REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1085/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja TĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika Viktora Štrbeca, odvjetnika i Zagrebu, 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/50404607-5103997902 od 18. lipnja 2008. sklopljenog između tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:

- u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,000 % (tri posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., da isplati tužitelju VĐ iznos od 716,70 EUR (sedamstošesnaeset eura i sedamdeset eurocenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da isplati tužitelju VĐ iznos od 1.096,14 EUR (tisućudevedesetšest eura i četrnaest eurocenti), u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. naknaditi tužitelju VĐ trošak postupka u iznosu 1.178,10 EUR (šestopedesetjedan euro i pedesetčetiri eurocenta) sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom od 31. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 18. lipnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103997902, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 180.000,00 kn. Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje u tekstu ZOO). Sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st. 2 i čl. 82, alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 5.400,00 kn (716,70 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev zajedno s troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost potraživanja tužitelja dok ne spori visinu. Osporava potrošački status tužitelju, osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva stoga nije dopušteno ocjenjivati suprotno sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa MĐ, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 3,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama jer je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, postojala je i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 18. lipnja 2008. godine. Osporava tijek kamata na glavnicu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. ugovora kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada i s te osnove isplatu 716,70 EUR s kamatama od 18. lipnja 2008.

3.1. Podneskom od 31. ožujka 2025. ispravljenim na ročištu od 17. rujna 2025. tužitelj je tražio utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. ugovora kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada i s te osnove isplatu 716,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 31. ožujka 2025. te isplatu do tada obračunatih zakonskih zateznih kamata na glavnicu u apsolutnom iznosu od 1.096,14 EUR te na taj iznos daljnje (procesne) kamate tekuće od 31. ožujka 2025.

3.2. Ovakvom dispozicijom u pogledu postavljanja zahtjeva za isplatom do tada dospjelih kamata ne predstavlja preinaku tužbe jer je tužitelj obračunao ranije zatražene kamate i iskazao ih u apsolutnom iznosu, u biti radi se o istovjetnom zahtjevu koji je drugačije izražen. Međutim, na tako ukupno obračunatu kamatu tužitelj je tražio daljnje (procesne) zakonske zatezne kamate, a koji dio zahtjeva sud ocjenjuje da predstavlja preinaku tužbe, u smislu čl. 190. ZPP-a jer se radi o novom zahtjevu.

3.3. Sukladno čl. 31. ZOO-a, pravo na postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne zatezne kamate vezano je uz prestanak glavne tražbine na koju se obračunava, a budući da tuženik nije podmirio glavnu tražbinu (tzv. ulaznu naknadu) tužitelj nema pravo zahtijevati na obračunate kamate daljnje procesne kamate od dana podnošenja zahtjeva 31. ožujka 2025. (tako i VSRH Rev-211/2025 od 7. svibnja 2025.).

3.4. Imajući u vidu navedeno, a budući da se tuženik protivio navedenoj preinaci, sud istu nije dopustio. Prema tome, valjalo je odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 31. ožujka 2025. ispravljenog na ročištu od 17. rujna 2025. izuzev dijela u kojem se traže procesne kamate.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/50404607-5103997902 od 18. lipnja 2008. (list 6-9 spisa), Pregled prometa po partiji (list 10-18 spisa), Prikaz procesa obrade kredita (list 68-70 spisa) te je saslušan tužitelj (list 143-144 i 150 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 10. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103997902 od 18. lipnja 2008., sklopljen između stranaka, kojim je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tužitelj bio dužan prije korištenja kredita platiti 3% naknade na iznos kredita te s te osnove isplatu preplaćenog iznosa od 716,70 EUR s kamatama na taj iznos od 31. ožujka 2025. te isplatu dospjelih kamata obračunatih na taj iznos za razdoblje od dana plaćanja 18. lipnja 2008. do 31. ožujka 2025. u ukupnom iznosu od 1.096,14 EUR.

8. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103997902 od 18. lipnja 2008., u kojem je u čl. 10. ugovorena tzv. ulazna naknada od 3% od iznosa kredita koja je iznosila 716,70 EUR i koja je tužitelju naplaćena 18. lipnja 2008. Također, nesporan je izračun zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice za razdoblje od 18. lipnja 2008. do 31. ožujka 2025. u ukupnom iznosu od 1.096,14 EUR.

9. Sporna je osnova zahtjeva te valjanost (poštenost) navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu, radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari.

10. Čitanjem ugovora o kreditu i saslušanjem tužitelja utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu opremanja stana u kojem je živio odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007 – dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/07. Osim toga, već iz same činjenice da je izvršena konverzija ugovora ukazuje da se radi o potrošačkom ugovoru.

10.1. U čl. 2. ugovora o kreditu ugovoren je iznos od 180.000,00 kn. U čl. 10. ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) od 3 % od ugovorenog iznosa kredita.

10.2. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je naveo da je 2008. sklopio ugovor o kreditu, te mi je stavljeno na raspolaganje iznos od 180.000,00 kuna. Prilikom pregovora djelatnik tuženika nije ga upozorio na štetne posljedice i rizike sklapanja istog. Radilo se o unaprijed formuliranom i tipiziranom ugovoru o kreditu te nije mogao utjecati na pojedine odredbe, a osobitu u pogledu tzv. ulazne naknade. Dobio je dojam da mora platiti naknadu kako bi ostvario sredstva iz tog ugovora stoga je istu i platio.

10.3. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je utvrdio da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 10. odnose niti je mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također nije mu posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita.

10.4. Osim toga, navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 96. st. 4. ZZP/07) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita. Tuženik je tijekom postupka predlagao na navedene okolnosti saslušati djelatnicu MĐ, međutim podneskom od 11. rujna 2025. od toga je odustao.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

15. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 10 Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi (ulaznoj naknadi) od 3% od ugovorenog iznosa kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a odnosno isplatu iznosa od ukupno 716,70 EUR (koju su stranke učinile nespornom).

17. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a da je tužitelj utuženi iznos glavnice platio tuženiku 18. lipnja 2008. na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, te da do 31. ožujka 2025. kamate na glavnicu ukupno iznose 1.096,14 EUR (nesporno), to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos zakonskih zateznih kamatama koje su u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a tekle od dana stjecanja budući da je stjecatelj bio nepošten. Naime, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja. Budući da tuženik nije podmirio glavnicu ni djelomično, tužitelju pripadaju i daljnje (neobračunate) zakonske zatezne kamate na glavnicu od 31. ožujka 2025. pa do isplate.

18. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena obveza potraživanje nije u zastari, a ujedno je i dospjelo, stoga su u tom smislu prigovori tuženika neosnovani.

19. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje u tekstu ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

20. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I do III izreke presude.

21. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103997902 od 18. lipnja 2008., sklopljen između stranaka, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) od 3% od ugovorenog iznosa kredita te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 716,70 EUR s kamatama od 31. ožujka 2025. te isplatu obračunatih zakonskih zateznih kamata na nenaplaćenu glavnicu za razdoblje od 18. lipnja 2008. do 31. ožujka 2025. u apsolutnom iznosu od 1.096,14 EUR.

22. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju).

23. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova (tako i ŽS Zagreb Gž-4623/23 od 16. travnja 2024. i Gž-3614/25 od 4. studenoga 2025.).

23.1. Nadalje, tužitelj je podneskom od 31. ožujka 2025. zatražio isplatu do tada dospjelih zakonskih zateznih kamata obračunatih u apsolutnom iznosu. Sukladno čl. 35. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S obzirom da tuženik nije podmirio ni djelomično glavnicu, zahtjev za isplatu kamata se nije osamostalio, već je isti i dalje ostao sporedni zahtjev. Neodlučno je kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora i obračuna troškova kako je tužitelj postavio zahtjev za kamate sve dok glavnica nije podmirena. Prema tome, VPS mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje se prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu glavnice u iznosu od 716,70 EUR.

24. Odluka o trošku tužitelju temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti predmeta spora od 716,70 EUR, vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 150,00 EUR, podneska od 31. ožujka 2025. i 22. travnja 2025. svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 150,00 EUR, zastupanja na ročištima 17. rujna 2025.,10. studenoga 2025., i 16. prosinca 2025. svaki po (Tbr 9. toč. 1. OT) 150,00 EUR, što ukupno iznosi 900,00 EUR, što uz PDV (Tbr. 42. ) iznosi 1.125,00 EUR.

26.Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu, svaka u iznosu od 26,55 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja ukupno iznosi 1.178,10 EUR. Nije odlučeno o trošku pristupa na ročište za objavu jer nije poznato hoće li isti nastati.

27. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. siječnja 2026. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 26. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

28. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

Zagreb, 28. siječnja 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun