Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-826/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Zorana Nikolića kao suca izvjestitelja i člana vijeća Josite Begović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grawe Hrvatska d.d., OIB: 28406115764, Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ilijevski i Cibralić, iz Zagreba, protiv tuženika LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-208/20-36 od 19. srpnja 2022., 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-208/20-36 od 19. srpnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku LJ da tužitelju Grawe Hrvatska d.d., isplati iznos od 17.316,00 kuna (slovima: sedamnaest tisuća tristo šesnaest kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. svibnja 2019. do isplate, po stopi prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku LJ da tužitelju Grawe Hrvatska d.d., naknadi troškove postupka u iznosu od 11.596,00 kuna (slovima: jedanaest tisuća petsto devedeset šest kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2022. do isplate po stopi prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Protiv pobijane presude tuženik je podnio pravodobno žalbu pobijajući je u cijelosti i to iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ukazujući konkretno da njegova izjava o podmirenju duga i mirnog rješenja spora (navodno dana na ročištu od 8. travnja 2021.) ne znači njegovo priznanje krivnje, da nije uzeo u obzir i cijenio činjenicu alkoholiziranosti na strani vozača motornog vozila oštećene, da nije dokazano da bi alkoholiziranost tuženika bila u vezi sa štetnim događajem (da bi postojala uzročno posljedična veza), da iz nalaza i mišljena stalnog sudskog vještaka proizlazi da alkoholiziranost nije bila od utjecaja za nastanak prometne nesreće, da je previsoo utvrđena visina štete, da postoji suodgovornost da je vještak pa potom i prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je vrijeme kočenja tuženika iznosilo 1,48 sekundi, da su proturječna utvrđenja vještaka, a posljedično i prvostupanjskog suda koji je prihvatio to vještačenje o položaju njegovog vozila na kolniku u trenutku reakcije na kočenje i početka kočenja, čime sadržajno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a), i bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a zbog proturječja o odlučnim činjenicama o kojima se govori u provedenom prometnom vještačenju, da postoji suodgovornost vozača automobila oštećene jer nije propisno reagirao u prometu na cesti i pažljivo upravljao motornim vozilom, te da je trebalo utvrditi razmjernu odgovornost čime sadržajno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) i pogrešnu primjenu materijalnog prava ( čl. 356. ZPP-a).

Tuženik predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i odbaci tužbu (ne navodeći zbog čega bi je odbacio), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Nije konkretno i sadržajno pobijao odluku o troškovima parničnog postupka, niti je postavio zahtjev za troškovima žalbenog postupka.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je regresni zahtjeva tužitelja - osiguravajućeg društva za iznos od 17.316,16 kn, koji je isplatio tužitelj kao nesporni dio štete nastale na osobnom vozilu oštećene marke VW Polo u prometnoj nezgodi između dvaju osobnih vozila koju je prouzročio tuženik vozeći vlastiti automobil. Tužitelj od tuženika potražuje isplaćeni novčani iznos oštećenoj.

6. U prvostupanjskom postupku sud je smatrao nespornim:

- da je tuženik 28. prosinca 2018. u Sv. Iliji, oko 16,50 sati uzrokovao prometnu nezgodu kada je upravljajući automobilom marke VW Golf reg. oznake [registarska oznaka] udario osobni automobil marke VW Polo reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao FJ Tuženik je započeo radnju pretjecanja pogrešno procjenjujući da tu radnju može izvršiti sigurno i bez ugrožavanja ostalih sudionika prometa uslijed čega je došlo do sudara s vozilom koje je nailazilo iz suprotnog smjera na kome je nastala materijalna štet,

- da je tužitelj, kao osiguravajuće društvo u kojem je tuženik bio osiguran od odgovornosti za štetu, isplatilo oštećenici ĆJ iznos od 17.316,00 kn na ime naknade materijalne štete nastale u toj prometnoj nezgodi,

- da taj novčani iznos tuženik nije vratio osiguravajućem društvu,

- da je nakon prometne nezgode u organizmu tuženika alkometrom utvrđena koncentracija alkohola od 0,73 g/kg,

- da je tuženik pravomoćno proglašen krivim da je počinio prekršaj iz članka čl. 70. stavak 1. točka 4., te iz članka 199. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017: u daljem tekstu Zakona o sigurnosti prometa na cestama), 7. Međutim, u prvostupanjskom postupku sud je smatrao spornim sam mehanizam nastanka štetnog događaja odnosno postojanje i visinu doprinosa nastanku štetnog događaja vozača vozila reg. oznake [registarska oznaka], a obzirom na prigovor tuženika da vozač vozila VW Polo, FJ, nakon što je uočio da je tuženik započeo radnju pretjecanja nije stao, odnosno usporio, već da je istom brzinom nastavio kretanje kolničkim trakom, sve dok nije došlo do sudara dvaju vozila, Konačno, sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. Prvostupanjski sud je pored nespornih utvrdio slijedeće činjenice:

- da je predmetne zgode tuženik postupio protivno čl. 70. stavak 1. točka 4. (ne smije vozilom započeti pretjecati ako prometna traka nije slobodna na dovoljnoj udaljenosti….) i čl. 199. stavak 2. (vozač koji sudjeluje u prometu može imati do 0,5 g/kg alkohola u organizmu) Zakona o sigurnosti prometa na cestama,

- da je za nastanak prometne nezgode odgovoran isključivo tuženik, a da drugi sudionik prometne nezgode FJ nije niti na koji način sudoprinio nastanku prometne nezgode,

- da je na vozilu oštećene nastala šteta u iznosu od 19.788,05 kuna,

9. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i dosudio mu parnične troškove, a svoju odluku je temeljio na odredbi čl. 963. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj odredbi isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu (proizlazi njegovo pravo na regres od tuženika). Nadalje, prema čl. 24. stavak 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj:151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZOOP) osigurana osoba gubi prava iz osiguranja ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psiho aktivnih lijekova ili drugih psiho aktivnih tvari. Konačno, prema čl. 24. stavak 3. ZOOP-a društvo za osiguranje koje je oštećenoj osobi isplatilo štetu ima pravo od osobe koja je odgovorna za štetu na naknadu cjelokupno isplaćenog iznosa štete, na kamatu i troškove, najviše do iznosa 12 prosječnih neto-plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku, a koja neto-plaća za travanj 2022. iznosi 7.547,00 kuna. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku temeljio i na nespornoj činjenici da je tuženik pravomoćno proglašen krivim u prekršajnom postupku koji se vodio povodom predmetne prometne nesreće i na provedenom prometno- tehničko vještačenju po stalnom sudskom vještaku Stanku Divjaku koje je provedeno u ovoj parnici, koji je našao da je do sudara došlo na način da su se neposredno prije nesreće vozila kretala jedno drugome u susret, pri čemu je vozilo tuženika započelo pretjecanje nepoznatog vozila nakon čega je došlo do sudara između prednjeg krajnje lijevog dijela vozila tuženika i lijevog prednjeg bočnog dijela vozila oštećenice. U pogledu mogućnosti izbjegavanja nesreće vještak je ustvrdio da je tuženik mogao izbjeći nesreću da nije započeo pretjecanje, zbog nailaska vozila iz suprotnog smjera tj. da se prije početka pretjecanja uvjerio da to može obaviti bez opasnosti. Zaključio je da vozač drugog vozila FJ, niti s dopuštenom brzinom nije imao sigurnu mogućnost izbjegavanja ove nesreće. Na koncu je prvostupanjski sud osnov za isplatu temeljio na čl. 1072. ZOO-a jer je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila (na motorni pogon), kada svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj i čl. 964. stavak 1. ZOO-a po kojem osiguratelj – tužitelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem ako treća osoba zahtijeva njenu isplatu. U tom slučaju prvostupanjski sud je smatrao da tužitelj ima pravo na regres od tuženika temeljem čl. 24. stavak 3. i 4. ZOOP-a, jer je isključivo kriv za prometnu nezgodu i jer je bio pod utjecajem alkohola.

10. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak. 2 ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. stavak 2. ZPP-a, pa ni povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Također ovaj sud nije utvrdio niti postojanje žalbenih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a) i pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 356. ZPP-a), na koje u žalbi ukazuje tuženik.

O bitnim žalbenim razlozima:

11. Vezano za žalbeni navod tuženika "da njegova izjava o podmirenju duga i mirnog rješenja spora sadržana na zapisniku sa održanog ročišta od 8. travnja 2021. u ovom prvostupanjskom predmetu, ne znači njegovo priznanje krivnje…", valja reći da iz tog spisa proizlazi da uopće nije održano ročište 8. travnja 2021., iako je ono bilo zakazano za taj datum, ali je preloženo za dan ranije 7. travnja 2021. godine (l.s. 58), kada je i održano (l.s. 61), a taj zapisnik uopće ne sadrži takvu njegovu izjavu, niti je sadržavaju ostali raspravni zapisnici, niti prvostupanjski sud polazi od toga da je tuženik "priznao krivnju", međutim, tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 43) čini nespornim da je predmetnog dana počinio prekršaj iz čl. 70. stavak 1. točka 4. (ne smije vozilom započeti pretjecati ako prometna traka nije slobodna na dovoljnoj udaljenosti….) i čl. 199. stavak 2. (vozač koji sudjeluje u prometu može imati do 0,5 g/kg alkohola u organizmu) Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a zbog toga je pravomoćno i proglašen krivim u prekršajnom postupku. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno zaključio da je tuženik isključivo odgovoran za nastalu štetu.

12. Vezano za žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud "nije uzeo u obzir i cijenio činjenicu alkoholiziranosti na strani vozača motornog vozila oštećene", valja reći da prvostupanjski sud nije niti utvrdio u pobijanoj presudi da bi vozač motornog vozila oštećene vozio pod utjecajem alkohola, a u prvostupanjskom spisu nema podataka o tome (budući da prekršajni spis Općinskog suda u Varaždinu PpP-625/2019 nije pregledan ni pročitan u dokaznom postupku, iako je taj spis priklopljen, a da je priklopljen vidljivo je iz e-spisa i fizički se nalazi u parničnom spisu), dok iz provedenih dokaza i utvrđenog mehanizma nastanka prometne nezgode proizlazi da je do prometne nesreće došlo isključivom radnjom tuženika koji se sa svojim vozilom našao na prometnoj traci namijenjenoj za kretanje vozila iz suprotnog smjera (koju činjenicu ni sam tuženik ne spori) zbog čega je i došlo do sudara. Kako je vezano za eventualni utjecaj alkoholiziranosti vozača vozila oštećene na nastanak prometne nezgode, teret dokaza bio na strani tuženika (čl. 219. stavak 1. u vezi s čl. 221a i čl. 7. stavak 1. ZPP- a), a tuženik na tu okolnost nije predlagao dokaze, ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije ni mogao "cijeniti činjenicu da bi alkoholiziranosti MJ bila u uzročnoposljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode", s tim da prvostupanjski sud nije ovlašten izvoditi dokaze na tu okolnost po službenoj dužnosti (čl. 220. stavak 2. , u vezi s čl. 7. stavak 2. ZPP-a), pa ni uzeti u obzir eventualnu alkoholiziranost MJ kao činjenicu, te je prvostupanjski sud pravilno postupio. Stoga taj žalbeni razlog tuženika nije osnovan.

13. Vezano za žalbeni navod tuženika da ne bi postojala uzročno posljedična veza između alkoholiziranost tuženika i štetnog događaja, te da iz nalaza i mišljena stalnog sudskog vještaka proizlazi da alkoholiziranost nije bila od utjecaja za nastanak prometne nesreće, valja reći da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prometne struke Stanka Divjaka ne proizlazi da alkoholiziranost nije bila od utjecaja za nastanak prometne nesreće, već je vještak naveo da on nije u mogućnosti procjenjivati utjecaj alkohola na odluke koje donose vozači (l.s. 78) što je ispravan stav, jer zato nije kvalificiran budući je to zadatak vještaka medicinske struke (spec. sudske medicine, psihijatrije ili toksikologije). Činjenicu da li je alkoholiziranost tuženika u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode, bio je dužan dokazati tuženik (čl. 219. ZPP-a) jer se radi o pobijanju navoda tužitelja, a tuženik na te okolnosti nije predložio nikakve dokaze koji bi to mogli utvrditi (primjerice vještačenje putem vještaka medicinske struke), iako je na to ukazivao još u odgovoru na tužbu, pa ispravno prvostupanjski sud zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja pozivajući se na čl. 7., čl. 219. i čl. 221a ZPP-a da tuženik nije dokazao da njegova alkoholiziranost nije u uzročno - posljedičnoj vezi s štetnim događajem - nastankom prometne nezgode u smislu čl. 3. stavak 3. točka 2. u vezi s stavkom 1. točka 4a Uvjeta tužitelja za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti ( u daljem tekstu Uvjeti; l.s. 17) koji su se primjenjivali od 1. svibnja 2015., te u smislu čl. 24. stavak 1. točka 4. ZOOP. Stoga je tuženik – osiguranik tužitelja, izgubio prava iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti koji je imao zaključen s tužiteljem – osigurateljem, te se tužitelj može osnovano regresirati od tuženika za isplaćeni iznos nastale štete.

14. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je previsoko utvrđena visina štete. Naime, provedenim prometnim vještačenjem je utvrđen viši iznos nastale štete u iznosu od 19.788,05 kn, dok je tužitelj isplatio kao nesporan iznos konkretne materijalne štete koji je niži od tog iznosa i koji iznosi 17.316,16 kn, a koji je isplatio Autolimariji Milec, u [adresa] (l.s. 8) 1. travnja 2019. koja je popravila vozilo oštećene ĆJ, temeljem računa kojeg su izdali u tom iznosu (l.s. 9), zapisnika o oštećenju vozila (l.s. 12) i izvida štete i procjene tužitelja na vozilu oštećene (l.s. 109) koja je procijenjena na iznos od 17.486,18 kn (neznatno više od onoga što je stvarno plaćeno). Tuženik u žalbi i ne konkretizira u čemu bi visina isplaćene štete bila preplaćena. Stoga taj njegov žalbeni navod nije osnovan jer je plaćena stvarno nastala šteta po iznosima koji su nešto niži od svih postojećih procjena i za oštećenja i radove popravka koji su bili specificirani i u skladu s nađenim oštećenjima.

15. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je vještak, pa potom i prvostupanjski sud, pogrešno utvrdio da je vrijeme kočenja tuženika iznosilo 1,48 sekundi, da su proturječna utvrđenja vještaka, a posljedično i prvostupanjskog suda koji je prihvatio to vještačenje o položaju njegovog vozila na kolniku u trenutku reakcije na kočenje i početka kočenja, čime sadržajno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) i bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a zbog proturječja o odlučnim činjenicama o kojima se govori u provedenom prometnom vještačenju, kao i da postoji suodgovornost vozača automobila oštećene jer nije propisno reagirao u prometu na cesti i pažljivo upravljao motornim vozilom, te da je trebalo utvrditi razmjernu odgovornost čime sadržajno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (čl. 355. ZPP-a) i pogrešnu primjenu materijalnog prava ( čl. 356. ZPP-a), ovaj sud smatra, da ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

16. Naime, položaj vozila tuženika je nedvojbeno fiksiran pronađenim tragovima kočenja vozila tuženika na kolniku nakon prometne nesreće što definira i prethodni smjer njegovog kretanja prije samih tragova kočenja (a polazna pozicija tuženika prije pretjecanja nije ni bitna), ali tragovi kočenja i omogućavaju i izračun brzine kretanja vozila tuženika. Upravo je vozilo tuženika koje se kretalo kolničkim trakom namijenjenim za kretanje vozila iz suprotnog smjera prouzročilo prometnu nezgodu i to je u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće. Tuženik poduzima kočenje u trenutku kada uočava opasnost (vozilo iz suprotnog smjera) i to njegovo vrijeme reakcije (od uočavanja opasnosti do početka faktičkog kočenja koje ostavlja trag na cesti, vještak nalazi da iznosi 0,9 sekundi) je uobičajeno vrijeme reakcije na kočenje koje uzimaju vještaci pa ne izaziva dubiozu. Brzinu vozila iz suprotnog smjera nije bilo moguće utvrditi jer nije bilo njegovih tragova kočenja, a nije bio ni frontalnog sudara da bi se po oštećenjima mogla procijeniti brzina kretanja tog vozila. Međutim, da se vozilo iz suprotnog smjera kretalo dopuštenom brzinom od 50 km/h njegov bi zaustavni put iznosio 24 m, a od uočavanja tuženika (1,48 sekundi prije sudara kada su se obostrano mogli uočiti) vozeći 50 km/h vozilo oštećene iz suprotnog smjera pređe put od 16,44 m što znači da se ne bi imalo vremena zaustaviti. Valja reći i da čak i da je vozilo oštećene iz suprotnog smjera vozilo i brže da to ne bi bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nezgode, jer je prometna nezgoda nastala zbog nepropisnog položaja vozila tuženika na cesti i to zbog poduzimanja radnje pretjecanja tuženika a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez ugrožavanja sigurnosti ostalih sudionika u prometu. Da tu radnju tuženik nije poduzeo ne bi ni došlo do prometne nezgode čak i da se je vozilo oštećene iz suprotnog smjera kretalo brzinom većom od dopuštene. Također je neosnovan žalbeni navod tuženika da vozač vozila iz suprotnog smjera nije propisno reagirao i da nije pažljivo upravljao motornim vozilom, budući je baš zahvaljujući reakciji tog vozača i izbjegnut frontalni sudar i teže posljedice, jer je on reagirao izbjegavajućim manevrom tako da su se vozila samo postranično ostrugala. Stoga nema djelomične odgovornosti tuženika, a time ni njegove razmjerne odgovornosti, budući postoji samo isključiva odgovornost tuženika za predmetnu prometnu nezgodu. Stoga u provedenom prometno tehničkom vještačenju nema proturječnosti, a vještak je na istaknute primjedbe tuženika na pisani nalaz i mišljenje, saslušan na ročištu glavne rasprave, te je na njih odgovorio i otklonio dileme tuženika objasnivši razliku u položaju vozila u trenutku reakcije kočenja i trenutka samog kočenja (kada ostaju tragovi na kolniku) a na koju putanju kretanja vozila tuženika ukazuju i zatečeni tragovi kočenja na kolniku. Tuženik nakon toga nije prigovarao na provedeno prometno – tehničko vještačenje, niti je predlagao bilo kakvo drugo vještačenje, a i ovaj sud ga smatra uvjerljivim i u skladu s postojećim dokazima u spisu.

17. Osnovano je prvostupanjski sud usvojio regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem čl. 1072. ZOO-a jer je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, kada svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj i čl. 964. stavak 1. ZOO-a po kojem osiguratelj – tužitelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem ako treća osoba zahtijeva njenu isplatu (oštećena). U tom slučaju je prvostupanjski sud osnovano smatrao da tužitelj ima pravo na regres od tuženika temeljem čl. 24. stavak 3. i 4. ZOOP-a, jer je isključivo kriv za prometnu nezgodu i jer je bio pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice sa svojim osigurateljem koja je bila iznad 0,5 g/kg i više (čl. 3. stavak 1. točka 4.a Uvjeta) s obzirom da nije dokazao da njegova alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem ( čl. 3. stavak 3. točka 2. Uvjeta) čime je tuženik izgubio prava iz osiguranja kao osiguranik tužitelja, a tužitelj osnovano ostvario pravo na svoj regres od tuženika koji je bio njegov osiguranik.

18. Stoga je ovaj sud odbio kao neosnovanu žalbu tuženika, te je potvrdio pobijanu presudu temeljem čl. 368. stavak 1. ZPP-a budući ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka temeljem čl. 166. stavak 1. , čl. 154. stavak 1. ZPP-a ovaj sud je odlučio budući da tuženik nije uspio u žalbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki II. Izreke ove presude.

Dubrovnik, 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Verica Perić Aračić