Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-673/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4332/21-24 od 25. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4332/21- 24 od 25. travnja 2025. u točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu članaka 1. i 7. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 4.519,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate te troškove postupka u iznosu 1.560,87 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2025. do isplate (točka II. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu 3,07 eura sa zateznim kamatama (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa (točka Iv. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka (točka V. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude u dijelu kojim nije uspio u sporu (točke I., II., III. i V. izreke) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 462,50 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF, te zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Predmet spora je i prigovor radi prebijanja kojim tuženik zahtijeva prijeboj njegove tražbine koju ima prema tužitelju na temelju tzv. negativne tečajne razlike s tražbinom tužitelja.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu 24.020,67 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena otplata u 84 mjesečna anuiteta s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% koja je promjenjiva,

- da je pred istim prvostupanjskim sudom vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-5068/19 radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplati preplaćenih iznosa po toj osnovi koji je pravomoćno okončan,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. Nadalje je iz iskaza tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio logičnim i životno uvjerljivim, utvrđeno da mu je osobni bankar preporučio kredit u CHF kao najpovoljniji, da nije bio informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane za tečaj CHF, da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, dakle, da je tužitelj potrošač na kojeg se primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli budući se tužitelj na to pozvao. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati budući se zahtjev tužitelja za isplatu temelji na stjecanju bez osnove, ali i ugovorne štete.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Na žalbene navode tuženika da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno jer da nije izveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika valja odgovoriti da je tuženik na glavnoj raspravi održanoj 16. travnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga da se sasluša javni bilježnik Ivan Čubelić što je prvostupanjski sud i obrazložio (točka 10. obrazloženja), pa time ovakvi žalbeni navodi nisu osnovani.

14. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) u svezi članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje: ZZP/2003) da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF.

15. Prema članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio anuitete u iznosu 4.519,78 eura te je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 323. ZOO-a kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos.

17. Budući je u postupku utvrđeno da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu koji sadržava nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli osnovom koje je tužitelj preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

18. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanost prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 24. svibnja 2021. Stoga su u cijelosti neosnovani opširni žalbeni navodi tuženika kojima daje svoje viđenje početka i tijeka zastare.

19. U odnosu na istaknuti procesnopravni prigovor radi prebijanja u iznosu 3,07 eura sa zateznim kamatama pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da takvo potraživanje tuženika ne postoji (točka III. izreke).

20. Na žalbene navode tuženika kojima osporava ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda valja odgovoriti da su člankom 323. ZOO-a propisane pravne posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora (…). Obzirom da u spornom razdoblju, na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on to od njega tražio, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je ništetnom jer stvara neravnotežu između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu tužitelja i tuženik je unošenjem takve odredbe u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve (nepoštene) odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe.

21. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

22. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i V. izreke.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana.

24. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije ispitivana jer nije pobijana žalbom tuženika (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak