Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-844/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car - Pavlic & Poparić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2738/2023-11 od 25. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2738/2023-11 od 25. srpnja 2024. u točkama I., III. i IV. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2738/2023-11 od 25. srpnja 2024. pod točkom V. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa 31,25 eura do iznosa 93,75 eura (za iznos 62,50 eura) i za navedeno sudi:
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da nadoknadi tužitelju ĐJ daljnje troškove postupka u iznosu 62,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2026. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da nadoknadi tužitelju ĐJ troškove žalbenog postupka u iznosu 44,52 eura u roku 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 918-50-4158545 od 4. lipnja 2007. koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" (točka I. izreke), odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnim članka 9. stavak 3. Ugovora o kreditu koji glasi: "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom, primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora." (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 377,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2012. do isplate (točka III. izreke), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 651,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2024. do isplate (točka IV. izreke) i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom dijela troškova u iznosu 93,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. srpnja 2024. (točka V. izreke).
2. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela točke V. izreke presude kojim mu nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 62,50 eura zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 31,50 eura i trošak sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 26,54 eura.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I., III. i IV. izreke) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu i trošak sudskih pristojbi za žalbu u ukupnom iznosu 523,41 eura.
4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 9. stavak 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade.
8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
9. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 4. lipnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu,
- da je člankom 9. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor,
- da je tužitelju 18. travnja 2012. prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu 2.843,87 kuna / 377,45 eura koji iznos proizlazi iz knjigovodstvene kartice tuženika.
10. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj potrošač u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da je izostalo pregovaranje o predmetnoj naknadi, već je tužitelju predočen unaprijed sastavljen tipski ugovor od strane djelatnika autokuće gdje je kupio automobil za osobne potrebe, nitko mu nije pojašnjavao odredbe ugovora i rekao mu za naknadu kod prijevremene otplate kredita, niti je znao da će morati platiti tu naknadu, te uopće nije išao u banku čime je izostala informiranost tužitelja na što se konkretno naknada odnosi. Zatim da je plaćanje troškova prijevremene otplate kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.
12. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. ZPP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništetna.
13. Kako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog (tipskog) ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svojem iskazu negirao ikakvo pregovaranje o tome, tada zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj "prosječan potrošač" i da je mogao zatražiti pojašnjenja za svaku ugovornu odredbu, jer tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača u smislu članka 3. točke 1. ZZP/03, a iz njegovog iskaza proizlazi da uopće nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade kod prijevremene otplate kredita.
14. Pored utvrđenja da tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije riječ o ugovornoj odredbi koju tuženik sastavio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.
15. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
16. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbi koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.
17. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 9. stavak 2. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti naplaćene naknade, utječe i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o odredbi koja je uz pravilnu primjenu članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/03 ocijenjena nepoštenom i utvrđena ništetnom.
18. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćene naknade, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 377,45 eura koji se sastoji od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji iznos proizlazi iz knjigovodstvene kartice koju je sastavio tuženik.
19. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena predmetna naknada, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 19. travnja 2012., a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.
20. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.
21. U odnosu na troškove postupka nisu osnovani žalbeni navodi tuženika te je pravilno prvostupanjski sud iste dosudio uz primjenu članka 154. stavak 5. ZPP-a.
22. Nasuprot tome, osnovana je žalba tužitelja da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. stavak 1. ZPP-a kada mu nije priznao troškove zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su osnovani žalbeni navodi tužitelja da mu pripada trošak pristupa njegovog punomoćnika ročištu za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje: Tarifa) u visini 25 bodova što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 62,50 eura (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).
23. Na dosuđeni daljnji trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od donošenja ove drugostupanjske presude.
24. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu u točki V. izreke.
25. U odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika budući njegova žalba nije osnovana.
26. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odlučeno je na temelju članka 166. stavak 2. ZPP-a. Tužitelju za sastav žalbe prema vrijednosti ožalbenog dijela troška (62,50 eura) pripada 12,5 bodova prema Tbr. 10/4 Tarife, što uz vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 31,25 eura. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 13,27 eura (plaćeno 31. srpnja 2024). Stoga je valjalo naložiti tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu 44,52 eura.
U Velikoj Gorici 4. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Nikola Ramušćak