REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-872/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja ŽPI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i trećetužitelja ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & partneri d.o.o. iz Splita, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, zastupan po punomoćniku FP, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, od 2. prosinca 2021., poslovni broj: Pn-552/2016-97 i dopunske presude Općinskog suda u Splitu, od 15. svibnja 2024., poslovni broj: Pn-552/2016, u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I Žalbe tužitelja ŽPI, ŽP i ZP, djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju, te se:

1.) presuda Općinskog suda u Splitu od 2. prosinca 2021., poslovni broj: Pn- 552/2016-97, potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I izreke u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 5.308,91 eura (40.000,00 kn);

2.) presuda Općinskog suda u Splitu od 2. prosinca 2021., poslovni broj: Pn- 552/2016-97 i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu od 15. svibnja 2024., poslovni broj: Pn-552/2016, preinačuju pod točkama I izreke na način da se na naknadu neimovinske štete, isplata zakonskih zateznih kamata, umjesto od 2. prosinca 2021., dosuđuje od dana podnošenja tužbe tj. 18. listopada 2016. do isplate;

3.) presuda Općinskog suda u Splitu od 2. prosinca 2021., poslovni broj: Pn- 552/2016-97 i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu od 15. svibnja 2024., poslovni broj: Pn-552/2016, ukidaju pod točkama II izreke u odnosu na rješenje o troškovima parničnog postupka, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II Žalbe tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično se uvažavaju, te se presuda Općinskog suda u Splitu od 2. prosinca 2021., poslovni broj: Pn-552/2016-97 i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu od 15. svibnja 2024., poslovni broj: Pn-552/2016,

1.) potvrđuju pod točkama I izreke;

2.) ukidaju pod točkama II izreke u odnosu na rješenje o troškovima parničnog postupka, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda od 2. prosinca 2021., odlučeno je:

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 1) iznos od 220.000,00 kuna na ime neimovinske štete te tužiteljima ad 2) i 3) na ime neimovinske štete iznos od 150.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2021., a sve to temeljem čl.29. st.2. ZOO (NN 35/05 , 78/15, 29/18) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima ad 1) – 3) parnični trošak u iznosu 292.625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na taj iznos teku od dana 02. prosinca 2021., a sve to temeljem čl.29. st.2. ZOO (NN 35/05 , 78/15, 29/18) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena.“

1.1. Dopunskom presudom od 15. svibnja 2024., odlučeno je:

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 1 na ime neimovinske štete daljnji iznos od 14.599,51 eura odnosno 110.000,00 kn, tužitelju ad 2 daljnji iznos od 11.945,05 eura odnosno 90.000,00 kn, tužitelju ad 3 daljnji iznos od 11.945,05 eura odnosno 90.000,00 kn. sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02. prosinca 2021 pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022 god određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju daljnji iznos parničnog troška od 846,11 eura odnosno 6.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 02. prosinca 2021 pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022 god određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena.“

2. Tužitelji u podnesku od 6. prosinca 2021. pozivom na odredbu članka 339. Zakona o parničnom postupku, pravovremeno predlažu da prvostupanjski sud dopuni presudu od 2. prosinca 2021. obzirom da je očito omaškom propustio odlučiti o tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 12. travnja 2021., navodeći da su sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. da se „mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim iznosima povećavaju za 50%“, u tom podnesku zatražili isplatu i to tužitelj ŽPI, iznos od 330.000,00 kn, tužiteljica ŽP, iznos od 240.000,00 kn, te tužitelj ZP, iznos od 240.000,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od podnošenja tužbe do isplate. Ujedno predlažu i donošenje dopunskog rješenja o parničnom trošku jer je VPS u podnesku od 12. travnja 2021., veći, pa smatraju da bi sud o troškovima trebao odlučiti na temelju Tbr. 7. i 36. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Podredno navode da ukoliko sud ne donese dopunsku presudu da se taj prijedlog ima smatrati žalbom.

2.1. Protiv prvostupanjske presude od 2. prosinca 2021. tužitelji u istome podnesku podnose žalbu navodeći da presudu pobijaju u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate koje su dosuđene od dana presuđenja, jer da im zakonske zatezne kamate na cjelokupni zatraženi iznos neimovinske štete pripadaju od dana podnošenja tužbe, kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 40.000,00 kn (sada 5.308,91 eura) obrazlažući (prvi put u žalbi) da je logično da su imali troškove ukopa, karmina, cvijeća, nabavke crnine, grobnog mjesta i grobnice, o kojem zahtjevu da je trebalo odlučiti na temelju članka 223. ZPP-a.

2.2. Predlažu da prvostupanjski sud donese dopunsku presudu i rješenje o parničnom trošku, podredno da se prijedlog ima smatrati žalbom u kojem slučaju predlažu da se pobijana presuda preinači na način da im se dosude iznosi zatraženi podneskom od 12. travnja 2021. kao i ukupan parnični trošak, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traže trošak sastava žalbe u iznosu od 300 bodova po Tbr. 7., 36. i 10. Tarife, uvećan za PDV, odnosno iznos od 3.600,00 kn.

3. Kako je prvostupanjski sud sukladno prijedlogu tužitelja dopunskom presudom od 15. svibnja 2024. odlučio o tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku od 12. travnja 2021., te o troškovima parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora iz tog podneska, zahtjevi tužitelja o kojima je odlučeno dopunskom presudom, ne predstavljaju žalbene razloge o kojima treba odlučivati u žalbenom postupku.

4. Tužitelji su pravovremeno podnijeli žalbu protiv dopunske presude od 15. svibnja 2024. kojom sadržajno ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

4.1 U žalbi ponovno navode da im pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na cjelokupno dosuđene iznose počevši od dana podnošenja tužbe do isplate, a ne od dana presuđenja, a navode i da odluka o parničnom trošku nije zakonita obzirom na veći VPS iz podneska od 12. travnja 2021. , da je o zahtjevu trebalo odlučiti na temelju Tbr. 7. i 36. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer da za zastupanje više tužitelja pripada pravo na povišenje od 20%.

4.2. Predlažu da se pobijana presuda u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice i rješenje o parničnom trošku, preinače, podredno da se odluka prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Traže trošak sastava žalbe u iznosu od 300 bodova po Tbr. 7., 36. i 10. Tarife, uvećan za PDV, odnosno iznos od 750,00 eura.

5. Tuženik je pravovremeno podnio žalbe i protiv prvostupanjske presude od 2. prosinca 2021. i dopunske presude od 15. svibnja 2024., zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14; - dalje: ZPP).

5.1. U žalbama navodi da tijekom postupka nije dokazano da je prilikom liječenja sada pok. ŽPIŽ počinjena liječnička pogreška tj. postupanje suprotno pravilima medicinske struke, niti postojanje uzročno-posljedične veze između liječničke pogreške počinjene prilikom liječenja sada pok. ZPI i njezine smrti, a što da su temeljne pretpostavke odštetne odgovornosti zdravstvenih ustanova. Navodi i da je Medicinski fakultet u Zagrebu utvrdio postojanje liječničke pogreške, ali ne i postojanje uzročno posljedične veze između pogreške i smrti, dok je Medicinski fakultet u Osijeku utvrdio da nije došlo do liječničke pogreške, vezano uz čega da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je dao prednost vještvu Medicinskog fakulteta u Zagrebu iz kojega proizlazi da vještaci samo nagađaju o najvjerojatnijem uzroku smrti-zastoju rada srca. Zaključno navodi da osim što prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između pogreške u liječenju i smrti pok. ZPI, da postoji vjerojatnost da bi prednica tužitelja svakako umrla od zastoja srca sve i da je zadržana u bolnici, kao i vjerojatnost da bi nakon zadržavanja u bolnici i nakon uspješnog liječenja otpuštena kući, svakako umrla od zastoja srca.

5.2. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku navodeći da je tužiteljima dosuđen nepripadajući trošak, da prvostupanjski sud trošak nije odredio prema vrijednosti predmeta spora, da je neosnovano dosudio trošak za 6 podnesaka iako je Tbr. 8. Tarife propisana naknada za 4 podneska, da tužiteljima ne pripada naknada za sastav podnesaka od 3. travnja 2017. i 3. studenog 2020., da sud nije primijenio Tbr. 9/2 za trošak zastupanja na ročištu od 2. srpnja 2018., niti Tbr. 9/5 Tarife, za trošak zastupanja na ročištima od 22. travnja i 14. lipnja 2021., a napose da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir uspjeh u sporu pri čemu smatra kako uspjeh tužitelja u sporu iznosi 78%, a njegov uspjeh da iznosi 22%.

5.3. Predlaže drugostupanjskom sudu usvojiti žalbe i preinačiti presude na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti ih i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe tužitelja i tuženika djelomično su osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu i dopunsku presudu i postupak koji im je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a.

8.1. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo odredbe članka 1101. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15; - dalje: ZOO), kada je prvo do treće tužiteljima na ime neimovinske štete zbog smrti bliske osobe dosudio utužene iznose i to prvotužitelju iznos od 330.000,00 kn, odnosno 43.798,53 eura, a drugo i treće tužiteljima iznose od 240.000,00 kn, odnosno 31.853,47 eura. Navedeni iznosi su zakoniti i u skladu sudskom praksom, te odgovaraju iznosima iz Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su- IV-47/2020-5, zauzeo pravno shvaćanje da se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002., na način da se tada prihvaćeni iznosi povećavaju za 50%, koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske su sudovi dužni primjenjivati na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. u svim stupnjevima suđenja. Napose valja istaći da visinu dosuđene pravične novčane naknade štete tuženik žalbom niti ne osporava.

8.2. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog člankom 221.a ZPP-a u vezi s člankom 219. ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 40.000,00 kn, odnosno 5.308,91 eura, obzirom da niti u tužbi niti tijekom postupka tužitelji nisu konkretno naveli na što se odnosi imovinska šteta. Tužitelji tek u žalbi po prvi puta navode da su imali troškove ukopa, karmina, cvijeća, nabavke crnine, grobnog mjesta i grobnice, međutim te tvrdnje tijekom postupka nisu dokazali niti jednim materijalnim ili personalnim dokazom. Stoga se primjenom članka 352. stavka 1. ZPP-a, ne mogu uvažiti navodi tužitelja kojima tek u žalbi iznose nove činjenice, tim žalbenim navodima ne mogu sa uspjehom pobijati prvostupanjsku presudu jer te činjenice nisu isticali tijekom vođenja prvostupanjskog postupka, slijedom čega je u tome dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom I 1.).

8.3. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odredbe članka 1103. ZOO-a kada je na dosuđenu naknadu neimovinske štete, tijek zakonskih zateznih kamata odredio od dana presuđenja tj. 2. prosinca 2021., umjesto pravilno od dana podnošenja tužbe tj. od 18. listopada 2016., obzirom da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, pa su u tome dijelu žalbe tužitelja uvažene kao osnovane te su presuda i dopunska presuda preinačene, te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom I 2.).

8.4. Kako iz obrazloženja prvostupanjske presude od 2. prosinca 2021. te dopunske presude od 15. svibnja 2024. nije razvidno na temelju kojih kriterija je sud odlučio o visini dosuđenog parničnog troška jer nije navedeno primjenom koje Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine…), niti po kojim tarifnim stavkama i u kojem opsegu je trošak odmjeren, nije ocijenjeno za koje radnje tužiteljima pripada nagrada u punom iznosu, a za koje u umanjenom iznosu, nije ocijenjeno koji troškovi su bili potrebni za vođenje parnice, a koji nisu, nije uzeta u obzir činjenica da na tužiteljskoj strani sudjeluju tri osobe u kojem slučaju im pripada pravo na povišenje nagrade (konkretno za 20%), niti je obrazložen uspjeh stranka u sporu, odluka o parničnom trošku nejasna je, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je neprovjerljiva, kako to pravilno tuženik ukazuje u žalbi, čime je počinjena apsolutno bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pa je odluku o troškovima postupka valjalo ukinuti i u tom dijelu vratiti na ponovno odlučivanje, odnosno odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom I 3.) i II 2.).

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, supruge prvotužitelja i majke drugo i trećetužitelja koji na ime neimovinske štete potražuju ukupan iznos od 520.000,00 kn (330.000,00 kn + 240.000,00 kn + 240.000,00 kn), odnosno 107.505,47 eura, a osim toga i zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 40.000,00 kn, odnosno 5.308,91 eura, vezano uz koju je pod točkom 8.2. obrazloženja ove odluke obrazloženo zašto taj zahtjev nije osnovan.

9.1. Visina utuženog iznosa na ime naknade neimovinske štete nije sporna obzirom da je usklađena sa Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a posebno i zbog činjenice što je tuženik žalbom ne osporava.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda utvrđeno je:

- da je prednica tužitelja ŽPIŽ, zbog tegoba sa disanjem, jakih bolova u prsima, te verificirane hipotenzije (prema navodima tužitelja 80/50 mmHg) utvrđene po liječnici hitne pomoći koja ju je pregledala i odlučila uputiti u bolnicu, 23. lipnja 2016. u 13,20 sati primljena na hitni interni prijem Klinike za unutarnje bolesti KBC Split,

- da je ŽPIŽ osoba koja je bila višegodišnji kardiopat (srčani bolesnik), ranije liječena u Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC Split, kada joj je ugrađen pacemaker,

- da je prednica tužitelja, 23. lipnja 2016. nakon učinjene obrade i to laboratorijskih pretraga krvi i urina, RTG-a srca i pluća, te EKG-a i ordinirane terapije dvije ampule po 20 mg furosemida (diuretik), otpuštena iz bolnice kući u 15,10 sati,

- da su laboratorijske pretrage ukazivale na povišeni Troponin I (30.4 ng/L), povišeni LDH (319 U/L), povišeni CRP (34.3 mg/L), RTG da nalazom dominira izrazito uvećana srčana sjena koja superponira lijevu plućnu bazu, a EKG na negativni T- val V1-V6, što je kao i prethodno navedeno razvidno iz medicinske dokumentacije prednice tužitelja od 23. lipnja 2016.,

- da liječnica koja je zaprimila ŽPIŽ, dr. RP i koja je radila pod mentorstvom dr. ĆP, saslušana kao svjedok iskazuje da smatra da su ona i mentorica radile po protokolu, sukladno pravilima struke,

- da dr. ĆP saslušana kao svjedok u postupku iskazuje da je razgovarala sa pacijenticom, te da je nakon obavljenih pretraga procijenila da nema razloga da se pacijentica zadrži na bolničkom liječenju, odnosno konkretno iskazala je da pacijenticu nije zadržala na bolničkom liječenju jer je više puta bila na kardiologiji, da je nakon što je pacijentica zadržana u ambulanti gotovo dva sata, procijenila da nema indikacija za hitnu hospitalizaciju, te da je EKG pokazao da je stanje srca dobro s pacemakerom u trenutku snimanja,

- da niti jedna od navedenih svjedokinja u iskazima ne spominju povišene parametre utvrđene laboratorijskim pretragama, očitanje RTG snimke, niti EKG-a koji je ukazivao na negativni (inverzni) T-val V1-V6,

- da je prednica tužitelja u vrlo kratkom vremenu po otpustu iz bolnice, unatoč pokušaju reanimacije od strane članova obitelji, a potome i djelatnika HMP, umrla na ulazu u svoju kuću, konkretno u 16,00 sati koje vrijeme je evidentirano u javnoj ispravi odnosno njezinom smrtnom listu,

- da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. TP i dr. ČP proizlazi da obzirom da nije provedena obdukcija pokojne da se ne može sa sigurnošću zaključivati o neposrednom uzroku njezine smrti, te da u konkretnom slučaju furosemid nije utjecao na štetni događaj; međutim da je sagledavanjem svih dostupnih medicinskih podataka, prvenstveno kliničkog stanja pacijentice i njezinih tegoba prilikom obrade na hitnom prijemu, prethodno postojećih bolesti, okolnosti smrti kao i kratkoći vremena od otpusta do nastupa smrti, medicinski opravdano pretpostaviti da se kod prednice tužitelja radi o nagloj srčanoj smrti, odnosno zastoju rada srca uslijed nastupa fibrilacije ventrikula (vrste srčane aritmije, poremećaja ritma rada srca); da je pacijenticu s takvom kliničkom slikom i nalazima trebalo zadržati u bolnici jer mogućnost hitnog zbrinjavanja u bolničkim uvjetima, neposredno započeta reanimacija i brza defibrilacija značajno povećava vjerojatnost preživljavanja pacijenta s kardiorespiratornim arestom kome je u podlozi ventrikularna fibrilacija; da su djelatnici tužene propustili nakon provedene obrade pacijenticu zadržati na bolničkom liječenju; iako i u bolničkim uvjetima reanimacija pacijenta s kardiorespiratornim arestom ne daje garanciju preživljavanja; da je do naglog poremećaja rada srca moglo doći i u slučaju da je pacijentica bila zadržana u bolnici, ali bi u bolničkim uvjetima postojali uvjeti da se odmah započnu mjere reanimacije, a time i izgledi da se smrtni ishod izbjegne; da je mogućnost vanjske masaže srca, brzina započinjanja tog postupka i uspješnost njegove izvedbe u bolničkim uvjetima od strane educiranog osoblja veća dok je mogućnost oživljavanja izvan bolničkih uvjeta teža zbog manje educiranosti svjedoka događaja i uvjeta koji pri tome postoje; da i pored poznatih pokazatelja srčane funkcije (niska ejekcijska frakcija srca u dilatacijskoj kardiomiopatiji) postoje podaci o boli u prsima, povišenom troponinu, povišenom LDH, povišenom CRP-u što ukazuje na vjerojatnu akutnu ishemijsku podlogu navedenim tegobama pacijentice, koji podaci ukazuju na akutno pogoršanje stanja i predstavljaju dodatni razlog u procjeni potrebe za hospitalizaciju pacijentice iako oni sami za sebe ne isključuju mogući loš konačni ishod cijelog zbivanja obzirom na poznate dijagnoze odnosno da hospitalizacija u takvom stanju ne znači nužno preživljavanje ali povećava šansu povoljnog ishoda pa da je jasno da je pacijenticu trebalo zadržati u bolnici; te da takvi pacijenti ostaju više dana na bolničkom zbrinjavanju radi procjene dinamike kliničkog stanja,

- da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, dr. IP i dr. ŠP, kao i iz vještačkog nalaza vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, proizlazi da obzirom da nije provedena obdukcija da se ne može sa sigurnošću zaključivati o neposrednom uzroku smrti bolesnice; da u konkretnom slučaju furosemid nije utjecao na njezinu naglu smrt; da se nagla srčana smrt odnosno ventrikularna fibrilacija eventualno mogla suzbiti defibrilacijom da je bolesnica zaprimljena u bolnicu; da svaka hospitalizacija može rezultirati boljim uvjetima liječenja u odnosu na kućno liječenje; da se odluka o hospitalizaciji donosi na osnovi dostupnih podataka, kliničke slike, laboratorijskih i ostalih nalaza, te da je jaka bol u prsima uobičajeno znak akutnog koronarnog sindroma,

- vještaci Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, navode i da je odluka o hospitalizaciji u individualnoj domeni procjene nadležnog liječnika te da je stoga uvijek u većoj ili manjoj mjeri odluka barem djelomično subjektivna; da retrogradno ne mogu sa nedvojbenom sigurnošću zaključiti je li procjena da se liječenje nastavi u kućnim uvjetima bila opravdana jer se ne zna stvarni uzrok smrti; da hospitalizacija pacijenata sa opisanom kliničkom slikom nije potrebna ako se smatra da je troponin u sklopu kardialne dekompenzacije, a ako se smatra da je troponin u sklopu akutnog koronarnog sindroma da bi hospitalizacija bila potrebna, međutim smatraju da je kardio selektivni troponin u sklopu kardialne dekompenzacije a ne u sklopu akutnog koronarnog sindroma pa uzimajući u obzir kliničku sliku pacijentice bez kasnijih događaja iznose mišljenje da nije počinjena liječnička pogreška; ponavljaju da bi hospitalizacija mogla promijeniti ishod liječenja, no ne i nužno, te obzirom da ne mogu tvrditi da bi hospitalizacija dovela do preživljena u kontekstu gdje je liječnik shvatio stanje kao srčano popuštanje za koje znaju da je smrtnost u kroničnoj fazi bolesti iznimno velika, da nije došlo do liječničke pogreške,

- da je prvostupanjski sud na temelju vještačenja vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, utvrdio da je zbog činjenice što prednica tužitelja nije hospitalizirana došlo do liječničke pogreške, dok vještaci Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku nisu decidirano odgovorili da je prednica tužitelja trebala biti hospitalizirana iako navode da svaka hospitalizacija može rezultirati boljim uvjetima liječenja u odnosu na kućno liječenje odnosno da su šanse za preživljavanje veće u bolničkim uvjetima, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da je prednica tužitelja trebala biti hospitalizirana i u tom dijelu nalazi odgovornost tuženika ukazujući na razliku između tzv. standarda izlječenja i tzv. standarda postupanja koji ne mora uvijek dovesti do izlječenja pacijenta, ali da bi se zdravstvena ustanova mogla osloboditi od odgovornosti za štetu da je nužno da je poduzela sve dijagnostičke terapijske postupke prema pravilima liječničke struke koji bi mogli spasiti život pacijenta, što je u konkretnom slučaju izostalo, posljedično čemu zaključuje da je prednica tužitelja izgubila šansu za preživljavanje zbog očite pogreške u postupanju dr. RP i dr. ĆP, zaposlenica tuženika.

11. U žalbenom postupku sporno je jesu li djelatnici tuženika postupali u skladu s pravilima medicinske struke ili je došlo do liječničke pogreške, postoji li uzročno posljedična veza između (ne)postupanja tuženika i smrti prednice tužitelja, te je li tuženik dužan tužiteljima naknaditi utužene iznose na ime neimovinske štete zbog smrti bliske osobe.

12. Mišljenje je ovog suda da tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov prijedlog za provođenje nadvještačenja obzirom da se provedeno vještačenje može obnoviti samo uz uvjete iz odredbe članka 261. stavka 2. i 3. ZPP-a, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, stoga nezadovoljstvo tuženika odlukom prvostupanjskog suda ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka.

12.1. Neosnovano tuženik prigovara da su nalazi i mišljenja liječnika vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. TP i dr. ČP i liječnika vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, dr. IP i dr. ŠP, dijametralno suprotni, to stoga što vještaci Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nalaze propust u postupanju djelatnika tuženika koji su unatoč kliničke slike prednice tužitelja, a obzirom na njezine nalaze od 23. lipnja 2016. istu trebali zadržati na bolničkom liječenju a ne otpustiti je iz bolnice obzirom da su njezini nalazi ukazivali na akutno pogoršanje stanja i predstavljali dodatni razlog za hospitalizaciju bez obzira što to ne bi isključilo mogući loš konačni ishod i bez obzira što hospitalizacija u takvom stanju ne znači nužno preživljavanje, ali povećava šansu povoljnog ishoda odnosno mogućnost da se izbjegne smrtni ishod, jer neposredno započeta reanimacija i brza defibrilacija značajno povećava vjerojatnost preživljavanja pacijenta, dok su vještaci Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, zaključili da obzirom da nije utvrđen stvarni uzrok smrti prednice tužitelja ne mogu tvrditi da bi hospitalizacija dovela do njenog preživljavanja, te stoga nisu utvrdili pogrešku u liječenju, iako su naveli da se smrt eventualno mogla suzbiti defibrilacijom da je bolesnica zaprimljena u bolnicu i da svaka hospitalizacija može rezultirati boljim uvjetima liječenja u odnosu na kućno liječenje.

12.2. Vještaci moraju pažljivo ispitati sve relevantne okolnosti i detaljno obrazložiti svoje zaključke, a sudovi moraju kritički razmotriti te zaključke. Sustav u kojem se vještački nalaz automatski smatra uvjerljivim dokazom, te ne postoji mogućnost daljnjeg ispitivanja relevantnih okolnosti, nije u skladu sa zahtjevima iz članka 8. (Europske) Konvencije za zaštitu prava i ljudskih sloboda i članka 35. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; - dalje Ustav RH). Sud je sukladno odredbama ZPP-a ovlašten ocijeniti jesu li zaključci odnosno nalaz i mišljenje vještaka pravilni ili nisu, sud nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka jer odluku o (ne)prihvaćanju svakog dokaza, tako i nalaza i mišljenja vještaka, donosi nakon što svaki dokaz, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka podvrgne kritičkoj ocjeni te prema rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka (članak 8. ZPP-a), zaključuje o postojanju neke činjenice.

12.3. U konkretnoj situaciji prvostupanjski sud je zbog nedovoljne stručne upućenosti u medicinsku znanost, proveo dokaz medicinskim vještačenjem, no to ne znači da mora prihvatiti nalaz i mišljenje angažiranih vještaka već je slobodan odluku donijeti nakon što pribavljene nalaze i mišljenja kritički ocijeni po pravilima logike, što je u konkretnom slučaju i učinio.

12.4. Naime pravo na ocjenu dokazne snage provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, slijedom čega je prema mišljenju ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud pravilno uvažio nalaz i mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, obzirom da je isto valjano obrazloženo, objektivno, stručno te sačinjeno u skladu sa pravilima znanosti i vještine i na temeljem cjelokupne medicinske dokumentacije prednice tužitelja, dok nalaz i mišljenje vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, nije u cijelosti uvažio obzirom da je u istom izostao decidirani odgovor na ključno pitanje ovog spora a to je je li standard postupanja djelatnika tuženika bez obzira na standard izlječenja mogao dovesti do drugačijeg ishoda da je prednica tužitelja zadržana na bolničkom liječenju.

13. Obzirom na osporavanje odgovornosti tuženika u ovome postupku valjalo je utvrditi je li tuženik u postupanju propustio poduzimanje određenih radnji u okviru pravila struke konkretno je li bi se zadržavanjem prednice tužitelja na bolničkom liječenju, 23. lipnja 2016. izbjegla nastala posljedica tj. njezina smrt, te utvrditi je li postoji uzročna veza između postupanja tuženika s posljedicom koja se manifestirala u smrtnom ishodu prednice tužitelja.

13.1. Mišljenje je ovog suda da je odgovornost tuženika i uzročno posljedičnu vezu prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

14. U ovoj pravnoj stvari radi se o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, po načelu presumirane krivnje. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se predmnijeva obična nepažnja. Na ovu odredbu ZOO-a upućuje i članak 29. Zakona o zaštiti prava pacijenata („Narodne novine“ broj 169/04, 37/08).

14.1. Odgovornost tuženika temelji se na odredbi članka 1061. ZOO-a kojom je propisano da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

14.2. Navedeno znači da oštećenik treba dokazati da postoji šteta, štetna radnja te uzročna veza, a osoba koja odgovara za štetu (poslodavac liječnika, medicinske sestre i sl.) neće odgovarati za štetu ako se utvrdi da nema uzročne veze između postupanja zaposlenika zdravstvene ustanove i nastale štete i ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

14.3. Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se i opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom. Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao sukladno pravilima struke (lege artis). Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik odnosno zdravstveni djelatnik. Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika što znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu ako nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac. Dakle, zahtijeva se postupanje prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i općepriznatih medicinskih dostignuća, važećih u vrijeme štetnog događaja. Postupajući protivno pravilima struke, čini se liječnička pogreška, a odgovornost postoji ako je pogreška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenih radnika, dok uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru.

14.4. Liječnička greška je medicinski pojam. Za pravnu znanost i sudsku praksu relevantno je je li došlo do propusta u radu zaposlenika medicinske ustanove. Do toga može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem. Dijagnostičke pogreške predstavljaju postavljanje pogrešne dijagnoze, odgodu postavljanja dijagnoze, propust u traženju potrebnih pretraga, propust zanemarivanja nalaza i uređaja za praćenje stanja. Briga oko pacijenta predstavlja sve one radnje koje se prema pravilima medicinske struke trebaju osigurati pacijentu.

15. Tužitelji tužbom sadržajno ukazuju da je došlo do liječničke pogreške u dijagnostici te u brzi oko pacijentice ŽPIŽ, obzirom da ista kritičnog dana nije zadržana na bolničkom liječenju već je otpušena kući iako su njezini nalazi ukazivali na akutno pogoršanje stanja i predstavljali dodatni razlog za hospitalizaciju, bez obzira što to ne bi isključilo mogući loš konačni ishod i bez obzira što hospitalizacija u takvom stanju ne znači nužno preživljavanje, ali povećava šansu povoljnog ishoda odnosno mogućnost da se izbjegne smrtni ishod, te ukazuju na uzročno posljedičnu vezu između takvog postupanja zaposlenika tuženika i nastale štete odnosno smrti njihove prednice ŽPIŽ.

16. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo a za svoju odluku dao je jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud, te je pravilno tužiteljima dosudio utužene iznose na ime naknade neimovinske štete zbog smrti bliske im osobe.

16.1. Naime, kako je već ranije navedeno pitanje odgovornosti tuženika kao zdravstvene ustanove i propusta u dijagnostici i liječenju prosuđuje se prema pravilima subjektivne odgovornosti, kod koje se krivnja štetnika presumira, pa je teret dokaza uzročne veze između štetne radnje i štete bio na tužiteljima koji su trebali dokazati da smrt njihove prednice nije posljedica sudbinskog tijeka bolesti, već liječničke pogreške, dok je tuženik trebao dokazati elemente ne postojanja krivnje budući da se presumira samo najblaži stupanj krivnje tj. obična nepažnja, te bi se primjenom instituta subjektivne odgovornosti tuženik oslobodio od odgovornosti da je dokazao da nije kriv za nastalu štetu i da je tijekom pružanja zdravstvene usluge primjenjivao pravila medicinske struke pažnjom dobrog stručnjaka.

16.2. Tužitelji su u tom smislu sukladno pravilu o teretu dokazivanja dokazali da smrt njihove prednice nije nastala kao posljedica bolesti od kojih je ona bolovala, već naprotiv, uslijed propusta u pravodobnom dijagnosticiranju njezinog pogoršanog zdravstvenog stanja zbog čega je trebala biti hospitalizirana (a ne puštena kući) što joj je moglo pružiti barem minimalnu šansu za preživljavanjem, dok tuženik s druge strane nije dokazao da nije kriv za nastalu štetu odnosno smrt prednice tužitelja, niti da bi takva posljedica nastala zbog razloga koji bi isključivali njegovu krivnju.

17. Valja naglasiti da bez obzira što je prednica tužitelja bila dugogodišnji srčani bolesnik, kritičnog dana nije bila u terminalnoj fazi, da je do njezine smrti došlo naglo odnosno u kratkom vremenu od otpuštanja iz bolnice, u čemu se nalazi da je uzročna veza dokazana obzirom da se nije dogodio nikakav drugi događaj između otpusta i smrti, dakle postoji kontinuirani slijed, da neovisno o opravdanosti primjene furosemida, otpust pacijentice iz bolnice s nestabilnim vitalnim parametrima predstavlja postupanje protivno pravilima struke jer tuženik nije poštovao standard postupanja, da i autonomna liječnička odluka podliježe posebnom standardu pažnje, da je otpustom iz bolnice izgubljena realna šansa preživljavanja prednice tužitelja, pa se u navedenom nalazi protupravnost postupanja zaposlenika tuženika, te da u građanskoj parnici nije potrebno dokazati uzrok smrti sa apsolutnom sigurnošću, već s pretežitom vjerojatnošću, kako je i dokazan, slijedom čega ovaj sud ne prihvaća tvrdnje tuženika o alternativnim uzrocima odnosno vjerojatnostima nastupa smrti (smrt bi nastupila i u bolnici, srčani bolesnik, visoki rizik, vjerojatnost da bi smrt nastupila i nakon što bi poslije hospitalizacije bila otpuštena kući) jer iste, nasuprot prethodno navedenom, nisu potkrijepljene dokazima.

18. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a djelomično su odbijene kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkama I 1.) i II 1.), na temelju članka 373. stavka 3. ZPP- a djelomično su uvažene žalbe tužitelja te su preinačene presuda i dopunska presuda u odnosu na tijek zateznih kamata, kako je to odlučeno pod točkom I 2.) izreke, dok su na temelju članka 369. stavka 1. u vezi s člankom 380. točke 3. ZPP- a, uvažene žalbe tužitelja i tuženika te ukinute presuda i dopunska presuda u odnosu na rješenje o troškovima parničnog postupka i odlučeno kao u izreci pod točkama I 3.) i II 2.), te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

19. U nastavku postupka prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o troškovima parničnog postupka o kojima nije pravilno odlučio pozivajući se na članak 154. stavka 1. ZPP-a obzirom da je odbijen dio tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu imovinske štete, niti je ocijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, niti se prilikom određivanja visine troškova pozvao na važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) koja je bila na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, niti obrazložio vrijednost bodova koji se obračunavaju prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Stoga će prvostupanjski sud vodeći računa o žalbenim navodima tužitelja i tuženika koji se odnose na parnične troškove, kao i o uputi ovog drugostupanjskog suda iz točke 8.4. obrazloženja ove odluke, donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku o troškovima parničnog postupka.

20. O troškovima žalbenog postupka tužitelja, odlučiti će prvostupanjski sud u odluci o troškovima parničnog postupka uzimajući u obzir da su tužitelji žalbom uspjeli samo u neznatnom dijelu tj. u odnosu na tijek zateznih kamata i odluku o parničnim troškovima, dakle ne u odnosu na glavno, već sporedno potraživanje.

Slavonski Brod, 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić