Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-162/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, kojeg zastupa punomoćnica Katarina Zrilić, odvjetnica u Splitu, radi isplate, u povodu žalbi tužiteljice izjavljene protiv rješenja o trošku te žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-347/2023-20 od 20. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-347/2023-20 od 20. listopada 2025. u pobijanom dijelu iz točke I izreke za iznos od 422,99 EUR s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno u toj točci.

r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužiteljice i žalba tuženika te se potvrđuje rješenje o trošku sadržano u točki II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr- 347/2023-20 od 20. listopada 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. travnja 2018. do 30. srpnja 2023. u ukupnom iznosu od 422,99 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno u toj točci, te je za iznos od 981,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos zahtjev tužiteljice odbijen, dok je točkom II iste odluke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 588,24 EUR sa zateznim kamatama od 20. listopada 2025. i isplatu izvršiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić.

2. Protiv odluke o troškovima sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude, i to u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka za sastav podneska od 8. studenog 2024., pravovremeno je žalbu podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, odnosno iz žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku na način da tužiteljici prizna navedeni trošak. Tužiteljica traži trošak sastava žalbe.

3. Tuženik podnosi pravovremenu žalbu protiv prvostupanjske presude u cijelosti, pobijajući ju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, odnosno iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. toč. 1., 2. i 3. .ZPP-a, uz prijedlog za dopunu navedene presude, predlažući da sud u dijelu u kojem je tužba djelomično povučena istu odbaci, kao i da preinači rješenje o trošku na način da tuženiku dosudi parnični trošak sukladno uspjehu u parnici. Traži trošak sastava žalbe.

4. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika, u bitnom se protiveći žalbenim navodima u cijelosti.

5. Žalbe tužiteljice i tuženika su neosnovane.

6. Predmet spora među strankama je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza (dolazak na posao i odlazak s posla) u razdoblju od 1. travnja 2018. do 31. srpnja 2023., kada je tužiteljica otišla u mirovinu. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti nalazeći utvrđenim da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice te da je imala neprekidno prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], a [adresa], pa je udaljenost od tužiteljičina mjesta prebivališta do mjesta rada 7,27 kn, odnosno 7,25 km, a mjesto prebivališta tužiteljice pripada II tarifnoj zoni, za koju je prema cjeniku Prometa d.o.o. mjesečna pokazna karta za građane u visini od 50,43 eura (380,00 kn), kao i da u razdoblju od 21.ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19. Stoga, prihvaćajući visinu zahtjeva utvrđenu vještačenjem u ukupnom iznosu od 422,99 EUR, sud primjenjujući odredbu čl. 66. st. 7. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 24/2017, 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020, 56/2022, 127/2022), nalazi da je tuženik nezakonito umanjivao tužiteljici troškove prijevoza za one dane u mjesecu kada je bila spriječena doći na posao, iako joj je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, pa tuženiku nalaže isplatu navedenog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos kako je to navedeno u točci I. izreke. Pritom prvostupanjski sud, uvažavajući činjenicu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva u njegovom kondemnatornom dijelu kako je postavljen u podnesku tužiteljice od 8. studenoga 2024. u visini od 1.404,00 eura, slijedom čega zahtjev odbija za iznos od 981,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

7.Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu i rješenje o troškovima u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. U pogledu žalbe tužiteljice:

9. Tužiteljica žalbom pobija odluku o trošku iz prvostupanjske presude i to u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev za naknadom troškova postupka za sastav podneska od 8. studenog .2024., koji prvostupanjski sud odbija uz obrazloženje da se ne radi o uređenju tužbenog zahtjeva, već o tužbenom zahtjevu koji je trebao biti postavljen još u tužbi, a nije, nego ga je tužiteljica postavila tek sukladno rješenju suda od 21. listopada 2024.

10. Ispitujući odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostupanjskoj presudi u granicama razloga određenih u žalbi ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, protivno navodima u žalbi pravilno je prvostupanjski primijenio i materijalno pravo kada nije priznao tužiteljici trošak navedenog podneska. Naime, tom podnesku prethodilo je rješenje prvostupanjskog suda 22. listopada 2024. kojim je tužiteljica pozvana da tužbu dopuni u roku od 15 dana tako da postavi precizno, potpuno i određeno tužbeni zahtjev, te označi vrijednost predmeta spora, ili pak da u istom roku dostavi dokaz da joj je tuženik unatoč pisanom zahtjevu prije podnošenja tužbe odbio dati potrebne podatke, premda njima raspolaže, a koje joj je dužan dati sukladno odredbi čl. 186.b st.3. ZPP-a.

11. Odredbom čl. 186. b. st. 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Prema čl. 325. a ZPP-a u povodu tužbi iz članka 186. b stavka 1. i 2. ovoga Zakona sud će rješenjem prihvatiti zahtjev za polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka ako utvrdi da je osnovan, protiv kojega rješenja tuženik može izjaviti žalbu u roku od osam dana, koja ne odgađa ovrhu, a pak ako utvrdi da zahtjevi iz stavka 1. toga članka nisu osnovani, sud će donijeti rješenje iz članka 486.b stavka 4. toga Zakona.

12. Iz navedenog proizlazi da je pretpostavka za podnošenje stupnjevane tužbe to da tužiteljica dokaže da je prethodno zatražila određene podatke od tuženika, a tuženik joj ih je odbio dati ili joj neopravdano uskraćuje uvid u njih, pa bez njih nije moguće postaviti određeni tužbeni zahtjev, što prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da tužiteljica nije niti dokazala. Pritom je prvostupanjski sud rješenjem od 22. listopada 2024. dao mogućnost tužiteljici i da naknadno, u roku od 15 dana, dostavi dokaz da joj je tuženik unatoč pisanom zahtjevu prije podnošenja tužbe odbio dati potrebne podatke, premda njima raspolaže, pa da je tužiteljica navedeno učinila, bilo bi moguće donijeti odluku kojom se nalaže tuženiku da predmetnu dokumentaciju dostavi.

13. Pritom se tužiteljica upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-677/2021-2 od 2. veljače 2022. u kojoj taj sud navodi da je pretpostavka urednosti tzv. stupnjevane tužbe iz članka 186.b. ZPP-a dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno da tuženi odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili da tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke), što izostaje u konkretnom slučaju.

14. Slijedom navedenog sud opravdano nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 8. studenog 2024. primjenom odredbe čl. 155. st. 1 ZPP-a jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice, odnosno u ovim konkretnim okolnostima, kada tužiteljica nije dokazala da je od tuženika zatražila dostavu dokumentacije potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva, ovakav zahtjev (kao u podnesku od 8. studenog 2024.) doista je mogla postaviti već u tužbi.

15. Temeljem izloženog primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužiteljice te riješiti kao u izreci.

16. U pogledu žalbe tuženika:

17. Tuženik u svojoj žalbi u bitnom navodi da je točka I. izreke prvostupanjske presude u cijelosti nerazumljiva, proturječna sama sebi kao i odlučnim činjenicama sadržanim u obrazloženju. Naime, ističe da je tužiteljica podneskom od 21. listopada 2024. godine postavila tužbeni zahtjeva na način da je tražila od tuženika razliku manje isplaćene naknade troška prijevoza u ukupnom iznosu od 1.404,00 EUR bruto za razdoblje od 01. travnja 2018.g. do 30.rujna 2024. sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos od po 18,00 EUR teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, dok je nakon vještačenja zatražila iznos 422,99 EUR zajedno s pripadajućom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose navedene u nalazu, koje joj je sud i dosudio, pri čemu nije vidljivo za koje razdoblje se tužbeni zahtjev odbija te u kojem mjesečnom iznosu, zbog čega tuženik smatra da je bilo potrebno donijeti i dopunsku presudu. Tuženik ukazuje da je u svom podnesku prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, obzirom da je u spisu predmeta dostavljena cijena pokazne karte i tarifne zone koje su vrijedile 2012. godine, a utuženo razdoblje je od travnja 2018. do rujna 2024., pa smatra kao je nelogično i neživotno da se cijena autobusnih karata nije promijenila u razdoblju od 10 godina, slijedom čega je nalaz sačinjen bez da u spisu predmeta postoji ijedan dokaz iz kojeg bi bilo razvidno koja je tarifa bila aktualna, kao i kolika je cijena mjesečne karta bila u utuženom razdoblju. Nadalje, tuženik smatra neosnovanom odluku o trošku jer se tuženik protivio smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno djelomičnom povlačenju tužbe, a što za posljedicu ima da se prilikom odlučivanja o uspjehu u parničnom postupku uzima cijelo utuženo razdoblje kao i utužena visina, te je prilikom izračuna parničnog troška sud svaku radnju tuženika trebao ocijeniti prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno prema vrijednosti spora od 1.404,00 EUR. Tuženik nadalje osporava stav prvostupanjskog suda da je tužiteljica uspjela sa 100% u odnosu na osnov zahtjeva, jer je ona otišla u mirovinu 31. srpnja 2023., a utuženo razdoblje bilo je od 01. travnja 2018. do 30. rujna 2024. Osporava i odluku o trošku u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 588,24 EUR na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić jer nije dostavljena specijalna punomoć kojom se ovlašćuje punomoćnicu tužitelja na primanje parničnog troška na svoj račun, kao i u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak vještačenja, smatrajući da i troškove vještačenje treba odmjeriti sukladno uspjehu u sporu. Konačno, tuženik navodi da je prvostupanjski sud u odluci o trošku u potpunosti zanemario pojedinačne nastale troškove punomoćnika tuženika, koje nije obračunao a trebao je.

18. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste u smislu odredbe čl. 365. stavka 2. ZPP-a utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju sadržajno ističe žalba jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.

19. Pritom se ističe da je prvostupanjski sud u izreci presude jasno naveo da odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 981,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, što je učinjeno zbog tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe, pa je izreka u tom dijelu jasna i neproturječna, slijedom čega nema razloga niti da se ista dopunjuje, kao niti da se tužba odbaci, kako to neosnovano traži tuženik.

20. Što se tiče žalbenih navoda kojima tuženik problematizira dostavljenu cijenu pokazne karte i tarifne zone koje su vrijedile 2012. godine, što je predstavljalo polazište za izračun visine zahtjeva, smatrajući kao je nelogično i neživotno da se u cijena autobusnih karata nije promijenila u razdoblju od 10 godina jer je utuženo razdoblje od travnja 2018. do rujna 2024., te posljedično tome upirući da je vještak na temelju pogrešne dokumentacije sačinio svoj nalaz i mišljenje, valja istaknuti da na listu 8 spisa prileži Cjenik usluga prijevoza koji se doista primjenjuje od 15. travnja 2012. na temelju Odluke Skupštine Društva od 13. travnja 2012. Međutim, u tom je Cjeniku navedeno je i da je Skupština Društva donijela dana 13. lipnja 2019. Odluku broj 2256/1-4 kojom je utvrđeno uvođenje dnevnih i trodnevnih putnih karata s cijenom koja je također unesena u važeći Cjenik i koja se primjenjuje uz postojeće cijene od 18. lipnja 2019.

21. Iz navedenog proizlazi da je predmetni Cjenik bio predmetom preispitivanja i odlučivanja na Skupštini društva 13. lipnja 2019., dakle upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno ovom tužbom, te je cijena mjesečne pokazne karte za građane ostala neizmijenjena (dok su uvedene dnevne i trodnevne putne karte s cijenom koja je također unesena u Cjenik), što znači da je nalaz sačinjen na temelju važećeg Cjenika, kako su to pravilno utvrdili vještak i prvostupanjski sud. Pritom valja istaknuti da, sve i da se cijena karte doista i mijenjala, u što sumnja tuženik, iako o tome ne dostavlja nikakav dokaz premda se radi o javno objavljenim podacima, ta bi promjena svakako logično mogla ići samo na gore, pa bi i obveza tuženika mogla biti samo veća, a nikako manja od one utvrđenje prvostupanjskim dokaznim postupkom.

22. Nadalje, odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, te u dijelu u kojem ju tuženik pobija žalbom, a u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, žalbeni navodi također nisu osnovani.

23. Prvenstveno tu valja istaknuti da činjenica da je tužiteljica otišla u mirovinu 31. srpnja 2023., a utuženo razdoblje bilo je od 01. travnja 2018. do 30.09.2024., nije od utjecaja na osnov tužbe, kako to pogrešno u žalbi upire tuženik, već samo na visinu zahtjeva, što je prvostupanjski sud i uzeo u obzir razmjerno smanjujući tužiteljičin trošak sukladno uspjehu u sporu, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

24. Vezano za žalbene navode tuženika kojima pobija odluku o trošku u dijelu da se isplata toga troška ima izvršiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić, smatrajući da nije dostavljena specijalna punomoć kojom se ovlašćuje punomoćnica tužitelja na primanje parničnog troška na svoj račun, isti se ne mogu prihvatiti osnovanim.

25. Naime, polazeći od čl. 94. st. 1. ZPP-a koji propisuje da opseg punomoći određuje stranka, te čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a koji propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove, kao i od čl. 164. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) koji propisuje da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik, te uvažavajući činjenicu da je tužiteljica u punomoći koja prileži spisu izričito ovlastila svoju odvjetnicu Martinu Radić Šunjić primiti novac i novčane vrijednosti, čime je ovlastila odvjetnicu primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka od tuženika u korist tužiteljice, što je dodatno potvrdila i na raspravnom zapisniku, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka isplatom na račun njezine punomoćnice.

26. Nadalje, u pogledu žalbenih navoda da je prvostupanjski sud i troškove vještačenje trebao odmjeriti sukladno uspjehu u sporu, valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 233/2024-2 od 14. veljače 2024. izraženo pravno shvaćanje da, prema usvojenoj sudskoj praksi toga suda, kod djelomičnog uspjeha u parnici, kada je tuženik osporavao osnovu zahtjeva, trošak vještačenja koje je predujmio tužitelj istom se priznaje u cijelosti obzirom da je bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama toga suda Rev 994/21 od 14. rujna 2021. i Rev 204/2023-2 od 14. ožujka 2023.

27. Kako je provođenje financijskog vještačenja bio trošak potreban za vođenje parnice, a tuženik je od početka osporavao i osnov i visinu tužiteljičinog zahtjeva, to je prvostupanjski sud osnovano priznao tužiteljici u cijelosti navedeni trošak.

28. Konačno, vezano za navode tuženika da je prvostupanjski sud u odluci o trošku u potpunosti zanemario pojedinačne nastale troškove punomoćnika tuženika, koje nije obračunao a trebao je, ističe se da je odluka o trošku donijeta primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu nema zakonske osnove nabrajati i cijeniti pojedinačne parnične radnje poduzete po punomoćniku tuženika, već samo od uspjeha tužiteljice (kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu) oduzeti uspjeh tuženika (kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela), te u tom konačnom preostalom postotku tužiteljici odmjeriti naknadu, kao je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

29. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje o trošku.

30. Kako ni tužiteljica ni tuženik sa podnesenim žalbama nisu uspjeli, odbijen je njihov zahtjev za naknadom troška žalbe (članak 154. stavak 6. ZPP-a).

U Varaždinu 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer