Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1416/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lošinjska plovidba – turizam d.o.o., OIB: 63465435060, Lošinjskih brodograditelja 47, Mali Lošinj, zastupani po punomoćnici Ester Filipas, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika RC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj Povrv-274/2023-14 od 18. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, poslovni broj Povrv-274/2023-14 od 18. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Gordane Legović iz Rijeke poslovni broj Ovrv19102/2022, UPP/OS-Ovrv-814/2022 od 22. prosinca 2022. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 9.597,82 EUR uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 27. studenog 2021. pa do isplate, dok je točkom II naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.129,39 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik navodeći da to čini iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), međutim iz sadržaja žalbe proizlazi da ju pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora među strankama je plaćanje naknade po računima broj 648/GL1/7030 od 1. listopada 2020. za smještaj broda SHEDAR (8x2) na kopnu u periodu od 1. lipnja 2020. do 30. srpnja 2020. na iznos od 5.340,00 kn, broj 680/GL1/7030 od 29. listopada 2020. za godišnji smještaj broda na kopnu u periodu od 1. kolovoza 2020. do 30. studenog 2020. u iznosu od 3.483,20 kn, te broj 597/GL1/7030 od 29. rujna 2021. za godišnji smještaj predmetnog broda na kopnu u razdoblju od 1. prosinca 2020. do 28. veljače 2021. na iznos od 4.411,59 kn. Nadalje tužitelj potražuje i naknadu po računu broj 598/GL1/7030 od 29. rujna 2021. za uslugu smještaja brodice na kopnu u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 28. rujna 2021. na iznos od 63.080,00 kn, a koji račun se prema navodima tužitelja odnosi na naknadu za korištenje dnevnog veza obračunatu sukladno općim uvjetima poslovanja marine.

6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava te saslušanjem stranaka i svjedoka RCC, KC i ŠC u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

-da su tužitelj i tuženik sklopili ugovore o korištenju veza i to ugovor br. 121-20-2020 za razdoblje od 1. lipnja 2020. do 31. srpnja 2020., ugovor br. 678-20-2020 za razdoblje od 1. kolovoza 2020. do 1. prosinca 2020. i ugovor br. 6-20-2021 za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 1. ožujka 2021., kojim ugovorima se tužitelj obvezao tuženiku dati na korištenje vez broj K12 za plovilo SHEDAR, tipa SY, a tuženik se za korištenje veza u navedenom razdoblju obvezao platiti ugovorenu naknadu;

- da tuženik nije uredno podmirio naknadu za korištenje veza, sukladno navedenim ugovorima, pa su stranke zaključile Sporazum od 2. veljače 2021., kojim je utvrđeno da na dan sklapanja sporazuma tužitelj prema tuženiku ima tražbinu u ukupnom iznosu od 13.234,79 kn koja predstavlja neplaćenu naknadu za korištenje veza, te kojim je tužitelj pristao dio dugovanja u visini od 4.411,59 kn otpustiti ukoliko preostali dio bude podmiren u skladu s dinamikom koja je bila utvrđena tim sporazumom, a ukoliko cjelokupno dugovanje u tim rokovima ne bude podmireno Sporazum ne proizvodi pravne učinke;

- da tuženik nije u cijelosti postupio u skladu s potpisanim Sporazumom, već je izvršio samo djelomično plaćanje dugovanja u iznosu od ukupno 4.000,00 kn (2 x 2.000,00 kn), pa je dugovanje ostalo otvoreno, a navedenom uplatom djelomično je zatvoreno potraživanje po računu broj 648/GL1/7030;

- da se plovilo tuženika i dalje nalazilo u marini tužitelja, pa je tužitelj tuženiku obračunao daljnju naknadu za dnevni vez za razdoblje od 1. ožujka 2021. do 28. rujna 2021. na iznos od ukupno 63.080,00 kn.

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećim stavovima:

- da po isteku ugovorenog perioda (1. lipnja 2020. do 1. ožujka 2021.) stranke nisu sklopile novi ugovor o korištenju stalnog veza, jer tuženik nije u cijelosti platio naknadu za korištenje stalnog veza po prethodno izdanim računima, slijedom čega u konkretnom slučaju nije moglo eventualno doći ni do prešutnog produljenja ugovora na naredni ugovoreni period;

- da unatoč tome tuženik nije izmjestio plovilo, već je plovilo i dalje ostalo na suhom vezu u marini tužitelja, pa je tužitelj opravdano tuženiku izdao račun sukladno odredbi 12. Općih uvjeta poslovanja Y/C Marine o tranzitnom vezu, a koje odredbe su tuženiku trebale biti poznate, obzirom da Opći uvjeti poslovanja čine sastavni dio ranije sklopljenih ugovora o korištenju veza između tužitelja i tuženika;

- da je ugovor o tranzitnom vezu neformalni ugovor, što znači da za njegovu valjanost nije potrebna posebna forma, već se smatra sklopljenim u trenutku kada plovilo dođe na vez (suhi ili mokri) u marinu tužitelja, kojim činom korisnik plovila prihvaća Opće uvjete poslovanja Y/C Marine, te se smatra da je upoznat s važećim cjenikom koji se objavljuje na web stranici Marine;

- da se, s obzirom da tuženik po isteku ugovora o stalnom vezu nije uklonio predmetno plovilo iz marine tužitelja, te nije podmirio naknadu za korištenje stalnog veza za prethodno obračunsko razdoblje, a niti je s tužiteljem sklopio novi ugovor o stalnom vezu, ima smatrati da je nastavkom korištenja suhog veza u marini tužitelja pristao na obračun naknade za korištenje veza,

- da je prema Općim uvjetima poslovanja YC Marine korisnik broda svaka fizička ili pravna osoba, koja je kao ugovorna strana sklopila ugovor o korištenju stalnog ili tranzitnog veza, odnosno osoba koja u vrijeme korištenja tranzitnog veza ima posjed na plovilu, pa kako je u postupku utvrđeno, a što je u svom iskazu potvrdio i sam tuženik, da se od 2020. predmetno plovilo nalazi u posjedu tuženika, kada ga je preuzeo od vlasnika CC, to je upravo tuženik dužan ispuniti obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, neovisno o tome što nije vlasnik plovila.

8. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da niti tijekom prvostupanjskog postupka, a niti u žalbi, ne osporava račune koji su mu ispostavljeni za razdoblje za koje su postojali ugovori o korištenju veza, po kojima je čak i platio dio računa koji nisu predmet postupka. Osporava račune izdane za razdoblje nakon isteka predmetnih ugovora, jer je izvijestio tužitelja da više nije osoba ovlaštena za predmetnu brodicu, s obzirom da se to ovlaštenje temeljilo na dogovoru s vlasnikom da izvrši popravak, za što ni vlasnik ni Marina nisu stvorili uvjete, odnosno osigurali odgovarajuće mjesto. Smatra da se zato na tuženika ne mogu primjenjivati Opći uvjeti kao sastavni dio ugovora, jer je ugovor u odnosu na njega prestao vrijediti, a jedini ovlaštenik za preuzimanje brodice bio je vlasnik, te je pravni odnos između tuženika i vlasnika brodice tužitelj bio dužan provjeriti. Slijedom navedenog tuženik smatra da je sud prilikom utvrđivanja osnovanosti zahtjeva tužitelja pogrešno utvrdio činjenično stanje, i posljedično tome pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. Na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ispitujući na taj način pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

10. Već iz osporavane presude razvidno je da je ona utemeljena na iskazima svih stranaka i svjedoka koji su tijekom postupka sudu bili preldoženi, te je prvostupanjski sud o ocjeni izvedenih dokaza dao dostatne i relevantne razloge, pa nastavno, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu.

11. Pritom se ističe da Rješenje Uprave sigurnosti plovidbe od 22. veljače 2024., koje tuženik dostavlja u prilogu žalbe, prvostupanjski sud doista nije mogao cijeniti jer nije bilo u spisu, a na isto se ne može osvrtati niti ovaj drugostupanjski sud, s obzirom da se sukladno odredbi čl. 352. st.1. ZPP-a u žalbi ne mogu isticati nove činjenice niti predlagati novi dokazi.

12. Međutim, vezano za pasivnu legitimaciju tuženika, valja reći da prvostupanjski sud pravilno otklanja tijekom postupka po tuženiku istican, a u žalbi ponavljan, prigovor da on nije vlasnik plovila, pa time niti legitimiran za snašanje troškova koji su bili predmetom zahtjeva tužitelja. Naime, u čitavom utuženom razdoblju na pravni odnos stranaka valja primijeniti Opće uvjete poslovanja Y/C Marine i u tom je razdoblju upravo tuženik bio korisnik usluga Marine, jer je sve do 1. ožujka 2021. tuženik imao s tužiteljem sklopljen Ugovor o korištenju stalnog veza (čl. 8. OU), a nakon toga mu je, kao osobi koja je imala posjed na plovilu, pružena usluga tranzitnog veza (čl. 12. OU), za što je u obvezi platiti naknadu prema važećem cjeniku (čl. 14. OU), dok pak sama visina te dnevne naknade po tuženiku nije bila osporavana. Pritom je činjenica posjeda tuženika pravilno utvrđena iskazima saslušanih svjedoka, kao i iskazom samog tuženika („brod sam preuzeo od gosp. CC da ga uredim“), a proizlazi i iz nesporne činjenice da je upravo tuženik bio taj koji je za prethodno razdoblje za navedeno plovilo sklopio više ugovora o korištenju veza.

13. Što se pak tiče e mail poruke na koju se tuženik referira u žalbi, valja reći da ona nikada nije dostavljena u spis tijekom prvostupanjskog postupka, pri čemu su i zakonska zastupnica tužitelja i tuženik o istoj u svojim stranačkim iskazima govorili u kontekstu da je tim e mailom tuženik samo prigovarao da se ne slaže s načinom obračuna za dnevni vez, jer da smatra da je praksa da se sklapaju ugovori za trajni (godišnji) vez (koji je svakako za korisnika cjenovno povoljniji), a ne u kontekstu obavijesti da bi neka druga osoba bila ili postala posjednik plovila.

14. Stoga je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretne dokazne građe, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalnopravne odredbe čl. 1., 10. st. 1. i 14. st.1. Općih uvjeta poslovanja Y/C Marine, u svezi s odredbom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) kada je prihvatio tužbeni zahtjev i tuženiku naložio isplatu.

15. Slijedom navedenog je pobijanu presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

16. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.129,39 EUR, a ista je utemeljena na pravilnoj primjeni čl. 154. stavka 1. ZPP-a, pa je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku u sklopu prvostupanjske presude.

U Varaždinu 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer