REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-4639/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja NČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Skelin, odvjetnik iz Trogira, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB 55545787885, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. OIB 55545787885 isplatiti tužitelju NČ OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 795,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. rujna 2018. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate u razdoblju do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

II/. Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. OIB 55545787885 naknaditi tužitelju NČ OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.963,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku osam dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj NČ u tužbi protiv tuženika Hrvatskih cesta d.o.o. navodi da je rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. proveden postupak potpunog izvlaštenja tužiteljeve nekretnine, radi rekonstrukcije državne ceste D-8, dionica Solin - Plano te da je tim rješenjem tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 82.318,00 kn po osnovi naknade za izvlaštenu nekretninu, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja.

1.2. Tužitelj navodi nadalje da tuženik nije postupio po navedenom rješenju donesenom u upravnom postupku te da su stoga 5. rujna 2016. u prostorijama tuženika, poslovna jedinica [adresa], stranke sklopile sporazum kojem se tuženik obvezao iznos naknade za izvlaštenje tužitelju isplatiti na njegov račun.

1.3. Kako međutim tuženik niti nakon sklapanja navedenog sporazuma nije tužitelju isplatio naknadu za izvlaštenje, stranke su 05. rujna 2017. sklopile Aneks sporazuma o naknadi, kojem se tuženik ponovno obvezao isti iznos od 82.318,00 kn isplati tužitelju, u roku od sedam dana od sklapanja tog Aneksa.

1.4. Tužitelj je slijedom izloženoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potraživao isplatu iznosa od 82.318,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. lipnja 2012. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev te ističe prigovor presuđene stvari i prigovor zlouporabe procesnih ovlaštenja.

2.1 Tuženik navodi da je tužitelj pravo na isplatu naknade za izvlaštenje stekao na temelju upravnog akta - rješenja Ureda državne uprave u Splitsko–dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. te da stoga tužitelj raspolaže ovršnom ispravom na temelju koje može provesti ovršni postupak i naplatiti svoje potraživanje. Tuženik navodi da tužitelj podizanjem tužbe zlouporabljuje procesna ovlaštenja jer da raspolaže ovršnom ispravom te da se stoga ujedno radi i u presuđenoj stvari.

2.2 Tuženik ističe da je predmetno rješenje izvršno jer su stranke na zapisnik sastavljen 05. rujna 2017. zajednički konstatirale da je iznos naknade za izvlaštenje isplaćen na račun suda, kao što je to određeno u točki 4. Rješenja Ureda državne uprave u Splitsko–dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. Tuženik tvrdi da je na taj način ispunio svoju obvezu isplate naknade tužitelju za izvlaštenu nekretninu te da je tužitelj toga svjestan, a da nije poduzeo nikakve radnje kako bi se sredstva koja je tuženik uplatio na polog Općinskog suda u Splitu vratila tuženiku te da tužitelj pokretanjem ove parnice nastoji ostvariti dvostruku naplatu potraživanja. Odredbom čl. 1112 . st. 1. ZOO propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema prava zahtijevati vraćanje, pa stoga ako bi sud usvojio tužbeni zahtjev, a tužitelju je njegovo potraživanje već isplaćeno uplatom na sudski polog, tužitelju bi bio isplaćen dvostruki iznos naknade koja mu je određena rješenjem o izvlaštenju, a tuženik ne bi mogao ostvariti vraćanje dvostruko isplaćene naknade od tužitelja. Tuženik stoga predlaže tužbu odbaciti, odnosno tužbeni zahtjev odbiti.

3. U svojem očitovanju na odgovor na tužbu tuženika, tužitelj čini nespornim da su stranke 05. rujna 2017. na zapisnik, na kojemu je sastavljen i Aneks sporazuma o naknadi od 05. rujna 2017., zajednički konstatirale da je tuženik iznos naknade za izvlaštenje isplatio na depozit Općinskog suda u Splitu.

3.1 Tužitelj ističe da su međutim na istom od zapisniku 05. rujna 2017. stranke zajednički konstatirale da je tuženik zatražio povrat sredstva uplaćenih na sudski polog kod Općinskog suda u Splitu te se ujedno sporazumjele, na istom zapisniku zaključenim Aneksom sporazuma o naknadi, da će tuženik iznos naknade za izvlaštenje isplati tužitelju u roku od sedam dana od zaključenja tog Aneksa, na što se tuženik tim Aneksom obvezao.

3.2 Tužitelj ističe da takav sporazum, sadržan u Aneksu sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. predstavlja ugovorni odnos stranaka, kojem su stranke regulirale način i rok isplate naknade za izvlaštenje. Tim Aneksom ugovoren način i rok ispunjenja tuženikove obveze ima takav učinak da tužitelj više nema pravo pozivati se na rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012., kao na ovršnu ispravu. Stoga se ne radi o provedbi upravnog akta, već o obveznopravno zahtjevu tužitelja utemeljenom na ugovoru zaključenom između parničnih stranaka 5. rujna 2017., koji su stranke nazvale Aneks sporazuma o naknadi, a koju ugovornu obvezu tuženik nije ispunio, pa je stoga tužitelj ustao tužbom u ovom parničnom postupku.

3.3 Na tuženikovu tvrdnju da se tuženik oslobodio svoje obveze prema tužitelju uplatom iznosa naknade - glavnice na polog Općinskog suda u Splitu, tužitelj ističe da se tuženik aneksom sporazuma o naknadi od 05. rujna 2017. obvezao povući uplaćena novčana sredstva te isplatu izvršiti na račun tužitelja.

3.4 Tužitelj tvrdi da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja te doveo tužitelja, kao drugu ugovornu stranu, u zabludu, time što (tuženik) nikada nije zatražio povrat uplaćenih sredstva, a niti tužitelja izvijestio da su ta sredstva još uvijek deponirana na računu Općinskog suda u Splitu, na pologu otvorenom pod brojem R1- 618/2012, na koji polog je tuženik sredstva deponirao 12. srpnja 2013.

3.5 Tužitelj ističe da on kao vjerovnik nije odbio od tuženika kao dužnika primiti ispunjenje te da tuženik, iako je raspolagao tužiteljevom točnom adresom, nije obavijestio Općinski sud u Splitu o tužiteljevoj adresi, a kako bi taj sud u predmetu posl. br. R1-618/12 mogao tužitelja pozvati na preuzimanje sredstava sa sudskog depozita. Isto tako, tuženik nije tom sudu niti dostavio podatak o broju računa tužitelja, kojem podatkom je tužitelj raspolagao još 2017., kad je zaključen Aneks sporazuma o nakadi.

3.6 Tužitelj je tek po primitku odgovora na tužbu u ovom parničnom predmetu saznao da se iznos naknade za izvlaštenje još uvijek nalazi na pologu kod Općinskog suda u Splitu te je potom tužitelj Općinskom sudu u Splitu podneskom od 13. rujna 2018. dostavio u predmet posl. br. R1-618/2012 svoj broj računa, nakon čega je Općinski sud u Splitu rješenjem od 14. rujna 2018. naložio isplatu sredstava sa sudskog depozita na tužiteljev račun te je tužitelju 20. rujna 2018. isplaćen iznos od 82.318,00 kuna.

3.7 Tužitelj navodi nadalje da se tuženik Aneksom sporazuma o naknadi od 05. rujna 2017. obvezao iznos od 82.318,00 kn isplatiti tužitelju u roku od sedam dana od dana zaključenja tog Aneksa, dakle najkasnije do 12. rujna 2017.

3.8 Budući da je tužitelju iznos od 82.318,00 kn, po osnovi naknade za izvlaštenje, isplaćen sa sudskog pologa Općinskog suda u Splitu 20. rujna 2018., a tuženik je pao u zakašnjenje 13. rujna 2017., tužitelj navodi da isplatom navedene glavnice tuženik nije u potpunosti ispunio svoju obvezu, jer da je u tužitelju isplaćeni iznos od 82.318,00 kn potrebno uračunati zakonsku zateznu kamatu na glavnicu naknade za izvlaštenje, dospjelu do 20. rujna 2018., a na koju glavnicu tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 21. rujna 2018. Po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj postavlja konačni tužbeni zahtjev (list 91) kojem od tuženika potražuje po osnovi dijela neisplaćene glavnice naknade iznos od 795,50 EUR (ranije 5.993,72 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 21. rujna 2018. pa do isplate. Naposljetku tužitelj potražuje naknadu troška parničnog postupka.

4. Na tužiteljeve navode izložene pod točkom 3.-3.8 ovog obrazloženja tuženik se očitovao tvrdnjom da je tuženik svoju obvezu prema tužitelju u cijelosti ispunio polaganjem iznosa od 82.318,00 kn na sudski polog kod Općinskog suda u Splitu (čl. 190. st.1. ZOO), u skladu s točkom 4. rješenja Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji, a kao što način ispunjenja propisuje odredba čl. 164. st.1. ZOO te da je polaganjem navedenog iznosa prestala teći zatezna kamata (čl. 190. st.4. ZOO). Tuženik tvrdi da Aneks sporazuma o naknadi od 5. rujna 2016. (list 16-17 spisa) ni Aneks sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. ne predstavljaju nagodbu niti novaciju te da činjenica da su sredstva sa sudskog depozita Općinskog suda u Splitu tužitelju isplaćena 20. rujna 2018. ukazuje na zakašnjenje tužitelja kao vjerovnika. Odredbom čl. 185. st. 2. ZOO propisano da od trenutka zakašnjenja vjerovnika prestaje teći zatezna kamata, pa tuženik zaključuje da se u ovom predmetu radi o zakašnjenju tužitelja kao vjerovnika, pa da je stoga zahtjev kojem tužitelj potražuje kamatu neosnovan. Tuženik ističe da razlozi iz koji tužitelj nije htio podignuti sredstva sa sudskog pologa ne utječu na pitanje ispunjenja obveze jer je tuženik svoju obvezu već bio ispunio. Tuženik navodi da je odredbom čl. 184. st.1. ZOO propisano da vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako odbije ispunjenje primiti ili ga svojim ponašanjem spriječi.

4.1 Tuženik ističe nadalje da ugovoru koji su bili zaključeni između tužitelja i tuženika ne utječu na ispunjenje potraživanja, niti na zakašnjenje tuženika kao dužnika, već da je u zakašnjenju bio tužitelj, kao vjerovnik. Tuženik navodi nadalje da tužitelj u ovom postupku isplatu potražuje na temelju Aneksa sporazuma kojega je potpisao JČ te tvrdi da je JČ mogao potpisati sporazum na temelju punomoći, no da niti Sporazum od 5. rujna 2016. niti Aneks tog Sporazuma od **.**.2017. JČ nije potpisao kao punomoćnik tuženika te da je JČ pri zaključenju tih sporazuma postupao neovlašteno, da tuženik nije odobrio neovlašteno postupanje JČ, tako da tuženika slijedom odredbe čl. 312. st.1. ZOO ne obvezuju ni Sporazum od 5. rujna 2016., niti Aneks tog sporazuma od 5. rujna 2017., pa stoga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

5. Presudom ovoga suda posl. br. P-2219/18-12 od 19. prosinca 2019. tužbeni zahtjev je odbijen. Navedena presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. GŽ-2788/2020-2 od 17. svibnja 2021. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

6. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu- rješenje ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. (list 5-8), nalaz vještaka radi provjere tržišne vrijednosti izvlaštene nekretnine (list 9-13), Zapisnik i Aneks sporazuma o naknadi 05. rujna 2017. (list 14-15), Zapisnik i sporazum od 05. rujna 2016. (list 16-17), potvrda OTP banke d.d. od 04.10.2018. (list 25-26) i povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (107-131). Izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković (list 84-88) te saslušanjem svjedoka JČ (list 99-100). Pročitan je spis Općinskog suda u Splitu posl. br. R1-618/12.

7. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Imajući u vidu prigovor presuđene stvari, koji tuženik ističe i nakon donošenja rješenja Županijskog suda u Osijeku, posl. br. Gž-2788/2020-2 od 17. svibnja 2021., treba reći da taj prigovor nije osnovan. Naime, a kao što to u svojem navedenom rješenju navodi drugostupanjski sud, predmet postupka nije pravna stvar o kojoj je već pravomoćno odlučeno. Naime, tužitelj može u parnici ostvarivati tražbinu iz osnove o kojoj je pravomoćno raspravljeno u upravnom postupku jer je takva tražbina dospjela te nema procesnih prepreka za vođenje parničnog postupka za isplatu. Upravno tijelo je u okviru svoje nadležnosti dovršilo postupak potpunog izvlaštenja po pravilima općeg upravnog postupka i Zakona o izvlaštenju, a u ovoj parnici predmet spora je građanskopravni tužbeni zahtjev ovlaštenika za isplatu naknade, o kojemu odlučuje sud, po pravilima Zakona o parničnom postupku.

9. Između stranaka nije sporno:

- da je rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. određena naknada tužitelju za izvlaštenje njegove nekretnine u iznosu od

82.318,00 kn (točka 1. toga Rješenja);

- da je istim rješenjem od 14. lipnja 2012. određeno da je tuženik naknadu za izvlaštenje dužan tužitelju isplatiti polaganjem iznosa od 82.318,00 kn na depozit kod Općinskog suda u Splitu (točka 4. toga Rješenja);

- da su parnične stranke najprije 5. rujna 2016. u prostorijama tuženika na zapisnik zaključile Sporazum te potom 5. rujna 2017. ponovno na zapisnik sastavile Aneks sporazuma o naknadi te

- da je tužitelju iznos od 82.318,00 kn s depozita Općinskog suda u Splitu isplaćen na njegov zahtjev tijekom ovog parničnog postupka, 20. rujna 2018.

10. Sporno je između stranaka jesu li Aneksom sporazuma zaključenim između stranaka 5. rujna 2017. stranke izmijenile način ispunjenja obveze tuženika, tako da se tuženik iznos naknade za izvlaštenje u iznosu utvrđenom u upravnom postupku obvezao isplatiti tužitelju izravno, plaćanjem na njegov račun (kao što to tvrdi tužitelj), ili je tuženik svoju obvezu isplate naknade za izvlaštenje tužitelju u cijelosti ispunio, i to polaganjem dužnoga iznosa na depozit kod Općinskog suda u Splitu, što je to kao način ispunjenja bilo određeno u rješenju o izvlaštenju od 14. lipnja 2012. (kao što to tvrdi tuženik).

11. Svjedok JČ, saslušan na prijedlog tuženika, iskazao je da je kao djelatnik tuženika sudjelovao u postupku izvlaštenja tužiteljevog zemljišta. Prema iskazu ovoga svjedoka, tužitelj u vrijeme provođenja postupka izvlaštenja nije imao uredno upisanu adresu prebivališta u zemljišnim knjigama, pa je stoga upravno tijelo odlučilo da se iznos naknade za izvlaštenje deponira kod Općinskog suda u Splitu. Nakon što su na izvlaštenom zemljištu već obavljeni radovi, tužitelj se obratio tuženiku, sa zahtjevom za isplatu pripadajućeg mu iznosa glavnice i kamata. Svjedok je nadalje iskazao da je tuženik od Općinskog suda u Splitu zatražio povrat sredstava s depozitnog računa, međutim u razdoblju od 5. rujna 2016. do 5. rujna 2017. to iz različitih razloga nije uspjelo. Potom je 5. rujna 2017. između stranaka sklopljen Aneks sporazuma o naknadi, kojim je utvrđena obveza korisnika izvlaštenja (dakle, tuženika) isplatiti izvlašteniku (dakle, tužitelju) iznos glavnice naknade za izvlaštenje. Stranke su navedeno ugovorile bez obzira na činjenicu što korisniku izvlaštenja (tuženiku) još nije bio vraćen iznos naknade koji je tuženik ranije položio na sudski depozit kod Općinskog suda u Splitu. Naposljetku je ovaj svjedok iskazao da se stranke nisu mogle sporazumjeti o vremenskom razdoblju za koje treba obračunati kamatu na iznos glavnice naknade za izvlaštenje te su stoga u točki VI. Aneksa sporazuma o naknadi stranke navele da se u odnosu na potraživanje kamate provede daljnji postupak.

12. Nije sporno da je rješenjem ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. (list 5-8) tuženiku naknadu za izvlaštenje u iznosu od 82.318,00 kn naloženo položiti na račun otvoren na ime tužitelja kod Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću, u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja, s tim da zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja rješenja (točka 3. i 4. Rješenja od 14. lipnja 2012.)

13. Čitanjem Zapisnika i Aneksa sporazuma o naknadi 05. rujna 2017. (list 14-15) utvrđeno da su u tom zapisniku stranke konstatirale:

- da je tuženik na temelju rješenja o izvlaštenju od 14. lipnja 2012. iznos naknade za izvlaštenje isplatio na depozit kod Općinskog suda u Splitu

- da je tuženik zatražio vraćanje navedenog iznosa s depozita otvorenog kod Općinskog suda u Splitu, da je tuženik prihvatio tužiteljev zahtjev za isplatu te su se stranke suglasile da se iznos naknade za izvlaštenje u cijelosti isplati izvlašteniku (u ovoj parnici tužitelju), a da tuženik ishodi povrat već isplaćenog iznosa naknade s depozita kod Općinskog suda u Splitu

- da je predmet Aneksa ugovaranje isplate naknade za zemljište (točka I. Aneksa)

- da se tuženik obvezao tužitelju isplatiti naknadu u iznosu od 82.318,00 kn na njegov račun broja navedenog u točki II. Aneksa, u roku od sedam dana (točka II. Aneksa)

- da se protekom roka od sedam dana iz točke II. Aneksa tuženik na neisplaćeni iznos naknade obvezao tužitelju isplatiti i zakonske zatezne kamate počevši od dana isteka roka uplate pa do isplate (točka III. Aneksa) te

- da će ispunjenjem obveza iz točke II. tog Sporazuma od strane tuženika, tužitelj biti namiren u pogledu naknade za izvlaštenu nekretninu iz točke I. te nagodbe. U pogledu zahtjeva za isplatu kamate, za koju izvlaštenik (u ovoj parnici tužitelj) smatra da mu pripada, stranke su suglasne da se o osnovanosti tog zahtjeva provede daljnji postupak te da se ta eventualno isplati, ovisno o rezultatu tog postupka (Točka VI. Aneksa).

14. Slijedom izloženoga pod točkama 12. i 13. ovog obrazloženja, iskaz svjedoka JČ (izložen pod točkom 11. ovog obrazloženja) u cijelosti je u skladu sa sadržajem rješenja Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. kao i sa sadržajem Zapisnika i Aneksa sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. Stoga ovaj sud iskaz navedenog svjedoka, zaposlenika tuženika, ocjenjuje u cijelosti istinitim.

15. Čitanjem isprava navedenih pod točkom 13. te prihvaćanjem iskaza svjedoka JČ utvrđeno je da su parnične stranke Aneksom sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. ugovorile da se tuženik obvezuje iznos naknade za izvlaštenje od 82.318,00 kn, koji iznos je prethodno bio određen rješenjem donesenim 14. lipnja 2012. u upravnom postupku, isplatiti tužitelju u roku od sedam dana te da se protekom roka od sedam dana tuženik obvezuje tužitelju isplatiti i zakonske zatezne kamate počevši od dana isteka roka pa do isplate (točka II. i III. Aneksa sporazuma o naknadi zaključenog između stranaka 5. rujna 2017. – list 14-15 spisa).

16. Aneks sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor kojim su stranke ugovorile drugačiji način ispunjenja obveze tuženika nego što je to bilo određeno u upravnom postupku, u kojem je određeno da će tuženik svoju obvezu ispuniti polaganjem iznosa naknade na sudski depozit.

16.1 Tuženik tvrdi da predmetni Aneks sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017., kao niti prethodno između stranka zaključeni Sporazum od 5. rujna 2016. ne predstavljaju nagodbu niti novaciju te nadalje da taj sporazum tuženika ne obvezuje jer da JČ nije imao ovlaštenje zastupati tuženika prilikom zaključenja navedenog Sporazuma i Aneksa istoga.

16.2 Nagodba je ugovor kojim osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, s tim da neizvjesnost postoji i kada je ostvarenje određenog prava nesigurno, uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja prava i obveze (čl. 150. ZOO).

16.3 Saslušanjem svjedoka JČ utvrđeno je da je u upravnom postupku, u kojemu je određena visina naknade za izvlaštenje, određeno da tuženik naknadu isplati polaganjem na sudski depozit jer je postojala neizvjesnost oko tužiteljeve adrese, koja nije bila uredno upisana u zemljišnim knjigama. Čitanjem rješenja donesenog u upravnom postupku (list 4) utvrđeno da je u tom postupku ovdje tužitelja zastupao odvjetnik koji je bio tužiteljev privremeni zastupnik; što potvrđuje navod saslušanog svjedoka da tijekom upravnog postupka u kojemu je doneseno rješenje kojim je određena naknada za izvlaštenje te određeno da je tuženik tu naknadu dužan tužitelju isplatiti na sudski depozit, nije bila poznata tužiteljeva adresa. Čitanjem spisa Općinskog suda u Splitu, posl. br. R1-618/2012 utvrđeno je da rješenje od 26. lipnja 2013., kojim je prihvaćen prijedlog predlagatelja, u ovoj parnici tuženika, za osnivanje sudskog pologa te je predlagatelj (ovdje tuženik) pozvan na taj polog uplatiti iznos naknade za izvlaštenje (list 8-9 spisa Općinskog suda u Splitu, posl. br. R1-618/2012), isto tako nije bilo dostavljeno tužitelju. Čitanjem Zapisnik i Sporazuma od 5. rujna 2016. (list 16-17 spisa) utvrđeno je da su na tom zapisniku stranke konstatirale da je tuženik naknadu za izvlaštenje položio na zaseban račun (depozit kod Općinskog suda u Splitu) te da je tužitelj zatražio da mu se ta naknada isplati, nakon čega su stranke zaključile Sporazum, u kojem su utvrdile da je predmet tog Sporazuma isplata naknade prema rješenju donesenom u upravnom postupku 14. lipnja 2012. (točka I. i II. Sporazuma) te se tuženik iznos naknade obvezao isplatiti tužitelju u roku od 15 dana (točka III. Sporazuma od 5. rujna 2016.). Nadalje, čitanjem zapisnika i Aneksa sporazuma od 5. rujna 2017. utvrđeno je kao što je navedeno pod točkom 13. ovog obrazloženja.

16.4 Činjenica da je tužitelja u upravnom postupku koji se vodio radi izvlaštenja njegove nekretnine i u kojemu je određena naknada za izvlaštenje zastupao privremeni zastupnik te da tužitelju nije bilo dostavljeno rješenje Općinskog suda u Splitu kojim je osnovan sudski polog, ne predstavlja spor ni neizvjesnost o nekom pravnom odnosu koju bi bilo potrebno razriješiti zaključenjem nagodbe između stranaka. Naime, visina obveze tužitelja, kao i način njezina ispunjenja bili su jasno određeni rješenjem donesenim u upravnom postupku. Stoga ovaj sud smatra da Sporazum od 5. rujna 2016. niti Aneks tog Sporazuma od 5. rujna 2017. ne predstavljaju nagodbu u smislu odredbe čl. 150. ZOO.

16.5 Nadalje, Sporazum od 5. rujna 2016. niti Aneks tog Sporazuma od 5. rujna 2017. ne predstavljaju niti obnovu (novaciju) u smislu odredbe čl. 145. ZOO. Naime, navedeni ugovorima stranke su se sporazumjele o načinu ispunjenja te ugovorile isplatu tužitelju na račun, umjesto na sudski polog, kao što je bilo određeno rješenjem od 14. lipnja 2012., donesenim u upravnom postupku.

16.6 Međutim, činjenica da Aneks sporazuma od 5. rujna 2017. nema pravnu prirodu nagodbe u smislu odredbe čl. 150. ZOO niti obnove u smislu odredbe čl. 145. ZOO ne znači da taj Aneks ne proizvodi pravne učinke. Naime, tuženikova obveza plaćanja naknade nastala je odlukom upravnog tijela (čl. 20. st.2. ZOO) – rješenjem ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 14. lipnja 2012. (list 4-8 spisa). Tako nastali obvezni odnos tužitelj i tuženik, kao njegovi sudionici, mogu slobodno uređivati te je takva sloboda ograničena isključivo Ustavom, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO). Aneksom zaključenim 5. rujna 2017. tužitelj i tuženik su kao sudionici obveznog odnosa nastalog odlukom tijela državne vlasti sporazumno promijenili način ispunjenja obveze, tako da su ugovorili da će tuženik svoju obvezu isplate naknade za izvlaštenje tužitelju ispuniti isplatom na njegov račun. Pritom nije odlučno to što je tuženik već ranije, postupajući prema rješenju donesenom 14. lipnja 2012. u upravnom postupku, svoju obvezu ispunio, uplatom na sudski polog Općinskog suda u Splitu. Ta činjenica (da je svoju obvezu prema tužitelju već bio ispunio, isplatom na sudski polog kod Općinskog suda u Splitu) bila je poznata tuženiku u trenutku zaključenja Sporazuma od 5. rujna 2016. te Aneksa tog Sporazuma od 05. rujna 2017. (kojim je Sporazum od 5. rujna 2016. stavljen izvan snage – točka IV. Aneksa sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017.). Tuženik je slobodno uredio način ispunjenja svoje obveze u trenutku kada je svoju obvezu prema tužitelju već ispunio, no takvo postupanje tuženika nije protivno Ustavu, zakonu ni prisilnim propisima te je stoga valjano. Ujedno je na zapisnik od 05. rujna 2017. konstatirano da će tuženik ishoditi povrat iznosa uplaćenog na sudski polog kod Općinskog suda u Splitu, što znači da se tuženik nije obvezao isplatiti tužitelju dvostruki iznos naknade za izvlaštenje.

16.7 Kao što je gore izloženo, tuženik navodi da JČ u trenutku zaključenja Sporazuma od 5. rujna 2016. te Aneksa tom sporazumu nije imao ovlaštenje tuženika za zastupanje te da tuženik nije odobrio neovlašteno postupanje JČ, pa da stoga slijedom odredbe čl. 312. st.1. ZOO tuženika ne obvezuju ni Sporazum od 5. rujna 2016., niti Aneks tog sporazuma od 5. rujna 2017., pa stoga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj izložene prigovore ističe tek u podnesku od 3. rujna 2024., a prethodni postupak zaključen je 7. prosinca 2018. Stranke nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice (čl. 284. st.4. ZPP), osim u slučaju iz čl. 299. st.2. ZPP, tj. samo ako nove činjenice nisu mogle bez svoje krivnje iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka. Osim što je tuženiku u trenutku zaključenja prethodnog postupka bilo poznato sve što izlaže u svojem podnesku od 3. rujna 2024., jer je tužitelj N od 5. rujna 2017. i Aneks tom sporazumu od 5. rujna 2018. dostavio uz tužbu, pa je stoga tuženik prekludiran u iznošenju prigovora promašene pasivne legitimacije; treba reći i da čak i da je JČ Sporazum i Aneks sporazuma s tuženikom zaključio kao neovlaštena osoba, da navedeni ugovori proizvodi učinak prema tužitelju, ako je bio savjestan, što znači da nije znao niti morao znati za (eventualno) prekoračenje ovlaštenja. Tuženik ne osporava savjesnost tužitelja niti u trenutku kada iznosi prigovor promašene pasivne legitimacije, u isticanju kojega je slijedom gore izloženoga prekludiran.

17. Kao što je gore izloženo (točka 16. ovog obrazloženja), Aneks sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu naknade za izvlaštenje tužitelju izravno na njegov račun; dakle, stranke su ugovorile drugačiji način ispunjenja obveze tuženika nego što je to bilo određeno u upravnom postupku, u kojem je određeno da će tuženik svoju obvezu ispuniti polaganjem iznosa naknade na sudski depozit.

17.1 Nije sporno da je tužitelju iznos od 82.318,00 kn isplaćen 20. rujna 2018. s depozita Općinskog suda u Splitu, s tim da je to učinjeno na zahtjev tužitelja, upućen tome sudu podneskom od 13. rujna 2018. (utvrđeno čitanjem spisa Općinskog suda u Splitu, posl. br. R1-618/12). Pritom treba reći da su stranke na zapisniku sastavljenom u prostorijama tuženika 5. rujna 2017. (list 14 spisa) utvrdile da će tuženik ''u daljnjem tijeku vremena ishoditi povrat već isplaćenog iznosa od strane Općinskog suda u Splitu''. Dakle, tuženik je tužitelju izjavio da će tražiti vraćanje iznosa uplaćenog na polog (depozit) kod Općinskog suda u Splitu, što znači da tuženik, kada navodi da je tužitelj bio dužan iznos podignuti s pologa kod Općinskog suda u Splitu, proturječi samome sebi, odnosno postupa protivno načelu non venire contra factum proprium. Tužitelj se imao pravo osloniti na navode samog tuženika da će zatražiti vraćanje novčanog iznosa koji je tuženik uplatio na sudski depozit, pa stoga tužitelj nije bio u zakašnjenju jer iznos naknade nije podigao ranije sa sudskog depozita, već je tužitelj, postupajući u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, tijekom ovog postupka isplatu tih sredstava zatražio od Općinskog suda u Splitu nakon što se tuženik u odgovoru na tužbu očitovao da se iznos naknade za izvlaštenje još uvijek nalazi na pologu kod Općinskog suda u Splitu te se usprotivio tužbenom zahtjevu navodeći da bi to dovelo do dvostrukog ispunjenja obveze tuženika prema tužitelju. Na taj način, primitkom isplate na način na koji to nije bilo ugovoreno Aneksom sporazuma od 5. rujna 2017., tužitelj je pristao na izmjenu načina ispunjenja obveze tuženika u skladu s držanjem tuženika u ovom parničnom postupku.

17.2 Tuženikova obveza dospjela je u roku od sedam dana od zaključenja Aneksa sporazuma o naknadi od 5. rujna 2017. (točka II. Aneksa), što znači da je tuženik pao u zakašnjenje 13. rujna 2017. te da od tada duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu (čl. 29. st.1. ZOO). Budući da je tužitelju iznos od 82.318,00 kn isplaćen 20. rujna 2018. (na njegov zahtjev, s depozita Općinskog suda u Splitu), radi utvrđenja visine obveze tuženika primjenom pravila o uračunavanju ispunjenja uređenom odredbom čl. 172. ZOO, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Petri Blašković.

18. U svojem nalazu i mišljenju vještakinja Petra Blašković navodi da je 20. rujna 2018. ukupan iznos duga po osnovi naknade za izvlaštenje uvećan za zakonske zatezne kamate iznosio 88.311,72 kn. Nakon isplate iznosa od 82.318,00 kn 20. rujna 2018., uračunavanjem dospjele kamate, preostaje razlika neisplaćene glavnice naknade za izvlaštenje u iznosu od 795,50 EUR (ranije 5.993,72 kn).

18.1 Nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković ovaj sud ocjenjuje stručnim i jasnim te ga stoga u cijelosti prihvaća, a na njega primjedbi nisu imale ni stranke. Tako je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da dug tuženika prema tužitelju, po osnovi neisplaćene glavnice naknade za izvlaštenje, iznosi 795,50 EUR.

19. Slijedom svega izloženoga, tužitelju je pod točkom I./ izreke ove presude na temelju odredbe čl. 9. ZOO dosuđen iznos od 795,50 EUR te na temelju odredbe čl. 29. st.1. ZOO na taj iznos zakonska zatezna kamata počevši od 21. rujna 2018. do isplate. Naime, tuženik duguje tužitelju zakonsku zateznu kamatu na još uvijek neisplaćeni iznos glavnice od 795,50 EUR počevši od pada u zakašnjenje s isplatom cjelokupne glavnice, tj. od 13. rujna 2017., pa je tužitelju zakonska zatezna kamata dosuđena kao što je potražuje, počevši od 21. rujna 2018. do isplate.

20. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP, prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parnične radnje. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. /1 OT, za sastavljanje podnesaka od 14.11.2018., 18.05.2022. i 25.10.2022. – po 75 bodova prema Tbr 8/1 OT te za sastavljanje žalbe od 27.12.2019 - 93,75 bodova prema Tbr 10/1 OT; za zastupanje na ročištima 07.12.2018., 03.12.2019., , 11.05.2022., , 23.04.2024., 12.07.2024., i 20.05.2025. - po 75 bodova prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno 868,75 bodova, odnosno 1.737,50 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.963,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

21. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, pristojbe na žalbu od 27.12.2019. te pristojbe na presudu od 19.12.2019. jer u spisu nema dokaza da su te pristojbe plaćene, a u međuvremenu su zastarjele. Nadalje mu nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude od 19.12.2019. jer na to ročište punomoćnik tužitelja nije pristupio, kao niti trošak pristupa na ročište za objavu ove presude jer od uvođenja e-komunikacije taj trošak nije potreban radi vođenja parnice, pa ne može pasti na teret druge stranke u postupku. Naime, presuda se odmah po objavljivanju dostavlja punomoćnicima stranaka elektronski, što znači da im je sadržaj presude poznat i dostupan bez da pristupaju sudu.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun., uz nalog za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR (osnovica 795,50 EUR)

2. Tuženiku