog čega bi ista imala pravo na nasljedstvo iza pok. EČ, ističe kako se u odnosu na istu ima primijeniti odredba članka 27. st. 2. t. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, broj 20/1955, 12/1965, 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994 i 56/2000), koja glasi kako slijedi: „Bračni drug nema pravo na nasljedstvo: 3) ako je njegova zajednica života sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivnjom ili u sporazumu sa ostaviocem.” Iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-5044/17-51 od 07.01.2019. godine, donesene u postupku radi utvrđenja da nasljednice ČČ i ŠČ nemaju pravo na nužni dio ostavine iza ostavitelja, pok. EČ, razvidno je kako je zajednica života između ŽČ i ostavitelja bila trajno prestala 1971. godine, te je upravo te iste godine ostavitelj započeo zajednicu života s FČ, tijekom koje zajednice je 18.09.1972. godine rođeno njihovo zajedničko dijete, nasljednica OČ. Razvidno je kako je i kći ostavitelja, ČČ, jasno iskazala da negdje 1971. – 1972. godine ostavitelju nije bilo dozvoljeno putovati u Čehoslovačku, a gdje su ona i njezina majka ŠČ živjele te dalje navodi kako zna da su se roditelji nakon toga još susretali na granici i da je tamo bio njihov zadnji susret. Također, iz iskaza iste jasno proizlazi kako su ona i majka cijelo vrijeme do smrti ostavitelja bile u kontaktu s bakom i stricem, međutim ne i sa ostaviteljem, kojeg je nakon prestanka zajednice života njezine majke i ostavitelja, vidjela još samo jednom u životu, kada je bila u posjeti baki u Zagrebu, a prilikom kojega susreta je ostavitelj odbio iste upoznati s nasljednicama OČ i FČ. Također, ista navodi kako niti ona niti majka nisu imale saznanja o očevoj bolesti, što sve jasno govori u prilog tome da između ŽČ i ostavitelja nije postojala zajednica života, odnosno da je ista bila trajno prestala. Nadalje, ŠČ u svome iskazu navodi kako su se ostavitelj i ona vjenčali 07.02.1970. godine, te da se s ostaviteljem dopisivala do početka 1972. godine, dok je s majkom, bratom i sestričnom ostavitelja ista stalno bila u kontaktu. Navodi kako je vidjela ostavitelja na sahrani njegova oca 1987. godine. Ističe se i kako je Općinski građanski sud u Zagrebu, u predmetnoj presudi utvrdio kako je upravo FČ osoba s kojom je pok. UČ faktički proveo svoj život. Obzirom na sve navedeno, tužiteljica ističe kako je upravo iz ponašanja tuženice i ostavitelja, razvidno kako je njihova zajednica života prestala njihovim međusobnim sporazumom. Slijedom, u predmetnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz članka 27. stavka 2. t. 3. Zakona o nasljeđivanju, odnosno da ŠČ nema pravo na nasljedstvo iza ostavitelja, pok. EČ, obzirom je njihova zajednica života bila trajno prestala još 1971. godine u sporazumu s ostaviteljem.

2.Tuženica u odgovoru na tužbu navodi da s obzirom da tužena nema saznanja kada je tužiteljica primila rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj O-2850/2020-13 od 9. listopada 2023. godine, prigovara se da tužba nije pokrenuta u određenom roku od 30 dana. Ne priznaje se. Prije svega ističe se da sukladno Zakona o nasljeđivanju, majka tužiteljice KČ nikako ne može biti izvanbračna supruga, budući da je tužena i u trenutku smrti pokojnog EČ bila njegova zakonita supruga. Naime, nesporno je da brak između pokojnog EČ i tužena nikada nije razveden. Na priznaj se da bi se u odnosu na tuženu trebalo primijeniti članak 27. stavak 2. točka 3. Zakona o nasljeđivanju. Naime, do zajednice života između tužene i pokojnog EČ nije došlo krivnjom tužene ili sporazumom sa pokojnim. Do zajednice života došlo je isključivo i jedino krivnjom pokojnog EČ. Pogrešno se tumače iskazi stranaka dani u spisu ovog suda P-5044/17. Naime, apsolutno ne proizlazi da je postojao bilo kakav sporazum između tužene i pokojnog EČ o tome da će sporazumno prestati njihova zajednica života. S obzirom na sve naprijed navedeno, predlaže se da sud nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Posebno se ističe da je petit tužbenog zahtjeva postavljen krivo. Sud je dužan suditi unutar granica tužbenog zahtjeva, a sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica postavlja dva oprečna tužbena zahtjeva, dakle ne radi se o alternativnom tužbenom zahtjevu već o dva tužbena zahtjeva koja se temelje na dvije različite pravne osnove.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje ovog suda O-2850/20 od 09.10.2023. (list 6-9, 35-37 spisa), presliku Oporuke od 04.05.1995. (list 10-11 spisa), presliku presude ovog suda P-5044/17 od 07.01.2019. (list 12-17 spisa), izvod iz sudske prakse (list 43-44 spisa), izvršio uvod u spis ovog suda P-5044/17, te saslušanjem tužiteljice (list 54-55 spisa) i svjedoka IČ i CČ (list 47-48 spisa), RČ i VČ (list 56-57 spisa), dok se punomoćnik tuženice odrekao saslušanja tuženice na ročištu od 15.04.2025. budući da je ista osoba visoke životne dobi.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

5. Donoseći odluku u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je polazio od odredbe Čl. 25. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.) propisano da pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje rastavom braka i poništenjem braka. Bračni drug nema pravo na nasljedstvo: 1.) ako je ostavitelj podnio tužbu za rastavu ili poništaj braka, odnosno sporazumni zahtjev za rastavu braka, a nakon ostaviteljeve smrti se utvrdi da su osnovani,

2) ako njegov brak s ostaviteljem budu proglašen nepostojećim, ili bude poništen, poslije ostaviteljeve smrti iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli bračni drug znao ili morao znati u vrijeme sklapanja braka,

3) ako je njegova zajednica života s ostaviteljem bila trajno prestala njegovom krivnjom ili u sporazumu s ostaviteljem (stavak 2. istog članka ZN).

6. Uvidom u spis utvrđeno je da je ovaj sud pravomoćnim rješenjem poslovni broj: O-2850/2025-13 od 09.10.2023. (pravomoćno 31.10.2023.) odredio prekid ostavinskog postupka iza pok. EČ i uputio ovdje tužiteljicu na pokretanje parničnog postupka protiv ovdje tuženice, radi utvrđenja da tuženica nema pravo na nasljedstvo jer je njezina zajednica života sa ostaviteljem bila trajno prestala njezinom krivnjom ili sporazumom sa ostaviteljem uz primjenu članka 222. stavka 1. i stavka 2. točke 1. ZN i članka 225. stavka 1. ZN, u vezi sa člankom 27. stavkom 2. točkom 3. ZN. Uvidom u e-komunikaciju proizlazi kako je tužiteljica pravovremeno pokrenula predmetni postupak u dodijeljenom joj roku od 30 dana od pravomoćnosti tog rješenja, pa je prigovor tuženice istaknut u tom smislu ocijenjen kao neosnovan.

7. Među strankama nije sporno da su tuženica i pok. DČ bili u braku koji je prestao smrću bračnog druga dana 03.06.1995. godine, sporno je da li je njihova zajednica života prestala prije toga, a u skladu sa navedenom zakonskom odredbom.

8. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg suda prihvaća tužiteljica navodi da je pok. EČ je bio njen otac, dok je tuženica bila navodno njegova supruga prije njene majke FČ. Njihov pok. otac je živio sa njom i majkom u stanu na [adresa] sve do njene smrti, 3.6.1995. Ona je za tuženicu saznala na ostavinskoj raspravi. Njena majka je bila vlasnica cvjećarnice do prije 6-7 godina, te je pok. otac majci pomagao no financijski su živjeli od te cvjećarne. Njen otac nije nigdje putovao, oni su vrijeme provodili zajedno, roditelji su zajednički odlazili po nabavku cvijeća. Njen otac je sačinio oporuku koja je proglašena na ostavinskoj raspravi, a temeljem koje je njen otac polovicu cjelokupne imovine ostavlja njoj, a polovicu njezinoj majci. Temeljem oporuke tuženica nije naslijedila ništa. Njen otac je imao doživotnu zabranu ulaska u Čehoslovačku, no razlog ne zna. Njezini roditelji se nikad nisu vjenčali. Ona znam da su oni zajedno od njezinog rođenja, a koliko su bili ranije nije joj poznato. Ona je na sudu saznala da je pok. otac u Čehoslovačkoj imao ženu i dijete.

9. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg suda prihvaća svjedok IČ navodi da poznaje tužiteljicu jer je ista njegova susjeda te je ista kćer pokojnog EČ. Tuženicu ne poznaje, a niti ju je ikada vidio. Pokojni je živio na adresi [adresa], na kojoj adresi je i on donedavno živio, zajedno sa svojom kćeri OČ i nevjenčanom suprugom FČ. Oni su na toj adresi živjeli od 1969. Tužiteljica je njihova zajednička kćer. Za vrijeme života pokojnog EČ, oni su se međusobno posjećivali te može reći da je to bila skladna zajednica. Znam da su se mladi upoznali i vrlo brzo počeli zajedno živjeti. Njemu je u vrijeme kada je pokojni Ž počeo živjeti s FČ pričao na jednoj kavi kako ima nekakvu ženu u Slovačkoj, no da se ne mogu viđati, a kako je u to vrijeme za vrijeme bivše Jugoslavije ona deportirana iz zemlje, više se nije mogla vratiti, te se zato nisu viđali. On je njemu tom prilikom rekao da je vjenčan sa tom ženom u Slovačkoj. Isto tako tužitelj nju nije mogao posjećivati, jer je isti deportiran iz Slovačke. Koliko zna oni su se povremeno čuli telefonom, no s vremenom je i to prestalo, a pokojni DČ je već počeo živjeti s FČ. Nakon što je pokojnom EČ bilo zabranjeno ići u Slovačku, on je vrlo brzo upoznao FČ i počeli su živjeti zajedno. On sa pokojnim nije vodio razgovor o njegovom odnosu sa ženom u Slovačkoj. On mu je jednom prilikom samo rekao da je bila zgodna i dobra.

10. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg suda prihvaća svjedok CČ navodi da je poznavala pokojnog Vencla Zvoničeka 1977 godine. On je bio njen susjed te su se međusobno posjećivali. On je na predmetnoj adresi živio sa svojom suprugom FČ i kćeri OČ. FČ je bila njegova nevjenčana supruga, no oni su se tako dogovorili jer je pok. DČ bio u braku sa tuženicom koja živi u [adresa]. On nije živio sa tuženicom budući da nije smio ići u Slovačku kao što niti ona nije smjela doći u Hrvatsku koja je uto vrijem bila dio bivše SFRJ. Ona zna da oni nisu održavali nikakav kontakt, niti putem telefona niti na bilo koji drugi način. Ona zna da je pok. DČ sa tuženicom imao dijete. Koliko zna on nije održavao kontakt niti sa svojim djetetom. Koliko je njoj poznato zbog međusobne deportacije pok. DČ i tuženica su se dogovorili da će svatko živjeti svoj život, a to je bilo prije nego što je on upoznao FČ. Da li su oni razgovarali o službenom razvodu njoj nije poznato da li se on htio razvesti, no ona to nije htjela, no razlozi joj nisu poznati. Ona zna da su Š i FČ bili vlasnici cvjećarne, od čijeg prihoda su živjeli. Oni su jako dobro zarađivali, te su sav novac ulagali u gradnju kuće. Taj odnos je bio dosta konfuzan, zato što je pok. DČ više raspolagao financijama zbog čega se FČ osjećala zakinuta u tom odnosu. Nema saznanja da li je pok. DČ kontaktirao sa djetetom u Slovačkoj. Nakon što je deportiran iz Slovačke, nije joj poznato da bi pok. DČ poduzimao kakve korake da se ponovno vrati u Slovačku.

11. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg suda prihvaća svjedok RČ navodi da poznaje ovdje tužitelju budući da je ona njezina sestrična, dok je pok. EČ otac tužiteljice. Tuženicu ne poznaje, a niti ju je ikada vidio. Pok. je živo na adresi u [adresa], na kojoj ga je posjećivao. On ga je posjećivao zajedno sa svojim ocem i to najčešće nedjeljom. On je tada imao 20 godina a koliko dugo su ga posjećivali ne može reći. On je tamo živio sa tužiteljicom i suprugom FČ. Tužiteljica je njihova zajednička kćer. On ne zna kada su se njih dvoje upoznali i zajednički počeli živjeti. On nikada nije spominjao da ima zaključen braku Slovačkoj. Njemu je samo jednom prilikom tužiteljica rekla da pok. EČ ima dijete u Slovačkoj. On nikog drugog za vrijeme tih posjeta nije vidio osim tužiteljice i FČ. Njih troje su živjeli zajedno kao obitelj. Koliko se sjeća tužiteljica je bila mala djevojčica kada je odlazio sa ocem kod pok. EČ.

12. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg suda prihvaća VČ navodi da poznaje tužiteljicu budući daj je ona kćer dugogodišnjih prijatelja pok. EČ i njegove supruge FČ sa kojima su se ona i suprug dugi niz godina družili. Oni su se družili od 80 godina do smrti pok. E prije cca 30 godina, no i dalje se druži sa FČ. Oni su se družili u njihovoj kući u [adresa], i u njenoj kući. Prije par godina njoj je FČ rekla da je pok. DČ imao zaključen brak u Slovačkoj i da ima kćer iz tog braka, na što se šokirala jer joj to nije bilo pojmljivo budući je imao svoju obitelj u Hrvatskoj. Ona sa pok. EČ nikad nije o tome razgovarala. On je sa FČ i tužiteljicom živio kao obitelj. Tužiteljica je bila klizačica, te su je pok. DČ i FČ kao roditelji zajednički odvodili na klizanje. Oni su zajednički imali cvjećarnu u Dubravi u kojoj su godinama radili. Pok. DČ, a ni FČ u vrijeme njihovog intenzivnog druženja nisu spominjali njegov brak u Slovačkoj, već ponavlja da je njoj to FČ rekla prije par godina kad se već razboljela.

13. Uvidom u presudu ovog suda P-5044/17 proizlazi kako je u istom predmetu utvrđeno kako pok. UČ i ŠČ su bili u formalnom braku sklopljenom 7.2. 1970 god. Tijekom trajanja braka je rođeno zajedničko dijete HČ, rođena **.**.1970. god., koja je dana 5.8.1989. god. sklopila brak sa ZČ. FČ je osoba sa kojom je pok. EČ faktički proveo svoj život i sa kojom također ima dijete, OČ, rođenu dana **.**.1972. god.

14. U istom postupku ovdje tuženica iskazala da je pok. UČ upoznala u veljači 1969. god. na fašničkoj zabava na koju je došao sa svojom sestričnom koja živi u mjestu Bušince,13 km udaljenom od Krtiša gdje ona živi. Bio je tamo tjedan dana, izlazili su, potom je otišao u Njemačku gdje je redovito odlazio radi preprodaje auta, pa se vratio u Slovačku. U lipnju ili srpnju 1969. god. su zajedno došli u Zagreb kako bi upoznala njegove roditelje te su bili u njihovoj kući u [adresa]. Do vjenčanja je još tri put bila u Zagrebu. Vjenčali su se 7.2.1970. god., a 14.2. iste godine je bio crkveni obred. Za sebe i kći je pokušavala ishoditi iseljeničku putovnicu kako bi mogle doći živjeti u [adresa] na što ih je EČ nagovarao, no to nikako nije uspijevala. Dobivala je samo putne dozvole na tjedan dana. Jednom su prilikom ostale dva mjeseca jer im se pokvario auto. Došla je policija, deportirali su ih i nakon toga više nisu mogle dobiti dozvole. Dopisivala se sa UČ do početka 1972. Sa njegovom je majkom stalno bila u kontaktu, kao i s bratom F, a posebno sestričnom koja živi u [adresa]. Baka je u pismima pisala da UČ živi od preprodaje auta, da je prodao neku kuću. Odmah ju je obavijestila i za vezu sa FČ na koju je vikala da UČ ima ženu i kći, ali da ona stalno ide za njim. Otac mu je umro 1987.god., bila je na sahrani, tada je je vidjela cijelu obitelj i Vencela. Nikada se nisu razveli niti su to pokušavali. Nikada joj nitko od Vencelove obitelji nije rekao da bi UČ bio dugo i teško bolestan. Od rodbine u Slovačkoj su saznale da je umro, javili su im dan prije sahrane, kada su i sami saznali. Nakon njegove smrti im je baka poslala pismo u kojemu je opisala da je UČ jedne večeri jako boljelo, da ga je OČ odvezla u bolnicu, da su ga tamo operirali, točnije otvorili i zaključili da ne mogu ništa napraviti te da je u bolnici umro, a da tužiteljicu nikada nije osobno upoznala.

15. HČ je iskazala kako zna da su se njeni roditelji upoznali u Slovačkoj gdje je pokojni otac imao rodbinu koju je posjećivao. Vjenčali su se 7.2.1970. god., tada je bio građanski obred, tjedan dana nakon toga crkveni obred. Na jednom od obreda je bila prisutna i njena baka, očeva majka i još neki članovi očeve obitelji. Prvih godinu dana zajedničkog života svi su živjeli u [adresa] u kući roditelja njene majke. Sa ocem su redovito putovali u Hrvatsku gdje bi živjeli u kući roditelja pok. oca u Pivničkoj ulici. Otac je često odlazio u Njemačku jer se bavio preprodajom auta, detalje o tom poslu ne zna. Planirao im je urediti kuću u [adresa], odmah do kuće gdje su živjeli njegovi roditelji, gdje bi živjeli svi zajedno. No negdje 1971-1972 god. su počeli politički problemi zbog kojih njenom ocu više nisu dozvolili da putuje u Čehoslovačku. Majci i njoj nisu dali putovnice i nisu mogle putovati u Hrvatsku. Prije toga su imale putne dozvole na tri tjedna, no jednom su ostale dulje, došli su iz policije i morale su se vratiti u Čehoslovačku. Zna da su se roditelji nakon toga još susretali na granici, tamo je bio njihov zadnji susret. Ona i majka su cijelo vrijeme bile u kontaktu sa bakom i stricem F, pisma su bila naslovljena na oboje jer su živjeli zajedno. Prvo su se dopisivale baka i majka, a kada je krenula u školu pisala je i ona, uvijek na Pivničku 1. Baka ih je o svemu obavještavala. Tako je rekla majci za vezu sa FČ, kada se rodila OČ. Slala im je slike, kada bi nešto kupila OČ to bi kupila i njoj i poslala joj, npr. haljinicu, slatkiše i slično. Cijelo vrijeme su u redovitom kontaktu sa očevom rodbinom u Slovačkoj. Kada je imala četiri godine posjetila ju je baka u Slovačkoj. Kad je ona navršila 18 godina, sa majkom je posjetila baku u Zagrebu. Odsjele su kod bake, a bile su desetak dana te su se susrele i sa ocem. Predložile su mu da se upoznaju sa OČ i FČ, on je to odbio. Cijeli svoj život je živjela samo sa majkom. Roditelji se nikada nisu razveli niti su pokretali postupak razvoda braka. Otac nikada nije plaćao za njeno uzdržavanje. Niti majka niti ona nisu imale nikakvih saznanja o očevoj bolesti. Baka ih je obavijestila o njegovoj smrti, rekla je da je bio bolestan zbog čega ga je OČ odvezla u bolnicu gdje su ga operirali i gdje je umro. Nitko nikada nije spominjao da bi dugo vremena bolovao. Sa bakom je bila u kontaktu cijelo vrijeme, redovito do trenutka kada se razboljela, tada nešto rjeđe. Potom je baka bila smještena u Dom, tamo su ju posjetile. Baka je umrla u studenom 2003. god., to im je javila rodbina u Slovačkoj. Majka je tada bila u bolnici zbog teške operacije pa je nazvala strica Č i ispričala se zašto ne mogu doći na sahranu. O smrti djeda je također saznala od rodbine u Slovačkoj, majka je bila na sprovodu. Na očevoj sahrani nisu bile. Bilo joj je jako žao zbog toga, no imala sam bebu staru četiri mjeseca, rođenu **.**.1995. god. i nije mogla doći, a o smrti su saznale večer prije sprovoda.

16. Prilikom donošenje odluke ovaj sud u cijelosti prihvaća navode tužiteljice jer su isti jasni, životni i logični. Naime, zajednica života bračnih drugova je pravni standard, a podrazumijeva postojanje tzv. animusa kod oba bračna druga da ostvaruju sadržaj braka, odnosno postojanje emocionalna povezanosti te ekonomske zajednica između bračnih drugova u kojoj si isti međusobno pomažu i brinu jedno o drugome.

17. Tužiteljica i saslušani svjedoci jasno navode jasno navodi da je pok. EČ bio u zajednici sa majkom tužiteljice FČ, da su isti u toj zajednici izvršavali sadržaj braka u vidu rođenja zajedničkog djeteta, ovdje tužiteljice 18.09.1972., da su vodili zajednički cvjećarnice od čijeg prihoda su živjeli i zajednički izgradili kuću, dok svjedoci IČ i CČ navode da su se međusobno posjećivali sa roditeljima tužiteljice, te da je to bila skladna zajednica. Iz iskaza oba svjedoka isto tako proizlazi da je do razdvajanje bračne zajednice tuženice i pok. EČ došlo iz razloga što je u vrijeme bivše SFRJ tuženica deportitrana u Čehoslovačku, dok je pok. EČ imoa zabranu ulaska u tu zemlju, a što u svom iskazu u postupku P-5044/17 potvrđuje kći ostavitelja, ČČ u kojem je jasno iskazala da negdje 1971. – 1972. godine ostavitelju nije bilo dozvoljeno putovati u Čehoslovačku, a gdje su ona i njezina majka ŠČ živjele te dalje navodi kako zna da su se roditelji nakon toga još susretali na granici i da je tamo bio njihov zadnji susret, dok ovdje tuženica u tom postupku svome iskazu navodi kako su se ostavitelj i ona vjenčali 07.02.1970. godine, te da se s ostaviteljem dopisivala do početka 1972. godine, dok je s majkom, bratom i sestričnom ostavitelja ista stalno bila u kontaktu. Navodi kako je vidjela ostavitelja na sahrani njegova oca 1987. godine.

18. Kada se sagledaju svi provedeni dokazi razvidno je kako je zajednica života između tuženice i ostavitelja bila trajno prestala 1971. godine, te je upravo te iste godine ostavitelj započeo zajednicu života s FČ, tijekom koje zajednice je 18.09.1972. godine rođeno njihovo zajedničko dijete, ovdje tužiteljica. Također, iz iskaza ČČ u postupku P-50444/14 jasno proizlazi kako su ona i majka, ovdje tuženica cijelo vrijeme do smrti ostavitelja bile u kontaktu s bakom i stricem (a koje činjenice tuženica ne dokazuje niti u jednom postupku niti predlaže svjedoke na navedenu okolnost) međutim ne i sa ostaviteljem, kojeg je nakon prestanka zajednice života njezine majke, ovdje tuženice i ostavitelja, vidjela još samo jednom u životu, kada je bila u posjeti baki u Zagrebu, a prilikom kojega susreta je ostavitelj odbio iste upoznati s nasljednicama OČ i FČ.

19. Također, ista navodi kako niti ona niti ovdje tuženica nisu imale saznanja o očevoj bolesti, što sve jasno govori u prilog tome da između tuženice i ostavitelja nije postojala zajednica života, odnosno da je ista bila trajno prestala.

20. Isto tako ČČ navodi da je cijeli svoj život živjela samo s majkom, da ostavitelj nije pridonosio njenom uzdržavanju te da je zadnji susret tuženice i ostavitelja bio negdje 1971.-1972. godine. Štoviše, upravo iz iskaza tuženice jasno proizlazi kako je njihova zajednica života trajno prestala početkom 70-ih godina, a nakon čega ga je vidjela tek na sahrani ostaviteljevog oca 1987. godine, a za čiju smrt je saznala od ostaviteljevog brata. Slijedom navedenog, proizlazi kako je životna zajednica tuženice i ostavitelja trajno prestala 1971. godine, da ista više nikada nije uspostavljena, te je iz ponašanja tuženice i ostavitelja jasno da isti nisu niti imali namjeru istu ponovo uspostaviti.

21. Glede osporavanja tuženice o postojanju sporazuma o prestanku životne zajednice, potrebno je navesti kako za sporazum o prestanku životne zajednice, nije nužno da postoji izričito usmeno ili pismeno očitovanje, već je dostatno i takovo ponašanje iz kojeg se može zaključiti da su stranke konkludentnim radnjama potvrdile takav sporazum, koji se može utvrditi iz ponašanja bračnih drugova kojim se ispoljava i potvrđuje njihova sporazumna odluka. Dakle, iz ponašanja tuženice i ostavitelja, nedvojbeno proizlazi da je do takvog sporazuma došlo, a navedeno u svom iskazu potvrđuje i svjedok CČ koja navodi kako zbog međusobne deportacije pok. DČ i tuženica su se dogovorili da će svatko živjeti svoj život, a što sud smatra životnim obzirom na ostale utvrđene okolnosti da pok. nije imao kontakt sa tuženicom i njihovom zajedničkom kćeri, a niti ih je oporukom uključio u nasljeđivanje. Slijedom navedenog, u predmetnom slučaju su ispunjene pretpostavke iz članka 27. st. 2. t. 3. Zakona o nasljeđivanju, odnosno jasno je da tuženica nema pravo na nasljedstvo iza ostavitelja pok. EČ, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I, pa kako je usvojio prvotno istaknuti zahtjev tužitelja to sud nije odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi.

22. Budući da je u sporu tužiteljica uspjela u cijelosti to je tuženica u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 05.04.2024.50,00 EUR, za sastav podneska od 03.09.2024., 24.02.2025., 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 12.06.2024., 11.09.2024., 03.12.2024., 15.04.2025., 16.09.2025. 200,00 EUR za svako ročište, za ročište za objavu presude 100,00 EUR, ukupno 1.750,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 437,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP).

23. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe.

24. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.267,14 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V.

25. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 28. siječnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, 28. siječnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu-53,09 EUR

2. pun. tuženika