Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-212/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3539/21-30 od 20. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3539/21-30 od 20. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke dozvoljena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 3. svibnja 2023., pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.713,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća te je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.794,76 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. studenog 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Tuženik ujedno potražuje trošak sastava žalbe od 312,50 eura.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati.

5. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 2. ZPP. Naime, u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno od toga i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP). Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj preinačio tužbu nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, povisujući tužbeni zahtjev upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Slijedom toga, budući da tužitelj bez provedenog vještačenja po vještaku financijske struke nije mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, to je pravilno prvostupanjski sud dopustio navedenu preinaku.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu 1.713,36 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje je tužitelj isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj 5140030250-26000055491/2006 od 22. svibnja 2006. koji je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s prednikom tuženika kao kreditorom, a kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

8. Prije svega treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku, iako je ugovor s tužiteljem zaključio prednik tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena tuženiku još 2009., čime je preuzeo sva prava i obveze Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu.

9. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, a koje su ugovorne odredbe sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika.

9.1. Naime, tuženik nije dokazao suprotno, iako je prema čl. 81. st. 4. Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) na njemu bio teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

9.2. Na žalbene navode tuženika, koji se svode na tvrdnju da pobijana presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno razloge zašto smatra da su tužitelju u konkretnom slučaju sporne odredbe bile nejasne, nerazumljive i neuočljive, vrijedi istaknuti da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Naime, citirana odredba čl. 502.a st. 1. ZPP propisuje izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.3. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornoj odredi koja je u gramatičkom smislu jasna, lako razumljiva i uočljiva, po svom sadržaju ta ugovorna odredba ne sadrži dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima, pa se stoga ne može za potrošača smatrati jasnom i lako razumljivom.

9.4. Pritom je za istaknuti da pozivanje tuženika na mogućnost izbora tužitelja između kredita vezanog uz valutu u CHF i kredita vezanog uz valutu u eurima nije od utjecaja na pitanje je li tuženik informirao tužitelja o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i jesu li o takvoj ugovornoj odredbi stranke potom pregovarale.

10. Suprotno žalbenom navodu, tuženiku nije bilo onemogućeno dokazivati okolnosti konkretnog slučaja. Naime, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi jasno naveo da nije proveo dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika (TK i HK) iz razloga što je tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga na pripremnom ročištu 11. svibnja 2022., a što je potkrijepljeno zapisnikom s navedenog ročišta. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, prvostupanjski je sud dao dostatne i valjane razloge zašto je navedeni dokazni prijedlog ocijenio suvišnim. Konačno, prvostupanjski je sud prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem njegova bivšeg zaposlenika ZK te je ocjenjujući iskaz navedenog svjedoka pravilno zaključio da taj iskaz nije relevantan za predmet spora jer navedeni svjedok nema nikakvih osobnih saznanja o predmetnom kreditu niti o tome je li tužitelj od strane zaposlenika prednika tuženika informiran o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

11. Nadalje, razmatrajući osnovanost tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te utvrđuje da je djelomično ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenog iznosa.

12. S obzirom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora ništetna. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je prema čl. 87. ZZP takva odredba ništetna.

13. Imajući na umu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

14. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. Stoga je sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u prethodno navedenim zakonskim odredbama obvezao tuženika da isplati tužitelju razliku po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužitelj stvarno platio i iznosa koji bi platio da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita) u iznosu od ukupno 1.713,36 eura. Visinu tužbenog zahtjeva sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, a glede kojeg u dijelu matematičkog izračuna stranke tijekom postupka nisu imale prigovora.

16. Na žalbeni navod tuženika kojima osporava metodologiju izračuna vještaka vrijedi istaknuti da se metodologija izračuna temelji na utvrđenju da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF iz čega slijedi da je za pitanje visine preplate relevantna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita.

17. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. travnja 2021., to je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

17.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

17.2. Glede preinake tužbe povišenjem zahtjeva, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare obrazlažući da je podnesak od 23. svibnja 2023., kojim je povišen tužbeni zahtjev, podnesen prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka. Pored toga, vrijedi istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem se, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake uplate, jer je tuženik s obzirom na čl. 81. ZZP, znao ili morao znati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana uplate svakog mjesečnog iznosa sukladno čl. 1115. ZOO.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika glede tzv. negativnih razlika. Naime, pravilno je prvostupanjski sud s tim u vezi zaključio da tuženik nije ni postavio određeni zahtjev glede vraćanja iznosa plaćenih po tečaju nižem od početnog. Osim toga, vrijedi istaknuti da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove pa niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem.

20. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

21. Budući da je tužitelj uspio u sporu, to je tuženik, suprotno žalbenom prigovoru, dužan tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

22. Neosnovano tuženik osporava vrijednost boda po kojoj su obračunati parnični troškovi tužitelju. Naime, prema Tbr. 54. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 eura te je u Tbr. 52. Tarife propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da je Tarifa bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o troškovima postupka, to je pravilno prvostupanjski sud vrijednost boda cijenio prema Tarifi.

23. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova u preostalom dijelu nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da ista dalje nije osporena žalbenim navodima.

24. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude).

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku. (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak