Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-3/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Cetinji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-263/2023-18 od 22. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-263/2023-18 od 22. listopada 2024. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-263/2023-18 od 22. listopada 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke II. izreke, kojim je tuženici naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.262,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2024. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke obvezao tuženicu da isplati tužitelju iznos od 2.342,99 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke, dok je točkom II. izreke obvezao tuženicu da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.512,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja 22. listopada 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužitelja da joj naknadi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka) s pripadajućim zateznim kamatama, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice je neosnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita od 2.342,99 EUR, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj: 9012146362, zaključenog između stranaka 6. prosinca 2006.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je između stranaka 6. prosinca 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj: 9012146362 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 17.244,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate u trajanju od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, u svrhu kupnje vozila

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je u cijelosti otplaćen

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tekst ugovora sačinila banka te on nije sudjelovao u kreiranju ugovora, već ga je došao samo potpisati, a osim toga da mu nisu pojašnjene pojedine odredbe ugovora, pa ni one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti mu je rečeno da bi moglo doći do takvog rasta mjesečnih rata, već je samo rečeno da je to najpovoljniji kredit, time da je po zanimanju pravosudni policajac i nema svoju tvrtku ili obrt, a predmetni kredit je podigao radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07)

- da se tužitelj u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za ista vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP- a)

- da nije osnovan prigovor zastare jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinuta zastara, te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela ponovo teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, pa je predmetna tužba od 12. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina

- da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje mr.sc. Jasmine Fijačko proizlazi da razlika više plaćenih iznosa zbog promjene (rasta) tečaja važećeg na dan plaćanja pojedinih anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan korištenja kredita uspoređujući početni otplatni plan u CHF iznosi 2.342,99 EUR.

6.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o otplati kredita vezanu uz valutnu klauzulu u CHF prethodno ocijenio ništetnom, te je prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, primjenom odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO-a) obvezao tuženicu vratiti tužitelju sve što je primila s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 2.342,99 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

7. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s dokazima u spisu. Navodi da prvostupanjski sud govori o apstraktnoj pravnoj zaštiti i kolektivnom sporu, zanemarujući konkretni ugovorni odnos, te činjenicu da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u predmetnom Ugovoru o kreditu. Ukazuje da u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također, ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, zatim da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili valutu EUR, te da se ugovorni odnos u kojeg su stranke stupile svojom voljom ne može mijenjati na način na koji je to učinio prvostupanjski sud (iz kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u kunski kredit), na koji način je provedeno i vještačenje, te su tužitelju dosuđeni iznosi kao da je tečaj fiksni za vrijeme dok je bio viši od onoga na dan isplate kredita, a za vrijeme kada je bio niži ostao je u primjeni promjenjivi tečaj. Osporava i stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, te ističe da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a tužitelj je u postupku isticao djelomičnu ništetnost spornih odredaba pa se eventualno radi o zabrani manjeg značaja, prema odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a, time da su pogrešno primijenjene i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje su obrazložene jasnim i neproturječnim razlozima, te presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti neka druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a niti pravilnost primjene materijalnog prava.

9.1. To iz razloga što je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđena povreda propisa zaštite potrošača i ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, pa kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između parničnih stranaka 6. prosinca 2006. odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u odnosu na tuženicu pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, tužitelj se s pravom pozvao na pravna utvrđenja iz tog spora, koja obvezuju sudove u individualnim parnicama sukladno čl. 502.c. ZPP-a, te je tim utvrđenjima vezan i prvostupanjski sud u ovoj parnici, zbog čega je pravilno prethodno utvrdio ništetnost predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa suprotni žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

9.2. Tuženici je u ovom konkretnom postupku, a sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama broj: U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojemu je tuženica, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora - omogućeno dokazivanje da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, međutim, ista radi utvrđivanja tih okolnosti nije predložila nikakve druge dokaze, osim uvida u Priopćenje Hrvatske narodne banke - Pojašnjenje „analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno zaključio da tuženica nije dokazala da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarala s tužiteljem (koje pregovaranje tužitelj u svom iskazu osporava) niti da je tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba konkretnog Ugovora o kreditu, te je pravilnom primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 valutnu klauzulu utvrdio ništetnom iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između ugovornih strana i posljedično tome do ništetnosti navedene odredbe, što žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju, pri čemu valja istaknuti da nije sporno da ZOO izričito dopušta zaključenje ugovora uz valutnu klauzulu.

10. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između stranaka na način da je kredit s ugovorenom valutnom klauzulom zamijenio kunskim kreditom, jer je tužitelj, obzirom da ga tuženica nije na pravilan način informirala o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, jedino znao koliki iznosi početni tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, pa je zbog neinformiranosti o rizicima ugovaranja valutne klauzule, a ne zbog zabrane ugovaranja valutne klauzule, iznos koji je tuženica stekla ugovaranjem ništetnih odredbi obračunat po jedinom poznatom tečaju, što samo tuženica pogrešno kvalificira kao kunski kredit.

11. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima osporava metodologiju financijskog vještačenja, navodeći da je trebalo uzeti u obzir i pad tečaja, odnosno negativne razlike, jer je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu čl. 1111. ZOO-a neosnovano obogatila tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Obzirom da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti predmetnog prigovora pravilno prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

12. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenoj fazi postupka ustraje u prigovoru zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je ponovo teći od 14. lipnja 2018., te do podnošenja predmetne tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima ističe pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a, u konkretnom slučaju se ne radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne može smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

14. Obzirom da u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu nije konvertiran, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju su promašeni i proturječni stanju spisa.

15. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

16. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužitelju za radnje i izdatke navedene u točki 11. obrazloženja pobijane presude dosudio troškove postupka u iznosu od 1.512,50 EUR.

16.1. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke, i to ne samo u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, u kojem dijelu žalba nije osnovana, tuženica navodi da niti jedan od naknadnih podnesaka nakon tužbe i prisustvovanje ročištima nisu bili potrebni za vođenje parnice. Ovi žalbeni navodi tuženice, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a osnovani su glede troška sastavljanja podnesaka od 21. veljače 2024. kojim tužitelj samo dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje, pa sastavljanje tog podneska nije bilo potrebno za vođenje parnice, dok pravilnom primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) tužitelju za sastavljanje podneska od 28. ožujka 2024. kojim je precizirao tužbeni zahtjev, pripada pravo na 25 bodova.

16.2. Ostale troškove postupka prvostupanjski sud je po ocijeni ovog suda osnovano i pravilno priznao i dosudio tužitelju, slijedom čega istome na ime naknade troškova postupka pripada pravo na ukupan iznos od 1.262,50 EUR, pa je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačena te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 EUR odbijen kao neosnovan.

17. Budući da je tuženica sa žalbom protiv presude uspjela samo u dijelu troškova parničnog postupka, iako je pobijala i odluku o glavnoj stvari, valja istaknuti kako troškovi kao sporedna tražbina ne čine glavni zahtjev te kako zbog navedenog nisu nastali posebni troškovi, a parnični trošak kao sporedna tražbina ako ne čini glavni zahtjev ne predstavlja kvalifikatorni element utvrđivanja vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe čl. 35. st. 2. ZPP-a, pa je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

Varaždin, 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer