Poslovni broj: P-4701/2025-43

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Anđelkoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Saše Anđelkovića, odvjetnika iz Zagreba, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 27. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 403,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 1,67 EUR-a od 09.11.2007. godine do isplate,

-na iznos od 1,67 EUR-a od 10.12.2007. godine do isplate,

-na iznos od 1,69 EUR-a od 07.01.2008. godine do isplate,

-na iznos od 1,69 EUR-a od 06.02.2008. godine do isplate,

-na iznos od 3,01 EUR-a od 11.03.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,97 EUR-a od 10.04.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,91 EUR-a od 13.05.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,94 EUR-a od 05.06.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,90 EUR-a od 11.07.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,89 EUR-a od 11.08.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,92 EUR-a od 12.09.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,99 EUR-a od 10.10.2008. godine do isplate,

-na iznos od 3,07 EUR-a od 17.11.2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,98 EUR-a od 12.12.2008. godine do isplate,

-na iznos od 3,21 EUR-a od 14.01.2009. godine do isplate,

-na iznos od 3,23 EUR-a od 13.02.2009. godine do isplate,

-na iznos od 3,29 EUR-a od 11.03.2009. godine do isplate,

-na iznos od 3,16 EUR-a od 14.04.2009. godine do isplate,

-na iznos od 3,17 EUR-a od 14.05.2009. godine do isplate,

-na iznos od 3,14 EUR-a od 15.06.2009. godine do isplate,

-na iznos od 3,15 EUR-a od 14.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,37 EUR-a od 10.08.2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,42 EUR-a od 09.09.2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,38 EUR-a od 07.10.2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,39 EUR-a od 10.11.2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,41 EUR-a od 08.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 5,51 EUR-a od 11.01.2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,58 EUR-a od 09.02.2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,57 EUR-a od 08.03.2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,44 EUR-a od 09.04.2010. godine do isplate,

-na iznos od 0,25 EUR-a od 14.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 2,36 EUR-a od 14.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 3,47 EUR-a od 14.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 5,85 EUR-a od 14.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,08 EUR-a od 01.07.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,00 EUR-a od 01.08.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,29 EUR-a od 14.09.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,12 EUR-a od 14.10.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,18 EUR-a od 15.11.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,40 EUR-a od 15.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 6,49 EUR-a od 14.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,31 EUR-a od 14.02.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,43 EUR-a od 14.03.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,34 EUR-a od 14.04.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,53 EUR-a od 14.05.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,84 EUR-a od 15.06.2011. godine do isplate,

-na iznos od 7,19 EUR-a od 15.07.2011. godine do isplate,

-na iznos od 7,57 EUR-a od 15.08.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,97 EUR-a od 15.09.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,77 EUR-a od 15.10.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,81 EUR-a od 11.11.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,81 EUR-a od 15.12.2011. godine do isplate,

-na iznos od 6,98 EUR-a od 16.01.2012. godine do isplate,

-na iznos od 7,03 EUR-a od 15.02.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,98 EUR-a od 15.03.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,96 EUR-a od 13.04.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,99 EUR-a od 14.05.2012. godine do isplate,

-na iznos od 7,05 EUR-a od 15.06.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,99 EUR-a od 14.07.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,99 EUR-a od 14.08.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,85 EUR-a od 14.09.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,95 EUR-a od 15.10.2012. godine do isplate,

-na iznos od 7,00 EUR-a od 14.11.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,97 EUR-a od 14.12.2012. godine do isplate,

-na iznos od 6,97 EUR-a od 14.01.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,86 EUR-a od 14.02.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,88 EUR-a od 15.03.2013. godine do isplate,

-na iznos od 7,01 EUR-a od 18.04.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,80 EUR-a od 17.05.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,80 EUR-a od 17.06.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,81 EUR-a od 15.07.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,82 EUR-a od 14.08.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,86 EUR-a od 16.09.2013. godine do isplate,

-na iznos od 1,76 EUR-a od 16.10.2013. godine do isplate,

-na iznos od 5,15 EUR-a od 02.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 6,92 EUR-a od 02.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 5,68 EUR-a od 01.12.2013. godine do isplate,

-na iznos od 0,83 EUR-a od 04.12.2013. godine do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.01.2008. do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže s tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju, KĆ iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.158,41 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. siječnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja KĆ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 11.6.2019. godine navodi kako je s tuženikom 9.11.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207835668, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.166,25 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navodi da u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu stoji da je tužitelj dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke prednika tuženika, a ugovorena je početna kamatna stopa od 5,50 %. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je određena promjenjivost kamatne stope, po mišljenju tužitelja su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, tužitelj ističe da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015. godine. Citiranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, citiranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, kojima se promjene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Tužitelj ističe kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, citirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u sladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF. Imajući naprijed navedeno u vidu, tužitelj ističe kao učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,50%. Tužitelj navodi da je dana 1.12.2013. godine uplatom posljednjeg anuiteta podmirio u cijelosti sve iznose po predmetnom ugovoru o kreditu. Nadalje, tužitelj ističe da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 1.12.2013. godine, kada je kredit u cijelosti otplaćen. Nastavno tome, uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa, tužitelj je preplatio gotovo svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta i to u ukupnom iznosu od 3.041,37 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Slijedom navedenog, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 8.12.2025 godine (list 220-225 spisa), potražuje od tuženika na ime preplate zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi, iznos od 403,67 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako to stoji pod točkom I. izreke presude, kao i parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Isto tako, tužitelj u navedenom podnesku postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 403,71 eur / 3.041,78 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos izražen ovdje u kunama od dana plaćanja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014. godine. Ističe prigovor promašene aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio. Tuženik ističe da je osnovi postulat instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno, aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. U vezi s istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik navodi kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi br. Rev-2245/17-2 od 30.03.2018. godine. Tuženik ističe kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno doseg proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu s načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Tuženik ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Dakle, Europska komisija ne predlaže retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene praske Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. U nedostatku zakonskog propisa, suditi kako radnja treće osobe - tužbe udruge za zaštitu potrošača - predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno "stvaranje novih", odnosno "nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. Tuženik ističe da se od 1.01.2013. godine kamata sastojala od fiksnog dijela i objektivnog parametra. U odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1.01.2013. godine mijenja ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Prema tome počevši od 1.01.2013. godine kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija je promjena neovisna o volji ugovorenih strana i fiksnog dijela kamatne stope - u konkretnom slučaju 7,485 postotnih poena. Zaključno, tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti. Ovdje još valja reći da tuženik u podnesku od 26.11.2020. godine osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača te ističe da je tužitelj osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje društva DOORBELL j.d.o.o., agencije za nekretnine, kao i da je osnivač i jedini član društva OSOBNI AGENT j.d.o.o. u stečaju, te da nije prosječan potrošač koji bi se s uspjehom mogao pozivati na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora.

3. Presudom ovog suda posl. br. P-8461/2019 od 25. listopada 2022. godine naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.041,78 kn / 403,71 eur zajedno sa zateznim kamatama, a kako to stoji pod točkom I. izreke navedene presude, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.650,00 kn / 749,88 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 25.10.2022. godine do isplate, pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, dok je pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

4. Povodom žalbe tuženika protiv gore navedene presude, Županijski sud u Sisku je rješenjem posl. br. Gž-455/2023 od 13. lipnja 2025. godine ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-8461/2019-30 od 25. listopada 2022. godine u stavku I., II. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila (list 4-7 spisa), u presliku osobne iskaznice tužitelja (list 8 spisa), u promet po kreditu/specifikacija uplata (list 9-12 spisa), u podatke o efektivnoj i realnoj godišnjoj kamatnoj stopi (list 13-14 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 15 spisa), u promet po kreditu/specifikacija uplata (list 33-39 spisa), u Opće uvjete poslovanja (list 40-44 spisa), u Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 45-52 spisa), u Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list 53 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Mariu Tkalecu (list 93-120 spisa), saslušan je svjedok LĆ i tužitelj KĆ kao stranka (list 152-154 spisa).

6. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP),

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Prije svega valja reći da je sud dopustio preinaku tužbe kao u podnesku tužitelja od 24.11.2021. godine, a sve sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), jer je tužitelj preinačio tužbu, odnosno tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno jer ga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Naime, tužitelj je preinačio tužbu za samo 0,41 kn (za 41 lipu) i to nakon provedenog financijskog vještačenja.

9. Međutim, nakon što je sud dopustio navedenu preinaku, tužitelj je nakon ukidne odluke Županijskog suda u Sisku smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 403,67 eur / 3.041,45 kn, dakle djelomično je povukao tužbu za iznos od 0,04 eur / 0,33 kn, kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije protivio, o čemu sud nije izrijekom odlučivao.

10. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tužitelj s tuženikom 9.11.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207835668, kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.166,25 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te ad u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu stoji da je tužitelj dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke prednika tuženika, a ugovorena je početna kamatna stopa od 5,50 %. Nije sporno da je tuženik tužitelju isplatio navedeni iznos kredita, a kredit je bio na rok od 84 mjeseca.

11. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

12. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a.

13. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

14. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

15. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

17. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope (čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu).

18. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovaj sud. Pored toga valja reći da tuženik adekvatnim dokazima nije dokazao suprotno. Naime, prema stavu zauzetom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije potrebno provoditi saslušanja zaposlenika banaka, javnih bilježnika niti tužitelja, na okolnost pojedinačnog pregovaranja, pa je samo saslušan tužitelj u ovom predmetu, kao i njegova majka LĆ.

19. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

20. Međutim u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

22. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna, pri čemu valja dodati da na takvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24. Radi utvrđivanja visine dugovanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu, koji u svom nalazu i mišljenju od 6.10.2021. godine ističe da je na ime otplate kredita, radi promjenjive kamatne stope, ukupno više plaćeno 541,50 CHF, odnosno 3.041,78 kn / 403,71 eur, te da su mjesečni više plaćeni iznosi i dospijeća istih specificirani na stranici 3-5 nalaza.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Maria Tkaleca, jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge, pa iz tih razloga vještak nije ni pozivan na ročište radi usmenog obrazlaganja.

26. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 403,71 eur / 3.041,78 kn, međutim, budući da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži manje od navedenog iznosa, odnosno 403,67 eur, tuženiku je naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Naime, zbroj pojedinačnih iznosa na koje tužitelj traži zatezne kamate iznosi upravo 403,67 eur, a isto tako tužitelj je točno preračunao svaki pojedini iznos na koji traži zateznu kamatu iz kuna u valutu eur.

27. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno navedenoj Tabeli nalaza i mišljenja vještaka Maria Tkaleca, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Ovdje još valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare. Ovo stoga što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., koja je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (tako i VSRH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Slijedom navedenog, podnošenjem tužbe u predmetu „Franak“ dana 4.04.2007. godine došlo je do prekida zastare. Isto tako, a kako je dana 13.06.2014. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastarni rok je počeo teći dana 14.06.2014. godine te bi slijedom navedenog zastara nastupila dana 14.06.2019. godine. Međutim, kako je tužba u ovom predmetu podnesena ovom sudu dana 11.06.2019. godine (poštom preporučeno), evidentno je da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Isto tako, sud smatra da u konkretnom slučaju nije ništa promijenjeno glede zastare ni u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i tuženikovo protivljenje preinaci i isticanju prigovora zastare. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Tužitelj je očito o svom trošku i prije podnošenja tužbe platio financijsko vještačenje i u skladu s istim postavio tužbeni zahtjev još u tužbi. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je tužitelj, kako navodi tuženik, preinačio tužbu (za 0,41 kn), po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer tužitelj je, kako je i navedeno, već tužbom utužio preplaćenu razliku kamata. Naime, da je tužitelj točno znao koja je to preplaćena razlika, ne bi bilo ni potrebno provoditi financijsko vještačenje.

29. Nadalje, valja reći da tuženik neosnovano ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju automobila i to marke Renault Twingo. Naime, tužitelj u svom iskazu, kojega sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv ističe da je automobil kupio za sebe i svoje osobne potrebe, a ne u neke poslovne svrhe. Po mišljenju suda automobil Twingo nije nekakav poslovni automobil kojega u praksi kupuju i koriste trgovački putnici, a činjenica je da bi taj automobil da je korišten u poslovne svrhe nakon više od 16 godina korištenja zasigurno imao više od prijeđenih 105.000 kilometara.

30. Glede istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije, valja reći da je sud prihvatio iskaz svjedoka LĆ, kao logičan i uvjerljiv, a u kojem ista navodi da je njen sin negdje 2006. godine kupio na kredit u CHF automobil Renault Twingo, koji je koristio za osobne potrebe jer mu se tada rodio sin, da ju je nekoliko puta sin znao nazvati da je na putu, da mu nije pri ruci računalo, pa ju zamolio da mu plati ratu kredita za taj auto, pa bi LĆ internet bankarstvom platila njemu tu ratu kredita, a kad bi se on vratio s puta, vratio joj je novac. Naime, navedene situacije toliko su česte, životne i logične između roditelja i djece, da ih po mišljenju suda nije potrebno više dodatno obrazlagati, a ukazuju jasno da je prigovor u vezi s aktivnom legitimacijom u cijelosti neosnovan.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranaka, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine".br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje u tekstu: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eur, te sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18.). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019. godine 50 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podnesaka od 19.03.2021. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 4.05.2021. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podnesaka od 24.11.2021. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 13.04.2022. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 14.09.2022. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 8.12.2025. godine 12,5 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), te za zastupanje na ročištu dana 16.12.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 362,50 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 906,25 eur. Kada se ovom iznosu doda nužan trošak vještačenja od 199,08 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 26,54 eur (koliko je tužitelj i platio), dobije se iznos od 1.158,41 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom II. izreke presude.

32. Na tako dosuđen parnični trošak tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

33. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu, budući da na navedeno ročište nitko nije ni pristupio. Isto tako, nije mu ni priznat trošak sastava podneska od 26.11.2025. godine budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice. Naime, nakon ukidne odluke županijskog suda, tužitelj je ponovno i podneskom od 9.12.2025. godine precizirao i ispravljao tužbeni zahtjev, a za koji mu je podnesak priznat trošak, čime se onaj prethodni podnesak ukazuje kao nepotreban.

34. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku